ANALIZA 'RAZOČARANJA PAPOM FRANJOM'

Slabosti pape Franje pod (ne)milosrdnom kritikom konzervativnih katolika

David Bentley Hart je “potpuno zapanjen anksioznošću, razočaranošću ili neprijateljstvom” koju papa Franjo izaziva kod nekih – kako kaže – katolika konzervativne orijentacije. Jednako mu je neshvatljiva “puka histerija” ili “gotovo morbidna preosjetljivost na svaku malu naznaku skrivenog značenja u svakoj riječi, koliko god nevina bila, koja prijeđe s Papinih usana ili izađe iz njegova pera”. Je li Hart u pravu? Ako jeste, imaju li te reakcije ikakvog opravdanja? Kako bi se katolik trebao postaviti u tome? Čitajte dalje.

Foto: MattiaATH/Shutterstock.com, katolika

Foto: MattiaATH/Shutterstock.com

Hart, kao pravoslavni teolog, priznaje da nije kvalificiran govoriti katolicima što misliti o Papi, međutim u izjavama pape Franje ne može pronaći bilo što čemu bi se moglo prigovoriti.

Kad kaže “konzervativni katolici”, Hart ima na umu specifično američku verziju konzervativizma, što bi trebao biti svežanj stajališta ne samo o moralnim, već i o političkim i gospodarskim pitanjima, poput useljeništva, ograničene vlade, promicanju slobodnog tržišta, zakona o oružju itd., koji je tipičan za Sjedinjene Države. Katolici koji dijele vrijednosti Republikanske stranke, možda.[1]

Hartova primjedba nije nevažna za hrvatski kontekst, gdje su se slični osjećaji anksioznosti pojavili zbog, istina, drukčijih razloga – slučaja kanonizacije bl. Alojzija Stepinca, osnivanja mješovite komisije i načina kako se tom pitanju pristupilo.

No ostavimo po strani pitanje imaju li katolici boja američkog konzervativizma ikakvog razloga za osjetljivost ili anksioznost s obzirom na neke Papine izjave (o ekologiji, gospodarstvu, useljavanju, smrtnoj kazni…). Puno je zanimljivije pitanje imaju li nešto drukčije definirani “konzervativni” katolici razloga za takve osjećaje. Mislim tu na doktrinarno vjerne katolike ili, kako ih se drugdje naziva, “pro-katekizam katolicima” ili pak negdje drugdje i u manje prijateljskim okružjima, “katotalibanima”.

Legitimna kronična hipersenzitivnost?

Poprilično je jasno da (prema riječima Jeffa Mirusa) “kronična hipersenzitivnost” postoji i da je najizraženija među doktrinarno predanim katolicima.[2] Relevantno pitanje je je li ona opravdana ili legitimna. William Doino Jr. misli da nije. Jeff Mirus misli da (uz mnoge nelegitimne) postoje barem četiri legitimna (ili razumljiva) razloga za takvu preosjetljivost. Oni su redom:

1. Pouka iz nedavne povijesti. Prošla je generacija bila teška za doktrinarno predane katolike, s ubrzanim opuštanjem katoličke discipline i jednako brzom falsifikacijom katoličke doktrine u sekulariziranoj zapadnoj kulturi. U razdoblju od 1965. do 1985. godine – piše Mirus – pravovjerne katolike se otpisivalo kao smutljivce u skoro svakoj biskupiji i župi na Zapadu, a to vrijedi na nekim mjestima čak i danas, a definitivno vrijedi među mnogim starijim redovničkim zajednicama i na većini katoličkih sveučilišta.

Jedina stvar koja je u tom periodu stvarnog mraka i patnje tim katolicima očuvala zdrav razum bilo je to što su mogli pokazati da su ova iskrivljenja katoličkog nauka i prakse protivna željama Svete Stolice, koja je – unatoč nevjerojatnoj nesposobnosti kad je riječ o disciplini – barem uzdržavala istine vjere u svojem naučavanju. Oni koji nisu prihvatili sigurnost Učiteljstva u tom razdoblju prešli su u razne tradicionalističke sekte.

2. Nesigurnost samotnjačke duhovnosti. Poučeni gornjim iskustvom, mnogi su se doktrinarno predani katolici počeli oslanjati sami na sebe u svojoj duhovnosti. Opet i opet su iskusili da ne mogu imati povjerenja u službenike Crkve te su postupno kliznuli u naviku da sami za sebe tvore pravilo vjere, osim kad su bile dostupne jasne papinske izjave. Trebalo bi biti očito da će, u odsustvu snažnog doktrinarnog vodstva u Rimu, tu razumljivu obrambenu duhovnost karakterizirati određena duhovna nesigurnost.

Mnogi opravdano misle da je Crkva napokon počela jačati pod papama Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI. Stoga su zapanjeni da u papi Franji vide poprilično dosljedno nenaglašavanje doktrine, koju (ispravno) drže bitnom za dobro uređen život. Histerija – kaže Mirus – ne dolazi od Duha Svetoga. Ali, pošto su proživjeli razdoblje lažne “obnove” na račun Objave, takvi se doktrinarno vjerni katolici boje njezina oživljavanja pod Papom koji – u najmanju ruku – ne vodi puno računa o jasnim naputcima.

3. Slabosti pape Franje. Kako Mirus napominje, svaki papa ima vlastite slabosti; svi su oni ljudi. Franjo je jako dobar u uočavanju potrebe materijalno siromašnih i marginaliziranih te prokazivanju načina kako se čak i vođe u Crkvi mogu sakriti iza formalnih struktura i dužnosti te izbjegavati izravniji i riskantniji dodir s potrebitima. Papa Franjo također ima velikog smisla za dramatične riječi i geste koje su izvan crkvenih običaja (kodificiranih u pravila ili ne). Nerijetko su njegovi uvidi i želja da stvari protrese duboko nadahnjujući.

Nije uvijek lako razlikovati osobne navike, kulturalne konvencije, crkveni zakon i katoličku doktrinu. One se sve presijecaju u životu Crkve. Papi Franji, međutim, bolje idu dramatične geste nego li pomno razlaganje spomenutih razlika, kako bi objasnio što se mora zadržati, a što se može (ili čak treba) promijeniti ili odbaciti. Tipično nema strpljenja ili čak otpisuje one koji inzistiraju na takvom pomnom razlikovanju prije nego li se definitivno odluči za novi smjer.

Jednostavno rečeno – kaže Mirus – papa je Franjo jako dobar u otvaranju ili zatvaranju prozora, ali nije osobito dobar u objašnjavanju razlike između nebitnog i bitnog.

4. Prividno naglašavanje “svjetovnih” problema. Papa Franjo prepoznaje duboke duhovne korijene problema o kojima najčešće govori. Njegova analiza instrumentalizacije prirode u enciklici Laudato si’ primjer je toga. Međutim, papa Franjo je sklon naglašavanju vidljivih ili materijalnih vidika velikih ljudskih problema (siromaštvo, nezaposlenost, nasilje, isključivanje, nedostatak medicinske skrbi, trgovina ljudima, selilaštvo, razaranje okoliša itd.). U većini slučajeva, to su problemi koje naša moderna sekularna kultura još uvijek prepoznaje.

Međutim – smatra Jeff Mirus – manje je sklon naglašavanju – barem na bilo koji praktičan način – daleko manje vidljivog duhovnog nereda koji je u temelju gotovo svih raširenih modernih zala: neprepoznavanje osobe kao ljubljene slike Božje koju se ima duboko cijeniti; odbacivanje osobnog integriteta, gospodarenja samim sobom i čistoće; zbunjenost i beznađe koje iz toga nastaje. Rezultat tih duhovnih bolesti su očaj i samoubojstvo, odnošenje prema drugima kao prema predmetima – uključujući pornografiju i svakovrsnu spolnu perverziju -, potpuna ispraznost modernih zakona o braku, rastava, pobačaj i eutanazija, kao i razaranje obitelji.

Ne radi se o tome da papa Franjo nije zabrinut zbog tih stvari. Ali doktrinarno predanom katoliku, koji svim srcem vjeruje da opće dobro u konačnici ovisi o zajedničkom moralnom okviru – moralnom okviru koji se temelji na istini opće Božje objave u prirodi te u posebne objave u Isusu Kristu – zaokupljenost socijalnim problemima koje barem djelomično već prepoznaju moderne vlade, može se činiti kao bavljenje sporednim stvarima dok Rim gori – u duhovnom i, u konačnici, puno strašnijem smisli.

Neispravan i ispravan odgovor

Ukratko – zaključuje Mirus – ako je filozofska i dogmatska preciznost Ivana Pavla II. ili Benedikta XVI. pobuđivala anksioznost među “progresivnim” ili “doktrinarno nepredanim” katolicima, onda nedostatak te preciznosti kod pape Franje budi iste osjećaje među “konzervativnim” ili “doktrinarno predanim” katolicima. Ništa ne bi moglo biti prirodnije. Daleko od toga da je neshvatljivo, ta pojava ima stvarne i očite uzroke. Jedan od primjera je čitava rasprava o pitanju pričesti za rastavljene i ponovno oženjene, koju je Papa dopustio da se odvije, a koju doktrinarno predani katolici smatraju zaključenom upravo zato što drže do detaljnog raumijevanja teologije sakramenata.

Ako postoje legitimni ili barem razumljivi uzroci “kronične hipersenzitivnosti” i drugih simptoma koje Hart spominje, kako se s njima nositi? Koji bi bio ispravan katolički odgovor?

Čini se jasnim koji je odgovor neispravan. Bilo koji oblik hiperkriticizma, histerije ili panike nije od Boga. Od Duha Svetoga dolazi unutarnji mir, radost, velikodušnost i povjerenje u Boga. Većina nas treba shvatiti da naši argumenti i pritužbe imaju male šanse da utječu direktno na Svetoga Oca.

Bilo bi nam dobro shvatiti da hiperventiliranje ne postiže ništa dobro. Otpuštanje nakupljenog gnjeva u govoru je štetno. Neizbježno štetno. Uznemireno ili ljutito naglašavanje vjere – smatra Mirus – zapravo je klasični znak đavolskog napada. Znak je da nismo uspjeli ostati u Božjoj prisutnosti.

Ako osjećate anksioznost, kako onda odgovoriti, ako ne temper tantrumom na blogu ili među komentarima?[3] Možda nam odgovor može pružiti primjer svetaca. A svece se, osim kad su pali, uvijek prepoznavalo po njihovom miru.

Hrvoje Juko, SJ | Bitno.net

 

—————————————

[1]Njihovu reakciju na encikliku Laudato si’ Hart ne može razumjeti. S čime bi se uopće mogli ne složiti? Kaže da “sasvim doslovno ne može pronaći jednu jedinu rečenicu ili izričaj u kojoj bi bilo koji kršćanin mogao dosljedno prigovoriti”. Samuel Gregg je upravo to pokušao učiniti ovdje.

[2] Možda zadnje očitovanje toga je peticija koja kruži na nekim tradicioalističkim stranicama da papa Franjo – doslovno – “ili promjeni svoj smjer ili se odrekne Petrove službe”. Kao nekome tko nema problema s tradicionalistima i (nadam se) nema predrasuda prema njima, čije je zvanje dozrjelo pod papom Benediktom XVI. i tko jako cijeni njegov motuproprij Summorum pontificum, neka mi bude dopušteno reći kako je ova peticija – osim što će jedini njezin učinak biti da ljudima pružiti lošu sliku o tradicionalistima – potpuno izvan granica poštovanja prema sadašnjem Svetome Ocu.

[3] Da ne mislite kako samo solim pamet, priznat ću da mi je to iskušenje jako dobro poznato.

Objavljeno: 19. prosinca 2015.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi