Što dugujemo duhu koji je stvorio postignuća modernoga Zapada? Zašto su narodi Europe, zbijeni na poluotok na zapadnome rubu Azije, stvorili umjetnost, znanost, gospodarski napredak, i moralni idealizam – doduše narušavane pohlepnim osvajanjima, ratom, i drugi teškim grijesima – koji su promijenili svijet?

Neki to pripisuju prosvjetiteljstvu, koje je promicalo poštovanje ljudskog dostojanstva i utemeljilo modernu političku i ekonomsku teoriju. Drugi to pripisuju znanstvenoj revoluciji, koja je otkrila tajne prirode kako bismo pobijedili bolest, oskudicu i druga fizička ograničenja. Drugi to pripisuju renesansnome humanizmu, koji je iznjedrio i znanost i prosvjetiteljstvo, i u kojemu su nastala neka od najvećih umjetničkih djela u povijesti.

Ali mnogi su sugerirali da bi velik dio zasluga trebao pripasti srednjovjekovnom talijanskom fratru čiji spomen katolici slave 4. listopada – svetom Franji Asiškom, sinu dobrostojećeg trgovca koji se odrekao svog bogatstva kako bi slijedio Boga, i koji je osnovao franjevački red. Franji i njegovim sljedbenicima ne može se izravno pripisati stvaranje naše civilizacije, ali u njima su se po prvi put spojili mnogi elementi koji su doveli do nastanka svijeta u kojemu živimo. Razumijevanje njegova duha moglo bi pomoći u rasvjetljavanju naših trenutnih kulturnih izazova.

Svjetski čovjek, čovjek naroda

Za razliku od strogih redovnika takozvanog „mračnog” srednjeg vijeka koji mu je prethodio, Franjo je volio prirodu s radošću koja je prepoznatljivo moderna. Sunce je nazivao bratom, a Mjesec sestrom, a čak je propovijedao i životinjama. Njegovo divljenje načinu na koji stvoreni svijet odražava Božju mudrost, nadahnulo je franjevca Rogera Bacona da rigorozno istraži uzroke prirodnih pojava, pripremajući tako put modernoj empirijskoj znanosti.

Sveti Franjo je možda bio prvi moderni humanitarac. Pokazivao je herojsku brigu za svakoga, bez obzira na izgled i vjeru. Zagrlio je gubavca kojeg je sreo na cesti i poljubio njegovo trulo meso. Hrabro je prošao kroz zaraćene vojske kako bi stigao do muslimanskog sultana, pokušavajući ga preobratiti uvjeravanjem, a ne silom. „Nije postojao čovjek,” kaže G. K. Chesterton, „koji je pogledao u te smeđe goruće oči, a da nije bio siguran da je Franjo […] bio stvarno zainteresiran za njega, u njegovom unutarnjem, individualnom životu.”

Sveti Franjo bio je prvi „pravi demokrat”, posebno se zanimajući za pomaganje običnim ljudima da se približe Bogu. Njegov je red poticao mnoge popularne vjerske pobožnosti (kao što je Križni put i euharistijsko klanjanje), koje i danas zauzimaju središnje mjesto u kršćanstvu. Njihova pažnja prema siromašnima ohrabrila je potonje da od svojih svjetovnih gospodara traže bolji tretman u pokretima za socijalnu pravdu u 14. stoljeću.

Franjevačka briga za siromašne dovela ih je do postavljanja važnih temelja moderne ekonomije. Neki su osnovali beskamatne mikrokreditne banke za siromašne, ali ubrzo su shvatili da moraju naplaćivati ​​neke kamate kako bi banke bile održive, postavši tako prvim Europljanima koji su otkrili da nisu sve kamate lihvarske. Franjevac sveti Bernardin Sijenski nastavio je braniti trgovinu kao profesiju, rekavši da je loša samo kad se obavlja nepravedno. Također je pomogao u razvoju teorije tržišne ekonomije.

Chesterton pripisuje svetom Franji i nadahnuće za modernu umjetnost. Sastavio je djelo koje se smatra prvom pjesmom na narodnom talijanskom jeziku, „Pjesmu brata Sunca”. Napravio je prve jaslice (sa živim ljudima), a nebrojeni umjetnici – od Dantea preko Giotta pa do danas, nalazili su nadahnuće u prizorima iz njegova života, koji svojom dramatičnom snagom pariraju najpoznatijim dramama. Nije stvorio veliku umjetnost, ali naše divljenje ljepoti života bez njega ne bi bilo isto.

Zakašnjeli poganin?

Što objašnjava ovaj Franjin novi zaokret k ljubavi prema životu?

Popularno mišljenje daje naslutiti da je Franjo ponovno otkrio poganski duh antičke Grčke i Rima. Na kraju krajeva, ljudi antike bili su poznati po oduševljenju ljepotom i uređenošću svijeta. Grčko slikarstvo i kiparstvo bili su uzori za renesansnu umjetnost, a sva je filozofija samo „fusnota uz Platona”, kako je rekao britanski matematičar i filozof Alfred Whitehead. Naša matematika i znanost potječu od Grka: Euklidovoj geometriji nije bilo premca sve do devetnaestog stoljeća, a Arhimedu možemo zahvaliti izračun broja pi. Inženjerska dostignuća Rimljana – od kojih neka nisu nadmašena sve do masovne proizvodnje čelika u 19. stoljeću – još uvijek nadahnjuju suvremene graditelje. Rimsko pravo čini jezgru zapadne pravne tradicije, koja se proširila svijetom, no ozbiljni povjesničari znaju da je duh antičkog svijeta bio daleko drugačiji od današnjega.

Čak i na svom vrhuncu, Grci i Rimljani ostvarili su ograničena postignuća. Njihova je umjetnost bila lijepa, ali hladna i ohola: lica njihovih kipova često su bila stroga i suzdržana, s manje ljudske strasti i topline nego na slikama Michaelangelove Sikstinske kapele ili na skulpturi Pietà. Bili su napredni, ali njihova je ekonomija bila sputana njihovim prezirom prema trgovini kao niskoj profesiji. Njihovi su znanstvenici i inženjeri jako napredovali, ali im je nedostajalo samopouzdanje Isaaca Newtona i drugih vođa europske znanstvene revolucije. Potonji su vjerovali da je mudri biblijski Bog postavio u prirodu red, koji se može pronaći ako ga se dovoljno ustrajno traži; a pogani koji su vjerovali da su bogovi hiroviti i daleki, nisu bili tako samouvjereni, no intelektualne mane ljudi antike blijede u usporedbi s moralnim manama.

Humanitarnost moderne Grcima i Rimljanima bila je prilično strana – zanemarivali su ljudski život na načine koji bi nas – kako kažu povjesničar Tom Holland i sociolog Rodney Stark – šokirali. Javno su razapinjali stotine zatvorenika odjednom. Gledali su kako se gladijatori međusobno ubijaju iz zabave, ponekad opsesivno, kako pripovijeda sveti Augustin. Rutinski su ostavljali neželjenu djecu na hladnom, da umru, ili su ih bacali u kanalizaciju. Tu su brutalnost racionalizirali uvjerenjem da je ljudski život bezvrijedan ako nije produktivan i snažan. Aristotel je rekao da su neki ljudi po prirodi robovi, a neki po prirodi vladari, a u očima mnogih njegovih suvremenika, većina njih bili su oni prvi. Bogovi drevnih vremena također su bili relativno ravnodušni prema čovječanstvu. Grci i Rimljani nisu imali predodžbu o božanskoj providnosti, koja vodi ljudske poslove – povijest je bila beskrajni ciklus, vođen slijepom sudbinom, imitacija u nepromjenjivoj vječnosti.

Štoviše, ljudi antike nisu se samo divili prirodi – obožavali su je. Nekoliko filozofa, poput Platona i Aristotela, možda su bili gotovo monoteisti s plemenitijom etikom (iako je čak i Aristotel posvećivao kipove nižim bogovima), ali je politeizam – štovanje prirodnih pojava kao božanstava, i njegov moral koji je sve to pratio – bio norma.

Predmeti štovanja uključivali su požude ljudske prirode, pogotovo putenu požudu. Kultovi plodnosti  širili su javnu nepristojnost koja bi se čak i prema današnjim standardima činila perverznom ili bizarnom. Pornografski mozaici česti su u kućama sačuvanim u Pompejima. Muška i ženska prostitucija bile su dijelom vjerskih kultova. Obični ljudi svakodnevno su prepričavali mitove o Zeusu i njegovom silovanju i bludu. Tumačili su prirodu kroz „erotske legende”, primjećuje Chesterton, bilo da se radilo o zviježđima ili o promjenama godišnjih doba, sve dok „svaka […] nevina prirodna stvar nije postala natopljena i prožeta seksom.”

Patnja: Put do istinske radosti

Samo bi vrlo jak lijek mogao nakon stoljeća takve ponižavajuće ovisnosti o nasilju, seksu i sličnome vratiti pozornost ljudi na njihovu vječnu sudbinu. Ljudi se danas mogu mrštiti na „mračni srednji vijek” kao nezemaljski, ali primjer kršćanskih redovnika i redovnica koji su se odrekli braka i zemaljske moći kako bi prakticirali pokoru i vladanje samim sobom, bio je prijeko potreban. Zapad se morao očistiti od sjećanja i navika grijeha sve dok, prema Chestertonovim riječima, „ni svemir ni zemlja nisu […] više imali stari zlokobni značaj svijeta” koji im je poganstvo pridavalo.

Ova stoljeća strogoće bolje objašnjavaju što je omogućilo Franjin život – on je strastveno volio svijet jer su bezbrojni kršćanski asketi sprali mrlje grijeha koje je antičko društvo ostavilo za sobom.

Što je još važnije, on sam cijelim je svojim bićem prigrlio tu istu strogost, kao što Chesterton kaže: „On je gutao post kao što čovjek jede hranu. Zaronio je u siromaštvo dok su ljudi ludo kopali zlato.” A učinio je to jer je bio čovjek ludo zaljubljen u Boga. I to ne bilo kojeg Boga, nego Boga koji je sama ljubav – raspetoga Bogočovjeka, Isusa Krista, čije je vlastite rane, govorili su njegovi suvremenici, sveti Franjo primio na svome tijelu.

Ako je vjerovati engleskom katoličkom povjesničaru Christopheru Dawsonu i drugima, onaj koji je najodgovorniji za duh zapadne civilizacije jest taj isti Bog, koji je stupio u svijet koji je stvorio, uzeo stoljeća njegovih grijeha na sebe, i ponovno ga stvorio u milosti. Taj Bog pokazao je da ne želi nadići ili uništiti ljudsku prirodu zbog njezinih prošlih grijeha, nego da je želi otkupiti i ispuniti. Stoga je civilizacija koja ga je štovala mogla lakše prepoznati, Dawsonovim riječima, „prava i autonoman karakter prirodne aktivnosti, područje Razuma kao različito od područja Vjere, moralni zakon Prirode kao različit od zakona Milosti, [i] prava države kao različita od prava Crkve.” Ta je civilizacija mogla bolje prepoznati i neotuđivo dostojanstvo ljudske osobe, ne samo stvorene na Božju sliku, već po Kristovom utjelovljenju, raspeću i uskrsnuću učinjenu njegovim bratom.

U jedinstvu s ovim raspetim Bogočovjekom, „ponovno proživljavajući Kristov život u iskustvu svakodnevnog života”, sveti Franjo mogao je vidjeti sve stvari – čak i najobičnije – svježim, neiskvarenim očima, u svjetlu njihovoga Stvoritelja. Sve je iskreno ljubio jer je naučio biti nenavezan na njih, kako bi mogao najprije ljubiti Boga. „Askeza svetog Franje”, kaže Dawson, „[njegovo] pravilo svetoga Siromaštva,” „sredstvo je oslobođenja. […] Ona vraća čovjeka u zajedništvo Božjeg stvorenja, koje je bilo izgubljeno ili pokvareno samovoljom.” I njegovim su primjerom i drugi naučili kako učiniti isto – bilo da su bili poljoprivrednici, trgovci, kraljevi, umjetnici ili znanstvenici.

Problem predkršćanskog Zapada nije bio u tome što je volio čovjeka i prirodu, nego u tome što ih je volio previše, kao da su oni mogli pružiti radost – čak i ako je ona morala biti forsirana – koju može dati jedino Bog. Bez milosti, čovjek nastoji dominirati prirodom umjesto da je ljubi kao svoju sestru. Zatim, idući protiv poretka prirode, čovjek ironično završava kao rob prirode, vođen svojim pretjerano stimuliranim strastima. Sveti Franjo volio je svijet istinski i spokojno jer ga nije obožavao – istinski mu se radovao jer mu je najveća radost bila u Bogu.

Civilizacija i križ

Sveti Franjo dokazuje paradoks koji nam je danas tako teško razumjeti, a koji je tako urgentno aktualan – oni koji žele na ovome svijetu prigrliti život moraju prigrliti i patnju. Bez toga sva zemaljska sreća postaje gorkom. Sveti Franjo pokazuje da asketizam u kojemu čovjek lišava sebe, nije za tmurne ljude, koji mrze sami sebe, jer kako Chesterton kaže, on je „zasigurno bio asket, a zasigurno nije bio tmuran.” Najtužniji ljudi su oni koji bježe od patnje. U životu nalaze samo kušnje jer u tim kušnjama ne mogu pronaći Boga. Konačnu utjehu traže u materijalnoj udobnosti, koja ne može zadovoljiti njihovo srce.

Taj bijeg od Križa možda objašnjava sadašnju krizu zapadne civilizacije. Zaboravljajući vrijednost umiranja samima sebi, zaboravili smo način kako ljubiti čak i zemaljske stvari. Naš politički idealizam sveo se u borbu za dominaciju nad drugima, jer nas manje zanima da pomažemo jedni drugima, a više da slijedimo vlastite interese. Naša umjetnost je prazna jer je puko samoizražavanje, a ne potraga za istinom u ljepoti. Brakovi se raspadaju u međusobnom optuživanju jer se supružnici niti pripremaju za njih čednim životom, niti se daju jedno drugome s poniznom velikodušnošću. Znanost čovjeka pretvara u objekt manipulacije jer služi pukoj ljudskoj želji, a ne cijeloj osobi – tijelu i duši. Povjerenje u budućnost čovječanstva zakazuje zbog očaja pred brutalnom stvarnošću ljudskog grijeha i zbog nevjerovanja u milosrdnog Boga, koji je Gospodar povijesti.

Ako želimo nasljedovati Franjinu ljubav i radost, moramo nasljedovati i njegovo žrtvovanje samoga sebe. Ako želimo sačuvati i proširiti postignuća zapadne civilizacije, umjesto da ponavljamo njezine grijehe, odustanimo, poput Franje, od štovanja užitaka ovoga života kao svojih bogova, i usmjerimo svoje srce prema duhovnom blaženstvu budućega života s Bogom – ispunjenjem svih naših želja.

Izvor: Public Discourse | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.