“Je li čaša poluprazna ili polupuna?” naslov je teksta na blogu Adekvatna teologija koji potpisuje dr. sc. Bruno Petrušić, a u kojem komentira nedavne medijske istupe riječkog nadbiskupa Mate Uzinića. Tekst prenosimo s dopuštenjem.

Da vas ne zbuni naslov teksta – da – ovaj tekst se želi adekvatno teološki osvrnuti na posljednje medijske istupe riječkog nadbiskupa Mate Uzinića, ali želi i malo šire ukazati na jedno pitanje koje me osobno, profesionalno i nadasve teološki opterećuje zadnjih mjeseci. U biti se radi o tome kako vidimo i kako vrednujemo odnos Crkve prema suvremenom, sekularnom i prema Crkvi neprijateljski nastrojenom svijetu. Gleda li Crkva na svijet kao na polupunu ili polupraznu čašu – pitanje je, dakle, je li Crkva optimistična ili pesimistična kada je njen odnos prema svijetu (ili odnos svijeta prema njoj) u pitanju.

I čini mi se da se na ovom pitanju lome mnoga koplja preko kojih se ljudi odlučuju za ono što papa Franjo nikako ne želi da se događa, a događa se zato jer je to u ljudskoj naravi i protiv toga se, možda, ne treba toliko boriti nego prihvatiti i pokušati blago, ali jasno, upravljati s tom „pogreškom ljudske naravi“. Ljudi se svrstavaju u progresivno ili tradicionalno krilo Crkve. Dijele se na one koji zagovaraju tolerantnu Crkvu prilagođenu svijetu u kojem živi i djeluje i na one koji zagovaraju Crkvu koja je čuvarica Istine koju treba štititi i braniti od neprijateljskoga svijeta. Prvi su optimistični kada je u pitanju odnos Crkve prema svijetu; drugi su pesimistični. Prvi smatraju i zahtijevaju da se Crkva otvara, razvija svoj nauk i ide u korak sa svijetom. Drugi smatraju i zahtijevaju da Crkva ostane zatvorena kako bi u ovim kriznim vremenima sačuvala Polog vjere od sekularnih krivovjerja i da radi otklon od svijeta. I sad znam da nisam pravedan, i vjerujem da će mi obojica oprostiti, ali bih ja ova dva krila prispodobio dvojicom ljudi koje iznimno poštujem i cijenim: biskupom Matom Uzinićem i don Jozom Mužićem. Oni koji ih poznaju lako će ih svrstati u krila Crkve kojima pripadaju, iako vjerujem da se ni jedan ni drugi (niti ih ja tako vidim) vide u tim krilima. Takva je percepcija eklezijalne javnosti – u to sam poprilično siguran.

I naravno da nije moguće da jedan ovakav tekst prođe bez spominjanja 2. vatikanskog koncila koji stoji u temelju ovih različitih perspektiva na jednu te istu čašu/svijet. Aggiornamento – ta temeljna kategorija koncilske i postkoncilske teologije – ukazuje na stratešku i strukturalnu putanju Crkve i njenog odnosa prema svijetu. Otklon od proklinjanja svijeta i heretika prema dijalogu s istima, inzistiranje na naravnom zakonu kao common grounds (zajedničkoj polaznoj točci) društvene globalne zajednice što je prethodno ostvareno kroz Deklaraciju o ljudskim pravima, prilagodba liturgije „običnom malom katoliku“ i eksponencijalni razvoj socijalnog nauka Crkve – sve su to pokretačke snage ove dihotomije koju papa Franjo želi izbjeći, inzistirajući na (bar se meni tako čini i nadam se da sam u krivu) jednom, a kritizirajući drugo krilo Crkve. I tu je već onda prvi problem, odnosno, model kako se ne treba odnositi prema ovoj „pogrešci ljudske naravi“ (potreba da se dijelimo na optimiste i pesimiste, unutar iste zajednice). Jer se stvarno stječe dojam da papa Franjo prvi, pa onda i biskupi diljem svijeta, ignoriraju opravdane upite i iskaze bojazni da sve to skupa ide u krivom smjeru (neki primjeri: Traditionis custodes, Amoris laetitia, Deklaracija bratstva…) i da možda Crkva treba preispitati svoj optimizam prema svijetu, a koji je dominantno na snazi nakon Koncila.

Da. Crkva treba biti otvorena svijetu i treba odustati od proklinjanja jer dijalog jest jedini put do Istine. Istine koju Crkva treba navijestiti svijetu. I trebamo biti svjesni da dijalog nije cilj ili kraj puta. Cilj je Istina, a dijalog je samo metoda ili put. E sad, tu postoji i teološki problem jer nam je Gospodin rekao da je on Put (dijalog), Istina i Život, pa mnogi uzimaju ovo kao opravdanje inzistiranju na dijalogu kao cilju. Smatram da su u krivu jer na taj način širom otvaraju vrata relativizmu što nije niti dobro niti poželjno.

Da. Crkva treba inzistirati na naravnom zakonu, no u istom trenutku treba biti svjesna da svijet više ne mari za narav niti za naravni zakon. Svijet ima svoju antropologiju koja nije kompatibilna više s teološkom antropologijom. U toj antropologiji sekularnog svijeta ne postoji narav (ljudska narav) nego postoji samo pojedinac kao individua i njegove želje i osjećaji. Pa ako je takva situacija, onda nam naravni zakon više ne može biti polazišna točka društvene zajednice. Znači li to onda da nemamo zajedničku polaznu točku? Mislim da znači. I zato mi katolici moramo inzistirati na dijalogu, slušanju i razgovaranju sa svijetom kako bismo taj svijet mogli „spustiti“ na zajedničku razinu, zajedničko tlo, zajedničku polaznu točku. I mislim da je to moguće, ali pri tome trebamo koristiti inkarnacijsku logiku kenoze.

Da. Crkva treba prilagoditi liturgiju „običnom malom katoliku“ i dalje razvijati svoj socijalni nauk. No, prilagodba liturgije nije tu da bude svrha sama sebi ili da bude svrha običnom malom katoliku. Svrha i cilj liturgije je vršiti djelo našeg otkupljenja očitujući Kristovo otajstvo i izvornu narav prave Crkve u kojoj je ljudsko upravljeno ka i podređeno Božjemu (SC 2). A razvoj socijalnog nauka Crkve treba konačno uključiti u sebi i kritičku analizu (što se čini, ali ne sustavno i ne drastično) razvoja svijeta i globalnog društva posljednjih pedeset godina te, rekao bih, ublažiti artikulirani optimizam prema sekularnom svijetu i društvu, nadasve prema međunarodnim institucijama koje su potpuno izokrenule svoju utemeljiteljsku logiku i smisao postojanja.

Rekavši to, nije mi do kraja jasno otkud papa Franjo ili biskup Uzinić crpe optimizam kada je u pitanju odnos Crkve i svijeta. Mislim, jasno mi je otkud crpe optimizam (Bog ravna poviješću i Bog jest Pobjednik – no to je eshatološka, a ne unutar-svjetska kategorija), ali ne vidim teološkog opravdanja za taj optimizam ako se u obzir uzme stanje u svijetu u kojem vlada relativizam, materijalizam, hedonizam i konzumerizam. Društveni kontekst se bitno promijenio u posljednjih pedesetak godina, pa je možda došlo vrijeme da revidiramo optimizam prema svijetu? Jer mi se čini da ovakav način djelovanja i komuniciranja dovodi do pomutnje unutar Crkve. Ljudi su zbunjeni. Pogledajte samo društvene mreže i komentare nakon gostovanja biskupa Uzinića u Nu2. Rovovi ovih dvaju krila se samo dodatno utvrđuju i ljudi zbijaju redove. Na taj se način riskira rasap katoličke vjere. Pa je možda dobro ovdje spomenuti prispodobu o Dobrom Pastiru.

Dosta vremena mi se činila ta prispodoba krajnje nerazumljiva i nepravedna. Jer u toj prispodobi pastir ostavlja 99 ovaca u pustinji na milost i nemilost vukovima i ide za onom koja se svojom krivicom izgubila. Sve završava sretno – pastir pronalazi i vraća stotu ovcu i dovodi svoje stado živo i zdravo u tor. Onda zbog toga organizira feštu (pitanje koje me uvijek mučilo je – koja je ovca platila životom tu feštu jer ljudi moraju nešto jesti… a onda mi je palo na pamet da nijednoj ovci nije pala dlaka s glave nego je Pastir dao samoga sebe za jelo i pilo svojim gostima). Dugo vremena mi nije bilo jasno zašto je to dobar pastir – pastir koji riskira 99 ovaca zbog jedne koja je zalutala. No, onda sam shvatio. Tih 99 ovaca su bile sigurne dokle god su ostale u stadu zajedno – kao jedno stado. Ako se dogodi podjela stada, ili da neka ovca zaluta dok nema pastira, onda nastaje problem i vukovima je lakše napraviti štetu. Tada sam skužio da je Crkva to stado od 99 ovaca i sve dok smo jedno stado, sve je u redu i sigurni smo. A jamac i osiguravatelj tog jedinstva je Duh Sveti koji odsutnog Pastira čini Prisutnim. Zato ne želim sudjelovati u bilo kakvoj podjeli stada na progresivno ili tradicionalno. Stado jest i mora ostati jedno. Crkva jest jedna, Kristova Crkva.

Događa li se to da ovaj (pretjerani) optimizam koji artikuliraju papa Franjo i biskup Uzinić postaje prijetnja zajedništvu, egzistenciji jednog stada? Nadam se da se to ne događa. Ali zbunjenost ljudi u tom stadu svakako zabrinjava. Ovdje nas može umiriti obećanje koje nema eshatološki karakter, a odnosi se na vrata paklena koja neće nadvladati. To označava unutar-svjetsko, povijesno obećanje.

Što onda s idejama koje biskup Uzinić promovira u javnosti? Mogu se naći jasni i eksplicitni popisi „upitnih izjava i ideja“ biskupa na društvenim mrežama, pa ih ovdje neću navoditi. Meni se čini da mi obični mali katolici moramo kao prvo moliti za naše biskupe i svećenike. Ako i koliko molimo, onda možemo i toliko biti mirni da će sve biti dobro. Druga stvar je pristupati njima i njihovim izjavama u dobroj vjeri. A to znači da, ako se meni čini da je biskup rekao neku herezu ili nešto krivo, onda moram preispitati sebe i svoje katoličanstvo. Ako i nakon preispitivanja postoje prijeporne točke, trebam razgovarati s nekim teološki obrazovanijim od mene (bio to župnik, svećenik ili laik teolog – pa čak i časna sestra ili teologinja) kako bih vidio kakva je situacija, a ako i nakon toga bude nejasnoća, trebam se skupa s tim župnikom/svećenikom/časnom sestrom/teologom javiti biskupu kako bismo stvar izveli na čistac. Znam da je ovo utopistički scenarij i da ovaj posljednji korak stvarno nije izvediv (i sam sam u takvoj situaciji da ne mogu doći do biskupa iako sam, barem javno, percipiran kao katolički aktivan teolog), ali možda steknemo jasnoću i sigurnost da je sve OK u prvom ili drugom koraku… U svakom slučaju dobro je uložiti u sebe i svoje znanje i iskustvo čitajući teološke knjige i sudjelovati u liturgijskom životu župne zajednice. I naravno, razgovor s braćom i sestrama kako bismo se uzajamno podržavali u ovom hodu prema vječnom životu. Pri čemu iskreni i otvoreni razgovori s onima koji ne idu u istom smjeru kao i mi ne mogu škoditi – ako smo sigurno Kristovi.