KAMEN SPOTICANJA

Židovstvo i kršćanstvo – dvije istodobno najbliže i najudaljenije religije svijeta

Kad bi Isus danas ponovno došao na zemlju, kojoj bi Crkvi pristupio? Katoličkoj Crkvi, naravno, odgovara katolik. Ne, Protestantskoj Crkvi, prosvjeduje protestant. Možda su obojica u krivu. Kad bi danas napravio kao onda, počeo bi u židovskoj sinagogi.

Foto: Shutterstock.com, židovstvo

Foto: Shutterstock.com

Samo je još jedna religija na svijetu s kojom se kršćanstvo u potpunosti slaže i koju priznaje kao od Boga objavljenu. To je, naravno, židovska vjera.

Duga povijest kršćanskog antisemitizma, u mislima i djelima, vjerojatno je najcrnji skandal u cijeloj povijesti Katoličke crkve. Tu je riječ o Edipovom kompleksu zato što je židovstvo otac kršćanstva. Svi su kršćani duhovno Židovi, rekao je Drugi vatikanski koncil, ponavljajući riječi sv. Pavla. Kršćanstvo ništa ne oduzima židovskoj vjeri, nego je samo upotpunjava. To žele reći “Židovi za Isusa”, koji stalno ističu kako Židov koji postane kršćanin ne gubi ništa od svog židovstva, već ga dopunjuje. Kad hinduist ili poganin postane kršćanin, on je preobraćen. Kad Židov postane kršćanin, on je upotpunjen.

Ovo je svakako Isus htio reći, jer je kazao kako nije došao “ukinuti Zakon i Proroke, nego ispuniti  ih”. S ovog  stanovišta, kršćanstvo je židovskije od moderne židovske vjere. Pretkršćanska je židovska vjera poput djevice; postkršćanska židovska vjera je poput usidjelice. U Kristu, Bog ostvaruje brak sa svojim narodom i kroz njega s cijelim svijetom.

Što su kršćani naslijedili od Židova? Sve u Starom zavjetu: znanje o pravom Bogu. Usporedba ovog znanja sa znanjem svih drugih religija svijeta jednaka je usporedbi sunčeve svjetlosti s maglom.

Ističe se šest ključnih i istaknutih pojmova: monoteizam, stvaranje, zakon, otkupljenje, grijeh i vjera.

  1. Samo je rijetko i nejasno tek pokoji nežidov, poput Sokrata i Akhenatona, dosegao visine i jednostavnost monoteizma. Većini se pogana činilo kao da svijet s mnoštvom sila ukazuje na mnogo bogova. Svijet dobra i zla, izgledalo je, ukazuje na dobre i zle bogove. Politeizam se čini nadasve razboritim. Ustvari, čudi me što danas nije mnogo popularniji nego što jest. Samo su dva moguća objašnjenja židovske jedinstvene ideje o jednom, svemogućem i svedobrom Bogu. Ili su bili najsjajniji filozofi na svijetu, ili su pak bili izabrani narod, tj. Bog im je to objavio. Ovo drugo objašnjenje, koje je njihova tradicionalna tvrdnja, u potpunoj je suprotnosti s elitizmom. To je najponiznija moguća interpretacija ovih podataka.
  1. Usporedo s jedinstvenom idejom o Bogu došla je i jedinstvena ideja o stvaranju svemira iz ničega. Takozvani mitovi o stvaranju iz drugih religija samo su mitovi o oblikovanju, jer njihovi bogovi uvijek načine svijet iz neke preegzistirajuće tvari, neke prvobitne mase koje se nisu mogli riješiti i koju se može okriviti za zlo: materiju, tamu, sudbinu itd. Ali Židov za zlo ne može okriviti materiju, jer ju je stvorio Bog; niti Boga, budući da je on samo dobro. Stoga je ideja o slobodnoj volji kao jedinom mogućem izvoru zla prirodna posljedica ideje o stvaranju. Židovska riječ stvoriti (bara’) koristi se samo tri puta u izvješću Knjige Postanka: za stvaranje svemira (1,1), života (1,21) i čovjeka (1,27). Sve drugo nije stvoreno (iz ničega), već je oblikovano (razvilo se?) iz nečeg drugog. Posljedice su ove ideje o stvaranju revolucionarne. Svijet koji je Bog stvorio je stvaran; nije san, ni Božji ni čovječji. I taj svijet je razumski utemeljen. I na kraju – dobar je. Zbog svojih židovskih izvora kršćanstvo je realistička, racionalna religija koja svjedoči o svijetu, a ne mistička ili mitska religija ili religija koja niječe svijet. Nije slučajno da nerazmjeran broj najvećih svjetskih znanstvenika čine Židovi.
  1. Bit židovske vjere, koja je prije svega praktična religija, božanski je zakon. Taj zakon veže ljudsku volju za Božju volju, jer židovski Bog nije samo bitak, ili sila, ili čak samo um, već je on volja, osoba. Njegova je volja da se naša volja mora pokoriti njegovoj: “Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!” (Lev 19,2).Ovaj zakon ima razine prisnosti i dubine koje se protežu od brojnih građanskih i obrednih zakona, preko Deset zapovjedi moralnog zakona do samog srca zakona. Ovo je srce izraženo u središnjoj molitvi židovske vjere, Sh’ma (od prve riječi, čuj): “Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!” (Pnz 6,4–5).Tako je bit židovske vjere ista kao i bit kršćanstva: Božja ljubav. Ali način za ispunjenje te biti je različit. Židovska vjera poznaje Istinu i Život, ali ne i Put. Kao što u onoj pjesmi stoji, poluozbiljno: “dva od tri, loše nije ti”.
  2. U židovskoj su vjeri čak i Put nagovijestili, naravno, proroci i svećenstvo. Čin koji je dramatično izvođen pred Židovima svaki put kada su se molili u hramu bio je čin žrtvovanja; krv bikova, jaraca i janjaca pretkazivala je oprost Kristovu prolivenom krvlju. Kršćanin može sagledati svaku pojedinost starozavjetnog židovstva kao crtu ili potez u Kristovu portretu. Zato je toliko ironično i tragično da “k svojima dođe i njegovi ga ne primiše” (Iv 1,11). Biblija je njegova slika, ali većina je Židova više voljela sliku od osobe. Otuda ironija u njegovim riječima: “Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, a vi ipak nećete da do|ete k meni da život imate” (Iv 5,39–40).
  3. , 6. Nijedna religija izvan židovske vjere i kršćanstva ne postavlja tako blizak odnos s Bogom kao vjeru. Vjera ne znači samo vjerovanje već vjernost, vjernost savezu, kao što je bračni savez. Grijeh je suprotan vjeri, jer grijeh ne znači samo porok već i rastavu, raskidanje zavjetne veze. I tako “sve što nije iz vjere, grijeh je” (Rim 14,23). U židovskoj vjeri, kao i u kršćanstvu, grijeh nije samo stvar morala, a vjera nije samo intelektualna stvar. I jedno i drugo su duhovni, tj. dolaze iz srca, središta, iz osobe (ja). Malo klasično djelo rabina Martina Bubera I and Thou (Ja i Ti) razotkriva bit židovske vjere i njezinu duboku sličnost s kršćanstvom u tom pogledu. Židovi često traže od kršćana da ne vrše prozelitizam. Oni, naravno, tome ne mogu udovoljiti zato što im je njihov Gospodin i Bog svečano zapovjedio drugačije (Mt  28,18–20). Ali zahtjev je razumljiv, jer židovstvo ne radi prozelitizam. Izvorno su Židovi vjerovali da se židovska objava treba širiti među nežidovima samo onda kada dođe Mesija. Ortodoksni Židovi još uvijek vjeruju u ovo, ali moderna židovska vjera nije prozelitistička iz drugih razloga, koji su često relativistički.

Kršćanstvo i židovska vjera u isto su vrijeme i najbliže i najudaljenije dvije religije među svim religijama na svijetu. S jedne strane, kršćani su potpuni Židovi; ali, s druge strane, dok bi dijalog između bilo koje druge dvije religije uvijek mogao pribjeći ideji da uistinu ne mogu protusloviti jedna drugoj, jer govore različitim jezicima i o različitim stvarima, i Židovi i kršćani poznaju Isusa ali se jednostavno razilaze oko toga tko je on. On je kamen spoticanja (Iz 8,14), i ne smijemo ga smanjiti na kamenčić.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Petera Kreefta “Kršćanstvo i druge religije”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.netViše o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Objavljeno: 16. siječnja 2015.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi