'RAZGOVOR O VJERI'

Joseph Ratzinger o ‘ženama-svećenicama’, jednakosti spolova, feminizmu i lijeku za krizu žene

U knjizi ‘Razgovori o vjeri’ papa Benedikt XVI., tada još kardinal Joseph Ratzinger koji bio u službi prefekta Kongregacije za nauk vjere, progovorio je o nizu tema koje su važne za suvremenu Crkvu. Među njima je i tema koja je ovih dana jako aktualna u Hrvatskoj.

Ratzinger feminizam

Svećeništvo pod znakom pitanja

Razgovor o krizi morala za Kardinala je usko povezan uz pitanje (danas vrlo aktualno u Crkvi) žene i njezine uloge.

Dokument Kongregacije za nauk vjere koji naglašava katoličko “ne” (koje su dijelile i druge Crkve kao Pravoslavna, te sve do novijih vremena i Anglikanska) ređenju žena za svećenike, potpisao je prethodnik kard. Ratzingera. On je pak sudjelovao kao savjetnik i na moje pitanje definirat će taj dokument kao »dobro pripremljen, iako, kao i svi drugi crkveni dokumenti, posjeduje određenu suhoparnost: odmah prelazi na zaključke a da šire ne obrazlaže pojedine korake koji su doveli do tih zaključaka«.

Na taj dokument Prefekt se ponovo vraća kako bi ispitao pitanje koje je, po njemu, često postavljeno na pogrešan način.

Govoreći općenito o ženskom pitanju (te njegovu utjecaju  na Crkvu, osobito na redovnice), čini mi se da se u njemu javlja žaljenje:

»Žena je ona koja teško plaća posljedice kontuzije i površnosti kulture koja je plod muškog duha, muških ideologija koje varaju ženu te je potresaju u njezinoj biti, a sve pod izlikom da je žele osloboditi.«

Dalje kaže: »Na prvi pogled nastojanja radikalnog feminizma u korist ravnopravnosti između muškaraca i žena čine se plemenitima, u svakom slučaju razumski opravdana. Također se čini da se ovaj zahtjev da žena uđe u sve profesije, ne isključujući ni jednu, u Crkvi pretvara u zahtjev za pristup svećeništvu. Mnogima se ova mogućnost ređenja, mogućnost da imamo katoličke svećenice čini ne samo opravdanom nego i bezazlenom: jednostavno, neophodno prilagođavanje Crkve novoj društvenoj situaciji.«

Zašto onda, pitam, ustrajno odbijati?

»U stvarnosti ovakva vrsta “emancipacije” žene nije nova. Zaboravlja se da su u antičkom svijetu sve religije imale svećenice. Sve, osim jedne: židovske. Kršćanstvo i ovdje, slijedeći izvorni “skandalozni” Isusov primjer, otvara ženama novu situaciju, daje im mjesto koje predstavlja novinu prema židovstvu. Ali svećeništvo ipak ostavlja samo muškarcima. Očito, kršćanska intuicija je shvatila da se ne radi o nebitnom, sekundarnom pitanju te da obrana Svetoga pisma (koje ni u SZ ni u NZ ne poznaje žene-svećenike) znači ujedno i obranu ljudske osobe. Počevši, razumije se, od osobe ženskoga roda.«

Protiv banalizirane spolnosti

To, primjećujem, treba dodatno pojasniti. Treba vidjeti na koji bi način Biblija i Tradicija, koja je tumači, shvatili “zaštitu” žene isključujući je iz svećeništva.

»Naravno. No treba poći u same temelje zahtjeva, a koje radikalni feminizam izvlači iz današnje raširene kulture, da se “banalizira” seksualna specifičnost, čineći međusobno razmjenjivom svaku ulogu između muškarca i žene. Govoreći o krizi tradicionalnog morala, spomenuo sam da u samom korijenu krize postoji jedna nit kobnih lomova, primjerice onaj između seksualnosti i prokreacije. Odvojena od plodnosti, spolnost se više ne čini odlučujućom značajkom koja je svojstvena osobi. Muško? Žensko? Za neke su to “zastarjela” pitanja, lišena smisla, ako ne i rasistička. Odgovor suvremenog konformizma je predvidiv: “nije uopće važno muško ili žensko, svi smo jednostavno ljudske osobe”. Ova postavka, premda zvuči velikodušno i lijepo, ustvari je teška i opasna: znači da se seksualnost više ne promatra kao ukorijenjena u antropologiji, nego je se vidi kao jednostavnu međurazmjenu uloga kako kome odgovara.«

Dakle?

»Dakle, kao logičan zaključak slijedi da je čitavo biće i djelovanje ljudske osobe svedeno na čistu funkcionalnost, na čistu ulogu; primjerice, na ulogu “potrošača”, ili na ulogu “radnika”, ovisno o društvenom uređenju. Radi se o nečemu zajedničkom što se izravno ne odnosi na različit spol. Nije slučajno da je, među bitkama za “oslobođenje” koje se vode ovih godina, bila i ona koja je htjela pobjeći od “robovanja naravi”, tražeći pravo da se postane muško ili žensko po izboru, primjerice kirurškim zahvatom, te zahtijevajući da država tu promjenu prizna u svojim matičnim uredima. I nije slučajno da su se zakoni spremno prilagodili tim zahtjevima. Čak i onda kada ta takozvana “promjena spola” ne mijenja ništa u genetskoj konstituciji dotične osobe. Radi se samo o izvještačenoj vanjštini kojom se problemi ne rješavaju, nego se jednostavno stvaraju prividne stvarnosti. Ako je sve samo “uloga”, uvjetovana kulturom i poviješću, a ne naravnom osobitošću koja je upisana u dubinu bića, tada je i majčinstvo samo slučajna funkcija. Doista, određeni feministički zahtjevi smatraju “nepravednim” da samo žena treba rađati i dojiti. I znanost im, a ne samo zakon, pomaže: mijenjajući muško u žensko i obratno, kako smo već rekli; ili odvajajući plodnost od seksualnosti te težeći prokreaciji prema vlastitoj volji pomoću tehničke manipulacije. Nismo li možda svi jednaki? Dakle, ako je neophodno, treba se boriti i protiv naravne “nejednakosti”. No, ne može se boriti protiv naravi a da se ne proizvedu devastirajuće posljedice. Sveta jednakost između muška i ženska ne isključuje, nego zahtijeva, različitost.«

U obranu naravi

Od razgovora o općemu prelazimo na ono što nas više zanima. Što se događa kada ovakve orijentacije uđu u religioznu, kršćansku dimenziju?

»Događa se da se međurazmjena spolova koji bivaju viđeni kao jednostavne “uloge”, uvjetovane više od povijesti nego od naravi, te banaliziranje muška i ženska proširuju na samu ideju Boga a odatle se šire na cjelokupnu religioznu stvarnost.«

Ipak, čini se da i katolik (a to je nedavno i Papa potvrdio) može držati da je Bog iznad kategorija svojih stvorenja; dakle, koliko je Otac toliko je i Majka.

»To je uistinu točno ako to promatramo s čisto filozofske, apstraktne točke gledišta. Ali kršćanstvo nije filozofska spekulacija niti je proizvod naše pameti. Kršćanstvo nije naše, ono je Božja objava, ono je poruka koja nam je predana i koju ne možemo po volji mijenjati. Dakle, nismo ovlašteni promijeniti Oče naš u Majko naša: simbolizam koji je Isus upotrijebio je neopoziv jer je utemeljen na samom odnosu čovjek-Bog, koji je došao objaviti nam se. Još manje nam je dopušteno zamijeniti Krista nekim drugim likom. Ono što radikalni feminizam – ponekad i onaj koji se poziva na kršćanstvo – nije spreman prihvatiti jest upravo ovo: egzemplarni, sveopći i nepromjenjivi značaj odnosa između Krista i Oca.«

Ako su to suprotstavljene pozicije, primjećujem, izgleda da je dijalog blokiran.

»Doista, uvjeren sam – kaže – da ono čemu vodi feminizam u svojem radikalnom obliku nije više kršćanstvo kakvo poznajemo, nego se radi o različitoj religiji. Ali, također sam uvjeren (počinjemo uviđati duboke razloge biblijskog stajališta) da Katolička crkva i one pravoslavne, braneći vlastitu vjeru i vlastiti pojam svećeništva, brane ustvari bilo muškarce bilo žene u njihovoj najdubljoj stvarnosti, u njihovoj neopozivoj različitosti muška i ženska; dakle u njihovoj nesvedivosti na jednostavnu funkciju, ulogu.«

»Uostalom – nastavlja – i ovdje vrijedi ono što neprestano ponavljam: za Crkvu, jezik naravi (u našem slučaju: dva međusobno komplementarna ali i različita spola) istodobno je i jezik morala (muškarac i žena pozvani na jednako plemenite ciljeve, oboje vječni, ali istodobno i različiti). U ime naravi – zna se da protestantska tradicija, a slijedeći nju i prosvjetiteljstvo, nemaju povjerenja u ovaj pojam – Crkva diže glas protiv pokušaja da se manipulira ljudskim osobama i njihovim sudbinama prema čisto ljudskim planovima kako bi im se ukinula individualnost, a time i njihovo dostojanstvo. Poštivati biologiju znači poštivati samoga Boga, znači zaštititi njegova stvorenja.«

Radikalni feminizam, po Ratzingeru također plod »bogatog Zapada i njegova intelektualnog establišmenta«, »naviješta oslobođenje, tj. spasenje, različito ako ne i oprečno onome kršćanskome«. No upozorava: »Spada na sve muškarce, nadasve žene, koji kušaju plodove ovog preuzetnog post-kršćanskog spasenja, da se stvarno upitaju da li to spasenje doista znači povećanje sreće, veću ravnotežu, životnu sintezu, bogatiju od one koja je napuštena jer se smatra nadiđenom«.

Dakle, kažem, prema vama, vanjština bi varala: umjesto da se okoriste, žene bi bile ustvari žrtve ove “revolucije” koja je u tijeku.

»Da – ponavlja – žena plaća najviše. Majčinstvo i djevičanstvo (dvije najviše vrednote u kojima je ostvarivala svoj najdublji poziv) postale su vrednote oprečne onima koje dominiraju. Žena, stvarateljica u pravom smislu riječi jer daje život, ništa ne “proizvodi” u onom tehničkom smislu koji je jedino vrednovan u pretežno muškom društvu koje cijeni nadasve učinkovitost. Ženu se uvjerava da ju se želi “osloboditi”, “emancipirati”, sileći je da postane poput muškarca. Na taj način postaje istovrsna s kulturom proizvodnje te potpada pod kontrolu muškog društva tehničara, prodavača, političara koji traže profit i moć, sve organizirajući, sve prodajući, sve instrumentalizirajući za svoje ciljeve. Tvrdeći da je seksualna specifičnost nešto drugotno (dakle, negirajući samo tijelo kao utjelovljenje Duha u jednom spolnom biću), žena je pokradena ne samo za majčinstvo, nego i za slobodan izbor djevičanstva. Ipak, kao što muškarac sam ne može prokreirati, tako ne može biti ni djevac osim ako ne “imitira” ženu koja je – i na ovaj način – za drugi dio čovječanstva imala najvišu vrijednost “znaka” i “primjera”.«

Feminizam u samostanu

Što je, pitam, s onim bogatim i složenim svijetom (često nedokučivog ljudskim očima, osobito laiku) redovnica, tj. časnih sestara, monahinja i posvećenih osoba svih vrsta?

»Određeni feministički mentalitet – odgovara – ušao je čak i u ženske redovničke zajednice. Ovaj ulazak je osobito primjetan, čak i u svojim najekstremnijim oblicima, na sjevrnoameričkom kontinentu. S druge strane, dobro su se oduprli zatvoreni, kontemplativni redovi, jer su zaštićeniji od Zeitgeist, duha vremena, i jer su karakterizirani jednim preciznim i nepromjenjivim ciljem: zahvaljivanja Bogu, molitve, djevičanstva i odvojenosti od svijeta kao eshatološkog znaka. U teškoj su krizi redovi i kongregacije aktivnog života: otkrivanje profesionalizma; koncept “socijalne pomoći” koji je zamijenio koncept “ljubavi”; preveliko prilagođavanje novim, do tada nepoznatim, vrijednostima modernoga društva; ulazak, koji put bez ikakve ograde, raznih psihologija i psihoanaliza u samostane. Sve ovo je dovelo do teškog problema identiteta te do pada dostatnih motivacija koje bi kod žena opravdale religiozni život. Posjećujući u Južnoj Americi jednu katoličku knjižaru, primijetio sam da su tamo (i ne samo tamo) duhovne knjige zamijenjene s manualima iz psihologije, teologija je načinila mjesto psihologiji, počesto onoj najnovijoj. Potom, gotovo je neodoljivo nagnuće za onim što je istočnjačko, ili se takvim samo čini. U mnogim religioznim kućama (muškim i ženskim) križ je prepustio mjesto simbolima azijske religiozne tradicije. Na brojnim mjestima nestale su pobožnosti prijašnjih vremena, a na njihova mjesta došle su tehnike yoge i zena.«

Primijećeno je kako su mnogi redovnici nastojali riješiti krizu identiteta projicirajući se naizvana – prema dobro poznatoj muškoj dinamici – tražeći tako “oslobođenje” u društvu, u politici. Čini se da su se mnoge redovnice, naprotiv, projicirale prema unutra (slijedeći i ovdje dijalektiku vezanu za spol), nastojeći postići isto “oslobođenje” u dubinskoj psihologiji.

»Da – kaže – s velikim uvjerenjem su se obratili tim svjetovnim ispovjednicima, tim “stručnjacima duša”, psiholozima i psihoanalitičarima. No, najviše što oni mogu jest reći kako funkcioniraju snage duha, ne mogu reći zašto, i s kojim ciljem. Dakle, kriza mnogih sestara, mnogih redovnica određena je upravo činjenicom da je, čini se, njihov duh radio uprazno, bez prepoznatljivog smjera. Upravo iz ovog bujnog analiziranja jasno proizlazi da “duša” ne objašnjava samu sebe te da je potrebna jednog vanjskog uporišta. Gotovo da se je dogodila “znanstvena” potvrda strastvene tvrdnje sv. Augustina: “Za sebe si nas stvorio, o Gospodine, i nemirno je srce naše dok ne otpočine u Tebi.” Ovo traženje i eksperimentiranje, u kojem se često oslanjaju i na improvizirane “stručnjake”, znači za redovnice velike ljudske terete: bilo za one koje su ostale bilo za one koje su napustile zvanje.«

Budućnost bez redovnica?

Postoji suvremen i vrlo točan izvještaj o redovnicama iz Quebeca, kanadske pokrajine-države u kojoj se govori francuski. Taj quibeški slučaj jest za primjer: radi se o zoni Sjeverne Amerike koju su već od samog početka kolonizirali i evangelizirali katolici, koji su uspostavili i kršćanski režim (chretiente), vođen sveprisutnom Crkvom. Ustvari, još prije dvadesetak godina, početkom šezdesetih, Quebec je bio pokrajina s najvećim brojem redovnica u odnosu na broj stanovnika, kojih je oko šest milijuna, na svijetu. Između 1961. i 1981., zbog napuštanja zvanja, smrti i pomanjkanja novih zvanja, broj redovnica je pao s 46.933 na 26.294. Radi se o padu za oko 44 posto i čini se nezaustavljivim. Nova zvanja su, u istom razdoblju, pala za oko 98,5 posto. Proizlazi da je dobar dio onih preostalih 1,5 posto sačinjen ne od mladih, nego od “kasnih” zvanja. Služeći se običnom projekcijom, svi sociolozi su složni u neumoljivom ali objektivnom zaključku: »Za malo vremena (osim ako ne dođe do zaokreta, a što je malo vjerojatno), ženski redovnički život, kakva smo ga poznavali, u Kanadi će biti samo uspomena.«

Isti sociolozi, koji su pripravili izvještaj, podsjećaju kako su redovničke zajednice u ovih dvadesetak godina provele sve moguće reforme: lišile su se redovničkog odijela, uvele pojedinačne plaće, postizale akademske titule na laičkim sveučilištima, ušle su u svjetovna zvanja, masovno su asistirale svakoj vrsti “specijalista”. Usprkos tome, sestre su nastavile napuštati zvanja, nove nisu stizale. One koje su ostale – srednja dob je oko šezdeset godina – često nisu riješile problem identiteta, a u pojedinim slučajevima izjavljuju da beznadno očekuju ugašenje vlastitih kongregacija.

Posadašnjenje (aggiornamento), pa i ono najhrabrije, bilo je neophodno, no čini se da nije funkcioniralo i to osobito ne u Sjevernoj Americi, na koju se osvrće Ratzinger. Možda jer se je htjelo, zaboravljajući evanđeosku opomenu, uliti novo vino u stare mješine, tj. u zajednice rođene u drugim duhovnim ozračjima, kćeri jedne Societas christiana (kršćanskog društva, op. prev.) koje više nije naše? Dakle, kraj jednog religioznog života ne znači i kraj religioznog života uopće jer će se ono utjeloviti u novim oblicima, prilagođenim našem vremenu?

Prefekt to ne isključuje, premda znakovit slučaj Quebeca potvrđuje da su redovi vanjštinom oprečniji sadašnjem mentalitetu i otporniji na promjene, dakle kontemplativni, klaustralni redovi »tek registrirali pokoji problem, no nisu upoznali prave krize«, kako su to naveli spomenuti sociolozi.

Ipak, za Kardinala, »ako je žena ta koja plaća najveći ceh u novom društvu i njegovim vrijednostima, među svim ženama redovnice su bile najviše izložene«. Vraćajući se na ono što je već naglasio, primjećuje da je »muškarac, čak i redovnik, usprkos problemima koje poznajemo, mogao potražiti lijek za krizu bacajući se na posao, pokušavajući pronaći vlastitu ulogu u aktivnosti. Ali što će žena, kada su uloge koje su upisane u njezinu narav negirane i ismijane? Kada je njezina zadivljujuća sposobnost da pruža ljubav, pomoć, utjehu, toplinu, solidarnost, zamijenjena s ekonomskim i sindikalnim mentalitetom “profesije”, tipično muške preokupacije? Što može učiniti žena kada je sve ono što je njezino pometeno i prosuđeno beznačajnim ili devijantnim?«

Nastavlja: »Aktivizam, želja da se učine “produktivne”, “značajne” stvari trajna je napast za muškarca, čak i redovnika. A upravo je to težnja koja dominira u ekleziologijama (o kojima smo govorili) koje predstavljaju Crkvu kao prezaposleni “narod Božji”, koji se upinje kako bi preveo evanđelje u nekakav program djelovanja koji treba polučiti socijalne, političke i kulturne “učinke”. Ali, nije slučajno Crkva ženskog roda. U njoj, doista, živi otajstvo majčinstva, darivanja, kontemplacije, ljepote, ukratko vrednota koje se čine suvišnima očima profanoga svijeta. Redovnica, premda možda bez potpune svijesti o razlozima, primjećuje duboku nelagodu živjeti u Crkvi gdje je kršćanstvo svedeno na ideologiju činjenja, prema onoj tvrdoj muškoj ekleziologiji koja je predstavljena – a valjda to i vjeruju – kao najbliža i ženama i njihovim “modernim” zahtjevima. Ustvari, radi se o projektu Crkve gdje više nema mjesta za mistično iskustvo, taj vrhunac religioznog života koji je, ne slučajno, bio među slavama i bogatstvima nuđenima svim ljudima, s tisućljetnom ustrajnošću i obiljem, više od žena nego od muškaraca. Te izvanredne žene Crkva je proglasila svojim “sveticama”, a poneke svojim “naučiteljicama”, ne oklijevajući ih predložiti i kao uzor svim kršćanima. Primjer je to koji je danas osobito aktualan.«

Jedina pomoć: Marija

Krizi same ideje Crkve, krizi morala, krizi žene Prefekt predlaže, između ostalih, lijek za koji kaže »da je svoju učinkovitost pokazao kroz duga stoljeća kršćanstva. Lijek za koji se danas čini da je zaboravljen od pojedinih teologa, ali koji je aktualan više nego ikad prije«. Taj lijek naziva se kratkim imenom: Marija.

Kardinal Ratzinger je svjestan da ovdje – možda više nego drugdje – postoji poteškoća kod određenog kruga vjernika da u punini shvate jedan vid kršćanstva kao što je mariologija, a što je od II. vatikanskog sabora potvrđeno i uzeto kao vrhunac dogmatske konstitucije o Crkvi. »Uključujući Marijino otajstvo u otajstvo Crkve – kaže – II. vatikanski sabor izvršio je važan odabir koji bi trebao dati novu snagu teološkim nastojanjima; a koja su, naprotiv, u ovom postkoncilskom periodu ostvarila oštar pad. Gotovo bi se moglo reći kolaps, iako se već naziru znakovi ponovnog oživljavanja.«

Spominjući se 1968., osamnaeste obljetnice od proglašenja dogme o Marijinu uznesenju tijelom i dušom u nebesku slavu, prof. Ratzinger je tada rekao: »Orijentacija se u posljednjim godinama značajno promijenila, danas se s poteškoćom mogu shvatiti entuzijazam i radost koji su tada vladali u Crkvi. Danas se pak ide za tim da se izbjegava govor o dogmi koja je prihvaćena s toliko veselja. Postavlja se pitanje: da li ova istina o Uznesenoj – kao i sve druge katoličke istine o Mariji – predstavlja poteškoću u dijalogu s protestantskom braćom. Kao da bi mariologija bila onaj kamen koji priječi hod prema jedinstvu. Pitamo se, čak, ne ugrožava li se ispravno usmjerenje kršćanske pobožnosti tako što se Mariji dodjeljuje tradicionalno mjesto, kao da bi to odvratilo pogled vjernika od Boga Oca i jedinog posrednika Isusa Krista«.

Ipak, reći će mi tijekom razgovora »kako je mjesto koje je Marija zauzimala bilo bitno za ravnotežu vjere. Danas se to mjesto mora hitno pronaći kao nikad prije u povijesti Crkve«.

Ratzingerovo svjedočanstvo je i ljudski važno; proizlazi iz potrebe za otkrivanjem, neprestanim produbljivanjem, skoro potpunim “obraćanjem” marijanskom otajstvu. Potvrđuje mi: »Kada sam bio mlad teolog, prije Koncila, bio sam suzdržan prema pojedinim drevnim formulama kao što je na primjer ona poznata de Maria numquam satis – “o Mariji ne može se nikada dovoljno reći”. Činila mi se pretjeranom. Teško sam shvaćao i smisao jedne druge izreke (koju je Crkva ponavljala od prvih stoljeća kada je – poslije znamenite rasprave – Efeški koncil 431. proglasio Mariju Theotokos, Bogorodicom), izričaj koji postavlja Djevicu kao “neprijateljicu svih hereza”. Sada – u ovom konfuznom periodu kada se čini da svaki oblik heretične devijacije kuca na vrata autentične vjere – shvaćam da se nije radilo o pretjerivanju u odanosti nego o istini vidljivoj danas više nego ikad prije.«

»Da – nastavlja – potrebno se je vratiti Mariji ako se želimo vratiti na onu “istinu o Isusu Kristu, Crkvi, čovjeku” koju je ponudio Ivan Pavao II. kao program sveukupnog kršćanstva, predsjedajući 1979. u Pueblu Konferenciji latinsko-američkih biskupa. Biskupi su odgovorili na Papin zahtjev, iznoseći u završnim dokumentima (istim onim koje pojedinci nisu čitali u cijelosti) jednoglasnu želju svih biskupa: »Marija treba više nego ikada biti pedagogija za navještaj evanđelja ljudima današnjice.« Baš u toj Južnoj Americi gdje je tradicionalna marijanska pobožnost u opadanju, praznina je popunjena političkim ideologijama. To je fenomen koji se pomalo svugdje susreće te potvrđuje važnost onoga što nije tek pobožnost.«

Šest razloga da je ne zaboravimo

Šest je točaka u kojima – premda na dosta sintetičan, pa stoga i nepotpun način – Kardinal vidi sažetak uloge Djevice ravnoteže i potpunosti za katoličku vjeru. Poslušajmo.

Prva točka: »Prepoznati u Mariji ono mjesto koje joj dogma i Tradicija daju znači biti čvrsto ukorijenjen u autentičnu kristologiju. (II. vatikanski sabor kaže: “Crkva pobožno misleći o njoj i promatrajući je u svjetlu Riječi, koja je postala čovjekom, s poštovanjem dublje prodire u veliki misterij utjelovljenja i sve više postaje slična svome zaručniku”, LG 65.) Uostalom, u službi vjere u Krista – dakle, ne isključivo iz pobožnosti prema Mariji – Crkva je proglasila marijanske dogme: prvo, trajno djevičanstvo i božansko materinstvo, te potom, poslije dugog sazrijevanja i razmišljanja, bezgrešno začeće i uznesenje na nebo. Ove dogme štite autentičnu vjeru u Krista kao pravog Boga i pravog čovjeka: dvije naravi u jednoj osobi. Stavljaju u obranu i neophodnu eshatološku napetost, pokazujući u Marijinu uznesenju besmrtnu sudbinu koja nas sve čeka. Štite i vjeru, danas ugroženu, u Boga stvoritelja koji (to je jedna od oznaka više nego ikada neshvaćene istine o trajnom Marijinu djevičanstvu) može slobodno zahvatiti u materijalni svijet. Ukratko, kako podsjeća i Koncil: »Marija, koja po svom tjelesnom sudjelovanju u povijesti spasenja u sebi, na određen način, sjedinjuje i odrazuje najveće istine vjere (LG 65).«

Ovoj prvoj točci kardinal Ratzinger nadodaje drugu: »Mariologija u Crkvi pretpostavlja ispravan odnos, potreban sklad između Biblije i Tradicije. Četiri marijanske dogme imaju neophodno potreban temelj u Pismu. Ali ovdje su to kao klice koje rastu i daju plod u toplom ozračju Tradicije onako kako se to izražava u liturgiji, u intuiciji vjerničkog naroda, u teološkom razmatranju vođenom od Učiteljstva.«

Treća točka: »U osobi židovske djevojke, koja je postala Mesijinom majkom, Marija na živ i nerazdvojiv način povezuje stari i novi narod Božji, Izrael i kršćanstvo, Sinagogu i Crkvu. Ona je točka sveze bez koje vjera (kako se danas događa) riskira da se svede ili samo na Stari zavjet ili samo na Novi. U njoj pak možemo živjeti unutarnju povezanost cjelokupnog Pisma.«

Četvrta točka: »Ispravna marijanska pobožnost jamči vjeri suživot s neophodno potrebnim “razumom”, sa isto tako nužnim “razlozima srca”, kako bi rekao Pascal. Za Crkvu čovjek nije samo razum ili samo osjećaj, već je jedinstvo ove dvije dimenzije. Glava treba mudro razmišljati, ali i srce treba biti zagrijano: pobožnost prema Mariji (“osigurana od lažnog pretjerivanja, ali i od škrtoće misli koja ne promatra osobito dostojanstvo Majke Božje”, kako preporučuje Koncil) omogućuje vjeri potpunu ljudsku dimenziju.«

Nastavljajući svoje zaključivanje, Ratzinger dolazi i do pete točke: »Poslužimo se izrazima II. vatikanskog sabora: Marija je “lik”, “slika” i “model” Crkve. Dakle, gledajući nju, Crkva je zaštićena od muškog modela o kome smo govorili, koji Crkvu vidi kao oruđe socio-političkog programa. U Mariji, njezinom liku i modelu, Crkva pronalazi svoje lice Majke, ne može degenerirati u slabljenju koje bi je pretvorilo u partiju, u organizaciju, u skupinu pritiska u službi ljudskih interesa, pa i ako su najplemenitiji. Ako u pojedinim teologijama i kristologijama Marija više ne nalazi svoje mjesto, razlog je jednostavan: sveli su vjeru na apstrakciju. A apstrakcija nema potrebe za Majkom.«

Šesta i posljednja točka ove sinteze: »Svojom sudbinom, koja je u isto vrijeme sudbina i Djevice i Majke, Marija nastavlja bacati svjetlo na ono što Stvoritelj želi od žene svih vremena, pa tako i ovog našega. Dapače, možda i najviše našega u kojemu je – kako znamo – ugrožena sama bit ženstvenosti. Njezino Djevičanstvo i Materinstvo ukorjenjuju misterij žene u tako velik usud od kojega se ne može odcijepiti. Marija je neustrašiva objaviteljica Magnificata; ali je i ona koja čini plodnom tišinu i skrovitost. Ona je ta koja se ne boji stajati podno križa, koja je prisutna kod rođenja Crkve; ali je i ona koja je, kako to više puta naglašava evanđelist, “čuvala i razmatrala u svom srcu” ono što se oko nje događalo. Stvorenje hrabrosti i poslušnosti (sada i uvijek) primjer je na koji svaki kršćanin – muškarac i žena – može i treba gledati.«

Gornji tekst je izvadak iz knjige Razgovor o vjeriBenedikt XVI. – Joseph Ratzinger, Vittorio Messori.  Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!

Objavljeno: 22. kolovoza 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi