NASTANAK NOVOZAVJETNOG KANONA (1)

Kako je Crkva definirala 27 knjiga koje danas čine Novi zavjet i određuju našu vjeru

U novom nizu tekstova naš suradnik povjesničar Ante Vučić dat će pregled nastanka novozavjetnog kanona i procesa koji su doveli do toga da je Crkva zaključila kako je dvadeset i sedam knjiga Novog zavjeta nadahnuto i mjerodavno za kršćanina po pitanjima vjere i života.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Isus Krist, središnja figura kršćanstva, za vjernike Bog i čovjek, nije za vrijeme svog života na zemlji ostavio ni jedan zapis. Štoviše, sama Evanđelja ne donose nam vijesti da je on nešto zapisivao, osim u Iv 7, 53 – 8, 11 kada je to napravio u pijesku, ali nam evanđelist ne donosi podatak što je bilo zapisano. Stoga je zanimljivo da su njegovi sljedbenici u narednim stoljećima razvili izrazitu privrženost pisanoj riječi, onoj koja je bila iz pera očevidaca Isusova života (i koja je svjedočila o njegovom životu), ali ne samo njoj već i djelima istaknutih teologa koji su razjašnjavali Bibliju. No, kršćanstvo nikada nije imalo shvaćanje, kao neke druge religije, da im je sveta knjiga dana izravno s neba, nego su uvijek bili svjesni činjenice da je ona nastajala u vremenu i prostoru.

Godine 303. rimski car Dioklecijan (284. – 305.) kreće u konačni obračun s novom i brzorastućom religijom u Carstvu – kršćanstvom. Izdaje tri edikta u kojima napada kršćanske najvažnije simbole. Naređuje zabranu okupljanja na bogoslužje, rušenje zgrada u kojima su se sastajali i, naposljetku, spaljivanje knjiga za koje su držali da su svete. Ovo nam je svjedočanstvo da su početkom IV. st. neki zapisi imali toliku vrijednost u svjedočanstvu Isusova života, djela, vjere i morala da ih se smatralo nadahnutima. Koliko su puno toga polagali kršćani u svjedočanstvo tih knjiga pokazuje nam potez Dioklecijanova nasljednika Maksimina Daje (308. – 313.) koji je odlučio, prema povjesničaru Crkve iz IV. st. Euzebiju, napraviti krivotvorene Pilatove zapise u kojima je grdio Isusa i pokušao krivotvoriti povijest ne bi li umanjio svjedočanstvo i značaj apostolskih spisa. Pogledajmo što nam svjedoči o tome Euzebije: „Tada su izmislili Pilatove zapise i našeg Spasitelja. Bijahu ispunjeni hulom na Krista. Uz vladarev pristanak razaslali su ih svuda gdje je njegova vlast. Naredili su da se to za sve javno obznani na svakome mjestu: po selima i gradovima. Također je bilo zapovjeđeno da se pučki učitelji pobrinu te se to, kao školsko gradivo, predaje napamet i uči.“ (Povijest Crkve IX, 5, 1.).

Dakle, početkom IV. st. jasno se ocrtava značaj pisane riječi za kršćane na osnovu njih samih, ali i njihovih neprijatelja. S jedne strane, sami vjernici spremni su umrijeti za Pismo, a s druge, vlasti na razne načine žele diskreditirati kršćanske spise. No jesu li kršćani od početka imali takav stav spram apostolskih spisa? Pridavahu li im odmah toliku važnost? Jesu li sve zajednice imale isti stav o svim spisima? Ovim pitanjima možemo nadodati još brojna druga koja ćemo razmotriti u narednim člancima u kojima ćemo ukratko ocrtati kako je nastao, odnosno kako je Crkva zaključila da je ovih dvadeset i sedam knjiga Novog zavjeta nadahnuto i mjerodavno za kršćanina po pitanjima vjere i života.

Na razvoj kanona unutar Crkve utjecat će unutarnji i vanjski faktori. Kroz određena razdoblja povijesti različite situacije poticat će zajednicu da se odredi spram određenih knjiga, isto tako će ih poticati da se odrede i spram kriterija koji su važni da se određenim spisima prida takvo značenje i važnost te ih se počne smatrati nadahnutima. Nastanak NZ kao svete knjige nije bez nekog određenog prijašnjeg iskustva. Naime, u vrijeme dok apostoli pišu evanđelja, poslanice, itd., zajednica vjernika već posjeduje svete spise. To je Stari zavjet. Važno je ovdje naglasiti da tada još nije definirano koje sve knjige trebaju ući u taj krug nadahnutih, ali svijest o tome da su neke od njih božanskog nadahnuća itekako postoji, te se u samim spisima ranih kršćana, bilo apostola, bilo onih poslije njih, jasno vidi da se smatralo da kroz njih na poseban način Bog progovara. Tako će na razvoj Novoga zavjeta bitno utjecati shvaćanje preuzeto od Židova da su određeni spisi sveti.

Možemo jasno razaznati nekoliko etapa u razvoju Novog zavjeta. Prva je, sasvim jasno, vrijeme nastanka zapisa. To je od oko godine 50. kad je sv. Pavao napisao svoju prvu poslanicu Solunjanima, pa negdje do kraja I. st. kad je sv. Ivan napisao, prema predaji, Otkrivenje. Sljedeće razdoblje naziva se dobom apostolskih otaca, i okvirno traje od kraja I. st. pa do sredine II. st. Vjeruje se da su ti autori, a često i sami u svojim spisima svjedoče u prilog tome, poznavali apostole te su od njih primili vjeru. Nakon toga dolazi razdoblje crkvenih otaca koje traje, prema nekima, sve do u VIII. st. do vremena Ivana Damaščanskog. Za razvoj kanona u ovom slučaju je važno razdoblje do sredine V. st.

Važno je naglasiti u ovim uvodnim napomenama, a što će se u člancima koji slijede detaljnije obrađivati, da je ovaj razvoj bio nejednak među geografski odvojenim zajednicama kršćana. Tako će se često događati da određena knjiga bude prihvaćena, primjerice, u istočnom dijelu Rimskog Carstva, a u zapadnome ne, i obrnuto. Također, dolazilo je do određenih mikrospecifičnosti, kad je na nekom malom području manji broj zajednica imao neki svoj kanon koji se uvelike razlikovao od ostatka Crkve. Sve nam je to pokazatelj da je nastanak kanona bio podvig cjelokupne Crkve koji se odvijao dijalektički u vremenu. On je u sebe uključivao ne samo prepoznavanje koji su spisi nadahnuti i važni nego i to da se prepozna koje treba odbaciti unatoč tome što su možda u određenom trenutku uživali veliki ugled. Isto tako valja imati na umu da odbacivanje određene knjige kao nekanonske nije značilo i to da je ona nepravovjerna, tj. heretična, pa ponekad čak ni to da nije nadahnuta, tj. da njezin pisac nije bio nadahnut Duhom Svetim, to je jedino označavalo da ona nije originalna u smislu da pripada najranijem korpusu kršćanskih spisa koji su nastali iz pera apostola i njihovih pratitelja, tj. iz pera očevidaca.

Tako već u ovim uvodnim napomenama možemo primijetiti da je definiranje Biblije, a posebice NZ bila avantura Crkve u prvim stoljećima. Na taj je način ona definirala samu sebe prema unutra, tj. kao zajednicu vjernika, ali je istim činom definirala sebe u odnosu na druge. Stvaranjem kanona vjernici su imali jasan okvir koji im je govorio o njihovom Spasitelju i njihovom vlastitom životnom putu. Istim popisom knjiga prema van pokazivahu što ih to točno razlikuje od svijeta koji ih okružuje. Stoga avanturu nastanka kanona vidimo kao govor Crkve sebi, tj. vjernicima, ali i kao obraćanje svijetu na kojega je nužno od početka bila upućena. Kako je izgledao nastanak kanona ocrtat ćemo u narednim člancima.

Ante Vučić | Bitno.net

Objavljeno: 2. studenoga 2015.

Možda vam se svidi