Robert Spaemann: Problem Crkve na Zapadu nije u tome što sablažnjava svijet, nego što ga ostavlja ravnodušnim

SPAEMANN: Crkva uvijek ide ususret svjetlu. No, mišljenje o tome da su njeni izgledi za budućnost ružičasti, jest čisto priželjkivanje. Želja za spasenjem zahvaća još i danas u Africi i Aziji rastući broj ljudi. U starom svijetu ta se želja gasi. Evangelizacija Europe koja se zbila tijekom prvih deset stoljeća kršćanstva na njenom tlu, događala se prije svega snagom činjenice da je želja za udjelom u Uskrsnuću snažno zahvatila ljude prvog tisućljeća. Što se Europe tiče, danas se događa tiho odvraćanje masa od Crkve.

Koji su razlozi tog fenomena?

SPAEMANN: To je teško izreći ukratko. No, jedna je prethodna napomena važna: Ne može se pri razlaganju tog fenomena osloniti na argumente onih koji su Crkvi okrenuli leđa i o kojima sveti Ivan kaže: “Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas. Jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama” (1Iv 2, 19). Nesavršenstvo kršćana ili sablazni koje oni prouzrokuju, nikada ne mogu nuditi dovoljne razloge objašnjenja za napuštanje Crkve.

To što je plebiscit na Veliki petak završio u korist Barabe dokazuje da odvraćanje od Crkve ne mora imati svoj razlog u nedostatnoj vjerodostojnosti navjestitelja. Onaj koji ne vjeruje ne zna stvarni razlog svoje nevjere. On, dakle, ne može ni reći pod kakvim bi okolnostima vjerovao – na primjer, ako bi vidio kako mrtvi uskrsavaju ili ako bi papa imenovao druge biskupe, ako bi Crkva prestala tvrditi da je sprečavanja začeća protiv Božje zapovijedi, ako bi promijenila sustav svojeg financiranja ili ako bi optirala za socijalizam ili liberalizam, ako bi se žene redilo za svećenike ili ako bi župnik bio malo simpatičniji. Ako bi ovi uvjeti bili ispunjeni, onaj koji ne vjeruje imao bi odmah spremne nove. Vjerovati, naime znači: ispustiti uvjete. Vjera je racionalna, ali bezuvjetna poslušnost, jedan ratioanabile obsequium.

Pravi problem u našem zapadnom svijetu nije u tome da Crkva ljuti svijet sablažnjavajući ga, nego u tome da ona neprekidno rastući broj ljudi jednostavno ostavlja ravnodušnim. Život iz vjere ukazuje se sve manjem broju ljudi kao prava, unosna i prije svega istinita alternativa onom životu “etsi Deus non daretur”, kao da Boga ne bi bilo.

 Treba jasno vidjeti, da je kršćanska vjera u svijetu oduvijek u boju. Već je sveti Petar govorio o nadljudskoj protivničkoj sili, koja “obilazi kao vičući lav”

U određenom smislu, Crkva biva kažnjena za pokušaj, “pomirbe” sa svijetom bez obzira na cijenu, pa i onda kada to vodi njenom podvrgavanju svjetskim interesima. Danas Crkva, grozeći se, shvaća da je “svijet” ignorira ili svakako zlorabi za svoje ciljeve. Mora li se nešto promijeniti u načinu na koji Crkva shvaća svoj odnos prema svijetu?

SPAEMANN: Treba jasno vidjeti, da je kršćanska vjera u svijetu oduvijek u boju. Već je sveti Petar govorio o nadljudskoj protivničkoj sili, koja “obilazi kao vičući lav” (1Pt 5,8). Kako će boj završiti, sasvim je jasno. Naime, isto onako, kao “u ono vrijeme”, kada je vječna Riječ Božja tijekom trideset i tri godine vidljivo nastanjivala jedan zabačeni kutak ove planete. Zemaljski gledajući uzaludno. Poduhvat spasenja svijeta završio je trećerazrednim javnim smaknućem.

Ali taj kraj bio je zapravo početak novog svijeta, a ne puka temeljita preobrazba “ovog svijeta”. “Ovaj svijet” je za Novi zavjet termin za ono što je smrću Isusovom samo sebi izreklo osudu, što je posvećeno propasti i što zapravo više ne vrijedi, budući Gospodin više ne moli izričito “za svijet”, nego “za one koje si mi dao” ( Iv 17, 9). Jer “sav je svijet pod Zlim” (1 Iv 5, 19). Ono što vrijedi, to su oni koji se spašavaju “od naraštaja ovog opakog” (Dj 40), “posred poroda izopačena i lukava u kojem svijetlite kao svjetlila u svijetu” (Fil 2, 15).

No, može li se stoga govoriti o nezaustavljivom propadanju vjere u Europi?

SPAEMANN: Ne bismo trebali sebi prisvajati povijesno-spasenjsko povezujuće tumačenje određenih povijesnih situacija. Ipak, imamo neke fiksne točke za svako moguće kršćansko tumačenje. Rečeno nam je da će pri koncu povijesti doći do velikog otpada (2Sol 2,3), da Sin Čovječji, kada ponovno dođe, gotovo neće više naći vjere na zemlji (Lk 18,8), da će također kršćani sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje (2Tim 4,3), konačno, da će se Antikrist uzdignuti (2Sol2, 4), da će ljubav mnogih ohladnjeti (Mt 24, 12) i da se, kad se ti dani ne bi skratili, nijedan čovjek ne bi spasio (Mt 24, 22). Jednom riječju, mora se biti načistu s time da će prava vjera uvijek biti neprihvatljiva za “ovaj svijet”.

To su, čisto ljudski gledajući, ne baš lijepi izgledi…

SPAEMANN: Sigurno. Ali, s druge strane te su nam stvari dane za utjehu, da kad se dogodi “vjerujete da Ja jesam” (Iv 13, 19). Osim toga, to na paradoksalan način ulijeva odvažnost jer čini smisao naviještanja Evanđelja neovisnim od futuroloških prognoza. Mi, uostalom, ne znamo na kojem se mjestu povijesti nalazimo, da li kraj svih stvari stoji neposredno pred vratima, hoće li Bog imati u Europi sljedećeg tisućljeća još jednom “mnoštvo naroda”, ili, konačno, hoće li svijećnjak biti uklonjen s mjesta njegova, poput onoga Crkve iz Efeza (Otk 5), i tone li naš kontinent ponovno u tamu.

Nije, također, niti nužno to znati, jer budućnost Crkve nije naša stvar. Naša je stvar samo da u dotičnom sadašnjem trenutku sve činimo što je u našoj moći da gospodar kuće, kada dođe, nađe sluge budne (Lk 12, 37). I što mi u tom pogledu trebamo činiti jest uvijek jedno te isto: molitva, post, naviještanje Evanđelja, djela bratske ljubavi. K tome danas još pripadaju: trijeznost, otpor zbunjenosti, spremnost ne zavaravati samoga sebe, nego suočiti se sa sadašnjim trenutkom, analizirati ga sa svim racionalnim sredstvima i zatim ga prosuditi u svjetlu Objave.

Ne znamo na kojem se mjestu povijesti nalazimo, da li kraj svih stvari stoji neposredno pred vratima, hoće li Bog imati u Europi sljedećeg tisućljeća još jednom “mnoštvo naroda”

Kako reagira Crkva na tešku situaciju u kojoj se ona danas u Europi nalazi?

SPAEMANN: Po mom mišljenju postoje dva kriva načina reagiranja. Jedna od tih reakcija sastoji se u tome da se situaciju ublažava i harmonizira. Vlada se s jedne strane kao lisica kojoj je grožđe odveć kiselo. Narodnu Crkvu – koja je u nestajanju – proglašuje se nesporazumom, a Konstantinov preokret istočnim grijehom. Pledira se za Crkvu “opredijeljenih kršćana”, a da se, s druge strane, ne drži nužnim za spasenje da se doista i pripada jednoj takvoj Crkvi opredijeljenih. Jer, eto, cijelo je čovječanstvo već spašeno i Crkva je samo znak njegova spasenja. Tko je od nje daleko, svakako je “još daleko”, kako to eufemistički stoji u njemačkom prijevodu molitve kanona.

Mogućnost da je netko cijeli svoj život daleko ili se ne nalazi na putu prema Bogu, nego u bijegu od njega, pri tome se uopće ne uzima u obzir. Prva rečenica Vjerovanja sv. Atanazija koje jednako kao i Nicejsko-carigradsko Vjerovanje povezuje Istočnu i Zapadnu Crkvu, biva tu brižno držana pod ključem: “Svaki onaj koji se želi spasiti neka prije svega čvrsto obdržava katoličku vjeru.” Akceptira se dakle situacija manjine, u njoj se ne vidi ništa nenormalnog i ublažava ju se “pluralizmom”.

A kako izgleda druga kriva reakcija?

SPAEMANN: Suprotna reakcija obilježena je strahom od geta. Sastoji se u tome da se narodnu Crkvu dobije pod svaku cijenu, također i pod cijenu toga da Crkva žrtvuje svoj identitet kao zajednica vjernika. Otajstva se obezvrjeđuju. Sveta pričest postaje poput akcije za rasprodaju. O uvjetima za pristup k njoj više uopće nema govora. Djeca, za koju se zna da do nedjelje prije nikada nisu posjećivala svetu misu i tamo će se pojaviti najkasnije u nedjelju iza nje i nikada više, pristupaju prvoj svetoj pričesti, nakon što su ih za nju službeno pripremale gospođe koje nisu katolici, koje nedjeljom također ne idu u svoju crkvu (spreman sam to potkrijepiti dokazima).

Ili: ako promotrimo visoku brojku rastava bračnih parova, koji su nekad bili crkveno vjenčani, onda se ne može zaključiti da su svi oni tijekom braka promijenili svoje poglede na Boga i svijet. Bliži je zaključak da pripuštanje k crkvenom vjenčanju nije bilo povezano s razgovorom u kojem je bilo jasno izrečeno da je pristanak na nemogućnost rastave braka, njegov nužan uvjet. Crkva ne postaje narodnom Crkvom na način da izigrava jeftinu tezgu. Na taj način ona privlači na sebe samo prezir.

Ali, kako na to prikladno reagirati?

SPAEMANN: Alternativa getu niti je samorelativiziranje na jednu grupu među mnogima, koja “daje svoj prilog” velikoj cjelini naše civilizacije, a niti je pokušaj, izbrisati sve oznake različitosti i na taj način sam postati velika cjelina. Stoga je jedina kršćanska alternativa getu: misija.

Neslaganje između univer­zalnog zahtjeva poruke Evanđelja i situacije manjine onih koji taj zahtjev priznaju, neće nestati do kraja vremena. Ali to znači da je misija moguća samo onda kada oni koji žive u toj situaciji manjine, žive sa sviješću da su “izabrali bolji dio”. Bez jedne takve samosvijesti ova situacija je nesavladiva, prije svega za mlade. No, kaže se, to bi bilo “elitistički”. Da, sigurno. Ali samo ondje, gdje se vjera doživljava kao privilegij i to nezasluženi, može kršćanstvo pobuditi želju da se ima udjela na tom privilegiju.

 Crkva ne postaje narodnom Crkvom na način da izigrava jeftinu tezgu. Na taj način ona privlači na sebe samo prezir.

Da bi se druge pridobilo, treba se ono za što ih se želi pridobiti pokazati: 1. kao istinito, 2. kao dobro, to znači spašavajuće i 3. kao lijepo, to znači kao izvor radosti, kao nešto što je svojom unutrašnjom ljepotom neodoljivo. Od toga je danas samopredstavljanje kršćanstva dosta daleko udaljeno. Kršćanstvo se svodi na jedan od mnogih, mogući i tolerirajući pogled na svijet. Ne pokazuje ga se kao viđenje stvarnosti u svjetlu njezina porijekla. Kaže se, svatko treba pronaći svoj put, premda prorok lzaija opisuje kao stanje izgubljenosti to da “svaki svoj put” traži (Iz 53, 6). I premda svake nedjelje slušamo molitvu “izbavi nas od vječne osude”, čini se kao da realna opasnost da definitivno propadnemo u stvarnosti više ne postoji. No, ondje gdje opasnost nije realna, nije realno ni spasenje, te kršćanstvo postaje trivijalnim.

No, gdje se susreće ta unutarnja ljepota, koja čovjeka neodoljivo privlači?

SPAEMANN: Što se tiče ljepote, ona se nigdje ne može bolje i očevidnije spoznati kao u životu svetaca. No, ako se danas o njima progovori, onda moramo do besvijesti slušati kako su oni bili ljudi kao ti i ja. Ali oni su bili bolji nego ti i ja. Baš zato su oni za nas važni.

Više od direktnog poricanja vjere može se danas ustvrditi određena “kritička distanca” spram kršćanskog Događaja? Nije li to ono što misiji oduzima svaku energiju?

SPAEMANN: Jednom je Charles Peguy definirao modernizam kao držanje onog koji “ne vjeruje u ono što vjeruje”. Ne zavode li mnogi navodnici u naviještanju i ono skrivanje iza filologije k jednom takvom “nevjerovanju u ono što se vjeruje”? Uzmimo jedan konkretan primjer. Čime treba započeti jedan katekizam: stvaranjem svijeta ili poviješću nastanka izvještaja o stvaranju svijeta, dakle s Knjigom Izlaska? Katekizam koji počinje na drugi način, razara vezu koja nas povezuje s narodom Izraelovim i koja nam omogućuje govoriti o “našim ocima, djeci Izraelovoj”, kako to Liturgija čini. Ta veza se, naime, sastoji u zajedničkom pogledu na ono o čemu nas Sveti spisi izvještavaju.

Kada je, umjesto toga, primarni predmet nastanak tih spisa, te se izvještaj o stvaranju pojavljuje samo quasi, u indirektnom govoru, onda se treba zapitati koga to osim filologa još interesira? Ta postoji mnoštvo knjiga. Zašto bi se netko trebao interesirati za Bibliju, ako ona više nije Riječ Božja? Katekizmi takve vrste nemaju misionarsku snagu.

Liturgija je jedno drugo područje, u kojem je na tradicionalna način ljepota kršćanstva bila kod kuće…

SPAEMANN: Svako naviještanje vjere, svako odvraćanje od vječne propasti i svako obećanje besmrtnog života jest govor u prazno, ako nije povezano s jednom skrivenom unutrašnjom snagom privlačenja. “Nitko ne može doći k meni, ako ga ne povuče Otac” (Iv 6, 44). Ta snaga privlačenja znači u kršćanskoj jezičnoj uporabi “milost”; riječ “haris” istovremeno znači u grčkom jeziku “ljupkost”. Ono što nas na jedan pojmovno neizreciv način iznutra privlači, nazivamo lijepim. Sveta misa, “Božanska Liturgija”, kako kaže Istočna Crkva – jer je upravo klanjanje i žrtva, dakle, sasvim usmjerena k Ocu – mjesto je nebeske ljepote. U Europi je ona tijekom više od tisuću godina bila središte svih umjetnosti. I, jer je na određeni način pralik umjetničkog djela, ne smije u njoj biti ničeg samovoljnog. Svaki je detalj važan. Stoga je misa, uvijek nanovo, inspirirala velike pjesnike i glazbenike, i stoga su upravo umjetnici oni koji liturgijsku reformu Katoličke Crkve nakon Drugog vatikanskog sabora drže neuspjelom, baš zato što je njome uvučena u liturgiju samovolja, a time i banalitet.

Dopustilo se da su se u Crkvi pojmovi “napredno” i “nazadno” definirali po svjetovnim mjerilima, dakle drugim mjerilima nego što su mjerila svetosti

Naša spontanost nije, poput spontanosti prvih generacija kršćana, tako prožeta “životom u duhu”, da svećenik ili vijeća za liturgiju mogu spontano formulirati ono na što svaki drugi kršćanin može kazati “Amen”. Samovolja je suprotnost zakonitosti koja se nalazi u svakom umjetničkom djelu. Tek kao posljedica te zakonitosti osjeća se tajna snaga privlačnosti lijepog. Kad se počne oblikovati liturgiju s točke gledišta izmjenjujućeg, novog i interesantnog, ona neizbježno postaje dosadnom. Jedno takvo držanje s obzirom na liturgiju može, na kraju, postati samo razočaravajućim. Također, nemo­guće je zamisliti tako jak intenzitet interesantnoga tijekom cijele mise. U jednom svijetu neprestanih informacija i permanentnog obasipanja riječima, biva, naprotiv, slavlje klanjanja, žrtve i gozbe u uvijek istoj sakralnoj formi iz godine u godinu fascinantnijim.

Danas se često čuje jadikovanje zbog gubitka povezanosti vjere, Crkve i kulture. Ova povezanost ne može se obnoviti zasjedanjima i priredbama, nego time da se u njegovoj ižaravajućoj snazi obnovi ono, što čini središte svake kršćanske kulture: kršćanski kult.

Danas, pomalo, predstavlja dosada temeljno raspoloženje kršćanstva. Zar nije paradoks, da je ona rezultat svih onih nastojanja da se Crkvu učini interesantnom ljudima našeg vremena?

SPAEMANN: Ako se zapitamo zašto je danas Crkva uvijek iznova predmet razočaranja i frustracija, onda mi se čini mogućim jedan jednostavni odgovor na to pitanje: To nije paradoks, to je logično. Crkva je u posljednjih dvadeset godina zahtijevala prema sebi jedno držanje očekivanja ili ga pak bez protivljenja dopustila, a koje ona, ako želi ostati vjerna svojoj biti, na koncu ipak ne može ispuniti: Očekivanje jedne druge Crkve. Posljedice su razočaranje, bijes i ogorčenje.

Dopustilo se da su se u Crkvi pojmovi “napredno” i “nazadno” definirali po svjetovnim mjerilima, dakle drugim mjerilima nego što su mjerila svetosti, i da se djelovanje Crkve njima mjeri. To može voditi jedino k frustraciji. Uzmite jedan primjer iz liturgije. Koliko se više oblik mise suobličuje protestantskoj pos­ljednjoj večeri, toliko je veće razočaranje zbog toga, da se na koncu ne smije održati zajedništvo u pričešćivanju. Prijateljstvo između Pravoslavne Crkve i protestantskih Crkava uopće ne smeta to što se između pravoslavnih i protestanata ne održava navedeno pričešćivanje. Pravoslavna liturgija se tako očito razlikuje od protestantske da nitko ne bi takvo što očekivao. Kad nema navedenog pričešćivanja, onda nema ni frustracija. A takve su frustracije za ekumenizam vrlo štetne.

Gospodine profesore, svaka sinoda je prigoda za Crkvu da sebi nanovo posvijesti svoje poslanje u svijetu. Što očekujete od europske sinode?

SPAEMANN: Mora se prekinuti s orijentacijama koje na kraju proizvode samo frustracije. Budućnost vjere ovisi o tome da vjera postane vidljivim izvorom radosti. Čovjek ne može ništa dobrog i urednoga učiniti bez radosti. A radost, koja je nešto drugo nego keep smiling, neodvojivo je povezana s jasnoćom svjedočanstva. Teolozi se već veoma dugo prave važnim kao “gospodari naše vjere”, umjesto da ostanu “službenici naše radosti” (sv. Pavao). Samo kad se kriva očekivanja pokažu kao iluzorna i neutemeljena, vjera će ponovno postati vidljivim izvorom radosti. O tome ovisi nova evangelizacija. Jer, na koncu, svatko se okreće onamo odakle očekuje najdublju radost.

Izvor: Nova tribina semestralna revija za religiju, kulturu (1996) br. 13