Poput otrovnoga korova, gnostička filozofija uspijeva u neplodnome tlu naše postkršćanske kulture. Ona ispušta i gadan smrad, sličan Sotoninu dimu, a taj se smrad zavlači kroz vrata Crkve, i utječe na našu antropologiju. Ona ozbiljno ugrožava cjelovitost našega klanjanja Kristu u Euharistiji.

Katoličanstvo je vjera utjelovljenja. Poštovanje prema tijelu od središnjeg je značaja za naše bogoštovlje i naš način života. Nažalost, zapadnjačka se kultura na mnogo načina degradirala do oblika gnosticizma – protuutjeloviteljske, dualističke ideologije razdvajanja tijela i duše. Gnosticizam je lažni spiritualizam, koji samo dušu ili um cijeni kao istinsko „ja”. On tijelo obezvrjeđuje kao objekt, kao niže stvorenje, opterećenje za dušu, ili se prema tijelu odnosi kao pukoj materiji, kojom mora manipulirati volja.

U katoličkome shvaćanju ljudska bića nisu duše koje „imaju” tijela kao objekte, nego smo mi subjekti, s jedinstvom duše i tijela. Mišljenje da mi „imamo” tijela može nas navesti da živimo u svojoj glavi, nepovezani sa svojim tijelom.

Rodni identitet najočitiji je primjer utjecaja gnostičkih koncepata na našu kulturu. Neki ljudi uistinu vjeruju da mogu imati rodni identitet u svojemu umu, koji je suprotan rodu njihovih tijela! Takvi ljudi očito trpe i potrebni su suosjećanja, ali apsurdnost rodne ideologije ukazuje na stupanj do kojega smo mi ljudi sposobni odvojiti se od stvarnosti svojega tijela.

Tehnologija može odražavati i pojačavati te štetne gnostičke ideje, forsirajući našu tendenciju prema pretjeranome poistovjećivanju s našim umom. Internet omogućava trenutačnu komunikaciju preko ogromnih udaljenosti, uz nenamjernu posljedicu da se udaljavamo od svojega neposrednoga okoliša. Šetnja bilo kojom gradskom četvrti potvrdit će tu opservaciju. Ljudi su toliko udubljeni u svoje pametne telefone da postanu posve otuđenima od svoje okoline i od drugih ljudi. Sati provedeni na masovnim medijima mogu duboko utjecati na psihu, što stvara naviku življenja u čisto mentalnome i virtualnome svijetu, odvojenome od stvarnosti tijela.

U Euharistiji je naše zajedništvo s Kristom iskrivljeno zbog te navike da živimo u svojemu umu, distancirani i odvojeni od svojega tijela i od sadašnjega trenutka. Ako nismo prisutni sami sebi u svojemu vlastitome tijelu, kako možemo biti prisutni Tijelu Kristovu u Euharistiji? Krist je stvarno prisutan, ali mi nismo. To je kao kada je netko toliko prezaposlen i rastrgane pozornosti da se s nekim čovjekom rukuje ne gledajući ga u oči. To je isprazna gesta prijateljstva. Isus strpljivo i ustrajno stoji na vratima srca i kuca, ali nema odgovora, jer nikoga nema kod kuće. Osoba je toliko rastrgane pozornosti i otuđena da sakrament Tijela i Krvi Kristove prima kao komad kruha, a ne kao živu Osobu.

U Katekizmu Katoličke Crkve, u dijelu vezanome uz borbu oko molitve, čitamo: „Redovita je teškoća naše molitve rastresenost.” (KKC § 2729) Takav manjak pozornosti u molitvi je uobičajen, normalan aspekt ljudskoga iskustva. No kada se rastresenost pojača do točke otuđivanja, onda smo na rubu iskustva netjelesnosti, što ozbiljno ograničava našu sposobnost za molitvu i zajedništvo s Bogom i s drugim ljudima.

Mislim da moramo razotkriti našu nesvjesnu suradnju s gnostičkim idejama. U svojoj oholosti i strahu mi često preferiramo živjeti u svojemu umu nego u svojemu tijelu. Naš um može nam pružiti iluziju moći i kontrole. Naša slaba i ograničena tijela podsjećaju nas na stvarnost koju većina nas smatra, u najmanju ruku, neugodnom i neukusnom – da smo prolazna, smrtna bića, u svakome trenutku posve ovisna o Drugome za samu svoju egzistenciju.

No jedino u i preko ovoga jadnoga, slaboga, smrtnoga tijela mi istinski štujemo Boga i ulazimo u zajedništvo s Kristom u njegovu Tijelu i Krvi. Krist je uzeo ljudsku narav kako bismo mi mogli biti u zajedništvu s njegovim Božanstvom, a preko svoje ljudskosti. A Krist kao Bog prihvatio je svoju ljudsku prirodu više nego mi! On se nije sramio svojega ljudskoga siromaštva i slabosti, a mi se ipak tako često – prečesto – sramimo svoje ljudskosti, i očajnički želimo pobjeći od granica i patnje svojega ljudskoga stanja. Ali tada nemamo stvarnoga, utjelovljenoga zajedništva s Kristom.

Isus je naš uzor za bogoštovlje u tijelu. U svojemu utjelovljenju, kada je došao na svijet u Marijinoj utrobi, rekao je Ocu: „Pripravio si mi tijelo. […] Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju.” (usp Heb 10,4.9)

Krist ne samo da je htio postati malen i bespomoćan kao dijete, On je također pristao trpjeti nezamislivu bol u svojemu ljudskome tijelu, u svojoj Muci. Mogao je izabrati da se odvoji od svojega tijela ekstazom, milošću danom nekim mučenicima, koji su bili čudesno pošteđeni krajnjih razmjera svoje patnje. No Krist je odbio ispiti vino pomiješano s mirhom, narkotik protiv bolova, jer je bio odlučio ući u potpunu agoniju svoje Muke, kako bi ispraznio kalež svojega trpljenja do posljednjega gorkoga taloga.

Najčudesnije od svega je Njegovo uskrsnuće od mrtvih u ljudskome tijelu. On nije uskrsnuo kao čisti duh, ostavljajući svoje tijelo za sobom. Uzašao je na nebo u svojemu tijelu. On sada sjedi zdesna Ocu u svojemu tijelu. S tim istim proslavljenim tijelom On živi i kraljuje zauvijek, u vijeke vjekova.

Njegovim utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem smo izliječeni. Svojom trajnom i neopozivom povezanošću sa svojim tijelom Krist iscjeljuje našu otuđenost. Svojom utjelovljenom egzistencijom i bogoštovljem On nam omogućava s ljubavlju prihvatiti našu ljudsku prirodu i s poštovanjem štovati Boga svim svojim bićem. Po našemu potpunome, aktivnome, svjesnome i utjelovljenome sudjelovanju u svetoj misi mi možemo dublje iskusiti Euharistiju kao izvor i vrhunac naše vjere. Onda ćemo imati snagu navješćivati Evanđelje u našoj sekularnoj kulturi. Riječima svetoga Pavla, širit ćemo „ugodan miris” Krista, i tako otkloniti zatrovani zrak gnostičkih pogrešaka.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.