NASTANAK NOVOZAVJETNOG KANONA (5)

Ovo je dokument koji je najznačajniji za povijest razvoja kanona Novog zavjeta

U novom nizu tekstova naš suradnik povjesničar Ante Vučić dat će pregled nastanka novozavjetnog kanona i procesa koji su doveli do toga da je Crkva zaključila kako je dvadeset i sedam knjiga Novog zavjeta nadahnuto i mjerodavno za kršćanina po pitanjima vjere i života. Sve nastavke pročitajte OVDJE.

muratorian-fragment

Foto: neverthirsty.org

Do sada smo pisali o začetku kanona u vremenu apostolskih otaca. Podsjetimo se da oni nisu imali viziju jednake nadahnutosti i autoriteta novozavjetnih knjiga kao što su vjerovali za Stari zavjet. Ipak, mogli smo uvidjeti da se već tada razvilo razmišljanje da određene knjige napisane od strane apostola imaju dozu autoriteta, zajedno s usmenim prijenosom vjere i Isusovih riječi. To je bio začetak Novog zavjeta. Nakon toga pisali smo o raznim utjecajima na razvoj, tj. na ubrzavanje nastanka kanona kojeg su imale brojne heretičke i raskolničke skupine. Pisali smo o tome da su brojne gnostičke sljedbe producirale „evanđelja“ tijekom sredine i druge polovice II. st. koja su se izdavala za apostolska djela. Također, određene skupine željele su izbaciti i prepraviti neke od knjiga koje su već tada imale veliki značaj za Crkvu.

Crkva je na sve to spremno reagirala čuvajući ono za što je vjerovala da je istinski poklad vjere koju su primili od apostola bilo usmeno bilo pismeno. Tim djelovanjem krenula je u jasnije i odlučnije definiranje toga koji spisi se trebaju smatrati nadahnutima po pitanju vjere rane Crkve. Sve ovo događalo se u kratkom razdoblju druge polovice II. st. Dakle, trebamo primijetiti da se sve ono opisano u zadnja dva članka događalo unutar nekoliko desetljeća. Stoga još jasnije možemo uvidjeti da je reakcija Crkve bila jaka, brza i odlučujuća. Ta reakcija po pitanju novozavjetnog kanona urodit će prvim poznatim popisom kanonskih knjiga koji je nastao početkom III. st.

Muratorijev fragment

Pod ovim nazivom krije se jedan od najznačajnijih dokumenata za povijest razvoja kanona. Otkrio ga je u prvoj polovici XVIII. st. Ludovico Antonio Muratori po kojemu je dobio i ime. Većina stručnjaka datira ga u kraj II. ili sami početak III. st. Neki su od razloga za tu dataciju spominjanje Hermina pastira koji je u tom ranom razdoblju uživao veliku popularnost u Crkvi te spominjanje pape Pija čiji je pontifikat trajao od 141. do 155. godine. Također, današnji spis sačuvan je samo u latinskoj verziji, no mnogi stručnjaci pretpostavljaju da je original bio napisan na grčkom. Sam tekst nije nam se sačuvao u cijelosti, određene dijelove pergamene zub vremena je toliko nagrizao da se ne može pouzdano znati što je točno na tim mjestima bilo napisano.

Unatoč tome što se redovito ovaj fragment naziva popisom kanonskih knjiga on je više svojevrstan uvod u Novi zavjet. Naime, osim što se nabrajaju knjige koje autor očito smatra nadahnutima, kod svake je ostavljen duži ili kraći komentar koji donekle objašnjava zašto bi se trebala smatrati mjerodavnom za kršćanina. U tim komentarima autor redovito daje teološki i povijesni okvir knjige (dosta slično komentarima u današnjim Biblijama) te vlastite refleksije o spisima. Sve ovo pokazuje nam koliki značaj nosi ovaj mali fragment teksta sa sačuvanih 85 redaka. Stoga je prikladno u pregledu nastanka novozavjetnog kanona ovome tekstu posvetiti malo više pažnje.

Sadržaj kanona

Prva 33 retka kanona nabrajaju četiri kanonska evanđelja te donose objašnjenje zašto se baš njih smatra točnima. Iznimno dugo objašnjenje posvećeno je Evanđelju po Ivanu. Iz prijašnjih članaka znamo da je ono izazvalo kontroverze u Crkvi zbog toga što su se montanisti često pozivali na njega. Stoga bi ovo mogla biti reakcija na onu struju unutar Crkve koja ga je željela odbaciti iz krivih razloga. Autor ide toliko daleko u obrani ovog spisa te navodi da su recenziju odradila dvanaestorica apostola i da zbog toga treba priznati da donosi točan izvještaj Isusovih djela.

Nakon toga slijede Djela apostolska koja su pripisana Luki. Autor naglašava da je Luka zabilježio samo ono što je vlastitim očima vidio dok je bio pratitelj apostola Pavla. Dokaz tome da je zapisivao samo ono čemu je svjedočio izostavljanje je mučeništva apostola Petra, kao i Pavlovo putovanje iz Rima u Španjolsku.

Dosta prostora posvećeno je nabrajanju Pavlovih poslanica. Navodi ih trinaest ovim redoslijedom: 1. i 2. Korinćanima, Efežanima, Filipljanima, Kološanima, Galaćanima, 1. i 2. Solunjanima, Rimljanima, Filemonu, Titu, te 1. i 2. Timoteju. Primjetan je malo drugačiji redoslijed od onoga koji je uvriježen u suvremenim izdanjima Biblije. Prvih devet poslanica poslano je sedmerima crkvama, isto kao što Ivanovo Otkrivenje počinje obraćanjem istom broju crkava. Na taj se način obojica obraćaju univerzalnoj, jedinstvenoj Crkvi. Upravo zbog toga su na ovaj način bile poredane Pavlove poslanice, time se željelo naznačiti da je Pavao, pišući sedmerim crkvama, zapravo pisao jednoj, univerzalnoj Crkvi, tj. Katoličkoj.[1] Nakon toga nabrajaju se četiri poslanice pisane individualnim osobama. Iako su one prvotno bile osobna pisma, Crkva ih prihvaća kao mjerodavne zbog disciplinarnih učenja. To su razlozi koje autor fragmenta navodi kao dokaze da su ove poslanice nadahnute. Ovaj dio kanona završava spominjanjem dviju poslanica koje se pripisuju Pavlu, ali su zapravo krivotvorine nastale među marcionistima što autor fragmenta naglašava. To su Laodicejanima i Aleksandrijcima. Prva nam je poznata i dugo je uživala određeni ugled unutar zajednice vjernika, unatoč tome što nije bila dijelom kanona. Druga nam je u potpunosti nepoznata i ovo je jedino mjesto u povijesti gdje se navodi.

Nakon dijela o Pavlovim spisima, spominje dvije Ivanove poslanice te poslanicu apostola Jude. Naglašava da se one koriste u Katoličkoj Crkvi („Epistola san Iudae, et superscriptio Iohannis duas in catholica habentur“). Njihovo korištenje je, stoga, prema njemu dokaz da su to pravovjerni spisi. Nakon toga, u potpunosti nenadano, navodi da se u Crkvi koristi i knjiga Mudrosti koju je napisao Salomonov prijatelj. Nejasno je zašto je imao potrebu u ovom nabrajanju spomenuti ovaj starozavjetni spis.

Nabrajanje prihvaćenih knjiga završava s dvije apokalipse. Spominje da se u Crkvi čitaju Ivanovo Otkrivenje i Petrova Apokalipsa. Naglašava da oko toga ne postoji konsenzus, tj. da neki u Crkvi ne žele da se čitaju ove dvije knjige. Iz samog spisa nije u potpunosti jasno da li on tvrdi da se neki protive čitanju oba spisa ili samo Petrove Apokalipse.

No time ne završava nabrajanje. Autor ima potrebu spomenuti i Hermina pastira. Naglašava da je to jako dobra knjiga koju je nedavno napisao Herma, brat pape Pija. Prema njemu, ta knjiga bi se trebala čitati, ali ne u zajednici vjernika jer ona ne spada među proroke čiji je broj određen ni među apostole jer je napisana poslije njihova vremena.

Spis završava odbacivanjem heretičkih spisa. Naglašava kako se odbacuje sve od Arsina, Valentina, Miltijada, Bazilida itd. Sve su to spisi heretika koji nisu pravovjerni. Na žalost, ovaj dio teksta je jedan od najuništenijih, pa se ne može iščitati sve što je navedeno.

Možemo primijetiti da je ovaj najraniji sačuvani popis kanonskih knjiga sadržavao četiri evanđelja, Djela apostolska, trinaest Pavlovih poslanica, tri katoličke poslanice, tj. Judinu i dvije Ivanove (ne možemo pouzdano znati koje dvije, moguće je da se misli na sve tri samo što bi onda druga i treća bile smatrane kao jedna), te na kraju dvije apokalipse, Ivanova i Petrova. Dalje vidimo da u Crkvi postoji i klasifikacija knjiga na one koje su pravovjerne, ali nisu kanonske jer nisu napisane u apostolsko vrijeme, tu nam kao primjer autor Muratorijeva fragmenta navodi Hermina pastira. Vidimo da od današnjih kanonskih knjiga nedostaje poslanica Hebrejima, Jakovljeva, obje Petrove, te možda jedna Ivanova. Zanimljiv je izostanak 1. Petrove jer u većini tadašnjih spisa i kod brojnih autora ona uživa izrazito poštovanje, tj. smatra se nadahnutim spisom iz pera samog apostola.

Značaj Muratorijeva fragmenta

Kroz cijeli tekst Muratorijeva fragmenta osjeća se polemički duh. Time nam se u samom tekstu očituju uvjeti u kojima je nastao. Borba protiv raznih heretičkih sljedbi krajem II. i poč. III. st. koje pokušavaju zamagliti viziju toga koji spisi trebaju biti smatrani nadahnutima očito je utjecala na nastanak ovog kanona. Posebice je to primjetno u zadnjim redcima gdje autor nabraja one knjige koje su djelo heretika i kojih se treba kloniti, tj. Crkva ih u potpunosti odbacuje. Time nam ovaj fragment postaje svjedokom vrhunca borbe oko kanona koja je trajala u drugoj polovici II. st. Klasifikacija knjiga u četiri razreda pokazuje i visoki stupanj razmišljanja o pisanoj riječi u ranoj kršćanskoj zajednici. Autor razlikuje 1) kanonske knjige, 2) one oko kojih se vodi rasprave jesu li kanonske ili nisu, 3) nekanonske, ali pravovjerne (Hermin pastir) 4) heretičke, tj. one koje su u potpunosti odbačene. Takva podjela svjedočanstvo je važnosti pisane riječi za kršćansku zajednicu već početkom III. st., ukazuje na to koliko je već tada uznapredovalo razmišljanje o tome što je kanon i zašto bi se neki od spisa trebao smatrati nadahnutim. Također, autor se dva puta poziva na katoličanstvo, univerzalnost Crkve, te nam na taj način svjedoči i o postojanju izrazite ideje jedinstva Crkve, a ta ideja je povezana sa samim kanonom. Kanon je ono što se koristi u Crkvi širom svijeta.

Muratorijev fragment ovime postaje svjedokom završetka jedne epohe u stvaranju kanona. Krajem II. i početkom III. st. Crkva, očigledno pritisnuta raznim hereticima, ubrzava proces započet u vrijeme apostolskih otaca. To je bio proces stvaranja Novog zavjeta koji bi se nastavljao na već prihvaćeni Stari zavjet. Uslijed brojnih nasrtaja i pokušaja da se unutar spisa koje su napisali apostoli i njihovi pratitelji podmetne nešto što nije dio njih, trebalo je ubrzati sve dotadašnje procese. To je dovelo do toga da se na prijelazu II. u III. st. jasno definira da su spisi koji su nastali u apostolsko vrijeme jednakog autoriteta kao proročki spisi i Zakon. Od tada se više ne može pričati o tome postoji li novozavjetni kanon i koliki autoritet uživa u Crkvi. Jasno je: novozavjetni kanon postoji i njegov autoritet je na razini Starog zavjeta. Naredna stoljeća bit će obilježena određivanjem konačnog opsega spisa koji se smatraju nadahnutima. Iako je već u ovo vrijeme većina knjiga bila prihvaćena, ipak ostat će dvojbe oko nekoliko njih. Njihovo prihvaćanje opet će biti obilježeno utjecajima unutar same zajednice, kao i utjecajima izvan zajednice. O tom razvoju više u narednim člancima.

Ante Vučić | Bitno.net

[1] Katolička na grč. znači sveopća, stoga je Katolička Crkva Sveopća Crkva.

Objavljeno: 7. prosinca 2015.

Možda vam se svidi