INTERVJU S GREGORYJEM DiPIPPOM, UREDNIKOM NEW LITURGICAL MOVEMENTA

Kako ‘novoj misi’ povratiti stari sjaj

Sedmoga srpnja ove godine obilježava se deveta godišnjica motu proprija „Summorum pontificum“ Benedikta XVI., dokumenta kojim je Papa emeritus uvelike proširio dozvolu svećenika latinskoga obreda da slave misu prema misalu sv. Ivana XXIII., tzv. tradicionalnu latinsku misu ili izvanrednu formu. Tom je prigodom Radio Vatikan napravio razgovor s urednikom web-stranice New Liturgical Movement, Gregoryjem DiPippom.

Foto: Flickr.com Gregory DiPippo new liturgical movement godišnjica Summorum Pontificum

Foto: Flickr.com

Radio Vatikan: Gregory, dobrodošao u naš program. Nekim našim slušateljima neće biti poznate riječi poput „izvanredna forma“ ili „tradicionalna latinska misa“ ili „stara misa“. O čemu se radi i kako se ona razlikuje od mise koju većina ljudi poznaje?

 

Gregory: Kad kažemo „tradicionalna latinska misa“, govorimo o tradiciji Rimokatoličke Crkve da se čitava liturgija slavila na latinskom. Ljudi danas često kažu „stara misa“ zato što su u liturgijskoj reformi nakon Drugog vatikanskog sabora promijenjeni mnogi aspekti liturgije – jedan od kojih je taj da je latinski, koji je prije bio apsolutno obvezan, sada izboran i ne koristi ga se vrlo često u mnogim mjestima.

Izraz „tridentinska misa“ se također vrlo često koristi zato što su liturgijske knjige – misal, brevijar itd. – sve bile reformirane nakon Tridentskog sabora u 16. stoljeću, uvodeći određenu standardizaciju u običaje koji su već bili dobro ukorijenjeni.

Moderni izraz „izvanredna forma“ dolazi iz motuproprija „Sumorum Pontificum“ pape Benedikta, koji je zakonska osnova za davanje dozvole svim svećenicima latinskoga obreda da slave obje forme: reformiranu inačicu pape Pavla VI., koja je određena kao redovita forma, te tradicionalni obred, koji je određen kao izvanredna forma. I to je svojevrsni zakonski okvir koji otvara njezino slavlje u biti svim svećenicima latinskoga obreda u većini okolnosti.

 

RV: Zašto je papa Benedikt osjetio potrebu da učini stariju formu mise dostupnijom?

 

Gregory: U mnogim spisima kao kardinal Ratzinger, papa Benedikt je izrazio osjećaj koji postoji u mnogim, mnogim mjestima i na mnoge načine u Crkvi; osjećaj da liturgijska reforma nakon Drugog vatikanskog sabora – zbog raznih razloga – nije ostvarila ono što se Sabor nadao da će ostvariti u smislu raširenog, poučenog, aktivnog sudjelovanja u liturgiji.

Također je bio vrlo svjestan činjenice da mnogi preferiraju ono što sada zovemo izvanrednom formom. Sv. Ivan Pavao II. je u tom pogledu učinio dvije pastoralne odredbe 1984. i 1988. i stoga je u određenom smislu papa Benedikt samo proširio dozvolu koju je papa Ivan Pavao II. već dao 1988. godine.

Papa Benedikt je također bio vrlo svjestan činjenice da posebno velik broj mladih osjeća vrlo snažnu privlačnost spram starije forme liturgije i stoga ju je njima želio učiniti puno dostupnijom, kao dio Nove evangelizacije, kako ju je sv. Ivan Pavao II. nazvao, u sklopu koje želimo pružiti sva sredstva koja je Crkva odobrila da se ljudi približe vjeri i prakticiranju vjere.

 

RV: Što je s nekim od najupadnijih razlika između dviju formi, poput narodnih jezika, svećenika koji su okrenuti puku i „aktivnog sudjelovanja“ svih prisutnih? Nije li to ono što je Drugi vatikanski želio?

 

Gregory: S obzirom na korištenje narodnoga jezika i s obzirom na usmjerenje svećenika: korištenje narodnoga nije obvezno u novome obredu, nego se misa prema misalu Pavla VI. može slaviti na latinskom. Po pitanju usmjerenja svećenika, to je također, recimo tako, strano liturgijskoj reformi. Postoje drevne crkve u Rimu u kojima, premda nisu tako dizajnirane, svećenik je efektivno okrenut puku – crkva poput sv. Klementa, primjerice. To su liturgijske dispozicije koje zapravo ne pripadaju jednoj ili drugoj formi.

S obzirom na aktivno sudjelovanje, recimo da korištenje narodnoga jezika i uporaba određene vrste glazbe zasigurno olakšava ljudima da sudjeluju u novome obredu u nekim vidicima. Ali ne mislim da bilo koji aspekt stare mise čini aktivno sudjelovanje nemogućim. Sigurno zahtijeva više rada, traži više pripreme i malo više studija. Mislim da sada vidimo, osobito među mladima, to jest ljudima koji su odrasli u računalnom dobu, koji znaju svakovrsne stvari o tome kako prikupljati i obrađivati informacije puno opširnije nego li njihovi roditelji, da su sposobni nositi se s višom razinom koju stara misa zahtijeva – da su dorasli korištenju stranoga jezika – latinskoga.

Dodao bih da, primjerice, korištenje narodnoga jezika ne jamči automatski da će ljudi aktivno sudjelovati. Prvi put kad sam vidio misu prema bizantskome obredu, bila je na engleskom, ali nisam imao apsolutno nikakve ideje što se događalo. Sada ju redovito pohađam gdje ju se uglavnom slavi na staroslavenskom, ali imam poprilično dobru ideju o tome što se događa, jer sam se svjesno potrudio naučiti tu liturgiju i naučiti kako u njoj aktivno sudjelovati. I posebno u razdoblju pismenosti, s korištenjem priručnoga misala, mislim da je ljudima poprilično lako pratiti forme tradicionalne liturgije.

 

RV: U svakome slučaju Drugi vatikanski je želio neku vrstu liturgijske reforme. Postupaju li ljudi protivno željama jednoga sabora ako idu na tradicionalnu misu? Je li to pogrešno na neki način?

 

Gregory: Ne vjerujem da je pogrešno na bilo koji način zato što je Drugi vatikanski prije svega želio da ljudi vide liturgiju kao vrhovni izražaj svojega sudjelovanja u vjeri. Drugi je vatikanski pozvao da se uporaba latinskog očuva, primjerice. Opisao je gregorijanski koral kao formu koja ima prvenstvo mjesta u liturgiji. Stoga, ono što se na Saboru osobito željelo bile su liturgijske reforme koje će poticati aktivno sudjelovanje, ali aktivno sudjelovanje u liturgiji koju su poznavali.

Nijedna razumna osoba ne bi, mislim, zanijekala da su neke odredbe liturgijske reforme nakon Drugog vatikanskog otišle dalje od slova onoga što je Sabor tražio. Sam je papa Benedikt to više puta rekao, mnogi su učenjaci to rekli, kao i osobe koje su ugledne u Crkvi. Stoga, ne bih rekao da to u bilo kojem smislu dovodi u pitanje ono što je Drugi vatikanski učinio i papa Benedikt je to vrlo pomno istaknuo u svojem motupropriju „Summorum Pontificum“, u kojem je naveo smjernice prema kojima imamo širu dozvolu za korištenje stare liturgije.

 

RV: Papa Benedikt je govorio o „međusobnom obogaćivanju“ dvije forme. Kako bi to izgledalo?

 

Gregory:  To je pitanje na koje bi, mislim, svaka osoba koja je o tome razmišljala imala vlastiti odgovor. I zasada, recimo da postoji jako širok raspon mišljenja o tome. Ja mislim da značenje ideje međusobnog obogaćivanja nije jako dobro definirano u motupropriju „Summorum Pontificum“ i zasada nema puno slaganja među ljudima oko toga što bi ona značila.

Ali recimo da bi se neki vidici reforme, koji su ciljali na obnovu nekih povijesnih bogatstava liturgijske tradicije, koji su uklopljeni u novi obred, sigurno mogli uklopiti i u stari obred. Jedan primjer toga bilo bi proširenje korpusa predslovlja, kojih je u misalu Pija V. bilo samo 10. Kasnije ih se proširilo na 14, a u novome obredu ih ima 81. I to je inačica starije tradicije. Proširivanje količine Svetog pisma koje se koristi u liturgiji – to bi bili neki vidici u kojima bi se stara misa mogla obogatiti iskustvom nove. I neke su pastoralne odrednice dane za to.

S obzirom na to kako stari obred može obogatiti novi obred, recimo da se – zato što traži veću razinu aktivne misli i truda da se u njemu sudjeluje – trebamo vratiti korištenju stvari koje zahtijevaju veću pažnju. Viša razina glazbe bio bi savršen primjer toga. Trebamo birati glazbu koju se pjeva ne samo zato što ju se lako može pjevati, nego glazbu koja je doista lijepa i doista izražava vjeru. To je nažalost postalo donekle rijetko u novome obredu i stoga bi glazbena tradicija koja je u određenom smislu vlastita i koja je odrasla u starome obredu uvelike obogatila novi. To bi bio jedan primjer. Ali kao što sam rekao, postoji jako velika raznolikost mišljenja o tome kako bi se to u konačnici odvilo.

 

RV: Ti si urednik izvrsne stranice New Liturgical Movement. Možeš li nam reći što je to bio stari, a što je novi liturgijski pokret?

 

Gregory: Izraz „liturgijski pokret“ vrlo se često koristio prije Drugog vatikanskog sabora. Odnosi se na skupinu ljudi, od koji je najpoznatiji bio francuski benediktinac don Prosper Guéranger.

U jeku razdoblja revolucija – Francuske revolucije, Napoleonskih ratova, epizoda poput Kulturkampfa u Njemačkoj – jednostavno je nestalo jako puno katoličkih crkvi koje su bile posvećene slavljenju liturgije u vrlo uzvišenom stilu, na vrlo lijep način, s puno bogate glazbe itd. Stoga veliki dio stanovništva Europe više nije imao iskustvo redovito pjevanih liturgija, slavljenih s punom svečanošću. Guéranger se nadao obnoviti to i vratiti osjećaj onoga što je liturgija bila – i što bi liturgija opet mogla biti –, obnoviti osjećaj da je liturgija doista najvažniji, primarni izričaj naše vjere i prvotni izražaj našeg prakticiranja vjere.

U nekim od svojih spisa, kardinal Ratzinger je također pozvao na novi liturgijski pokret, da učini to isto za našu situaciju u postkoncilskoj Crkvi, u jeku poslijesaborske reforme. Naš je utemeljitelj Kanađanin Shawn Tribe i on je uzeo taj izraz iz spisa kardinala Ratzingera. Stoga je cilj našeg novog liturgijskog pokreta potaknuti na sve načine na koje možemo šire poznavanje i cijenjenje liturgijske tradicije Katoličke Crkve i promicati najbolje izričaje te tradicije.

 

RV: I na koncu, ako bi ti se mogla ispuniti jedna liturgijska želja, koja bi to bila?

 

Gregory: Moja jedna liturgijska želja – kad bih imao samo jednu – bila bi da svi katolici široko govoreći ostvare ambicije starog liturgijskog pokreta, koji mnogi ljudi ovih dana nastoje promicati, a to je da se liturgiju vidi kao najviši i najljepši izričaj načina kako trebamo živjeti i kako trebamo prakticirati našu vjeru kao katolici. I ne samo u smislu mise – koja je, dakako, srce liturgije – nego sveobuhvatno: sve naše tradicije o liturgijskim razdobljima i kako ih živimo, sve naše običaje blagoslivljanja, obdržavanja blagdana svetaca, slavlja časoslova… Moja želja bi bila da svatko u Katoličkoj Crkvi prepozna kako izvanrednu baštinu imamo u tome i da doista daju najbolje od sebe da je žive na najcjelovitiji mogući način.

Radio Vatikan | Bitno.net

Objavljeno: 24. lipnja 2016.

Možda vam se svidi