U studenom 2017. prirodnim putem rođena je mala Emma Wren Gibson. Ne bi to bilo ništa neobično da Emma nije provela 24 godine zamrznuta u stadiju embrija nakon što je začeta postupkom umjetne oplodnje.

Njezina majka, Tina Gibson, u trenutku poroda imala je 25 godina.

“Zametak i ja mogle smo biti najbolje prijateljice”, izjavila je Tina za CNN mjesec dana nakon poroda kojim je, vjeruje se, srušen dotadašnji svjetski rekord.

Naime Emma je, prema dostupnim podacima, najduže zamrznuti embrij koji je uspješno donesen na svijet.

“Samo sam htjela dijete. Nije me briga radi li se o svjetskom rekordu ili ne”, poručila je Tina, dodavši kako se zbog kćeri “osjeća zahvalno i blagoslovljeno”.

“Ona je dragocjeni božićni dar od Boga.”

Njezin suprug Benjamin boluje od cistične fibroze, a kod gotovo svih muškaraca s tom bolešću javlja se neplodnost. To ih je potaknulo da počnu razmišljati o klasičnom posvajanju.

Udomili su nekoliko djece te su, prema vlastitom priznanju, uživali u tome. No, onda im je Tinin tata rekao za mogućnost posvajanja embrija.

“Ja sam rekla nešto u stilu: ‘To je lijepo, tata, ali nismo zainteresirani.”

Ipak, ta ju misao više nije napuštala, te su se ona i suprug ubrzo odlučili za postupak.

Stupili su u kontakt s Nacionalnim embrijskim donacijskim centrom, protestantskom medicinskom organizacijom koja prihvaća zamrznute embrije donirane za posvajanje te traži idealne parove koji će roditi i odgajati to dijete.

Tina i Benjamin pregledali su profile više od 300 roditelja dostupnih embrija te su na kraju izabrali tri zametka u srodstvu. Od tri transferirana uspješno se implementirala Emma, koja je nakon devet mjeseci trudnoće rođena zdrava.

Prema službenoj mrežnoj stranici Nacionalnog embrijskog donacijskog centra (NEDC), trenutačno je u Sjedinjenim Američkim Državama zamrznuto između 700 tisuća i milijun zametaka kao posljedica in vitro umjetne oplodnje.

Na stranicama također piše kako NEDC “strogo vjeruje u svetost života koja počinje začećem te priznaje brak kao svetu zajednicu muškarca i žene kako je definirano u Svetom pismu”.

Posvajanje embrija – koji je stav Crkve?

Crkveno učiteljstvo nije donijelo definitivan sud o moralnosti “prenatalnog posvajanja” ili posvajanja zamrznutih embrija koji bi u suprotnom bili osuđeni na uništenje, često destruktivnu eksperimentaciju ili limb zamrznuća. Dva najrelevantnija teksta za procjenjivanje moralnosti tog čina upute su Kongregacije za nauk vjere Donum vitae i Dignitas personae

Donum vitae ističe kako se „ljudsko biće ima poštovati i tretirati kao osoba od trenutka začeća; i da stoga od tog istog trenutka mu se imaju priznati prava osobe, među kojima je na prvome mjestu nepovredivo pravo svakog nevinog čovjeka na život“ (DV 4). Obje upute osuđuju oplodnju in vitro (tzv. umjetnu oplodnju) zato što razdvaja čin prokreacije od bračnoga zagrljaja (DV 5; DP 16). K tome Crkva napominje kako je zamrzavanje embrija nespojivo s poštovanjem koje se duguje ljudskim embrijima; ono pretpostavlja njihovu proizvodnju in vitro; izlaže ih ozbiljnom riziku smrti ili fizičke ozlijede, budući da visok postotak embrija ne preživljava postupak zamrzavanja i odmrzavanja; lišava ih barem privremeno majčinskog prihvata i gestacija; stavlja ih u situaciju u kojoj su podloži daljnjim povredama i manipulacijama (DP 18).

S obzirom na problem što učiniti s već postojećim zamrznutim embrijima, uputa Dignitas personae napominje:

Prijedlog da se ovi [zamrznuti] embriji mogu staviti na raspolaganje neplodnim parovima kao tretman za neplodnost nije etički prihvatljivo zbog istog razloga zbog kojeg je umjetna heterološka prokreacija nemoralna kao i bilo koji oblik zamjenskog majčinstva; ta bi praksa također vodila drugim problemima medicinske, psihološke i pravne naravi.

Također je predloženo, isključivo kako bi se omogućilo rođenje ljudskim bićima koji bi u suprotnom bili osuđeni na uništenje, da bi mogao postojati oblik „prenatalnog posvajanja“. Taj prijedlog, pohvalan s obzirom na nakanu poštivanja i zaštite ljudskoga života, predstavlja, međutim, razne probleme slične gore spomenutima. (DP 19)

Isti dokument dodaje:

Sve u svemu, valja prepoznati da tisuće napuštenih embrija predstavljaju nepravednu situaciju koja se činjenično ne može razriješiti. Stoga je Ivan Pavao II. „apelirao na savjest svjetskih znanstvenih autoriteta i osobito liječnika, da se prestane s proizvodnjom ljudskih embrija, uzimajući u obzir da se čini kako nema moralno legitimnog rješenja s obzirom na ljudsku sudbinu tisuća i tisuća ‘zamrznutih’ embrija koji jesu i ostaju nositeljima bitnih prava i koje se stoga ima zakonski štititi kao ljudske osobe“ (DP 19).

Neki teolozi, poput o. Tadeusza Pacholczyka, priznajući da se ne radi o definitivnom očitovanju Učiteljstva o ovome problemu, smatraju kako se ipak radi o načelnoj osudi prakse posvajanja zamrznutih embrija. Smatraju da izraz „razni problemi slični gore spomenutima“ u uputi Dignitas personae referiraju na načelne razloge koji isključuju umjetnu oplodnju ili zamjensko majčinstvo ili argumentiraju kako je problem s posvajanjem zamrznutih embrija taj što odvaja čin prokreacije od bračnoga zagrljaja ili pak misle kako bi takva trudnoća bila protivna spolnoj naravi odnosa između supružnika.

Drugi ugledni teolozi, poput Janet Smith, argumentiraju suprotno. Prema njima, izraz „razni problemi slični gore spomenutima“ iz Upute ne referira na načelno protivne razloge, nego na potencijalne „medicinske, psihološke i pravne“ probleme, koji međutim ne moraju biti uvijek jednoznačni ni odlučni. Primjerice, moguće je da bi opširna praksa posvajanja zamrznutih embrija dovela do proširenja prakse zamrzavanja embrija – prakse koju sv. Ivan Pavao II. osuđuje. Ali to ne bi učinilo svaki pojedini čin posvajanja nemoralnim, kao što ni moguće neželjene posljedice s postojanjem opširnog normalnog sustava posvajanja (možda će to motivirati majke da lakše napuste svoju djecu, na primjer) ne čine svako posvajanje novorođenčadi nemoralnim.

Također argumentiraju da se u slučaju posvajanja zamrznutih embrija ne radi o razdvajanju prokreacije od bračnoga čina jer je do prokreacije već došlo (možda još davno); već postoji ljudska osoba u ranom stadiju razvoja, kojoj valja pomoći da se normalno razvije. Transplantacija embrija u posvojnu majku kako bi iznijela trudnoću do kraja bilo bi sličnije, primjerice, doniranju krvi, bubrega i presađivanju koštane srži posvojenom malom djetetu kako bi se ono moglo nastaviti normalno razvijati, nego što bi to bilo umjetnoj oplodnji, u kojoj se doista namjerno razdvaja prokreativna od ujedinjujuće svrhe spolnoga čina. Zbog toga – argumentiraju – takvo posvajanje ne bi nužno bilo protivno spolnoj naravi odnosa između supružnika, kao što ni odgoj posvojenog novorođenčeta kojem bi majka donirala organ ili krv to ne bi bio.

K tome, napominju da ako bi iznošenje trudnoće za zamrznute embrije izvan tijela njihove biološke majke bilo nužno nemoralno, onda bi jedino preostalo rješenje za stotine tisuća ljudskih bića u tom stanju bilo držati ih zamrznutima u nedogled ili dok eventualno sami ne propadnu, što bi bio ekvivalent osudi na neživot ili vrlo dugo umiranje. Takvo što se čini jasnije protivno ljudskome dostojanstvu negoli alternativa posvajanja.

Više o argumentima u ovoj raspravi vidite OVDJE.

Nama se čini da je u najmanju ruku ovo pitanje načelno i dalje otvoreno. Ne prejudicirajući neko buduće pojašnjenje ili novi intervent Učiteljstva, skloniji smo misliti kako – ispravno promišljeno, lišeno svake pomisli da se radi o terapiji za neplodnost, nego motivirano željom spasiti život od uništenja – posvajanje zamrznutih embrija predstavlja krepostan čin.