Protestanti dolaze u dva različita oblika: tradicionalni i ortodoksni. Protestanti koji slijede učenje otaca Protestantske crkve, Luthera, Calvina, Zwinglia i Knoxa; i modernisti ili liberalni protestanti. Najjasniji test za razlikovanje ovih dviju vrsta protestanata su njihovi stavovi prema Bibliji.

Modernisti svode Bibliju na ljudsku knjigu. Ovaj degradirajući pogled na Pismo oni (naravno) zovu visokim kriticizmom. Oni demitologiziraju. S obzirom da demitologiziraju Bibliju, dopustite da se za sada njima ne bavimo, nego da se usmjerimo na dijalog između ortodoksnih protestanata i katolika.

Trebamo ispitati četiri pitanja, a ne samo jedno: kako ortodoksni protestanti doživljavaju Bibliju, što misle kako ju doživljavaju katolici, što vjeruju o Bibliji i što misle da katolici vjeruju o Bibliji. Važno je početi s iskustvom, s duhovnošću Biblije, jer je to ključ za razumijevanje vjerovanja o Bibliji.

Kako protestanti doživljavaju Bibliju?

Kako, dakle, protestanti doživljavaju Bibliju? Prije svega, ona je sveta. To je Božja riječ ljudima, a ne ljudska riječ o Bogu. U njoj Bog govori i nastavlja govoriti, ne samo čovječanstvu u cjelini već i svakom pojedinom čovjeku.

Drugo, Biblija je ono što bi katolici nazvali sakramentalom: to jest, ona pomaže utjecati na ono što nagovještava. Ne čini to svojom vlastitom snagom (ex opere operato) već kroz snagu vjere samog čitatelja; dakle u katoličkim terminima ona nije sakrament, ali je sakramental.

Treće, Biblija je istina, i to ne samo kao logična ispravnost već istina kao što je to hrana, kao nešto opipljivo. Među protestantima odjekuju riječi Jeremijine (15,16): „Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao, riječi tvoje ushitiše i obradovaše srce moje.“

Četvrto, potpuno je sigurna i čvrsta, stijena u svijetu sklonom mlitavosti, apsolutnost u eri relativizma, sidro u olujnom moru. Za protestante, samo Pismo, a ne Petar, je stijena na kojoj je Crkva izgrađena.

Peto i najvažnije, Biblija je mjesto gdje se susrećemo s Kristom. Krist, riječ Božja, nam dolazi kroz Pismo, riječ Božju. Nije slučajnost da je isti naziv dan čovjeku i knjizi (Riječ), jer je cijela poanta knjige upravo taj čovjek (Jn 5,39).

Kako protestanti misle da mi doživljavamo Bibliju?

Ovo je sve prilično katolički, kažete Vi. Kako onda protestanti misle da mi doživljavamo Bibliju? Klasična protestantska sumnja je da se katolici boje Biblije; da je Crkva stoljećima branila laicima da je čitaju jer da je to bilo dozvoljeno, ljudi bi vidjeli kako katoličko učenje nije u skladu s Biblijom.

Ovo je povijesno potpuno netočno, naravno, ali i dalje veliki dio protestanata to vjeruje. Doduše, ovakvo vjerovanje izumire uslijed snažnih poticaja Drugog vatikanskog sabora i svih zadnjih papa na katolike da redovno čitaju Pismo, što je pridonijelo većem poštivanju od strane protestanata, više nego bilo što drugo došlo iz Rima, još od reformacije.

Protestanti se boje da se mi bojimo Biblije još od kada je Luther otkrio njezinu eksplozivnost. Reformacija je zapravo počela kada je Luther doživio oslobađajuću snagu Evanđelja u svojoj Bibliji, ali ne u svojoj Crkvi; kada je milost zamijenila krivnju, a vjera zamijenila legalizam u Lutherovu životu tijekom njegova iščitavanja Novog zavjeta, pogotovo Poslanice Rimljanima. Tu je on pronašao temelj svoje doktrine – opravdanje kroz vjeru.

Istražit ćemo ovu doktrinu u sljedećem eseju. Za sada će biti dosta da kažemo da katolicizam nije legalizam, iako je to često potpuna novost protestantima; da mi čitamo i vjerujemo u istu Bibliju, uključujući i njezino jasno poučavanje da smo spašeni Božjom slobodnom milošću, a ne onime što činimo da bi došli do raja. Protestanti često jednostavno ne mogu vjerovati svojim ušima kada im to kažemo, a što je papa rekao njemačkom luteranskom biskupu.

Ortodoksno protestantsko vjerovanje o Pismu

Ortodoksno protestantsko vjerovanje o Pismu može biti sažeto u tri glavne točke: Pismo je nadahnuto, nepogrešivo i dovoljno. Prvo, ono je nadahnuto. Svaka od knjiga ima barem dva autora, jednog ljudskog i jednog božanskog. Glavni autor je Bog, čiji je Duh inspirirao (nadahnuo) i vodio svakog ljudskog autora kao instrument da napiše točno ono što je Bog želio otkriti svijetu.

Drugo, ono je dakle bez greške, nepogrešivo, jer Bog ne čini greške. Fundamentalisti inzistiraju čak i na znanstvenoj i povijesnoj nepogrešivosti, iako se drugim protestantima čini nepotrebno sitničavim da božanstveni autoritet Biblije ovisi o tome jesu li vojnici u Sanheribovoj vojsci točno prebrojani.

Tek u trećoj točki, vjerovanju da je Pismo samo po sebi dovoljno (sola scriptura), postoji razlika između protestanata i katolika. Protestanti ne vjeruju niti u jednu doktrinu ako nije jasno navedena u Pismu (npr. transupstancijacija, hostija i misno vino, Marijino uznesenje, sedam sakramenata).

Što protestanti misle da mi vjerujemo o Svetom pismu?

Da je ono sporedno u odnosu na Crkvu i da su crkvena učenja prilično neovisna o njemu. Oni misle da mi, kao farizeji koje je Isus osudio, miješamo ljudsku tradiciju s Božjim otkrivenjem, naučavajući doktrine kroz percepciju čovjeka, poništavajući Božju riječ kroz svoje običaje (Mk 7, 13). Informacija koju imaju je pogrešna, ali njihovi motivi su čisti. U stvari, s obzirom na ovu pogrešku koju rade, njihova kritičnost je za pohvalu. Ali mi moramo analizirati tu pogrešku.

Izložili smo (1) kako protestanti doživljavaju Pismo, (2) protestantsko zamišljanje kako katolici doživljavaju Pismo, (3) protestantska vjerovanja o Pismu, i (4) protestantske ideje o vjerovanjima katolika o Pismu. Prva i treća točka su uglavnom točne i vrijedne divljenja; ali druga i četvrta su pogrešne. Katolici se mogu slagati i slažu se sa svim pozitivnim točkama protestanata o Pismu, ali ispravljaju netočne. A to su sola scriptura i pogrešno shvaćanje katoličkih stavova i učenja. Pokušat ćemo sažeti kako bi bratska ispravka trebala izgledati.

Postoje barem četiri pogrešne stvari vezane uz sola scriptura

Postoje barem četiri pogrešne stvari vezane uz sola scriptura učenje. Prvo, ono odvaja Crkvu i Pismo. A oni su jedno. To nisu dva rivalska konja u utrci autoriteta, već jedan jahač (Crkva) i jedan konj (Pismo). Crkva kao pisac, kanonizator i interpretator Pisma nije drugi izvor otkrivenja već autor i zaštitnik i učitelj jedinog izvora, Svetog pisma. Nismo poučavani od strane učitelja bez knjige niti knjigom bez učitelja, već smo poučavani od strane učitelja s jednom knjigom, Biblijom.

Drugo, sola scriptura je sama sebi kontradiktorna, jer kaže da trebamo vjerovati samo u Pismo, ali to se u Pismu nigdje ne navodi! Ako vjerujemo samo u ono što Pismo poučava, onda nećemo vjerovati u sola scriptura učenje, jer ga Pismo ne poučava.

Treće, sola scriptura narušava princip uzročnosti: da posljedica ne može biti veća od njezinog uzroka. Crkva (apostoli) je zapisala Pismo, a nasljednici apostola, biskupi Crkve, su odlučili o kanonu, popisu knjiga koje trebaju biti proglašene biblijskima i nepogrešivima. Ako je Pismo nepogrešivo, tada njegova posljedica, a to je Crkva, mora također biti nepogrešiva.

Četvrto, postoji praktičan argument da osobne interpretacije vode u nastajanje denominacija (sljedbi op. p.). Dopustite pet stotina ljudi da interpretiraju Bibliju bez crkvenog autoriteta i uskoro ćete imati pet stotina denominacija (protestantskih sljedbi op. p.). A denominacije su nedopustivi skandal po standardima Pisma, Ivan 17,20-23 i 1. Kor 1,10-17.

Peto, sola scriptura nije povijesna, jer prva generacija kršćana nije imala Novi zavjet, već samo Crkvu da ih poučava.

Konačno, moramo raščistiti dva nesporazuma:

Prvo, Katolička Crkva ne tvrdi da je od Boga nadahnuta da dodaje bilo koje nove doktrine, samo da je od Boga zaštićena da čuva i interpretira postojeće doktrine – pologe vjere. Ona ne podržava dodavanje, ali odbija oduzimanje.

Drugo, sve doktrine Crkve proizlaze iz Pisma. Sveti Toma Akvinski izjednačava sacra doctrina, sveto učenje ili Božju objavu, s Pismom.

Čak se i marijanske doktrine slažu s ova dva kriterija. Na primjer, kršćani od početka vjeruju u njezino Uznesenje, a ne od 1954. godine kada je ono definirano. I marijanska doktrina se bazira na onome što Pismo govori o Mariji.

Naš odgovor protestantskim prigovorima mora doći na dvije fronte, jer i prigovori dolaze na dvije fronte: doživljajnom i doktrinalnom (učiteljskom op. p.). Protestantski argumenti proizlaze iz njihove ljubavi i strahopoštovanja prema Pismu te straha da katolici propuštaju ili umanjuju tu ljubav. Samo putem ljubavi i življenja Pisma možemo dokazati protestantima da smo braća i da ne bismo trebali ostati odvojeni. Ekumenizam i put prema sjedinjavanju počinju ovdje, s Biblijom kao našom zajedničkom kartom. Kako se usuđujemo poznavati ju i voljeti imalo manje nego protestanti? To je naša vlastita Knjiga!

(Ostale članke iz niza Katolici u potrazi za srcem Biblije vidi ovdje!)

Peter Kreeft, CERC, prijevod J. V. | Bitno.net