KATOLICI U POTRAZI ZA SRCEM BIBLIJE (2)

Shvaćate li Bibliju doslovno? – zamke pri čitanju Svetog pisma koje vode u propast

U prvom članku iz ovoga niza, Knjiga sa sedam pečata i tajni ključ Jaganjčev, vidjeli smo da je Krist srce i ključ Sv. pisma kojim se otključavaju svi tekstovi. Nijedan tekst Sv. pisma neće razotkriti svoj smisao bez Krista, ili kako kaže Katekizam: “Sv. pismo treba čitati i tumačiti istim Duhom kojim je napisano”. Katekizam također kaže da se svaki smisao Sv. pisma temelji na doslovnom smislu. No upravo se vezano za doslovni smisao pojavljuju mnoge zlouporabe, najčešće od ljudi koji dijelove Sv. pisma, namjesto “Duhom kojim je napisano” tumače u skladu sa sviđanjima svoga vlastitog ljudskoga duha. Da bismo se zaštitili od proizvoljnih tumačenja, pristiglih najčešće pod utjecajem protestanata, Pismo se, kaže dalje Katekizam Katoličke Crkve, mora “čitati u živoj Predaji cijele Crkve” jer “Sveto pismo je većma napisano u srcu Crkve nego u tvarnim knjigama”. Bibličar Tim Gray, u ovom jednostavnom, ali mudrom članku daje nam veliku pomoć za dublje razumijevanje Sv. pisma i produbljivanje svog odnosa s Kristom u Crkvi.

Knjiga

Čitate li Bibliju doslovno?

Shvaćate li Bibliju doslovno? To je nezgodno pitanje. Bilo da odgovorimo potvrdno, bilo niječno, to se može shvatiti kao odlazak u krajnost.

Shvaćanje po kojem se cijelo Sv. pismo mora shvaćati doslovno ukazuje na fundamentalizam, što naše pluralističko društvo ne tolerira. Ako odgovorimo niječno, to se može protumačiti kao da Bibliju ne shvaćamo ozbiljno, da dovodimo u pitanje povijesnu istinitost prelaska Crvenog mora, pa čak i prazan Isusov grob. Na neka se pitanja ne može odgovoriti jednostavnim da ili ne, i to zato jer su neka od pitanja problematična.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Od riječi do riječi

Ono što naša kultura podrazumijeva pod izrazom “čitati Sv. pismo doslovno” zapravo bi bilo bolje formulirati “čitati Sv. pismo bez razumijevanja, od riječi do riječi”, što bi bilo izvlačenje svake pojedine riječi iz njezina književnog konteksta. Takav pristup čini jezik beživotnim, a takvi čitatelji “isisavaju” značenje iz Sv. pisma. Na primjer, doslovno shvaćanje rečenice “Njezine su oči sjajne poput dragulja” bilo bi da njezine oči svijetle kao što svijetle dragulji. Takvom nenadahnutom čitanju nedostaje izražajnost pjesničke slike o iznimnoj ljepoti što sja u ženinim očima.

Tumačenje vođeno jednodimenzionalnim gledanjem na riječi može zapriječiti put do spoznaje istinskog značenja, a može i odvesti u sasvim pogrešnom smjeru. Na primjer, pjesničku se usporedbu nadahnutu romantičnim udvaranjem, u kojoj pjesnik pjeva o prekrasnoj kosi svoje drage – Kosa ti je kao stado koza što izađoše na brdo Gilead. (Pj 4,1) – može vrlo lako pogrešno shvatiti ako se metaforu ne čita pažljivo. Kad uspoređuje njezinu kosu sa stadom crnih koza što silaze s planine, on misli na njezinu bujnu crnu kosu – u usporedbi je bitna boja, a ne miris. U ovom slučaju, neshvaćanje metaforičnog izraza vodi do tumačenja koje je posve suprotno pravom značenju dotičnog odlomka. Trebao sam dugo objašnjavati dok nisam svoje đake u srednjoj školi uvjerio da je ova usporedba zapravo laskava!

Što želiš reći?

Kontekst je ključan, i zato je poznavanje književnog konteksta onoga što čitamo iznimno važno. U Sv. pismu Bog govori kroz ljude, onako kako ljudi govore. Kako bismo razumjeli što Bog želi reći, moramo pažljivo istražiti namjere svetih pisaca, hagiografa. Zato Crkva toliko naglašava važnost poznavanja književnih vrsta u Sv. pismu: “Da na vidjelo izađe namjera hagiografa, treba se među ostalim obazirati i na »književne vrste«. Istina se, naime, drugačije iznosi i izražava u tekstovima koji su ili – na različit način – povijesni, ili proročki, ili pjesnički, ili u drugim vrstama govora.” (Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi ‘Dei verbum’, br. 12) Ukratko, ne smijemo Bibliju shvaćati doslovno, nego uvijek u kontekstu.

Trebaju li katolici Bibliju shvaćati doslovno? Ako pod doslovno mislimo na namjeru pisca, onda da, katolici Bibliju shvaćaju doista doslovno, jer takvim čitanjem poštujemo piščevu namjeru: poeziju shvaćamo kao poeziju, metafore kao metafore, a povijest kao povijest. Cilj tumačenja Biblije jest dokučiti što je pisac htio postići s riječima koje je koristio. Na primjer, kada čitamo da Isus kaže da je bolje izgubiti ruku ili nogu nego sagriješiti, razumijemo da to Isus pjesničkom figurom hiperbole naučava o težini grijeha. Ne shvaćamo to kao da on doslovno zapovijeda sakaćenje. Neka pogrešna čitanja mogu dovesti do ozbiljnih posljedica. Primjer tih posljedica tumačenja riječi bez uzimanja u obzir njihove retoričke kategorije jest Origenovo doslovno shvaćanje ovih Isusovih riječi (Origen je navodno sam sebe kastrirao).

Čitati doslovno trebalo bi značiti da čitajući istražujemo piščevu namjeru. No u našoj je kulturi doslovnost dvosmislena riječ. Tako će nas mnogi pogrešno shvatiti ako kažemo da Bibliju čitamo tražeći njezino doslovno značenje – mislit će da robujemo površnom shvaćanju riječi Sv. pisma. Bolje formuliran odgovor bio bi da kažemo da Bibliju ne shvaćamo doslovno, nego u kontekstu. Tako ćemo izbjeći zamku doslovnosti i u isto vrijeme očuvati cjelovitost povijesnih činjenica, kao npr. Isusova uskrsnuća. Moramo na umu imati semantičku dimenziju korištenih riječi, piščevu namjeru, kao i širi kontekst samih riječi i njihova pisca. Tako usmjereni, čitat ćemo Sv. pismo u “3D tehnici”, i biti otvoreni za bogatstvo njegova književnog značenja, proisteklog iz piščevih riječi i njihova konteksta.

Pazite na kontekst

Piščev kontekst jesu povijest, kultura i stvarno okruženje u kojem je živio. Važno je znati da je Luka bio poganin, da je Matej Židov, i da je Pavao Židov čije je poslanje obraćanje pogana. Kontekst riječi jest književni žanr djela u kojem su se našle. Kad čitamo da će lav leći s janjetom, važno je znati kako tu proročki žanr koristi i pripovijest i poeziju, i da je Izaija majstor metafore (u slučaju da ste čekali da se ovce i lavovi počnu družiti).

Pri čitanju Sv. pisma možemo uočiti četiri glavna žanra. Prvi je pripovijest, gdje imamo priče o Božjem narodu. Drugi ja nazivam liturgijskim žanrom, gdje imamo žrtvene i ostale propise (Levitski zakonik) i pjesme (Psalmi). Treći je žanr zakonodavni, u koji ubrajamo zakonske norme (Ponovljeni zakon) i običajno pravo mudrosne književnosti (Mudre izreke, Sirah itd.). Posljednji je proročki žanr, koji se ostvario i kroz poeziju i prozu (Izaija, Zaharija), a i kroz književnu vrstu apokaliptiku (Danijel). Svi su ti žanrovi različiti, i nalaze se u različitim dijelovima Sv. pisma, ali kroz sve njih provlači se ista logika, koja ih prožima koherentnošću i čvrstoćom poretka. U recima što slijede ću ih ukratko opisati, a dublje ću ih analizirati u budućim člancima.

Sv. pismo počinje pripoviješću: pričom o stvaranju svijeta, Adamu i patrijarsima. Nakon događaja u kojima je Bog djelovao u povijesti Izraela slijedi liturgijski žanr. Na primjer, poslije Knjige Izlaska, u kojoj su opisana čudesna djela koja je Bog učinio za Izrael, dolazi liturgijsko slavljenje i zahvaljivanje. Otkupljenje zadobiveno prijelazom preko Crvenoga mora (pripovijest u 14. poglavlju Knjige Izlaska) potiče Izraelce da slave Boga pjesmom o moru (liturgijski žanr u 15. poglavlju Knjige Izlaska). Cilj pripovijesti iz Knjige Izlaska jest liturgija: Izraelov izlazak postaje hodočašće na Sinaj. Liturgijsko slavljenje na Sinaju (usp. Izl 19,24) vodi do davanja zakona (usp. Izl 20-23, 25-31). Progonstvo izraelskog naroda završava davanjem Mojsijeva zakona u knjizi Ponovljenog zakona, nakon što je prošlo 40 godina lutanja po pustinji. Zakon definira Izraelov savez s Bogom, a kada se Zakon krši, Bog šalje svoje glasonoše – proroke, da optuže Izraela za kršenje zakona. Proroci izlažu tzv. tužbu saveza, kojoj je svrha da podsjeti Izraelce kako su se ogriješili o zakone saveza (Ponovljeni zakon), i najavljuju da će Bog oduzeti blagoslove saveza i kazniti Izraela prokletstvima.

Pripovijest (priča) vodi do liturgije, u kojoj se slavi sve što je Bog učinio da spasi i očuva Izraela (i njegovu priču). Iz konteksta liturgijskog slavljenja proizlazi Izraelova obveza saveza, izražena kroz Zakon. U svjetlu Zakona, proroci osuđuju narod kada griješi i kada je nevjeran Bogu saveza, koji ih je, prema njihovoj pripovijesti, spasio. Te se pripovijesti narod prisjeća i slavi je u svojoj liturgiji. Proroci zatim govore kako će iza neminovne osude Izraelove nevjere uslijediti nova priča, novi izlazak, koji će se ostvariti u Isusovoj priči. Tada će se na novu pripovijest, o Isusovu životu, smrti i uskrsnuću, nastaviti nova liturgija, novi zakon i novo proroštvo.

(Ostale članke iz niza Katolici u potrazi za srcem Biblije vidi ovdje!)

Tim Gray, izvor: CERC

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net


Objavljeno: 22. prosinca 2014.

Možda vam se svidi