Postoji naravni puno načina kako ispričati priču i ovo je samo jedan. Ali za mene to je priča o sedam ključnih trenutaka, a svaki od njih je iznenađujuć i neočekivan.

Prvi se, po nedavnom novinskom izvješću, zbio u jezeru u Škotskoj prije 385 milijuna godina. Tada su se, po ovom novom otkriću, dvije ribe sljubile u prvom znanosti poznatom slučaju seksualne reprodukcije. Do tada, čitav se život širio aseksualno, staničnom diobom, pupanjem, fragmentacijom ili partenogenezom, što je sve daleko jednostavnije i ekonomičnije od podjele života na muško i žensko gdje svatko ima različitu ulogu u stvaranju i održavanju života.

Kada uzmemo u obzir, čak i u životinjskom kraljevstvu, koliko je truda i energije potrebno za spajanje muškog i ženskog, u smislu pokazivanja, rituala udvaranja, sukobljavanja i nasilja, zapanjujuće je da se seksualno razmnožavanje ikada uopće i dogodilo. Biolozi i dalje nisu u potpunosti sigurno zašto se dogodilo – neki kažu radi stvaranja zaštite protiv parazita ili imunosti protiv bolesti. Drugi kažu da je jednostavno riječ o tome da susret suprotnosti stvara različitost. Ali bilo kako bilo, ribe u Škotskoj su otkrile nešto novo i lijepo što su sve otada preslikavali skoro svi napredni oblici života. Život započinje kada se muško i žensko susretnu i sljube.

Drugi neočekivani razvoj događaja bio je jedinstveni izazov koji su dva faktora postavila Homo sapiensu: uspravili smo se, što je suzilo žensku zdjelicu i dobili smo veći mozak – 300% veći – što je značilo i veće glave. Rezultat je bio da su se čovjekovi potomci trebali roditi ranije od bilo koje druge vrste, te im je stoga roditeljska skrb bila potrebna puno dulje. Zbog toga je roditeljstvo za ljude postalo puno zahtjevnije nego kod ikoje druge vrste, rad dvoje ljudi, a ne jednog.

Iz toga proizlazi fenomen, veoma rijedak među sisavcima, vezivanja ljudi u parove, za razliku od drugih vrsta gdje se doprinos mužjaka završava činom oplodnje. Među većinom primata, očevi niti ne priznaju vlastitu djecu, a kamoli da bi se za njih brinuli. Drugdje u životinjskom kraljevstvu majčinstvo je gotovo univerzalno, ali očinstvo je rijetko. Tako da je zajedno s ljudskom osobom nastala i spona između biološke majke i oca u brizi za njihovo dijete. Tu je nakon prirode došla kultura i treće iznenađenje.

Čini se da je među lovcima sakupljačima uparivanje bila norma. Zatim je došlo poljodjelstvo i ekonomski višak, i gradovi i civilizacije i po prvi put su na površinu isplivale velike razlike između bogatih i siromašnih, moćnih i nemoćnih. Veliki mezopotamski zigurati i piramide drvenog Egipta, sa svojim širokim bazama i uskim vrhovima bili su monumentalne kamene izjave hijerarhijskih društava u kojima je manjina imala moć nad većinom. A najočitiji izraz moći među alfa mužjacima, koje god skupine, jest dominacija nad pristupom plodnim partnericama i posljedično prenošenje gena na buduću generaciju. Odatle dolazi poligamija koja postoji kod 95% vrsta sisavaca i 75% kultura poznatih antropologiji. Poligamija je krajnji izraz nejednakosti jer znači da puno muškaraca nikada neće dobiti priliku da imaju djecu. A seksualna zavist je kroz povijest bila, kako među životinjama, tako i među ljudima, glavni izvor nasilja.

To je ono zbog čega je prvo poglavlje Postanka toliko revolucionarno s izjavama da je svako ljudsko biće, neovisno o klasi, boji kože, obrazovanju ili vjeri, slika i prilika samoga Boga. Znamo da je u drevnim kulturama vladar, kralj, car i faraon držan slikom Božjom. A Postanak nam govori da smo svi kraljevskog roda. Svatko od nas ima jednako dostojanstvo u kraljevstvu vjere pod Božjim suverenitetom.

Iz ovoga slijedi da svatko od nas ima jednako pravo da stupi u brak i ima djecu, zbog čega je, neovisno o tome kako čitamo priču o Adamu i Evi – a postoje razlike između židovskog i kršćanskog čitanja – norma koju ta priča pretpostavlja: jedna žena, jedan muškarac. Ili kako sama Biblija kaže: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo.“

Monogamija nije odmah postala norma, čak i unutar biblijskog svijeta. Ali puno priča iz toga svijeta, o napetostima između Sare i Hagare, ili Lee i Rahele i njihove djece, ili Davida i Bat-Šebe ili velikog broja Salomonovih žena, su sve kritike koje pokazuju put k monogamiji.

A tu postoji i duboka veza između monoteizma i monogamije, kao što postoji, u suprotnom smjeru, veza između idolatrije i preljuba. Monoteizam i monogamija su o sveobuhvatnoj vezi između Ja i Ti, mene i drugoga, bilo da se radi o ljudskom ili božanskom Drugom.

Ono zbog čega je pojavljivanje monogamije neobično jest činjenica da je uobičajeno da su društvene vrijednosti one koje nametne vladajuća klasa. A vladajuća je klasa u bilo kojem hijerarhijski uređenom društvu na dobitku od promiskuiteta i poligamije, jer obje povećavaju vjerojatnost da će se njeni geni prenijeti na buduću generaciju. Bogati i moćni su na gubitku od monogamije, a siromašni i nemoćni na dobitku. Stoga se povratak monogamije protivi normalnom tijeku društvenih promjena, te je istinski trijumf jednakog dostojanstva sviju. Svaka mladenka i svaki mladoženja su kraljevskog roda, svaki dom je palača kada ga se uredi s ljubavlju.

Četvrti fascinantni razvoj događaja jest način na koji je ovo promijenilo moralni život. Svima nam je poznat rad evolucijskih biologa koji se služe računalnim simulacijama i ponavljanjem dileme zatvorenika kako bi objasnili zašto uzajamni altruizam postoji među svim društvenim životinjama. Ponašamo se prema drugima onako kako bismo htjeli da se oni ponašaju prema nama, a odgovaramo im onako kako oni odgovaraju nama. Kako je C. S. Lewis istaknuo u knjizi The Abolition of Man, uzajamnost je zlatno pravilo koje dijele sve velike civilizacije.

Ono što je bilo novo i izvanredno u hebrejskoj Bibliji je ideja da je ljubav, a ne samo poštenje, načelo koje pokreće moralni život. Tri ljubavi. „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim.“ „Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe.“ I to je ponovljeno ni manje ni više nego 36 puta u Tori: „Ljubite pridošlicu, jer znate kako je biti pridošlica.“ Ili drugačije rečeno: kao što je Bog stvorio prirodni svijet u ljubavi i oprostu, tako i mi imamo zadatak stvoriti društveni svijet u ljubavi i oprostu. A ta ljubav je plamen koji se pali u braku i obitelji. Moralnost je ljubav između muža i žene, roditelja i djeteta, koja se širi izvana na svijet.

Peti razvoj događaja oblikovao je čitavu strukturu židovskog iskustva. U starom je Izraelu izvorno sekularni oblik vlasti zvan savez bio uzet i preoblikovan u novi način promišljanja; u Noinom slučaju, o odnosu između Bog i čovječanstva, a između Boga i ljudi u slučaju Abrahama i kasnijih Židova na brdu Sinaj. Savez je kao brak. Riječ je o uzajamnom zalogu vjernosti i povjerenja između dvoje ili više ljudi, u kojem svaka poštuje dostojanstvo i cjelovitost drugoga, o tome kako će zajedno raditi i ostvariti ono što nitko od njih ne može pojedinačno. A postoji jedna stvar koju niti Bog ne može sam ostvariti, a to je da živi u ljudskom srcu. Za to smo mu potrebni.

Tako hebrejska riječ emunah, krivo prevedena kao vjera, zapravo znači povjerenje, vjernost, odanost, postojanost, nenapuštanje onda kada zagusti, povjerenje u drugoga i poštovanje tuđeg povjerenja u nas. Savez je, a to vidimo kod gotovo svih proroka, objasnio vezu između nas i Boga u kategorijama odnosa između nevjeste i ženika, žene i muža. Ljubav je tako postala ne samo temelj morala, već i teologije. U židovstvu vjera je brak. Rijetko kada je to bilo ljepše izrečeno nego kada je Hošea rekao u Božje ime:

Zaručit ću te sebi dovijeka;
zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi;
zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Jahvu.

Židovski muškarci izgovaraju te riječi ujutro svakog dana u tjednu kada omataju trake svog tefilina oko prsta kao vjenčani prsten. Svakog jutra obnavljamo svoj brak s Bogom.

To nas vodi do šeste i poprilično suptilne ideje da istina, ljepota, dobrota i sam život ne postoje ni u jednoj pojedinačnoj osobi, već „između“, ono što Martin Buber naziva Das Zwischenmenschliche, ono međuljudsko, kontrapunkt govora i osluškivanja, davanja i primanja. U cijeloj hebrejskoj Bibliji i rabinskoj literaturi, medij istine je razgovor. U objavi Bog govori i traži da ga slušamo. U molitvi mi govorimo i tražimo da nas Bog sluša. Ne postoji nikada samo jedan glas. U Bibliji proroci raspravljaju s Bogom. U Talmudu rabini raspravljaju jedan s drugim. U stvari, ponekad mislim da je razlog zašto je Bog odabrao židovski narod taj što voli dobru raspravu. Židovstvo je razgovor uštiman za mnogo glasova, najstrastvenije u Pjesmi nad pjesmama, duetu između žene i muškarca, voljene i njenog ljubavnika, koju je rabin Akiva nazivao svetinjom nad svetinjama religijske literature.

Sve ovo je dovelo do sedmog razvoja događaja, da su u židovstvu dom i obitelj postali središnje mjesto života vjere. U jedinom retku hebrejske Biblije koji objašnjava zašto je Bog izabrao Abrahama, stoji: „Njega sam izlučio zato da pouči svoju djecu i svoju buduću obitelj kako će hoditi putem Jahvinim, radeći što je dobro i pravedno.“ Abraham nije bio izabran da vlada carstvom, zapovijeda vojskom, čini čudesa ili prenosi proroštva, već jednostavno da bude roditelj.

U jednom od najpoznatijih redaka u židovstvu, kojeg izgovaramo svakog dana i noći, Mojsije zapovijeda: „Riječi ove napominji svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ.“ Roditelji su tu da budu odgajatelji, odgoj je razgovor među generacijama, a dom je prva škola.

Tako su Židovi postali ljudi koji su intenzivno usmjereni prema obitelji, i to je ono što nas je spasilo od tragedije. Nakon uništenja drugog hrama 70. godine, Židovi su se raspršili po svijetu. Posvuda manjina, posvuda obespravljeni, podnoseći neka od najgorih progonstava koje je jedan narod ikada upoznao, mi Židovi smo ipak preživjeli jer nikad nismo izgubili tri stvari: osjećaj za obitelj, osjećaj za zajednicu i svoju vjeru.

I svakog tjedna smo se obnavljali, posebno na Šabat, dan odmora u koji svojim brakovima i obiteljima dajemo ono što im je najpotrebnije i za čime najviše žude u suvremenom svijetu, tj. vrijeme. Jednom sam za BBC producirao dokumentarac o stanju obiteljskog života u Britaniji i odveo sam Penelope Leach, osobu koja je tada bila vodeći britanski stručnjak za brigu o djeci, u židovsku osnovnu školu u petak ujutro.

Tu je vidjela kako djeca unaprijed uprizoruju ono što će te večeri vidjeti oko obiteljskog stola. Bili su tu petogodišnja majka i otac koji su blagoslivljali petogodišnje dijete i petogodišnji baka i djed koji su to promatrali. Bila je fascinirana čitavom ovom institucijom i upitala je djecu što im se najviše sviđa oko Šabata. Jedan se dječak okrenuo prema njoj i rekao: „To je jedina večer u tjednu kada otac ne mora odjuriti nekamo.“ Dok smo odlazili iz škole kada je snimanje završilo okrenula se prema meni i rekla: „Glavni rabine, taj vaš Šabat spašava brakove roditelja te djece.“

To je dakle jedan način pričanja priče, židovski način, počevši od nastanka seksualne reprodukcije, pa s jedinstvenim zahtjevima ljudskog roditeljstva, pa s konačnim trijumfom monogamije kao temeljne izjave ljudske jednakosti, iz čega slijedi način na koji je brak oblikovao naše viđenje moralnog i vjerskog života kao temeljenog na ljubavi i savezu i vjernosti, i to do točke promišljanja istine kao razgovora između ljubljenog i ljubljene. Brak i obitelj su mjesto gdje vjera nalazi dom i gdje Božja prisutnost živi u ljubavi između muža i žene, roditelja i djeteta.

Što se onda promijenilo? Evo jedan način na koji to možemo sročiti. Prije nekoliko godina napisao sam knjigu o vjeri i znanosti i sažeo sam razliku među njima u dvije rečenice, „Znanost rastavlja stvari da bi vidjela kako funkcioniraju. Vjera sastavlja stvari da vidi što znače.“ A to je također i način razmišljanja o kulturi. Rastavlja li ona ili sastavlja stvari?

Ono zbog čega je tradicionalna obitelj bila izuzetna, djelo uzvišene religijske umjetnosti, jest ono što je u sebi objedinjavala; seksualni nagon, fizičku želju, prijateljstvo, drugarstvo, emocionalnu povezanost i ljubav, rađanje djece, zaštitu i brigu o njima, njihov rani odgoj i uvođenje u identitet i povijest. Rijetko kada je ikoja institucija povezala u jedno toliko različitih nagona i želja, uloga i odgovornosti. Dala je svijetu smisao i ljudsko lice, lice ljubavi.

Zbog čitavog niza razloga, od kojih neki imaju veze s medicinskim razvitcima kao što je kontracepcija, umjetna oplodnja i druge genetske intervencije, a neke s promjenama morala kao što je ideja da smo slobodni raditi što god želimo, dokle god to ne šteti drugima, a neke s prijenosom odgovornosti s pojedinca na državu i drugim dubokim promjena u kulturi Zapada, skoro sve što je brak nekada objedinjavao je razdvojeno. Seks je odvojen od ljubavi, ljubav od predanosti, brak od imanja djece, a imanje djece od odgovornosti za brigu o njima.

To stvara podjelu unutar društava kakva nije viđena otkada je Benjamin Disraeli prije stoljeće i pol govorio o „dvije nacije“. Oni koji imaju privilegiju da odrastaju u stabilnim, ljubavlju ispunjenim zajednicama dvoje ljudi koji su ih začeli prosječno će biti fizički i psihički zdraviji. Bit će bolji u školi i na poslu. Imat će više uspjeha u vezama, bit će sretniji i živjet će duže. I da, postoji puno iznimaka. Ali nepravda svega toga vapi u nebesa. Ući će u povijest kao jedan od najtragičnijih primjera onoga što je Friedrich Hayek nazvao „fatalna uobraženost“, da mi nekako znamo bolje od vjekovne mudrosti i da možemo prkositi poukama biologije i povijesti.

Nitko se, sigurno, ne želi vratiti u uske predrasude prošlosti. Mislim, na primjer, na film Igra oponašanja, koji govori o Alanu Turingu, jednom od najvećih umova dvadesetog stoljeća, matematičaru s Cambridgea koji je udario filozofske temelje računarstva i umjetne inteligencije, te je pomogao u pobjedi u ratu razbijanjem njemačkog pomorskog koda Enigme. Nakon rata Turing je bio uhićen, sudilo mu se za homoseksualno ponašanje, bio je podvrgnut kemijskoj kastraciji, te je umro u dobio od 41 godine od trovanja cijanidom, a mnogi misle da je počinio samoubojstvo. To je svijet u koji se nikada ne smijemo vratiti.

Ali trudeći se da izgradimo suosjećajnije i uključivije društvo, ne smijemo izgubiti iz vida tradicionalnu obitelj kao najljudskiju instituciju u povijesti. Obitelj – muškarac, žena i dijete – nije tek jedan stil života među mnogima. Riječ je o najboljem sredstvu koje smo do sada otkrili kako bismo odnjegovali buduće generacije i omogućili djeci da rastu u sklopu stabilnosti i ljubavi. Tu učimo delikatnu koreografiju odnosa i kako se nositi s neizbježnim sukobima unutar šire ljudske zajednice. Tu prvi put riskiramo dajući i primajući ljubav. Tu jedna generacija prenosi svoje vrijednosti na buduću, osiguravajući tako kontinuitet civilizacije. Za svako društvo, obitelj je ispit njegove budućnosti i poradi budućnosti naše djece moramo biti njeni branitelji.

Priča o prvoj obitelji, prvom muškarcu i ženi u Rajskom vrtu, općenito se ne smatra uspjehom. Vjerovali mi ili ne u iskonski grijeh, stvar se nije završila sretno. Nakon puno godina proučavanja, želim sugerirati drukčiji kut gledanja na tekst.

Priča se završava s  tri stiha koja naizgled nemaju nikakve veze jedan s drugim. Nikakvog slijeda. Nikakve logike. U Postanku 3,19 čovjeku je rečeno: „U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.“ Zatim u drugom retku čitamo: „Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima.“ A u sljedećem: „I načini Jahve, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odjenu.“

Što povezuje ovo sve? Zašto je to što je Bog rekao čovjeku da je smrtan dovelo do toga da on nadjene svojoj ženo novo ime? I zašto je taj čin naizgled promijenio Božji stav prema oboma, tako da se Bog raznježio praveći im odjeću, gotovo kao da im je djelomično oprostio? Dozvolite mi da dodam da se hebrejska riječ za „kožu“ gotovo ne može razlikovati od hebrejske riječi za „svjetlo“, tako da je rabin Meir, veliki mudrac iz ranog drugog stoljeća, čitao tekst kao da Bog govori da im je napravio „odjeću od svjetla.“ Što je time mislio?

Ako pomno pročitamo tekst, vidjet ćemo da je dotada čovjek svojoj ženi nadjenuo čisto generičko ime. Nazvao ju je ishah, žena. Sjetimo se što je rekao kad ju je prvi put vidio: „Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kada je uzeta! Za njega ona je bila tip, ne osoba. Nadjenuo joj je imenicu, ne ime. Štoviše, definira ju kao izvedenicu samoga sebe: nešto uzeto od čovjeka. Ona još nije nešto drugo, osoba po sebi. Ona je tek vrsta čovjekova odraza.

Dokle god je čovjek mislio da je besmrtan, nije mu u biti bio potreban nitko drugi. Ali sada zna da je smrtan. Jednog dana će umrijeti i vratiti se u prah. Postoji samo jedan način na koji bi dio njega mogao nastaviti živjeti nakon smrti. Taj da ima dijete. Ali nije mogao dobiti dijete sam od sebe. Za to mu je bila potrebna žena. Jedino ona može roditi. Jedino ona može umanjiti njegovu smrtnost. I ne zato što mu je slična, već upravo zato što je različita od njega. I tom trenutku ona jeza njega prestala biti tip i postala je osoba po sebi. A osoba ima vlastito ime. To je ono što joj je on nadjenuo; ime Chavah, „Eva“, što znači „davateljica života.“

U tom trenutku, kada su trebali napustiti Rajski vrt i suočiti se sa svijetom kakvim ga znamo, kao mjestom tame, Adam je podario svojoj ženi prvi dar ljubavi, vlastito ime. I u tom trenutku, Bog im je oboma odgovorio u ljubavi i načinio im odjeću da prekriju svoju golotinju, ili kako bi rabin Meir rekao, „odjeću od svjetla.“

I tako je sve do sada, da kada se muškarac i žena okrenu jedno drugome u sponi vjernosti, Bog ih odjene odjećom od svjetla, te se približavaju Bogu koliko god mu blizu mogu biti, donoseći na svijet novi život, pretvarajući prozu biologije u poeziju ljudskog duha, otkupljujući tminu svijeta sjajem ljubavi.

Izlaganje rabina Lorda Jonathana Sacksa na Međunarodnom skupu “Komplementarnost muškarca i žene” održanom pod pokroviteljstvom pape Franje. 

Izvor: Plough.com | Prijevod: Mislav Vušković

Rabin Lord Jonathan Sacks (1948-2020) bio je poznati židovski filozof i teolog i pisac, te glavni rabin Ujedinjenog Kraljevstva i Commonwealtha od 1991 do 2013. Nakon umiroveljenja kao glavni rabin emeritus predavao je židovsku misao na Newyorškom sveučilištu, te na privatnom Yeshiva Sveučilištu (New York). Bio je profesor prava, etike i SVetog Pisma na Bible at King’s Collegeu u Londonu, a 2005. godine kralica Elizabeta proglasila ga je vitezom, a u listopadu 2009. postao je članom Doma Lordova. Godine 2016. dobio je orestižnu Templeton nagradu zbog doprinosa u “unošenju duhovne misli u javni diskurs putem mass medija, predavanja i više od 20 knjiga”, te zbog svojega “poštovanja ljudi svih vjera”. Rabin Sacks preminuo je u studenom 2020. godine. O životu i djelu rabina Sacksa više možete doznati na mrežnoj stranici rabbisacks.org, te na društvenim mrežama @RabbiSacks.