SIKSTINSKA KAPELA

Kapela u kojoj se biraju pape: renesansno remek-djelo koje opominje i tješi

Ivan Pavao II. za stalan dom konklava izabrao je upravo Sikstinsku kapelu. U toj su sobi kardinali shvatili da nisu samo ogoljeni ispred Božjih očiju, već, zahvaljujući Michelangelu, suočeni s pravom ulogom pape: spašavanjem duša.

Sikstinska kapela 1

Foto: Musei Vaticani

S obzirom na raskoš bazilike svetog Petra, nenametljiva Sikstinska kapela doima se samo kao njezin skromni pratilac. U odnosu na dotjeranu sedru bazilike, jednolično ruho kapele nadoknađuje eksterijer od opeke, a što se tiče veličine, cijela kapela mogla bi biti progutana u samo jednom krilu poprečne lađe bazilike sv. Petra. Ipak, u tom intimnom prostoru izabran je Petar, prvi poglavar Katoličke Crkve.

Prostor je najpoznatiji po znatnom doprinosu pape Julija II., koji je, protiv svoje volje, zaposlio Michelangela da oslika strop i Paula III. Farnesea, koji je nagovorio Michelangela, koji se još uvijek opirao, da naslika Posljednji sud. Ipak, Sikstinska kapela pruža i druge, suptilnije poruke kardinalima tijekom kritičnih trenutaka u povijesti Crkve.

Za gradnju kapele koja se može pohvaliti debelim zidovima, visokim prozorima i obrambenim dodacima, papa Siksto IV. unajmio je arhitekta s vojnim iskustvom. Građevina, koja je dovršena 1477. i dobila ime po papi Sikstu, imala je samo jedan ulaz, zbog čega je bila dobro zatvorena poput utvrde. Prostor je bio namijenjen za molitvu i propovijedanje, a od 1492. i za izbor novoga pape. U tome se krije i tajna kapele: eksterijer može biti robustan i jednostavan, no interijer, kroz slavnu umjetnost i inspirativnu glazbu, prenosi duh prisutan samo u renesansi.

Eventos_de_la_vida_de_Moisés_(Sandro_Botticelli)

Sandro Botticelli “Suđenje Mojsiju”, Foto: Wikimedia commons

Kako bi uljepšao kapelu, Siksto je okupio „tim iz snova“ koji su činili umjetnici iz Firence – Botticelli, Perugino i Ghirlandaio (koji je postao Michelangelov učitelj). Ovi slikarski velikani bočne su zidove srednje lađe crkve ukrasili paralelnim pričama o Mojsiju i Isusu Kristu. Kada Mojsije pobjegne u pustinju, Isus se povuče na 40 dana; kada Mojsije daje 10 Božjih zapovjedi, Krist održi govor na gori. Baš poput polifonih harmonija zbora Sikstinske kapele, ove freske mogu se pohvaliti zapanjujuće šarolikom paletom boja; svjetlucaju zlatnim lišćem i hipnotiziraju dragocjenim plavim kamenjem. Prostrani pejzaži odvode misli u daleke zemlje, a novosagrađena bolnica Svetoga Duha vraća promatrača u Sikstov Rim. Ukrašene portretima, slike su istinski dokaz o identitetima slavnih renesansnih osoba.

Dva najznačajnija umjetnička djela obraćaju se direktno kardinalima na konklavama; Peruginova Predaja ključeva i Botticellijeva Kažnjavanje Koraha. Na tim dvama panelima ova dva renesansna suparnika, koristeći potpuno različite stilove, poslali su konklavama jednu od najmoćnijih poruka: potrebu za jedinstvom. Perugino prikazuje ogroman trg popločen veličanstvenim kamenom. U prvom planu je Krist koji daje ključeve sv. Petru, a tri monumentalne građevine smještene iza Krista uokviruju vidokrug. S druge strane, Botticelli pripovijeda tragediju Korahove obitelji koja je osporila Mojsijevu odluku da preda vlast svojem bratu Aronu. Dok Peruginovi apostoli mirno poziraju, Botticellijevi likovi izgledaju kao da su nošeni vjetrom, uhvaćeni su u metežu rasprava. Oba slikara oslanjaju se na drevnu umjetnost, ali Peruginovi pobjedonosni lukovi ostaju čisti i netaknuti u njegovoj Predaji ključeva, dok se Botticellijev Konstantinov luk, simbol vjerske slobode teško stečene 313. godine, urušava. Samo Perugino uključuje kršćansku strukturu, građevinu koja se sastoji od osam strana, a simbolizira obnovu i novi početak.
Budući da su smještene na zidovima koji okružuju ulaz u dvoranu u kojoj se odvija glasovanje, ove dvije slike koje su naslikali suparnici naučeni surađivati za potrebe Crkve, opominju kardinale da stoje iza odluke donesene u toj sobi.

Zamislite Michelangelovu veliku žalost i razočaranje kada je dobio zadatak slikati preko djela ovih dvaju majstora. Ipak, neustrašiv, kakav je bio, zasjenio ih je svojom revolucionarnom umjetnošću.

U četiri godine Michelangelo je oslikao 111,5 metara kvadratnih stropa pričama o Postanku koje su predstavljale savršen ikonografski dodatak radovima podno njih. Kada ih je otkrio, 31. listopada 1512., njegovi suvremenici bili su zapanjeni i oduševljeni njegovim postignućem i mogućnošću „čitanja“ priče s 20,7 metara.

Izbjegavajući paletu različitih boja i raskošnu dekoraciju svojih učitelja, Michelangelo se oslanjao na vježbe kiparstva kako bi izradio figure koje se čine isklesanim od kamena kako bi dao poticaj svojoj priči. Bog Otac prikazan je kao dinamična sila energije koja, u konačnici, prilikom stvaranja čovjeka, predaje svoju božansku iskru Adamu, uzdižući ga iznad svih stvorenja. Iako nakon najviše točke stvaranja slijedi iskušenje Adama i Eve, Prvi čovjekov grijeh, priča o poplavi i na kraju priča o Noi koja prelazi u tragičnu parodiju Adamova buđenja, prikaz pripovijesti ne završava u tami.

Počevši od tog mračnog prizora, Michelangelova paleta se mijenja u blistave nijanse kojima su oslikani proroci, proročice i Kristovi preci koji usmjeravaju gledateljeve oči natrag na oltar. Ondje je Jona, smješten u najzahtjevnijem položaju od svih figura na stropu – izgleda kao da s neba pada na oltar. Najčišći simbol Kristove smrti i uskrsnuća, donosi Stari zavjet u stvarnost liturgije. Nevidljivi početci i završetci ocrtavaju kapelu i predstavljaju početak i kraj Biblije.

Dvadeset i dvije godine kasnije, u žaru razdoblja reformacije, Michelangelo se vratio u kapelu kako bi naslikao Posljednji sud. To impozantno djelo pokriva cijeli svod i opominje kardinale prilikom glasovanja za novoga papu. Kovitlanje tijela usmjerava pažnju s nedavno uskrslog, preko duša kojima pomažu sveci, anđeli ili krunica, sve do herojskog postrojavanja izabranih. Veličanstveni Krist sjedi u srcu ovoga djela, okrenute glave, dok se Marija priljubila uz Njegovu ranu na boku i nastavlja privlačiti duše svojem Sinu.

Posljednji sud_Michelangelo

Foto: Wikimedia commons

Moćna gola tijela koja su godinama izazivala toliku pomutnju da su neka od njih bila pokrivena oslikanim zastorima tu su kako bi nas podsjetila da je kruna raja nagrada koju dobivaju rajski sportaši, a čovjek kojeg su izabrali kardinali, njihov je duhovni trener.

Sveti papa Ivan Pavao II. koji je nadgledao čišćenje kapele i naredio micanje mnogih zastora, za stalan dom konklava izabrao je baš Sikstinsku kapelu. U toj su sobi kardinali shvatili da nisu samo ogoljeni ispred Božjih očiju, već, zahvaljujući Michelangelu, suočeni s pravom ulogom pape: spašavanjem duša.

Izvor: Elizabeth Lev | CERC

Prijevod: Marta Blašković | Bitno.net

Objavljeno: 13. srpnja 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi