Temelj moralne teologije – objekt, namjera i okolnost

Ljudski čini slobodno se izabiru jer nam je Bog dao dar slobode. Kada djelujemo namjerno, mi smo autori svojih čina. Ako djelujemo, onda se ti čini mogu moralno procijeniti kao dobri ili zli. 

Izvori ljudske moralnosti ovise o trima stvarima: 1) o izabranom objektu, 2) o namjeravanoj svrsi ili o nakani, i  3) o okolnostima čina (usp. KKC § 1750).

Objekt je dobro koje je izabrano. Naravno, sve što je Bog stvorio je dobro. Dakle, čak bi se i naši grijesi mogli gledati kao izabiranje manjega dobra umjesto većega dobra. Objekt djelovanja je izvanjski osobi koja ga izabire. Drugim riječima, objekt čina može u sebi biti dobar ili zao (usp. KKC § 1751).

Nakana je u osobi koja djeluje, i pomaže nam procijeniti je li čin dobar ili zao tako što određujemo cilj prema kojemu netko teži djelovanjem. No ako je namjerno izabrani objekt zao, onda to nikakva nakana ne može učiniti dobrim činom. Isto tako, možete objektivno dobar čin, npr. davanje milostinje, izopačiti zlom nakanom, kao što je taština (usp. KKC § 1752-3).

Okolnosti, uključujući i posljedice čina, drugotne su objektu i nakani. Okolnosti mogu uvećati ili smanjiti dobrotu ili zloću ljudskih čina. Ne mogu promijeniti svojstvo moralnoga čina kako bi ga učinile dobrim ili zlim (usp. KKC § 1754).

Načelo dvostrukog učinka

To nas dovodi do naše teme. Što je načelo dvostrukog učinka? Prvo ćemo raspravljati o samoj moralnoj tradiciji, a zatim ćemo reći što on nije.

Načelo dvostrukog učinka primjenjuje se kada neki moralni čin ima i dobar i zao učinak. To nam načelo omogućava odrediti smije li se takav čin izabrati, a da se ne zapadne u grijeh. Prvenstveno, sv. Toma Akvinski artikulira ovu točku kako bi pokazao da ubojstvo u samoobrani može biti opravdano.

Nova katolička enciklopedija ovako navodi uvjete za primjenu načela dvostrukog učinka:

1) Sam čin mora biti moralno dobar ili barem indiferentan.

2) Počinitelj ne smije pozitivno htjeti zao učinak, ali ga smije dopuštati. Ako može postići dobar učinak bez zloga, mora tako učiniti. Za zao učinak nekada se kaže da je neizravno voljan.

3) Dobar učinak mora proistjecati iz čina barem onako neposredno (u poretku kauzalnosti, a ne nužno u vremenskome poretku) kao i zao učinak. Drugim riječima, dobar učinak mora biti izravno prouzrokovan činom, a ne zlim učinkom. Inače bi počinitelj koristio zlo sredstvo da postigne dobar cilj, što nikada nije dopušteno.

4) Dobar učinak mora biti dovoljno poželjan kako bi kompenzirao za dopuštanje zlog učinka.

  1. uvjet – moralno dobar ili indiferentan čin

Objekt čina, koji je izvanjski osobi koja djeluje, mora biti dobar ili barem indiferentan. To je tako jer nikakva količina dobre nakane ne može zao čin učiniti dobrim. A kako učinak čina pripada okolnostima, on ne može dobar čin učiniti zlim, ili zao čin dobrim.

Drugim riječima, cilj nikada ne opravdava sredstvo. Objekt čina nikada ne smije biti zao, jer ga je onda grijeh izabrati. Na primjer, namjerno umorstvo – kao namjerno ubojstvo nevine ljudske osobe – nikada neće biti prihvatljiv čin. Isto tako, silovanje i preljub nikada se ne mogu opravdati nakanom ili okolnostima. Ta zla možemo nazvati intrinzičnima.

  1. uvjet – Ne smije se htjeti zao učinak

Dopuštanje zlog učinka je toleriranje, a ne odobravanje. Ako se može predvidjeti da postoji drugi smjer djelovanja, kojim bi se postigao dobar učinak bez uzrokovanja zlog učinka, onda bi osoba bila obvezna izabrati taj smjer djelovanja. Kada izaberemo dobar ili indiferentan čin s dobrim i zlim učinkom, zao učinak stoji pored dobroga, ne izabire ga se namjerno. 

  1. uvjet – Dobar i zao učinak moraju se dogoditi istovremeno

Opet moramo naglasiti da u katoličkoj teologiji cilj nikada ne može opravdavati sredstvo. Ne možete izabrati zao čin kako biste postigli dobar učinak. Bog će doista izvesti neko dobro iz svakoga zla, ali jao nama ako smo mi počinitelji toga zla.

Dobar i zao učinak moraju se dogoditi u isto vrijeme, ili barem biti uzrokovani samim činom. Drugim riječima, dobar učinak ne smije biti izravna posljedica zlog učinka. Ako je tome tako, onda je zao učinak zapravo zao čin koji se izabire, i načelo dvostrukog učinka se ne može primijeniti.

  1. uvjet – Dobar učinak mora biti razmjeran zlom učinku

Mora postojati veoma ozbiljan razlog zašto se tolerira zao učinak. Dobar učinak koji se izravno nakanjuje mora biti značajno teže ostvariti nego zao učinak kojega se prihvaća. Opet, pretpostavljamo da nema drugoga načina da se postigne ozbiljno nužno dobro koje se želi.

Ovo nije konzekvencijalizam ili proporcionalizam.

Postoje dva glavna područja na koja sv. papa Ivan Pavao II. upozorava u svojemu remek-djelu, enciklici Veritatis Splendor („Sjaj istine”): konzekvencijalizam i proporcionalizam.

Konzekvencijalizmom se nastoji odrediti hoće li se činom učiniti maksimalna količina predvidivoga dobra. Ta je teorija morala pogrešna jer dopušta da se izabiru zli čini ako se očekuje dobar učinak za maksimalan broj ljudi. To spada u nakanu i okolnost, što ne smije utjecati na objekt čina, koji je uvijek dobar, zao ili neutralan. Ako se izabere zao čin, onda je to zao čin, bez obzira koliko dobra na kraju proizađe iz njega.

U proporcionalizmu se odvaguju različita dobra i vrijednosti koje se želi zadobiti, a zatim se usredotočuje na razmjer između dobrih i zlih učinaka toga izbora, što vodi do ishoda „većega dobra” ili „manjega zla”. 

I konzekvencijalizam i proporcionalizam u konačnici zakazuju, jer nije moguće u njima vidjeti ikakvu predodžbu intrinzično dobrog objekta ili intrinzično zlog objekta. Ipak, postoje određeni oblici ponašanja koji su uvijek dobri ili uvijek zli, bez obzira na vrijeme, mjesto, kulturu, ljude, nakanu i okolnosti.

Will Wright | Catholic Link

Prevela: Ana Naletilić