U SZ hebrejski naziv za svećenika je “kohen”. Riječ “kohen” kao i arapska “kahin” što znači vidjelac, prorok, svoje podrijetlo ima u kananejskome glagolu “kun” koji znači “sastajati se pred božanstvom” i to kao predstavnik drugih ljudi, “biti posrednik”. U hebrejskome jeziku postoji glagol “kihhen”, a znači jednostavno “vršiti svećeničku službu”. Od te riječi zatim slijedi izvedenica “kehunna” što znači “svećenički stalež”. Hebrejski jezik ne pozna ženski oblik ove riječi, kao što je slučaj sa drugim jezicima poganskih religija. Ova riječ u grčkome prijevodu Staroga zavjeta glasi “hiereus”.

Ustanova svećeničke službe i njezin razvoj do razdoblja monarhije

U svojim počecima, židovstvo ne poznaje osobe koje su na poseban način imale neku određenu vjersku službu. Vjersku službu obavljao je otac koji je bio posrednik između Boga i svoga plemena, a ta je služba prelazila na najstarije sinove. Za to obiteljsko svećenstvo u Starome zavjetu nalazimo brojne primjere. Abraham kao otac obitelji žrtvuje Bogu ovna, Jakov prinosi žrtvu na brdu. Međutim, okolni narodi imali su svoje svećeničke kaste što je utjecalo i na Izrael. Služba svećenika u Izraelu razvila se iz ustaljenoga običaja da se za svako podignuto svetište odredi osoba koja će se za njega i brinuti, koja će prisustvovati žrtvovanju i upravljati obrednim činima.

Ustanova svećeničke službe dogodila se u Mojsijevo doba. Mojsije koji je i sam bio levijevac, odredio je da svećeničku službu preuzmu sinovi iz plemena Levijeva, a da se prvorođenci koji su do tada obavljali svećeničku službu otkupe za pet šekela (Br 3, 45-51). To pleme izabrao je sam Bog i posvetio ga da mu služi (Izl 32, 25-29). Služba svećenika bila je naviještati riječ Božju i prinositi žrtve. U vrijeme Sudaca i Kraljeva prinošenje žrtve još uvijek nije vezano isključivo za svećenika tj. i dalje postoji tzv. obiteljsko svećenstvo. Samuelov otac Elkana prinosi žrtvu u Šilu gdje već postoji svećenik Eli. Svećeničke funkcije obavlja i Ilija, a također i neki kraljevi koji nisu bili svećenici. Unatoč činjenici da su i drugi obavljali svećeničke funkcije ne možemo ih smatrati svećenicima u pravome smislu riječi.

O službi svećenika najbolje govore tri teksta iz Ponovljenoga zakona (Pnz 3, 10-11; Pnz 18,1-8; Pnz 10,8). Prema prvome tekstu slijede dvije zadaće: poučavanje naroda i prinošenje žrtve paljenice na Jahvin žrtvenik i kađenje u čast Jahvi. Predmet poučavanja su odredbe (mišpatim) i Zakon (tora). Osim toga levitima je povjereno čuvati knjigu Zakona, glasno je čitati narodu i tumačiti. Odredbe i Zakon ne odnose se samo na bogoštovne odredbe već na sveukupni vjerski sustav Izraela. Druga zadaća je prinošenje žrtava paljenica na Jahvin žrtvenik i kađenje, a obuhvaća tri dužnosti: službu kod žrtvenika u predvorju hrama, službu kod kadionog žrtvenika u unutrašnjosti Hrama i proricanje. Prema drugome i trećemu tekstu slijede slijedeće dužnosti: nositi Kovčeg saveza, stajati pred Jahvom i blagoslivljati narod u ime Jahve. Nositi Kovčeg saveza značilo je zapravo čuvati ga (1Sam 3,3; 4,4). Služba stajanja pred Jahvom odnosila se na njihovu službenu posredničku ulogu te na služenje Jahvi, što je kasnije postalo i sinonim za svećeničku službu, a obuhvaćala je službu Riječi Božje i službu žrtvovanja. Treća služba “blagoslivljati u ime Jahve” nije značilo samo blagoslivljati po Jahvinoj zapovijedi već blagoslivljati narod kako bi nad njega sišla božanska sfera spasenja i obuzela ga. Ime Jahvino bilo je naziv za Hram. U njemu je Jahve nastanio svoje ime. Primjer blagoslova nalazimo u Br 6,24-26.

Položaj svećenika u vrijeme monarhije

U vremenu monarhije svećenička služba izgubila je samostalnost koju je do tada imala. Svećenici postaju kraljevski činovnici i kralj ih raspoređuje po svetištima po svojoj volji (Jeruzalem, Dan, Betel). U Sjevernome kraljevstvu kralj čak postavlja za svećenike i one koji nisu iz roda Levijeva. Kralj je također obavljao neke svećeničke funkcije, ali ih ipak ne nazivamo svećenicima u pravome smislu riječi. Čin prinošenja žrtava koji je do tada bio moguć i pojedincima, sada je strogo svećenički čin, a hramsko bogoštovlje je potpuno u rukama svećenika. U to vrijeme se sve više institucionalizira svećenički stalež. Razvijaju se i različite dodatne službe kao što su: glazbenik, pjevač, svirač, plesač. Uspostavlja se također i svećenička hijerarhija. U jeruzalemskome Hramu službu međusobno dijele dva svećenika: Ebjatar, potomak Elija i Sadok. Ebijatara je Salomon isključio iz svećenstva, te će potomci Sadoka preuzeti služenje u Hramu sve do 2. stoljeća.

Položaj svećenika nakon Deuteronomske obnove

Reformom kralja Jošije ili tzv. deuteronomskom obnovom 621. godine Jeruzalem je postao središte kulta. Sva bogoštovlja izvan Jeruzalema bila su zabranjena. Tom obnovom nastaje i razlika između svećenika i levita koja je u manjoj mjeri i prije postojala. Jošijinom obnovom jeruzalemsko svećenstvo uzimalo je za sebe i svoju djecu svećeničku čast, a ostali koji su živjeli po drugim mjestima i služili u drugim svetištima morali su, ako su željeli prijeći u službu u jeruzalemskome Hramu, preuzeti niže službe. Bili su glazbenici, brinuli su se za sveto posuđe, spremali su posvećeni kruh i klali životinje za žrtvu. Naziv levit do tada je označavao svećenika, a od deuteronomske obnove označava službenika nižega reda. Vršenje svećeničkih funkcija od tada je strogo pridržano samo Sadokovim potomcima.

Položaj svećenika u poslijesužanjskom razdoblju

Propašću Hrama 587. godine i padom monarhije svećenstvo dobiva veću vlast nad narodom. Budući da više nema kralja, svećenstvo se oslobodilo utjecaja političke vlasti. Svećenici postaju vođe naroda. Nakon povratka iz sužanjstva svećenstvo uživa veliki ugled u narodu. Formiraju se i stroge razlike između svećenika i nesvećenika, a osobito među samim svećenicima. Nakon oslobođenja razlikujemo gradski kler koji su činili potomci Sadoka i seoski kler sastavljen od ostalih potomaka Levijeva plemena. Na čelu svećeničke hijerarhije nalazi se od sada veliki svećenik (hakkohen haggadol) koji dobiva i kraljevski naslov “nagid” – knez. On postaje kraljevski predstavnik Palestine, obavlja neke kraljevske funkcije i nosi kraljevske znakove. Služba velikoga svećenika pridržana je samo za sadokite.

Dužnosti svećenika

Donošenjem svećeničkog kodeksa (450.g.) hijerarhijsko ustrojstvo zakonski je potvrđeno, a doneseni su i određeni propisi za svećenike.

Da bi netko postao svećenik, morao je biti bez tjelesne mane, neporočan u vjeri i biti oženjen djevicom. Za vrijeme službe morao je apstinirati od vina i spolnoga života.

U službu svećenika ulazilo se posebnim obredom posvećenja: morao se okupati, obući svećeničko odijelo i prinijeti žrtvu zadovoljštine za grijehe. Nakon što je to ponavljao tijekom sedam dana, osmi je dan pomazan svetim uljem na čelu u obliku slova KAF. Zatim je blagoslovio narod i preuzeo svoju službu. Svake subote svećenik je trebao postaviti na zlatni stol u hramu posvećeni kruh, dva puta na dan zapaliti tamjan na kadionom žrtveniku, očistiti svjetiljku na svijećnjaku, podržavati vatru u hramskome dvorištu, svakodnevno prinositi žrtve, škropiti narod i svako ga jutro blagoslivljati. Zajedno s levitima brinuli su za sigurnost hrama, razlagali su Zakon, poučavali narod i molili za njega. Bili su podijeljeni u 24 razreda i izmjenjivali se po razredima u službi. Svakoga tjedna službu je preuzeo svećenik, pripadnik jednoga od razreda.

Svećeničko odijelo sastojalo se, kao i laičko, od tunike, pojasa, i kape, a razlika je bila samo u ljepoti i skupocjenijem meterijalu. Tunika je sezala do gležanja i imala je duge rukave. Pojas je prema talmudskoj predaji bio dug 14m. Za razliku od laika svećenik je morao nositi gaće. Među narodom nije smio biti u svećeničkom odijelu te ga se nije moglo razlikovati od laika.

Dužnosti velikoga svećenika

Uz naziv “hakohen haggadol” što je značilo veliki svećenik, imao je i druga imena kao hakohen haroš (svećenik poglavar), hakohen hamašijah (svećenik pomazanik). Jedini je smio obavljati službu u Svetištu nad svetištem i stoga se od njega tražila velika svetost. Smio je biti oženjen samo djevicom, a ne udovicom te imati propisnu dob.

O većim svetkovinama bio je posrednik između Boga i naroda. Imao je vrhovni nadzor nad hramskim bogoslužjem i predsjedavao je sinedriju. Za prinošenje žrtve morao je obući posebno odijelo različito od svećenočkoga.

Nosio je tuniku, oplećak, naprsnik i kapu. Tunika je bila napravljena od beza, bez rukava i sezala je do koljena te se ispod nj mogla vidjeti i svećenička tunika. Imala je i ukrase u obliku jabuka i zvončića. Oplećak je imao dva dijela od kojih je jedan padao preko prsa, a drugi preko leđa. Na ramenima je bio spojen zlatnim lančićima ukrašenima dragim kamenjem od kojih na svakome pisalo ime jednoga od izraelovih plemena. Naprsnik je zapravo bio džep na oplećku s desne strane, a u njemu su bili dva kamena, urim i tumim, čije podrijetlo nije dovoljno jasno. Oni su služili za savjetovanje s Bogom. Jedan je značio “da”, a drugi “ne”. Kapa je bila nešto viša od svećeničke i na prednjoj je strani imala dijadem iznad kojega je pisalo kodeš Jahve, tj posvećen Jahvi. Odijelo svećenika i velikoga svećenika čuvalo se u posebnoj prostoriji kraj Hrama i nije se smjelo iznositi izvan Hrama.

U daljnjim razdobljima hijerarhija neće više doživjeti nikakve promjene osim službe velikoga svećenika . Veliki svećenik Onija III ubijen je 172. godine, a njega će naslijediti veliki svećenici iz drugih loza imenovani od strane sirskih kraljeva. U vrijeme Makabejaca velikim svećenikom postaje Jonatan koji je rodom iz nepoznate svećeničke obitelji. S njegovim bratom Šimunom započela je dinastija hasmonejaca koji su bili svećenici i kraljevi. Tradicionalno svećenstvo predbacuje ima da nisu potomci Sadoka, te se događa raskol iz kojega je nastala Kumranska zajednica. Od kralja Heroda, svećenike imenuje politička vlast, ali sada iz svećeničkih obitelji.

Hramska straža

Jeruzalemski hram imao je svoju stražu. Ona se sastojala od tri svećenika i 21 levita. Jedan od svećenika nalazio se na “Bet ha-Nizoz”, drugi u “Dvorani srca” ili “Bet ha-Moked”, a treći na “Chamber of Abtinas”. Leviti su bili raspoređeni na slijedeći način: jedan na svaki od pet prilaza sa brda, jedan na svaki od četiri ugla “within the mount enclosure”, po jedan na svaka od pet glavnih vratiju platoa, jedan na svaki od četiri ugla platoa, jedan u “Žrtvenoj sobi”, jedan “Sobi zavjese” i jedan pokraj “Kapporeta” ili “Svetinje nad Svetinjama”. Kapetan straže sa svoga je položaja mogao vidjeti svakoga te je pazio na znak uzbune, opominjao svakoga tko bi zaspao na svome položaju te ponekad istoga kaznio tako što bi spalio njegovu odjeću kao upozorenje ostalima. Svećenici su bili raspoređeni u 24 patrole “Mishmarot” koje su se izmjenjivale svakoga tjedna.

Teologija svećeništva prema Novozavjetnim spisima

Služba svećenika u kršćanstvu svoje značenje dobila je u spisima Novoga zavjeta, a osobito u Poslanici Hebrejima koja je polazište kršćanske teologije svećeništva.
U sinoptičkim evanđeljima Isus sebi ne pridaje naslov svećenika, ali to čini zbog tadašnje semantike riječi koja je upućivala na pripadnike Levijeva plemena. Ipak u nekim govorima on implicitno upućuje na svoju svećeničku službu. Prema Starome zavjetu, dvije su glavne zadaće svećenika: prinositi žrtvu i služiti Zakonu. Isus u govoru o svojoj smrti upućuje na njezin pravi smisao, a to je žrtva koju zatim uspoređuje sa starozavjetnim slikama prinošenja žrtava. On prihvaća smrt te prinosi sebe kao što svećenik prinosi žrtvu kojom zatim postiže okajanje grijeha i spas svoga naroda. On je svećenik vlastite žrtve. Drugu službu starozavjetnoga svećenika – služenje Zakonu – Isus nadilazi. On je došao “dopuniti Zakon” (Mt 5,17). On uz njega nije vezan već ga nadilazi.

žU Pavlovim spisima Isusova smrt tumačena je žrtvenom terminologijom jer je ona za Pavla žrtva u najvišem smislu riječi, pravi svećenički čin. Ipak, ni Pavao Isusu ne pridaje naslov svećenika. Svi spisi osim Poslanice Hebrejima Isusovu smrt prikazuju kao smrt Sluge ili žrtvu janjeta.

Poslanica Hebrejima jedina Isusa prikazuje kao svećenika. Njezin pisac Isusa naziva velikim svećenikom kojega je Bog zauvijek postavio za svećenika i koji je jedini istinski svećenik i koji je ukinuo starozavjetno svećeništvo ostvarivši ga u potpunosti po sebi. Kroz SZ veliki svećenik je okajavao grijehe naroda. Isus svojom smrću to čini na savršen način. On s cijelim čovječanstvom sklapa novi Savez.

Ova teologija Kristova svećeništva temelj je za razumijevanje svećeničke službe u kršćanskoj Crkvi koja se po svojoj biti razlikuje od židovske.

Svećenička služba u Novome zavjetu

U Novome zavjetu svećenikom nije nazvana nijedna odgovorna osoba u Crkvi. Međutim, sam Isus Dvanaestorici daje određene ovlasti i povjerava im odgovornost za Crkvu. Povjerivši im euharistiju učinio ih je specifičnim dionicima njegova svećeništva. Služba svećenika stoga je opravdana samo onda ako je u odnosu prema Kristu i ako onaj koji ju vrši predstavlja njega i ponazočuje njegovu žrtvu među vjernicim u slavljenju euharistije. Svećeničko poslanje u Crkvi tako svoje utemeljenje nalazi u Isusu Kristu. Budući da su od Isusa dobili punomoć da nastave njegovu službu i poslije njegove smrti i uskrsnuća, apostoli postavljaju odgovorne ljude koji će nastaviti njihovo djelovanje. Svojom svećeničkom službom apostoli i njihovi nasljednici posjedovat će Kristovu vlast: “Što god svežete na zemlji bit će svezano na nebu” (Mt 18,18) i punopravno će ga predstavljati na zemlji: “Tko primi onoga koga ja šaljem, mene prima; a tko mene prima, prima onoga koji mene posla” (Iv 13,20).

Služba dvanaestorice učenika specifične je naravi baš po tomu što je Isus svakoga od njih osobno pozvao, te stoga nije prenosiva. Ali njihovo svećeništvo je, što su oni dobro razumjeli, prenosivo. Oni stoga po kršćanskim zajednicama postavljaju nadglednike i pomoćnike (grč. episkopoi / diakonoi) kojima je zadaća da pasu stado Kristovo tj. upravljaju zajednicom. Ta dva naziva prvi put se spominju u Poslanici Filipljanima. U početku je uz naziv nadglednik postojao i naziv starješina (grč. presbyteros). Njihova razlika u počecima nije bila jasna te su bili sinonimi za istu službu. Kasnije naziv nadglednik/episkopos počinje označavati onoga koji u krugu starješina zajedno s njima upravlja kršćanskom zajednicom.

Osim ovih naziva, svećeničku službu su označavali i drugi nazivi kao: apostol, pastir, predsjedatelj, prorok, evanđelista ili učitelj.

Danas u Crkvi razlikujemo službu biskupa, prezbitera i đakona. Biskup je po sakramentu biskupskog reda predvodnik mjesne Crkve i vodi ju neposrednom apostolskom vlašću. Po njegovu nalogu prezbiteri i đakoni krste i propovijedaju te samo u zajedništvu s njim slave euharistiju. Prezbiter povezuje okupljenu zajednicu s biskupom i čini Crkvu vidljivom. Đakon ili poslužitelj osnovni je stupanj sakramenta svetoga reda. Po uzoru na đakone prve Crkve koje upoznajemo u Djelima apostolskim, pozvani su “služiti kod stolova”, brinuti za siromašne i nemoćne, te nositi pričest bolesnicima. U bogoslužju je ovlašten da naviješta evanđelje, a u odsutnosti svećenika smije predvoditi neka bogoslužja.

Služba Rabina

Židovski pojam “rabin”označava onoga tko ima autoritet u poučavanju zakona i duhovnoga vođu zajednice. Izraz dolazi od hebr. imenice “rab” što znači “velik”, a u postbiblijskom hebrejskom “učitelj”, oprečno od “rob” ili “učenik”. Ta služba ne spominje se u Petoknjižju.

Služba rabina prema Talmudu bila je da poučava članove zajednice u Pismu i Zakonu. Pred njime su bile tri zadaće: 1) predsjedatelj zajednice “Nasi”, 2) predsjedatelj suda i 3) učitelj civilnih i vjerskih zakona, primjer u kartitativnom ratu i moralni vođa.

Rabini su imali i svoje privatne poslove. Mogli su se baviti drvodjeljstvom, graditeljstvom, rudarstvom; bili su postolari, krojači. Jednu trećinu dana proveli su radeći svoj posao, a ostatak su koristili za učenje i poučavanje. Neki, osobito farmeri, radili su tijekom ljeta, a zimu su koristili za učenje.

Rabini su smjeli imati ženu, ali ona nije bila povezana s poslom pa čak ni s karitativnim radom svoga muža. Kao i sve žene na Istoku, ona nije izlazila iz svoga obiteljskoga kruga.

Krajem 18. i početkom 19. stoljeća dogodila se velika promjena u položaju i dužnostima rabina. Ona je započela u Njemačkoj koja je zatim postala središte razvoja Reformskog židovstva. Impuls je dao Moses Mendelssohn. Svojim prijevodom Biblije na čisti njemački jezik, on je naučio narod služiti se njemačkim jezikom, čitati klasične autore i osjećati se dijelom nacije u kojoj žive, te da je zemlja njihova rođenja njihova domovina. Tako je naveo Židove da se aktivno uključe u društveni život.

Ipak, neki rabini ostali su bez doticaja sa obrazovanim Židovima. Oni su u kontakt sa svojim vjernicima dolazili samo ukoliko se radilo o vjerskim i zakonskim pitanjima. Neki su vodili živote tako odvojeno od svijeta da je njihov utjecaj u zajednici postao jedva primjetljiv. Mnogi od njih koji su bili poučeni u Talmudu nisu imali čak nikakvo drugo znanje. Jedva su razumjeli jezik svoje zemlje, pa su čak svojim zajednicama govorili samo dva puta godišnje ali o vrlo nezanimljivim temama. Ukidanjem specifične židovske jurisdikcije, poznavanje civilnog zakona i židovskog kodeksa koje je u povijesti bilo glavna zadaća rabina, postalo je nebitno, te je potreba za općim obrazovanjem postala očita.

Mladi rabini, pod utjecajem povijesne i drugih znanosti, započeli su obnovu rabinizma u duhu moderne znanosti. Današnji rabin ima službu nadglednika i promicatelja obrazovnog i duhovnog života u vjerničkoj zajednici i smatra se predstavnikom zajednice.

Iako se po svojoj biti razlikuju židovski rabin i kršćanski svećenik u svojim dužnostima vrlo su slični.

Služba Hazzana

Riječ vjerojatno dolazi od asirske riječi “hazanu” što znači “nadglednik”, “upravitelj”. “Hazanuti” su u zakonima iz “El-Amarne” u Egiptu, opisani kao oni koji je postavila Egipatska vlast po pokorenim palestinskim gradovima. U Talmudu je riječ “hazan” rabljena za oznaku “nadglednika” i to: grada, suda i Hrama ili sinagoge.

Hazan je u svojoj službi u sinagogi imao slijedeće dužnosti: iznijeti svitke Zakona ili Tore, otvoriti ih na određenim mjestima koja će se toga dana čitati te ih nakon službe ponovno pospremiti. Puhanjem u sofar najavljivao je sa krova sinagoge početak Šabata. Prije službe upalio je svjetla u sinagogi. Bio je zadužen i da poučava djecu ili pomaže glavnome učitelju u poučavanju. Prema Jeruzalemskom Talmudu hazan je čak bio i predvodnik molitve u sinagogi. Osobito u manjim sredinama dužnost predmolitelja, suca, učitelja i hazana bila je ujedinjena u jednome čovjeku.

Tijekom srednjega vijeka dužnosti čitanja iz Tore i recitiranje molitava postale su zakonske dužnosti hazana. Važnost službe rasla je tijekom stoljeća. Kako se smanjivalo znanje hebrejskog jezika pjevanje je postepeno nadjačalo didaktičko-govorni element u sinagogalnom slavlju. Hazzan je tako postao kantor u sinagogi.
U najstarijim vremenima vještine koje su uz poznavanje biblijske i bogoštovne literature bile potrebne da bi netko postao hazan, bile su ugodan glas i umjetnički dar. Ako je njih posjedovao moguće mane koje je imao bile bi zanemarene. Od njega se još zahtijevalo da bude oženjen i da ima bradu.

Služba sakristana u kršćanstvu ima dosta dodirnih točaka sa službom “hazzana” u židovstvu. Kao i hazan, sakristan se brine za otvaranje i zatvaranje crkve i pripravlja liturgijsko ruho. Negdje sakristan vrši i službu zvonara što može podsjećati na “hazanovu” dužnost puhanja u “sofar”.

Neke dužnosti “hazzana” poklapaju se i sa dužnostima lektora i akolita u Crkvi. Do II. vatikanskog sabora u Crkvi su postojali su tzv. niži redovi. Umjesto njih uvedene su 1972. motuproprijem “Ministeria quaedam” u Zapadnu Crkvu službe čitača i akolita. Čitač ili lektor bio je vjernik koji je po obredu postavljanja dobio ovlast za čitanje Svetoga pisma, a akolit osoba koja pripravlja oltar i darove na euharistiji, pomaže pri dijeljenju pričesti na misi i nosi pričest bolesnicima. Služba kantora koja je u Crkvi još negdje prisutna, najbolje odgovara službi hazana.

Između židovskih i kršćanskih bogoštovnih službi ima, kao što smo vidjeli, mnogo dodirnih točaka. Kršćanstvo koje je nastalo u židovskom kulturnom krugu, djelomično je preuzelo od njega institucionalno uređenje. Ipak u teologiji svećeništva kršćanstvo nadvisuje židovstvo. Starozavjetni svećenik bio je posrednik između Boga i ljudi i jedini je smio pristupati u Bogu pridržan prostor i prinositi mu molitve i darove naroda. U kršćanstvu je Isus Krist jedini svećenik koji se za nas prikazuje Ocu, a cijela Crkva participaira na tom Kristovom svećeništvu. Židovski službenik hazan našao je u kršćanstvu odgovor u službama lektora i akolita te službi sakristana, dok rabina na temelju njegovih dužnosti možemo usporediti sa kršćanskim prezbiterom. Iz svega slijedi da i po pitanju službi kršćanstvo svoje korijene ima u židovstvu, ali u svaku službu, a osobito svećeničku, unosi novi sadržaj koji svojom biti nadvisuje ili dokida židovsko shvaćanje.