Međureligijski dijalog nije istina katoličke vjere na način na koji je to vjera u Kristovo božanstvo. Međureligijski dijalog dio je misijskog poslanja Crkve, ali ga ne zamjenjuje i ne može preuzeti njegovo mjesto. Misijsko je poslanje Crkve navještaj Isusa Krista kao jedinog i univerzalnog Spasitelja čovjeka, što Crkva razumijeva kao istinu vjere, a ne kao pitanje dogovora.

Međureligijski dijalog stoga može biti samo pomoćno sredstvo misijskog navještaja i vječne Istine, ali ne i prostor uprisutnjenja Istine, o čemu ćemo u nastavku reći nešto više. Treba napomenuti kako stavovi pojedinih katoličkih teologa i biskupa ponekad odudaraju od ovog shvaćanja i idu u smjeru razumijevanja međureligijskog dijaloga kao ekskluzivnog i apsolutnog prostora uprisutnjenja Istine.

Treba napomenuti da međureligijski dijalog nije dio poklada vjere, ne spada u istine vjere, i to što ga pojedini katolički teolozi ili biskupi promoviraju na način kao da jest ne obvezuje vjernika da se slaže s njima u tom pitanju. U ovom eseju želimo pokušati pokazati kako je međureligijski dijalog nemoguć kao komunikacija koja uprisutnjuje istinu u njezinoj punini i apsolutnosti, te da je riječ o dijalogu čija usmjerenja mogu doprijeti najdalje do međusobnog upoznavanja religijske kulture. Međureligijski dijalog teološki nije moguć, on je tek dio kulturnog susreta između različitih religija, a i sam je termin krivo skovan i zavodi na krivi trag. U onom što slijedi ne očekujemo da se svi slažu s nama, ali ne možemo prihvatiti tek tako mišljenje pojedinih katoličkih teologa i biskupa koji se žele „dodvoriti“ svijetu i medijima pa samostalno i samoinicijativno međureligijski dijalog predstavljaju kao istinu katoličke vjere u koju smo svi dužni vjerovati i koju nije dopušteno kritizirati.

1. Pilatovski poučak

Pilatovski poučak nije postojao prije pojave Krista i njegova susreta s Pilatom jer nije bilo mogućnosti susreta s uprisutnjenom Istinom. Pilat je jedan od rijetkih ljudi u povijesti čovječanstva koji je imao priliku za taj susret. Grčka filozofija, kojoj puno dugujemo glede pitanja i problematike vezane za istinu, nije mogla do kraja odgonetnuti to pitanje jer je nedostajala uprisutnjena Istina. Grčka misao raspolagala je ljudskim znanjem i najdalje što je došla bila je kanonska definicija istine kao podudaranja uma i stvarnosti. Sve do pojave Krista i Pilata pitanje se istine možda moglo adekvatno postaviti, ali se nije moglo riješiti na adekvatan način jer je nedostajala sama Istina. Pilat je postavio pitanje Isusu: Što je istina? To pitanje podsjeća na opća filozofska pitanja o tome znamo li što je istina, kako dolazimo do istine, i druga njima slična. Međutim, Pilatovo pitanje nije bilo filozofsko, bilo je teološko, u punom smislu te riječi. Stajati pred Istinom i pitati: Što je istina? znači pitati nešto sasvim drukčije: Zašto uprisutnjenje Istine? Zašto teologija istine, a ne isključivo filozofija istine?

Pilat pred Istinom stoji u strahu i ispunjen znatiželjom. Strah i znatiželja dvije su temeljne reakcije pri suočavanju ljudskog uma s Istinom; strah kao teološki i znatiželja kao filozofski moment. Znatiželja prethodi teološkom momentu straha, ali se stvari mijenjaju kad se stoji pred Istinom, jer tada znatiželja ustupa mjesto strahu. Strah pred Svetim i pred svetom Istinom. Kad je formulirao svoj poučak, Pilat nije znao, možda nije mogao ni slutiti, kolika je važnost tog pitanja. U nastavku ovog eseja bavit ćemo se upravo pitanjem jezika religije i njegova sadržaja, dometa i značenja. Rush Rhees, učenik Ludwiga Wittgensteina, u jednom kratkom eseju, Religion and Language, pomalo podsjeća na svog učitelja kad govori o specifičnosti i nepoznatosti jezika religije podsjećajući na ono što je njegov učitelj nazvao i nazivao mističnim. Rush Rhees podsjeća da jezik religije nije instrument komunikacije na način na koji govorni jezici funkcioniraju te da ga je nemoguće definirati, jer on posjeduje nešto nedefinirano i nedostižno definicijama običnog jezika. John Austin u svom poznatom djelu “How to do things with words” uvodi u jezik pitanje onoga što se zove performativni jezik, jezik koji čini nešto riječima, u ovom kontekstu, jezik koji stvara i uprisutnjuje.

Zahvaljujući Austinu, proizvoljno ćemo formulirati dvije temeljne tvrdnje. Performativni jezik je jezik koji uprisutnjuje stvarnost koje nije prije bilo, kao kad kod sklapanja braka izgovaranje riječi ‘uzimam’ uprisutnjuje stvarnost braka između muškarca i žene. Druga je tvrdnja da postoji asertivni jezik, jezik koji afirmativno tvrdi neki sadržaj, ali ne zahtijeva da sadržaj bude istinit, već da u propozicionalnom smislu bude razumljiv svim sudionicima dijaloga. Kao kad u međureligijskom dijalogu tvrdite da je Isus Sin Božji, dovoljno je da ova propozicija bude izgovorena sudionicima dijaloga na svima razumljivom jeziku, ali bez pozivanja na istinitost njezina sadržaja. Time smo došli do temeljnog pitanja koje je postavio pilatovski poučak: Je li jezik religije asertivan ili performativan, i uprisutnjuje li istinu ili je sudionik univerzalne komunikacije, bez mogućnosti da se na sadržaj svojih propozicija poziva kao na istinit sadržaj?

2. Asertivna politička korektnost

‘Politička korektnost’, danas jako zastupljen termin, koji nema nikakva značenja i sadržaja, formulira se u obliku sljedeće tvrdnje: Sve što se smatra politički korektnim dopušteno je koristiti u javnom govoru i komunikaciji, a sve što se smatra politički nekorektnim neprimjereno je i ne može biti dio javne komunikacije i javnog govora. Politička korektnost formulirana je kao tvrdnja o istinitosti same tvrdnje o političkoj korektnosti. Ona je, reći ćemo, ovdje asertivna. Time se dolazi do termina asertivna politička korektnost. Riječ je o potvrdnoj tvrdnji o istinitosti same tvrdnje političke korektnosti koja je dvostruko problematična. Prvo, riječ je o flatus vocis ili postmodernom nominalizmu bez sadržaja, i riječ je o kontradikciji jer se sama tvrdnja o političkoj korektnosti ne može provjeriti kao politički korektna ili nekorektna. Međutim, radi onih koji operiraju ovim praznim pojmovljem, uvjereni da ima sadržaj, ostavit ćemo ovaj termin u upotrebi iako je riječ o idealnom terminu koji nema uporišta u stvarnosti.

Asertivna je politička korektnost a priori zadani komunikacijski okvir, u koji se moraju uklopiti svi oblici komunikacije. Na taj način asertivna politička korektnost zahtijeva da ju se prihvaća kao nešto što je univerzalno, apsolutno za sve sudionike u komunikaciji i dijalogu. Jezik religije također bi se morao uklopiti u ovaj formalni a prirori okvir ako želi biti sudionik komunikacije, čime dolazimo do pitanja: Je li religiozni jezik moguće uklopiti u formalni okvir asertivne političke korektnosti i može li asertivna politička korektnost odlučivati o njegovu dometu, sadržaju i značenju? Je li jezik religije asertivno politički korektan ili izlazi izvan okvira te korektnosti? Uprisutnjuje li istinu ili samo asertivno iznosi tvrdnje o samim tvrdnjama, bez njihove istinitosti?

Asertivna politička korektnost sebe a prirori smatra apsolutnim i univerzalnim prostorom komunikacije, vjerojatno i istine, i zahtijeva od jezika religije da se prilagodi njezinu apsolutizmu i univerzalnosti, tako da se odrekne tvrdnje kako uprisutnjuje istinu. Problematiku možemo i oprimjeriti. Je li politički nekorektno uskratiti pričest protestantskom kršćaninu u Katoličkoj Crkvi ili je politički korektnije pripustiti ga pričesti u Katoličkoj Crkvi? Neki se teolozi i biskupi u Njemačkoj, recimo, izjašnjavaju o tome potvrdno jer je euharistija isključivo asertivni sakrament. Sakrament koji formalno iznosi tvrdnju o prisutnosti Krista u euharistiji, ali koji nema istinitosti, pogotovo ne u smislu uprisutnjenja Krista kao Istine u euharistiji. Međutim, euharistija je performativni sakrament koji uprisutnjuje Istinu u njezinoj punini i apsolutnosti, stoga je pripuštanje pričesti nekoga tko odbacuje performativni jezik euharistije pogrešno jer ne vjeruje u postojanje Istine. To je ono što se u teološkom jeziku zove puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom.

Asertivna politička korektnost, koju promoviraju pojedini teolozi i biskupi, u ovom će kontekstu u potpunosti zanemariti pitanje uprisutnjenja Istine, odnosno odbaciti jezik religije kao performativan i tvrditi kako je temeljni jezik Katoličke Crkve asertivan. Formalni jezik koji iznosi samo tvrdnje, odbacujući uprisutnjenje Istine kao sastavni dio jezika Katoličke Crkve. Asertivna politička korektnost zahtijeva od jezika religije da bude asertivan, to jest dijaloški, ali ne i performativan, odnosno ne smije tvrditi da uprisutnjuje Istinu, to jest Krista. Asertivna politička korektnost ne definira istinu niti je za nju Istina jednom zauvijek objavljena. Za asertivnu je političku korektnost istina ono što se dogovore sudionici koji sudjeluju u komunikaciji i dijalogu i, kad se dogovore, ta istina postaje univerzalna i apsolutna, odnosno politički korektna. Ako nekim slučajem postoji istina, ali koja nije prihvaćena od sudionika u komunikaciji i dijalogu, ona sadržajno možda ostaje istina, dok se formalno smatra politički nekorektnom, neistinitom.

Na taj način problem dijaloga postaje vidljiv: asertivna politička korektnost smatra dijalog područjem komunikacije gdje je svaka tvrdnja istinita i gdje je svakom ostavljen prostor da iznosi svoju istinu a da je pritom ne apsolutizira i ne tvrdi kako uprisutnjuje istinu, ili, što je još poželjnije, da dijalog postane sam sebi svrhom, ne baveći se više pitanjem istine. Asertivna politička korektnost isključuje jezik religije iz komunikacije ako ovaj tvrdi da uprisutnjuje istinu, odnosno sebe smatra performativnim jezikom, i dopušta njegovo sudjelovanje u komunikaciji samo ako prihvaća da bude asertivan kao i svi drugi jezici. Da bi sudjelovao u komunikaciji i dijalogu, jezik religije mora, kao i asertivna politička korektnost, postati flatus vocis, dio postmodernog nominalizma, bez pozivanja na stvarnost i metafizičnost svojih religioznih izričaja.

Iz perspektive Katoličke Crkve, ovo se može gledati na sljedeći način: Jesu li sakramenti i istine vjere i ispovijesti istina vjere – uprisutnjenje Krista kao Istine – performativni, ili su flatus vocis, dio postmodernog nominalizma koji dopušta da Katolička Crkva asertivno tvrdi istinitost onoga što govori i čini, ali pod uvjetom da ne tvrdi u isto vrijeme kako je riječ i o performativnim izričajima o uprisutnjenju Istine?

3. Dominus Iesus i pitanje asertivnog i performativnog jezika

Deklaracija Dominus Iesus, o nekim aspektima međureligijskog dijaloga i njegova mjesta u misijskom poslanju Katoličke Crkve, jedan je od najvažnijih dokumenata koji govori o odnosu asertivnog i performativnog jezika. Istine vjere Katoličke Crkve nisu isključivo asertivne tvrdnje o istinitosti samih istina u formalnom smislu, one su još više performativne tvrdnje, koje uprisutnjuju Krista kao Istinu. Ekonomija spasenja također nije asertivna tvrdnja o istinitosti same tvrdnje, već ponajviše performativna tvrdnja, uprisutnjenje Istine i spasenja u Crkvi kao „sakramentu spasenja“. Jer ako su istine vjere asertivne tvrdnje o istinitosti samih tvrdnji, onda ekonomija spasenja i Crkva kao „sakrament spasenja“ ne uprisutnjuju stvarno spasenje, nego samo formalno tvrde istinitost svojih tvrdnji o spasenju.

Dominus Iesus spominje pojavu asertivnih teologa, koji smatraju da se Istina uprisutnjuje isključivo u međureligijskom dijalogu, tvrdeći time da je međureligijski dijalog performativan, odnosno da uprisutnjuje istinu, jer svaka religija posjeduje dio apsolutne istine, ali nijedna ju ne posjeduje cjelovito i u potpunosti. Ovo možemo potkrijepiti na primjeru jedne od temeljnih istina vjere Katoličke Crkve: Isus Krist je Sin Božji. Asertivni će teolozi i biskupi reći kako je ovaj izričaj isključivo asertivan, formalna tvrdnja o istinitosti same tvrdnje, ali njezina istinitost u smislu sadržaja ne postoji i ne treba postojati.

Međutim, prema Dominus Iesus, ova istina vjere ne samo da je asertivna u smislu teološkog i filozofskog i znanstvenog dokazivanja njezine istinitosti, već je performativna jer stvarno uprisutnjuje Krista kao Istinu u Crkvi kao vidljivom „sakramentu spasenja“. Asertivna politička korektnost ne može dopustiti da ova istina vjere bude performativna tvrdnja, ali dopušta i promovira ovu istinu vjere kao isključivo asertivnu tvrdnju o istinitosti same tvrdnje, bez sadržajne istine, koja onda može biti dio univerzalne komunikacije i dijaloga. Tako se ova istina katoličke vjere u asertivnom smislu ne razlikuje od istina vjere drugih religija, jer nijedna religija, prema shvaćanju asertivne političke korektnosti, ne govori performativnim jezikom religije.

S druge strane, Dominus Iesus odbacuje onakvo razumijevanje istine kakvo promovira asertivna politička korektnost i ponavlja da je riječ o performativnoj istini koja je uprisutnjena u Katoličkoj Crkvi na jedinstven, neponovljiv, stvaran i apsolutan način. Stoga i termin vjerujem ima dva oprečna značenja. Za asertivnu političku korektnost, termin vjerujem isto je što i termin mislim, smatram. Riječ je o asertivnom razumijevanju termina vjerujem kao formalnog izričaja, ali bez sadržajne istinitosti i bez istine kao sadržaja. Riječ je o dijaloškom i komunikacijskom terminu, ali sadržajno i stvarno odvojenom od bilo kakve istine.

Dominus Iesus termin vjerujem razumijeva i performativno, kao termin čijim se izricanjem uprisutnjuje Krist kao Istina u izričajima Katoličke Crkve kad ona ispovijeda, recimo, Nicejsko-carigradsko vjerovanje i druge istine vjere. Dominus Iesus ističe kako je jezik Katoličke Crkve performativan, uprisutnjujući jezik kojim se Krist kao Istina uprisutnjuje u njezinim sakramentima, Učiteljstvu, Sv. pismu i Tradiciji. I upravo stoga je Dominus Jesus u nepomirljivoj suprotnosti s asertivnom političkom korektnosti jer ona izričito odbacuje performativno shvaćanje jezika religije.

4. Što je međureligijski dijalog?

Je li međureligijski dijalog asertivan ili performativan? Da bismo pokušali odgovoriti na ovo pitanje, uzet ćemo sljedeće dvije tvrdnje. Prva: Allah je jedini Bog i Muhamed je njegov poslanik. Druga: Isus Krist je Sin Božji i druga osoba Presvetog Trojstva. Jesu li ove tvrdnje jezika religije asertivne ili performativne? Asertivna politička korektnost, kao i asertivni teolozi i biskupi, reći će kako obje tvrdnje sadrže dio apsolutne istine. Prema njima, apsolutna istina je poput razlomka koji se može dijeliti na polovine, trećine, šestine, ovisno o broju religija, a da pritom ništa ne gubi od svoje apsolutnosti, iako sami ne znaju odgovoriti na jednostavno pitanje: Na koji je način moguće dijeliti apsolutno, a da u isto vrijeme, tako podijeljeno, ostane apsolutno?

Ovdje se ponovno vraćamo pilatovskom poučku. Jesu li ove dvije tvrdnje asertivne onako kako traži asertivna politička korektnost ili su performativne, odnosno uprisutnjuju istinu? Asertivna politička korektnost te dvije tvrdnje promatra na dva načina: smatra ih istinitima samo unutar pojedinih religija, u zatvorenim religioznim sustavima, niječući im univerzalnu vrijednost i apsolutnost, ili ih pak smatra dijelom asertivne političke korektnosti, odnosno ravnopravnim sudionicima dijaloga ako asertivno tvrde formalno svoju istinitost i ne teže sebe proglasiti performativnim tvrdnjama, tvrdnjama koje uprisutnjuju istinu. U prvom slučaju riječ je o pluralizmu, odnosno relativizmu istina, a u drugom asertivna politička korektnost, kao formalni a priori okvir, sebe postavlja za univerzalnog i apsolutnog tumača istine.

Dakle, ako je međureligijski dijalog asertivan, on pridonosi pluralizmu i relativizmu istina i asertivna ga politička korektnost na taj način prihvaća kao sugovornika u univerzalnom dijalogu. Ako je međureligijski dijalog performativan, dakle, tvrdi da uprisutnjuje istinu, onda je on identičan asertivnoj političkoj korektnosti koja sebe smatra a priori zadanim okvirom za razumijevanje istine i njezino predstavljanje i izgovaranje. U oba slučaja međureligijski dijalog pokazuje se nemogućim jer u prvom slučaju dolazi do nijekanja mogućnosti da Katolička Crkva govori performativnim jezikom, to jest da uprisutnjuje Krista kao utjelovljenu Istinu, jedinu, apsolutnu i neponovljivu. U drugom slučaju, međureligijski dijalog postavlja se iznad jezika religije kao performativni dijalog koji dijalogiziranjem uprisutnjuje apsolutnu Istinu, što je u suprotnosti s naukom Katoličke Crkve i deklaracijom Dominus Jesus. Dakle, međureligijski dijalog ne može biti ni asertivan ni performativan iz katoličke perspektive.

Postavlja se pitanje što je onda međureligijski dijalog? Prema Dominus Iesus, misijsko poslanje Crkve sastoji se u naviještanju evanđelja i Isusa Krista kao univerzalnog spasitelja čovječanstva. Taj je navještaj uvijek dvostruk, on je asertivan, i nastoji filozofski, teološki i kulturno predstaviti asertivne tvrdnje Katoličke Crkve kao istinite.

On je i performativan jer tamo gdje se naviješta on uprisutnjuje Krista kao Istinu, jednom objavljenu, neponovljivu i apsolutnu. U tom odnosu asertivnog i performativnog navještaja Katoličke Crkve međureligijski dijalog igra ulogu pomoćnog sredstva, instrumenta komunikacije koji ne može, iz katoličke perspektive, imati performativnu vrijednost i snagu, u smislu navještaja istine, nego djelomično asertivnu kad ga se koristi kao sredstvo teološko-filozofskog izlaganja istina katoličke vjere, uvijek u okviru performativnog jezika Katoličke Crkve, odnosno svijesti da je Istina jedna, apsolutna, objavljena u Katoličkoj Crkvi i performativno prisutna u njoj kao vidljivom „sakramentu spasenja“.

Ovakav stav asertivna politička korektnost ne može prihvatiti jer ne dopušta posjedovanje istine od strane bilo koje religije i jer se ovaj stav suprotstavlja asertivnoj političkoj korektnosti kao ekskluzivnom mjestu uprisutnjenja istine u apsolutnom smislu. Zbog toga međureligijski dijalog, iz katoličke perspektive, onako kako ga tumači asertivna politička korektnost ne može biti ni asertivan ni performativan, osim kao pomoćno sredstvo navještaja, ali nikada zamjena za misijsko poslanje Katoličke Crkve. Nemogućnost pomirenja između katoličke perspektive i asertivne političke korektnosti glede jezika religije i njegova sadržaja, dometa i značenja formulirana je pilatovskim poučkom.

Iz katoličke perspektive, pilatovski poučak razriješen je jednom zauvijek u ljudskoj povijesti utjelovljenjem Istine, Božje Riječi, u Kristu. Za asertivnu političku korektnost, pilatovski poučak još uvijek čeka svoj odgovor u međureligijskom dijalogu kao privilegiranom mjestu uprisutnjenja apsolutne istine. Drugim riječima, katolička perspektiva smatra da je Pilatova greška bila što je mislio o sebi da je Richard Rorty, ili netko njemu sličan, a s druge strane, asertivna politička korektnost smatra da je Pilat upravo ispravno postupio zbog iste stvari kad je sebe smatrao Richardom Rortyjem, ili nekim njemu sličnim, pred utjelovljenom Istinom.

Iz katoličke je perspektive razumljivo zašto je utjelovljena Istina šutjela pred Pilatom, dok asertivna politička korektnost tu šutnju ne razumije, jer nije politički korektno šutjeti kad je riječ o dijalogu. Zaključno, često ponavljanja tvrdnja kako dijalog nema alternativu nije točna jer je šutnja istinska alternativa dijalogu kad se zna i vjeruje da se Istina utjelovila i ono što preostaje nije njezino utjelovljenje u međureligijskom dijalogu, nego njezin asertivno-performativni navještaj prema riječima same Istine: Idite po svem svijetu i naviještajte Evanđelje!

Autor je profesor filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu i vicerektor Bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu. Uz dopuštenje Uredništva, članak prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije (br. 7/8-2019), na koji se možete pretplatiti OVDJE.