„Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje“ početak je Apostolskoga vjerovanja koje bi svim katolicima trebalo biti dobro poznato iz redovitoga moljenja krunice. No što znači ispovijedati te riječi? Ukratko, to znači priznati opstojnost jedinoga istinskoga Boga koji je stvorio cjelokupni svemir, ali istodobno i nijekati postojanje drugih bogova, odnosno politeizam. I dok i danas nailazimo na politeističke religije (primjerice, politeističke verzije hinduizma ili mormonizam), zapadni svijet odbacio je panteon grčkih, rimskih, slavenskih i nordijskih bogova. Međutim, i dalje možemo govoriti o politeističkim tendencijama u modernome čovjeku. Stoga ćemo u ovome tekstu nastojati odgovoriti na pitanje: u kojemu smislu možemo govoriti o politeizmu danas?

Predstavljaju li bogovi prijetnju jedinome istinskome Bogu?

Prije nego što se uhvatimo u koštac s pitanjem mnogoboštva danas, htio bih učiniti kratki ekskurs. Istina jest da kršćanin odbacuje politeizam, no pitajmo se: bi li postojanje drugih bogova predstavljalo prijetnju jedinome istinskome Bogu? Kao što sam pokazao u tekstu „Ne postoji Zeus! Nema drugoga boga doli Boga!“, čak i kada bi Zeus, Odin ili Thor doista postojali, to za klasičnoga teista ne bi predstavljalo problem. Ako bismo slijedili tomističku verziju klasičnoga teizma i metafizički sustav na kojoj se temelji, onda bi doista moglo biti da istodobno postoje „bogovi“ i Bog. I dok bih zainteresirane čitatelje uputio na ranije navedeni tekst, ipak bih ukratko htio pojasniti zašto smatram da za klasičnoga teista nije nužno problematično ako bi uz jedinoga istinskoga Boga postojali i drugi bogovi.

Naime, prema tomističkoj bi verziji klasičnoga teizma ti bogovi bili bića sastavljena od zbiljnosti i mogućnosti, odnosno bila bi riječ o bićima koja su uzrokovana. Na metafizičkoj bi hijerarhiji ti bogovi mogli biti iznad ljudi, kao što je slučaj s anđelima, jer bili bi moćniji i posjedovali bi brojne sposobnosti koje ostala stvorena bića nemaju. No klasični bi teist argumentirao da je riječ o bićima koja su – kao što smo naznačili ranije – sastavljena od zbiljnosti i mogućnosti. K tomu bi ti bogovi na metafizičkoj hijerarhiji bili niži od anđela jer bi, za razliku od njih, bili sastavljeni od tvari i forme i posjedovali bi sva ograničenja s kojima se susreću ostala materijalna bića. Dakle, njihovo postojanje, čak i kada bi bilo zbiljsko, ne bi nijekalo postojanje jedinoga istinskoga Boga koji je ipsum esse subsistens, actus purus ili čista zbiljnost bez primjese mogućnosti i bilo kakve nesavršenosti. I kao što američki filozof Edward Feser potvrđuje, bogovi bi doista mogli postojati, ali bili bi puka stvorenja „među drugima i stoga (poput svega drugoga) slabašni u usporedbi s Bogom klasičnoga teizma“. Drugim riječima, čak i kada bi postojali, bogovi se ne bi značajno razlikovali „od moćnih vanzemaljaca, bića iz različitih dimenzija i drugih stvorenja moderne znanstvene fantastike“ (Feser 2012), a upravo ih se takvima prikazuje u pop-kulturi. Ukratko, „Thor, Loki i društvo jednostavno ne bi bili dostojni štovanja čak i kada bi postojali“ (ibid).

Vratimo se tako pitanju s početka: bi li postojanje drugih bogova predstavljalo prijetnju jedinome istinskome Bogu? Vjerujem da je poprilično jasno kako bogovi ne predstavljaju nikakvu ugrozu Bogu i da Bog ne bi bio impresioniran bogovima kao što ni Kapetan Amerika ni Hulk nisu bili impresionirani bogovima-slabićima Asgarda.

O politeističkim tendencijama u čovjeku

Vratimo se pitanju o politeizmu danas i u tome bih kontekstu usmjerio pažnju na riječi sajlonskoga modela broj Tri, jednog od likova iz znanstveno-fantastične serije Battlestar Galactica, koja izjavljuje: „Nema Zeusa. Ne postoji bog doli Bog!“ Riječi su to s kojima se kao kršćani u potpunosti slažemo. Međutim, iako bogovi, čak i kada bi postojali, ne bi predstavljali prijetnju jedinome istinskome Bogu, i dalje postoji problem politeističkih tendencija u ljudima koje su posljedica ograničenosti ljudskoga uma, slabosti volje i neurednih sklonosti, a zbog kojih je čovjek spreman apsolutizirati stvorenja i vlastite težnje stvarajući od njih idole. I upravo bi zbog tih politeističkih tendencija čovjek bio spreman klanjati se „bogovima“. Problem postaje još teži jer čovjek zbog tih sklonosti može promašiti svoj konačni cilj – vječno blaženstvo. No o čemu je točno riječ?

U svojoj knjizi Uvod u kršćanstvo, Joseph Ratzinger navodi tri glavna oblika politeizma: štovanje kruha, erosa i moći. Pritom nas upozorava da su „[s]va ova tri puta lutanja i apsolutizacija nečega što nije apsolutno, a time i podjarmljivanje čovjeka“ (Ratzinger 1970, 85). Budući nas Papa podsjeća kako su Izrael i kršćanstvo odbacili politeizam i prihvatili klanjanje jedinome istinskome Bogu, naviještajući rat tome trostrukome obožavanju i općenito umnogostručenju božanskoga. Odričući se drugih bogova i pristajući uz Gospodina, Židov se istodobno odriče „od pokušaja da se političkoj moći i kozmičkim događajima umiranja i rađanja (‘Stirb und werde’) dade božanski biljeg“ (ibid). Kršćanin se pak priznanjem jedinoga istinskoga Boga „odrekao … klanjanja vladajućoj političkoj moći na kojoj je počivalo kasnorimsko carstvo, odrekao se obožavanja užitka, kulta straha i praznovjerja, koji je općenito vladao svijetom“ (ibid, 86). I zapadni je svijet zahvaljujući kršćanstvu odbacio grčki, rimski, nordijski, slavenski i sve druge panteone koji su ljude odvlačili od spoznaje jedinoga istinskoga Boga.

Međutim, makar je tradicionalni politeizam kao takav više-manje nestao iz suvremenoga zapadnoga svijeta, politeizam je i dalje prisutan, no ne onako očito kao što je to bio slučaj u pretkršćansko i ranokršćansko doba. Promotrimo li današnji svijet, vidjet ćemo ljude, a među njima i brojne kršćane, koji su okrenuli svoja leđa jedinome istinskome Bogu i štuju kruh, eros i moć, misleći pritom da su slobodni. No riječ je o laži, običnoj iluziji.

„Kad se čovjek uskraćuje Bogu, onda ga spopadaju bogovi“, upozorava Ratzinger i nastavlja: „Do oslobođenja čovjeka, dakle, ne može doći drugačije nego da se dopusti da bude oslobođen i da prestane tražiti uporište u samome sebi“ (ibid, 88). Mnogi ljudi tako očituju da su mnogobošci: možda ne riječju i mišlju, već u načinu djelovanja pokazuju da kruh, eros i moć imaju status božanstva u njihovim životima, koji ih zauzvrat čine robovima.

Put oslobođenja

Koji je put oslobođenja od robovanja tome (praktičnome) politeizmu? Predložio bih rješenje koje sveti Ignacije Lojolski nudi u svojemu razmatranju O dvjema zastavama (usp. DV 136-148) u kojemu suprotstavlja dvije zastave: onu „Krista, našega vrhovnog Vođe i Gospodina“ i onu „Lucifera, krvnog neprijatelja naše čovječje naravi“ (DV 136). Opisujući Sotonin način postupanja, sveti Ignacije ističe kako se Zli u porobljavanju i zavođenju ljudi koristi trima glavnim oružjima: pohlepom za bogatstvom, težnjom za taštom ljudskom časti i ohološću, „a odatle ih navodi na sve druge grijehe“ (DV 142). Istina, sveti Ignacije ne govori izričito o apsolutiziranju, pobožanstvenjenju bogatstva, časti i moći u ljudskim životima, ali u njegovoj je misli – a vjerujem i u misli Josepha Ratzingera – problem neurednoga odnosa prema stvorenome taj zbog kojega smo skloni štovati kruh, eros i moć. I poradi toga neurednoga odnosa prema stvorenome, koji je posljedica grijeha, čovjek je u opasnosti promašiti svrhu za koju je stvoren. Koja je to svrha? Sveti Ignacije objašnjava:

„Čovjek je stvoren da Gospodina Boga svoga hvali, da ga štuje, da mu služi i da tako spasi svoju dušu, a ostale stvari na zemlji stvorene su radi čovjeka, da mu budu od pomoći da postigne svrhu za koju je stvoren. Odatle slijedi da se čovjek smije njima poslužiti toliko koliko ga podupiru u njegovu određenju, a toliko treba da ih se otrese koliko ga u tome priječe. Stoga je potrebno da se učinimo neopredjeljenima prema svim stvorovima u svemu onom što je prepušteno izboru naše slobodne volje i nije zabranjeno, tako da, što se nas tiče, ne volimo zdravlje više od bolesti, bogatstvo više od siromaštva, čast više od sramote, dug život više od kratka života, pa tako i u svemu ostalom, želeći i birajući jedino ono što nas više dovodi k svrsi za koju smo stvoreni“ (DV 23)

Razvidno je da je Bog kao „neizmjerno savršen i blažen u sebi samome, u naumu čiste dobrote, slobodno … stvorio čovjeka da ga učini dionikom svoga blaženog života“ (KKC 1). Sotona nas pak kao neprijatelj ljudske naravi želi spriječiti u ostvarivanju svrhe za koju smo stvoreni, a jer je svjestan naših neurednih sklonosti i naše tendencije da apsolutiziramo kruh, eros i moć, koristi te naše slabosti kako bi nas naveo na stranputicu.

Koji je onda put oslobođenja? Sveti Ignacije predlaže trostruki lijek: siromaštvo i želja za pogrdama i prezirom, a iz toga dvoga slijedi poniznost (usp. DV 146). Kada sveti Ignacije govori o siromaštvu, na umu su mu dvije vrste: 1) duhovno siromaštvo ili nenavezanost na bogatstvo i stvorenja na koje su pozvani svi kršćani, a koje je obvezatno za ulazak u Kraljevstvo nebesko (usp. KKC 2544); i 2) dragovoljno (ili, kao što sveti Ignacije piše, „istinsko“) siromaštvo koje, pretpostavljajući prvo, označava odricanje od posjedovanja materijalnih stvari kako bismo se što više suobličili Gospodinu našemu Isusu Kristu. Kao što smo naznačili, svi su Kristovi vjernici pozvani na duhovno siromaštvo, odnosno ispravno ravnati svojim osjećajima „da ih ne bi upotreba stvari ovoga svijeta i privezanost uz bogatstvo nasuprot duha evanđeoskoga siromaštva odvratila od nastojanja oko savršene ljubavi“ (KKC 2445). Na dragovoljno i materijalno su pak siromaštvo pozvane osobe posvećenoga života koje trebaju, kao što piše sveti Ignacije u Ustanovama Družbe Isusove, ljubiti siromaštvo „kao tvrdu zidinu redovništva“ (Cons. 553).

I dok nam je siromaštvo bilo duhovno bilo istinsko lakše shvatljivo, makar to ne znači da ga je lako živjeti, želja za pogrdama i prezirom čini nam se stranom i to u tolikoj mjeri da bismo vjerojatno rekli da nešto nije u redu s osobom koja bi posjedovala tu želju. No za shvatiti što sveti Ignacije podrazumijeva pod željom za pogrdama i prezirom, trebamo se sjetiti Isusovih riječi: „Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!“ (Mt 5,10-12). Isus nam također govori: „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi“ (Iv 15,18-19). Svjesni smo tako da će nas svijet grditi, progoniti i klevetati jer je prije nas progonio Gospodina Isusa Krista, a sluga nije veći od svoga gospodara (usp. Iv 15,20). U svjetlu tih riječi možemo reći da želja za pogrdama i prezirom označava spremnost da podnosimo vrijeđanje i poruge u ime Isusa Krista koji je pretrpio grozne muke u svome čovještvu i umro za nas na križu. Suočeni s pogrdama, vrijeđanjima, klevetama i progonima, naš bi stav danas trebao biti onaj nebrojenih kršćana kroz povijest počevši od Petra i apostola koji su bili progonjeni zbog Isusa Krista: naime, radost „što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime“ (Dj 5,41). Još više od spremnosti, međutim, sveti Ignacije možda ima na umu i uvećanje zasluga osobe koja doista trpi poruge za Krista te usavršavanje u krepostima koje proizvodi spremno i stvarno podnošenje pogrda za Krista (u onome koji ih je spreman podnijeti).

Sve nas to dovodi do poniznosti koju, kao što don Damir Stojić ispravno upozorava, ne bismo smjeli izjednačavati s lažnom skromnošću, samosažaljenjem ili nekom umišljenom požrtvovnošću. Radije to je kvaliteta po kojoj osoba, uzimajući u obzir svoje ograničenosti, spoznaje kakva doista jest, voljno se podlažući svemogućemu Bogu i drugima poradi Boga (usp. Devine 1910). Riječ je, dakle, o vrlini „pomoću koje čovjek, poznajući sebe onakvim kakav doista jest, sam sebe unizuje“ (sv. Bernard). Vrlina poniznosti sastoji se, kao što sveti Toma Akvinski objašnjava, u tome da se držimo unutar vlastitih granica, ne pružajući se prema onome što je iznad nas, već se podlažemo svome nadređenome (usp. SCG IV.55.20). Ispravno shvaćena i življena, poniznost će nas učiniti spremnima „graditi dobre odnose i prema Bogu i prema ljudima“. Pritom je važno istaknuti da Ignacijev trostruki lijek treba biti popraćen redovitom molitvom, sakramentalnim životom i djelatnom ljubavlju.

Opisani je Ignacijev put zahtjevan i ne možemo ga ostvariti pomoću svojih naravnih snaga. Međutim, to ne znači da je neostvariv: „Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!“ (Mk 10,27). Mi na tome putu nismo sami, već imamo Boga, Oca svemogućega, koji svoju svemoć ne iskazuje toliko stvaranjem svemira ni iz čega, koliko u milosrđu, ljubavi i praštanju. I toliko nas je ljubio da je „dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16). Imamo također Crkvu, mistično tijelo Kristovo, koja je naša Majka po krštenju i koja putem sakramenata hrani naš život vjere, ufanja i ljubavi. Prema tome, ovo nam korizmeno vrijeme može biti prilika da, slijedeći primjer Gospodina Isusa Krista u pustinji (usp. Mt 4,1-11; Lk 4,1-13), reknemo ‘ne’ lažnim bogovima koji nas porobljavaju i odvraćaju od svrhe za koju smo stvoreni, a ‘da’ Trojedinome Bogu koji jedini može dati istinsku slobodu i zadovoljiti čežnje našega srca.

Luka Ilić | Bitno.net

Korištena literatura

a) Arthur Devine. „Humility“. New Advent. URL: http://www.newadvent.org/cathen/07543b.htm Pristupljeno: 6. ožujka 2019.

b) Edward Feser. 2012. „The Avengers and classical theism“. Edward Feser. URL: https://edwardfeser.blogspot.com/2012/09/the-avengers-and-classical-theism.html Pristupljeno: 6. ožujka 2019.

c) Ignacije Lojolski. 2012. Duhovne vježbe. 9. izdanje. Zagreb: Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove.

d) Joseph Ratzinger. 1970. Uvod u kršćanstvo, prev. Ivo Stipičić. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

Napomena: Tekst je originalno objavljen na stranici Konzervativac.