Duša je po svojoj definiciji „životvorni i pokretački princip koji je odgovoran za sami život“. Ona je ono što filozofi nazivaju „imanentnim djelovanjem svih živih bića“. Riječ „imanentno“ dolazi od dvije latinske riječi „im“ + „manēre“, sa značenjem „ostati unutra“. „Imanentno djelovanje“ odnosi se na više dijelova živoga bića koji zajednički djeluju „iznutra“, u skladu sa danom naravi, usmjereni prema dobrobiti cijelog bića. Duša je ta koja omogućava ovo jedinstveno djelovanje a koje je neophodno za postojanje života.

Sveti Toma Akvinski tvrdio je kako ne samo ljudi već i životinje i biljke posjeduju dušu. Za razliku od životinja čovjek posjeduje „razumsku“ ili „duhovnu“ dušu, dok biljke i životinje imaju „materijalnu dušu“, koja je ovisna o materiji (op.a. nije besmrtna već propada s materijom). Bez obzira na propadljivost životinja i biljaka, sveti Toma tvrdi kako i one posjeduju nekakav oblik „duše“.

Postoje tri kategorije duše:

Vegetativna duša – ova kategorija duše omogućava svome domaćinu hranjenje, hidrataciju, rast i reprodukciju s drugima oblicima svoje vrste. Kamen npr. ne posjeduje ovaj oblik duše – ovo se odnosi samo na biljke.

Osjetilna duša – životinja s osjetilnom dušom ima mogućnost (ograničenog) usvajanja znanja, primjenu motorike za obranu od opasnosti ili prikupljanje hrane za vlastiti opstanak.

Prve dvije kategorije duša su po svojoj prirodi „materijalne duše“. One u potpunosti ovise o postojanju materije. Prema svetom Tomi „one postoje zbog snage same materije“. Kada nositelj duše umre, vegetativna ili osjetilna duša prestaje postojati.

Umna duša – ova kategorija duše nosi sva prethodno navedena obilježja gore spomenutih kategorija duša. Ona je ujedno sposobna stjecati intelektualno ili „duhovno“ znanje te slobodno djelovati prema izabranom cilju.

Na kraju nam ostaje pitanje: kako ovo gore navedeno može dokazati besmrtnost ljudske duše?

Što je zapravo smrt?

Da bismo mogli ići dalje, na početku moramo definirati što je to smrt. Prema Katekizmu Katoličke Crkve smrt se opisuje kao „…dijeljenje duše od tijela“ – što je zapravo izvrsna definicija. Uz ovu definiciju imamo i onu filozofsku prema kojoj je smrt „redukcija kompozitnog bića na njegove sastavne dijelove“. Stoga, kada vaš pas ugine preporučujem vam da ga pokopate prije nego što se počne „raspadati na svoje temeljne dijelove“. Cijeli ovaj proces može biti pomalo neugodan!

Međutim sam duh prema definiciji nema dijelova, u njemu ne postoji ništa što se može „raspasti na temeljne dijelove“. Zbog toga, ono što je čisto duhovno ne može umrijeti.

U svoja prva četiri dokaza o besmrtnosti ljudske duše pokušat ću prikazati kako je duša po svojoj prirodi „duhovna stvarnost“. U petom, šestom i sedmom dokazu nastojat ću se pozvati na tisućljetno ljudsko iskustvo koje govori u prilog tome da čovjek posjeduje besmrtnu dušu.

Duša, osoba i tijelo

Dvije najvažnije sile duše su njezina moć znanja i moć djelovanja. Zašto tvrdimo da ove moći počivaju u našoj dušu? Jednostavno rečeno, cijeli čovjek „spoznaje“ ili „voli“ (ljubav je konačni cilj našeg djelovanja), a ne samo jedan njegov dio. Ovo nas upućuje prema tome kako „životvorni i pokretački princip“ koji objašnjava cijeli čovjekov život (op.a. duša), ujedno objašnjava njegovu želju za znanjem i djelovanjem.

No sam čovjek je više od duše. On izravno doživljava svoje vlastito „ja“ koje ujedinjuje sve ono što on jest i ono što je u proteklim desetljećima svoga života učinio. Ovo „ja“ predstavlja individualnu „osobu“ koje sačinjava svako ljudsko biće.

Postoji li razlika između pojmova „duša“ i „osoba“? Da. No jako je teško prikazati tu razliku. Možda je to najuočljivije u različitosti između tijela, duše i osobe. Nema nikakve sumnje u tome da tijelo pridonosi sposobnosti duše za upoznavanjem novih stvari. To najbolje objašnjava ozljeda mozga. Duši je potreban mozak koji ispravno funkcionira kako bi bila sposobna shvatiti stvari oko sebe. Doduše, moramo biti svjesni kako čovjek nije samo tijelo. Filozof i teolog J.P. Moreland piše: „…neurokirurg Wilder Penfield koristio se električnom stimulacijom mozga kod pacijenata koji su bolovali od epilepsije, te zaključio kako uz pomoć podražaja može pokretati njihove ruke ili noge, utjecati na okretanje glave ili očiju, govor ili gutanje…“ Moreland kaže da bi pacijenti na podražaje odgovorili kako „nešto nisu napravili, već su ih na to potaknuli liječnici“. Koliko god Penfield nastojao električnim impulsima stimulirati mozak svojih pacijenata, on nije mogao pronaći mjesto preko kojeg bi utjecao na promjenu u njihovu shvaćanju stvarnosti (da prihvate stimulirane pokrete tijela kao vlastite pokrete, a ne podražaje izvana) (Lee Strobel, The Case for a Creator, str. 258.). Vlastito „ja“ ili osoba, koristi tijelo ili u ovom slučaju mozak kako bi bila svjesna sebe, no nije ograničena njime.

Sa sigurnošću možemo reći kako vlastito „ja“ nije istovjetno s intelektom, voljom ili dušom. Vlastito „ja“ se može boriti s gubitkom pamćenja, nemogućnosti spoznaje ili izvršavanjem odluka. Čini se kako osoba nije sastavljena samo od tijela ili duše ― čovjek je spoj tijela i duše. I njegovo tijelo i njegova duša sačinjavaju veliko i misteriozno „ja“.

1. Intelekt posjeduje moć apstrakcije

Sveti Toma objašnjava: “Svako nutarnje djelovanje razuma i volje događa se po naravi.” (Summa Theologica). Jednostavnije rečeno: djelovanje prati bivstvovanje. Promatrajući djelovanje nekog bića možemo nešto više reći o samoj njegovoj naravi. Stoga, duhovna narav ljudske duše ― i njena besmrtnost ― može se dokazati kroz prikaz duhovne snage u ljudskim činima. Jedan od “duhovnih čina” jest sposobnost apstrakcije.

Koristeći se tomističkim izrazima možemo reći da ― kada ljudsko biće spozna nešto ili upozna nekoga, npr. čovjeka “Tomu”, njegova se osjetila susretnu s njim kao pojedincem. Na prvi pogled “Tomu” upoznajemo kroz neposredne “promjenjive” kvalitete koje vidimo. Pod pojmom “promjenjive” mislimo na neesencijalne, prolazne karakteristike “Tome” kao što su visina, boja kose, težina itd. Iz te skupine “promjenjivih” kvaliteta, naš um izdvaja pojam “čovjek” kao opće slike pojedinca. Ova “forma” koju naš intelekt apstrahira jest nematerijalna slika objekta o kojem razmišljamo ili ga promatramo. Iako ova forma proizlazi iz specifičnog objekta promatranja, kao što je čovjek ili “Toma”, ona tog istog pojedinca nadilazi. Forma obuhvaća srž samog “Tome” ― ona nam na sveopćoj razini govori o “Tomi”, o čovjeku. “Toma” se smije, “Toma” koristi razum, “Toma” uvjerava. Sve ovo što je nepromjenjivo ne odnosi se samo na “Tomu” već na sve ljude. Vrlo je važno zapamtiti kako je ova esencijalna “forma”, koja je apstraktna od intelekta, duhovna stvarnost. Ona nadilazi samog pojedinca.

Iako postoji materijalna slika, konkretna i jedinstvena, koja je utisnuta u ljudsku memoriju, ovdje ne govorimo o toj istoj slici. Psi, mačke, ptice i šišmiši posjeduju memoriju. Životinje nemaju sposobnost apstrahirati formu od “čovjeka”. Samo ljudsko biće može shvatiti pojam “čovjek” ili pojam “životinja”.

Ovdje ne dolazi u pitanje činjenica da pas ima (neki oblik) duše. Riječima svetog Tome Akvinskog ovdje se radi o stvarnom elementu proizašlom iz snage same materije. Ovo je analogno elementima koji se vežu u spojevima ili potencijalu materije u atomskoj bombi koja svojom aktivacijom uzrokuje eksploziju. Određene vrste materije postoje u potenciji u odnosu na druge materije koje kad se spoje tvore neke elemente, eksploziju ili pak psa. No samo čovjek (od svih bića) posjeduje mogućnost apstrakcije koja neminovno uključuje duhovni princip.

Zašto je ovo važno shvatiti? Uzmimo, na primjer, još jednu “formu” kao što je pojam stabla. “Stablo” se definira kao “svaka višegodišnja biljka, koja se sastoji iz korijena, vidljivog drvenog debla i grana, koje čine krošnju drveta”. Ovakva definicija predstavlja “formu” koja se odnosi na sva stabla i nijedno pojedinačno stablo. Ja mogu spaliti jedno posebno stablo iz kojeg sam dobio formu “stabla”, no ne mogu spaliti ideju “stabla” jer je ona “duhovne” i “kozmičke” naravi.

Sjećate se našeg filozofskog principa “djelovanje prati bivstvovanje”? Ako duša posjeduje duhovnu sposobnost “apstrahirati” formu “čovjeka” ili “stabla”, onda je i ona sama duhovna. Ako je duša duhovne naravi, onda ona mora biti besmrtna. Ne može se svesti na “osnovne dijelove”.

2. Duša formira predodžbe o nematerijalnoj stvarnosti

Ljudska duša ne apstrahira samo forme materijalnih subjekata s kojima se susreće, ona posjeduje moć spoznavanja ideja ili “forma” nematerijalnih stvari kao što su: logički sljedovi, moralna dobrota, imovinska prava, filozofske kategorije, uzrok i posljedicu itd. No što su ove stvarnosti? Kako izgledaju? Kolike su? Koje su boje? One nemaju boju, veličinu, težinu, zato što su to duhovne stvarnosti – i po samoj (njihovoj) definiciji nematerijalne. Samo osjetila (koja su za empiriste Johna Lockea i Davida Humea jedini izvor znanja) ne mogu objasniti ove duhovne stvarnosti. Ne govorimo ovdje o materijalnom svijetu. Za stvoriti ideju nečega čisto duhovnog potreban je nekakav duhovni princip tj. duša. Ako je nešto duhovno, ono ne može umrijeti.

3. Volja teži za nematerijalnim dobrima

Ovo je usko vezano uz prva dva dokaza. Kao što intelekt ima sposobnost apstrahirati „duhovnu“ formu stvari i bića s kojima se susreće, te stvara ideje o nematerijalnim svjetovima, tako i naša volja teži prema nematerijalnim stvarima poput: razboritosti, pravde, umjerenosti, hrabrosti itd. Jedna (stvarnost) ne može proizvesti ono što (u sebi) ne posjeduje. Mora postojati neko duhovno i besmrtno načelo (duša), koja teži za ovim duhovnim stvarnostima.

4. Naš razum može reflektirati o vlastitim spoznajnim činima

Razum ovo ne bi mogao činiti da je materijalne naravi, jer ono što je materijalne naravi, poput sposobnosti vida, reagira samo kada je potaknuto podražajima izvana. Može se reći da ono percipira samo dio cjeline. Kada naš razum razmišlja o svojim spoznajnim činima ili svome vlastitom postojanju, on je u isto vrijeme subjekt i objekt naše spoznaje. Duša može ovo činiti samo ako je jedinstvena. Pas ne može razmišljati o svojim spoznajnim činima ili svome vlastitom postojanju. On se samo češka! Ovo čini srž naše spoznaje.

5. Čovjek ima urođenu želju za vječnim životom

Aristotel nam je dao iznimno važno filozofsko načelo kada je rekao: “Potentnost bez mogućnosti aktualizacije uništava narav.”

Žir uvjetuje postojanje hrasta. Ne radi se o tome da će svaki pojedini žir postati hrast, već u činjenici da ako žirovi ne bi imali taj svoj potencijal tada ne bi bilo ni hrastova.

Mogli bismo nastaviti nabrajati slične primjere. Probavni sustav kod životinja nam govori da postoji, tamo negdje, potencijalna hrana za nas. Ženski pas nam govori o postojanju muškog psa – da nema muških ili ženskih pasa cijela bi vrsta izumrla.

Nerazumska bića teže za samoočuvanjem, hranom i spolnim razmnožavanjem. Sve ove čimbenike uvjetuje vrijeme. Čovjek posjeduje razum koji je apsolutan. Vrijeme ne utječe na „forme“ kao što utječe na materijalno znanje. Podsjetimo se – određeno drvo može izgorjeti, ali „forma“ ili „ideja“ drveta koja počiva u čovjeku nikada neće nestati. Iz ovih spoznaja o vječnom životu proizlazi spontana želja za vječnim životom. Sam taj potencijal ne postoji uzalud jer bi to proturječilo svemu što vidimo u prirodi.

6. Tisućljetno svjedočanstvo čovječanstva

Od drevne egipatske Knjige mrtvih pa sve do Biblije, svaka je civilizacija, kultura, kroz cijelu ljudsku povijest svjedočila o postojanju zagrobnog života. Možda će netko istaći iznimke kao što je hinayana (ili theravada) budizam koje osporava postojanje duha, ili duše, ― kao protudokaz besmrtnosti duše. No ti su pokušaji bez uspjeha. Zapravo, iznimka potvrđuje pravilo ― što se u ovom slučaju odnosi na hinayanu. Ne samo da je ovaj drevni oblik budizma anomalija u svijetu religija ― već sama pojava mahayana budizma (povratka vjerovanja u postojanje “Boga” i “duše”) vrlo rano u povijesti budizma i činjenica da je da je mahayana budizam jedan od tri najveće tradicije koje se slijede u budizmu ― svjedoči kako je čovjek usmjeren prema vjerovanju u zagrobni život. Ova se činjenica kroz stoljeća i religije ne prestaje mijenjati i istina o njoj ne može biti potisnuta.

7. Postojanje moralnog zakona

Moj konačni dokaz o naravnoj besmrtnosti ljudske duše proizlazi iz postojanja moralnog zakona koji možemo spoznati bez božanske intervencije. Ovo je istinski zakon kojeg svi mogu upoznati, zakon kojeg čovjek nije dao samom sebi. Unatoč tome, kršenje tog istog zakona često prolazi nekažnjeno i bez sankcija. Stoga, mora postojati neka vječnost gdje se sve ovo ispravlja.

Čak je i Platon shvatio koliko je važno da moralni zakon bude ukorijenjen u pravdi i božanskoj mudrosti. Bez postojanja besmrtnosti duše, bilježi Platon, ne postoji ni pravda, što zauzvrat dovodi do apsurda. No, ako postoji Bog koji je pravedan ― onda mora postojati konačna pravda. Kako se konačna pravda često ne događa u ovom životu, onda se ona mora izvršiti u sljedećem. Upravo zbog toga naša duša mora biti besmrtna.

Tim Staples | www.strangenotions.com

Prijevod: Nenad Palac | Bitno.net