U židovskome poimanju janje ima simboličku vrijednost neobranjenosti i ranjivosti (usp. Iz 5,17; 11, 6; Jer 11,19; Hoš 4,16). Posebno su znakovita mjesta iz Četvrte pjesme o Sluzi Gospodnjem (usp. Iz 53, 7): »Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K’o janje na klanje odvedoše ga; k’o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.« Jednaka simbolika nalazi se u predodžbama odnosa Boga prema svomu narodu: Bog pastir Izraelu, a njegov je narod njegovo stado. Slika neobranjenosti očituje da je bez pastira narod izložen pogibli (usp. Br 27,17; 1Kr 22, 17; Ez 34). I u drugim židovskim spisima (na primjer Prva Henohova knjiga, 89-90) jasno je naglašeno da se ovce ne mogu obraniti od divljih zvijeri. Samo ih gospodar ovaca može izbaviti iz nasilja. Ranožidovska književnost, uz obilježja neobranjenosti i ranjenosti, janje povezuje s poslušnošću u kojoj je vođeno i čuvano na životu.

Ti su vidici preuzeti u ranokršćanske spise. Tako se Evanđelje po Ivanu odnosi na starozavjetnu predaju koja za zajednicu vjernika često koristi pojam Božjega stada, nužno uključujući i pastira (usp. Iv 10; 21). Upravo se u tome tekstu susreću svi dijelovi semantičkoga naboja metafore Božjega Jaganjca, jer je to Evanđelje pisano upravo tako da se očituje istina da je Isus ostvarenje navještaja iz Knjige Izlaska i Knjige proroka Izaije (53. poglavlje o Sluzi Gospodinovu) o istinskome vazmenome jaganjcu. On je nedužni patnik koji je nakon smrti proslavljen. Evanđelist Ivan u svojoj je teološkoj potki spojio lik Sluge Gospodinova i Božjega Jaganjca, usmjerujući pozornost na dokidanje grijeha, odnosno na prelazak iz smrti u (vječni) život.

Na simboličkoj je razini posebno važan etiološki temelj uspostave vazmene (pashalne) žrtve janjeta, koja je imala i apotropaičku (zaštitničku) i anamnezičku (spomenčinsku) funkciju. Naime, krv zaklanoga jaganjca viđena je kao zaštita od smrti, jer sve obilježeno tim znakom zaobišao je Božji zatornik (usp. Izl 12). Zapovijed da se janjetu ne lome kosti također je promatrana u kontekstu zaštite Izraela. Jednako tako taj znak je spomen na izlazak iz egipatskoga ropstva. U tome smislu, pashalni jaganjac označuje temeljni čin spasenja u povijesti židovskoga naroda. Sveti Pavao će se osloniti na istu tradiciju, ali s kršćanskim značenjem koje zadire dublje u odnos prema staromu i novomu. Naime, žrtva Krista-jaganjca označuje prelazak nakon kojega čovjek ne smije više živjeti starim načinom života.

Biblijska podloga

Izrijek iz Evanđelja po Ivanu: »Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta« (Iv 1, 29) rano je postao sastavnicom ranokršćanske liturgije. Tako već u četvrtome stoljeću (na primjer u Liturgiji apostola Jakova) svećenik prije pričesti – pri lomljenju kruha koje prati znamenovanje znakom križa nad kruhom – izgovara riječi: »Evo Jaganjca Božjeg koji odnosi grijehe svijeta, zaklan za život i spasenje svijeta.« Moguće je, a čak i vjerojatno, da su upravo ti liturgijski elementi utjecali i bili izvorom nadahnuća za uvođenje obreda Agnus Dei u svetu misu rimskoga obreda. Prije pričesti, u povezanosti sa simboličkim lomljenjem kruha, svećenik dvaput moli: »Agnus Dei, qui tollis peccata mundi, miserere nobis (Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se)«, a od 11. st. dodaje zaziv: »Agnus Dei, qui tollis peccata mundi, dona nobis pacem (daruj nam mir).« Izraz ‘Jaganjac Božji’ ima važnu ulogu i u istočnim kršćanskim obredima, upravo u obredu lomljenja kruha. I sam se kruh u bizantskoj liturgiji naziva ‘Jaganjac’ (ho amnos), a liturgijski se nož zove kopljem (he lonhe; usp. Iv 19, 33-35).  Cijela se priprava pričesti nakon 8. st. redovito naziva »klanjem Jaganjca«. Vidljivo je, dakle, daje predaja i na Istoku i na Zapadu lomljenje kruha poimala kao simboličko prinošenje Jaganjca, pri čemu se povezuje ivanovska teologija sa starozavjetnom tradicijom vazmenoga jaganjca. Tomu je pripadno pridodati i činjenicu da, iako se tumačenje večere Gospodnje u protestantskoj tradiciji razlikuje od katoličkoga i pravoslavnoga, Agnus Dei (u prijevodu) ima svoje mjesto u bogoslužju.

No, nije to jedino mjesto na kojemu se u liturgiji Krist označuje tim pojmom. Najstariji je primjer molitva ‘Slava Bogu na visini’ iz Apostolskih konstitucija i kanona iz 4. st., gdje se moli: »Gospodine, Kralju neba, Bože, svemogući Oče; Gospodine Bože, Kristov Oče, neokaljani Jaganjče, koji odnosiš grijehe svijeta.« (Apost. konst. VII., 47) Ta metafora Jaganjca ubrzo ulazi u kršćanske himne te postaje jednom od najpoznatijih slika u bogoslužju, što se odražava i u likovnoj umjetnosti. Svakako je moguće potvrditi da od 6. st. Jaganjac u kršćanskoj umjetnosti na Zapadu pripada središnjim kristološkim simbolima. Ikonografski prevladavaju motivi iz Otkrivenja, pri čemu proslavljeni Jaganjac simbolizira Krista pobjednika nad grijehom i smrću.

Iz liturgije se ista simbolika pretače u kršćansku literaturu raznih rodova. Isus u Evanđelju po Luki opisuje neobranjenost i izloženost, ranjivost i bezazlenost učenika, govoreći im da ih šalje kao janjad (grč. arnas) među vukove (usp. Lk 10,3), što se može naći i u tzv. Drugoj poslanici sv. Elementa (5,2). Paralela u Matejevu Evanđelju (usp. Mt 10,16) rabi riječ ovca (grč. probaton) s jednakim simboličkim sadržajem.

F. Nikolasch, čiji prilog iz Enciklopedije srednjovjekovne umjetnosti ovdje prevodim i prilagođujem, započinje pisanje o simbologiji i ikonografiji jaganjca ističući da je uz njega važan i ovan, te da oni pripadaju glavnim kršćanskim simbolima, pri čemu je izvorište, osim spomenutih tekstova, i Abrahamova žrtva (usp. Post 22). Ona je naime prototip svih žrtava, a ujedno je pokazatelj trajne Božje pomoći. Akedah, veza između Izaka i njegova spasenja, ostvarenoga s pomoću žrtvovanja ovna jamstvo je Božjega zahvata u svim okolnostima. Liturgija slavlja židovske Nove godine nadahnjuje se na Post 22, jer zvuk ovunjega roga (šofar) izravno upućuje na životinju koja je žrtvovana umjesto Izaka. Prema tome bi i klanje vazmenoga janjeta palo na obljetnicu Abrahamove žrtve. Ne treba zaboraviti istu poveznicu kada se radilo o dnevnim i svim drugim žrtvama u Hramu, budući da je žrtvenik simbolički vezan uz mjesto Abrahamove žrtve. Izakovo izbavljenje postignuto žrtvom ovna za Izrael je eshatološki simbol vlastita spasenja.

S toga je motrište jasnije bogatstvo koje u sebi nosi pripovijest o Posljednjoj večeri i upućenost Isusova raspeća na ubijanje pashalnoga jaganjca. Sadržajna sličnost Isusa i životinjskih prinosa pojačana je činjenicom da su te žrtve bile usmjerene na oproštenje grijeha (usp. Heb 13,11). Konačno, Knjiga Otkrivenja predstavlja Isusa u njegovoj veličini i sjaju. On je jedini dostojan otvoriti knjigu sa sedam pečata (usp. Otk 5); u njegovoj krvi izabranicima haljine postaju bijele, sjajne (usp. Otk 7); on je jaganjac novoga Izlaska; on oko sebe na Sionu okuplja izabranike (usp. Otk 14-15) i poput zaručnice prima nebeski Jeruzalem (usp. Otk 21).

Foto: Fr Lawrence Lew OP | Flickr.com

Patristička izvorišta za ikonografiju

Očito je da je tematski krug i biblijska podloga za daljnju interpretaciju široka. Zato u spisima crkvenih otaca pronalazimo uistinu zadivljujuću ljepotu razrade tematike Jaganjca. Naročito im je privlačan motiv Abrahamove žrtve i ovna koji je prema jednima (Septuaginta i Teodocijan) bio privezan uz drvo; prema drugima (Akvila Pontik) zapleten u grm, a prema trećima (sirijska verzija) je visio na drvetu. Svaka od tih tema ima svoju daljnju razvojnu fazu. Tako latinski pisci (Tertulijan i Augustin) u toj slici vide Krista okrunjena trnovom krunom, dok sv. Ambrozije i grčki pisci (Meliton Sardski, Ivan Zlatousti) toga ovna gledaju kao simbol Krista raspetoga. Tertulijan rogove tumači kao krakove križa (cornua), a neki drugi Isusove ruke pribijene na drvetu. Monah Aleksander preuzima rabinsku predaju prema kojoj su brežuljci Morije istovjetni s Golgotom, a Origen poistovjećuje Izaka i Riječ, za koju je bol nemoguća, a ovan je viđen kao Krist koji je postao čovjekom. Ta zanimljiva interpretacija preuzeta je u spisima Kapadočana (Grgur iz Nise, Bazilije) te se vidi u aleksandrijskoj i antiohijskoj kristologiji, ali ne i na zapadu. Efrem Sirski pronalaženje ovna tumači kao simbol utjelovljenja u Mariji, a njegovo ubijanje kao Kristovo trpljenje; Ćiril Aleksandrijski u ovnu vidi trpeće čovječanstvo, odnosno Kristovu ljudsku narav i njegovu vlast nad svim ljudima. Vrelo toga simbolizma je starije (već u Mučeništvu sv. Polikarpa), a temelji se i na Mih 2,13. U kristološkim tumačenjima nije zaobiđena Mišna, u kojoj se spominje sličnost dvaju ovnova prema Lev 16 (izabrana dva ovna, od kojih je jedan žrtvovan, a drugi odveden u pustinju kao ‘životinja iskupljenja’), što bi govorilo o dva Kristova dolaska (utjelovljenjem i na kraju vremena) ili o Kristu i Barabi. Taj ključ čitanja može se naći u kasnijemu vremenu, kod Bede Časnoga i Rupertu iz Deutza. Usporedba između Božjega Sluge i janjeta priziva nedužnost, čistoću i Kristovu neokaljanost grijehom, odnosno na strpljivost i krotkost kojom je na sebe primio trpljenje.

Patrističko razdoblje u tumačenjima ostaje blisko Evanđelju po Ivanu i Prvoj poslanici Korinćanima, prema kojima je Isus umro onoga dana kada se kolju pashalni jaganjci; dakle na vigiliju. Prema Justinu, osim podudarnosti dvaju trenutaka, ističe se i način: životinja koja se polaže i razapinje na dva drveta bio bi jasan pokazatelj umiranja na križu. Izabiranje pashalnoga jaganjca na 10. dan mjeseca nisana i njegovo žrtvovanje pet dana kasnije (14. nisan) odnosi se na peti i zadnji dio povijesti svijeta koja započinje Kristovim utjelovljenjem i završava njegovom smrću na križu.

Budući da se ne može govoriti o trpljenju ili smrti glede Kristove božanske naravi, pashalni se jaganjac shvaćao kao simbol ljudske naravi, a za gnostike je jaganjac simbol nepotpunosti ljudske naravi u koju se utjelovila Riječ. Analogna razmišljanja i pristupe nalazimo u kristološkim raspravama u 5. stoljeću, kada se simbolizam jaganjca vidio na tragu odnosa logos-sarks (prevladavanje Riječi nad Isusovom ljudskom naravi).

Uvođenjem euharistije u okvir vazmenoga blagovanja, jaganjac postaje prepoznatljivim znakom euharistije. Istočna liturgija zato euharistijski kruh zove Jaganjcem, a pod utjecajem istočnoga kršćanstva euharistija se naziva imenom Jaganjca Božjeg, što je jasno vidljivo u (pjevanim) zazivima: »Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta…« Izbor jaganjca između ovaca i koza (usp. Izl 12,5) tumači se na kršćanskome Istoku kao Kristovo otkupljenje i pravednih i grješnih. No, postoji puno mjesta gdje se i uz taj podatak veže rasprava o ljudskome i božanskome u Kristu.

Simbolizam seže i dalje. Tako se, osim godišnjega spomena, osvrće i na zabranu blagovanja sirovoga mesa, što znači da se euharistija i vjera trebaju ostvariti putem dobrih djela, to jest da se vjera ne tiče samo ljudske naravi koja je vidljiva, nego i božanske koja je skrivena. Jesti nepečenu/nekuhanu hranu, između ostaloga, značilo bi umanjiti vjeru, smatrajući Krista samo čovjekom.

Većina crkvenih otaca također vidi u blagovanju glave aluziju na Kristovu božansku narav ili na njegov prvi dolazak; u nogama poveznicu s ljudskom naravi ili ponovni dolazak. Ponutrica je znak skrivene božanske biti. Odredba da janje treba blagovati samo u jednoj kući upućuje na jedinstvo Crkve s kojom su povezane i vjera i euharistija. I janjeća koža viđena je u odnosu na Kristovo utjelovljenje i smrt, budući da su praroditelji nosili odjeću od kože, a Kristova smrt znači svući sa sebe staro ruho i po uskrsnuću odjenuti novo.

Ikonografijske odrednice

U sirijskome mjestu Dura Europos posebna je važnost dana liku ovna pokraj mjesta na kojemu je pohranjena Tora. U kršćanskoj ikonografiji taj lik simbolizira Kristovu patnju ili, kako je to slučaj u Milanu, pod utjecajem sv. Ambrozija, ljudsku narav. On piše: »Zašto obješen? Zato da bi ti shvatio da se ne radi o zemaljskoj žrtvi. Zašto obješen za rogove? Zato jer je on, zahvaljujući višoj sili, istrgnuo zemlji svoje tijelo.« Na sarkofazima i na različitim frizovima moguće je vidjeti lik ovna upravo sa simbolizmom Krista u njegovoj žrtvi na križu. U Ravenni (u crkvi San Vitale) taj se motiv nalazi u blizini oltara, izravno aludirajući na euharistiju kao slavlje Kristove muke u sadašnjosti. Alegorijski prikazi jaganjca u djelima povezanima sa smrću i sprovodom upućuju na raj u kojemu žive pokojni (motiv jaganjca sa zdjelicama mlijeka nalazi se u Domitilinim, Petrovim i Marcelinovim, te u Kalistovim katakombama u Rimu; u dekoracijama sarkofaga moguće je naći motive pastira koji doji, što bi označavalo Krista koji nas hrani svojim božanskim mlijekom).

Jaganjac s krunom drag je motiv koji se nalazi ili u okviru vijenca s plodovima raznih godišnjih doba ili pak u kružnome vijencu (kao što je to u Poreču u Eufrazijani ili u gradskoj bazilici u Saloni). Krug je slika savršenstva te se tumači kao Kristovo božanstvo, dok je janje redovito tumačeno kao ljudskost.

Oslonjeni na simbolizam janjeta su i prikazi predaje Zakona (Traditio legis) na kojima je Krist prikazan među apostolima, ponekad kao Jaganjac na rajskome brdu (Sionu) među jaganjcima (apostolima) koji dolaze na vrata grada. Time se označuju Betlehem i Jeruzalem, ali i zajedništvo Crkve koja povezuje vjernike Židove i nežidove (iz poganstva) – Ecclesia ex circumcisione i Ecclesia ex gentibus. Božja se Riječ utjelovila da bi spasila cijelo čovječanstvo.

Još je zanimljiva ikonografijska tema suda (usp. Mt 19,28): Krist na prijestolju među apostolima. U patrističkim je tekstovima veoma raširena simbologija janjeta, povezana s prvim dolaskom, ali je paralelno vezana uz Otkrivenje. Jaganjac s križem ili kristogramom kao znakovima prepoznavanja pronađen je kao motiv na svjetiljkama od terakote na sjeveru Afrike, na prstenju ili drugim zlatarskim predmetima. Janje s produženim križem (jarbolni križ, na koplju) može se vidjeti u Ravenni, na reljefima iz Pule, u Rimu (crkva sv. Pudencijane; križ Justinijana II. s draguljima). Jaganjac koji nosi takav križ je: »Krist, Jaganjac i Pastir, koji nas vodi u vječnost, koji nas je od vukova preobrazio u jaganjce; koji sada postaje pastirom, da bi branio svoje stado, radi kojega je on sam postao janje, kako bi bio žrtvovan.« (Paulin Nolanski)

Posebno je rasprostranjen lik jaganjca stavljenoga na križ, na križište dviju greda, umjesto raspetoga Krista (baldahin sv. Marka u Veneciji). Kršćanska je umjetnost dugo izbjegavala ‘realističan prikaz’ Raspeća, te se simbolom Jaganjca govorilo o ljudskoj Kristovoj naravi koja je mogla trpjeti. Budući da je takva slika mogla biti pogrješno protumačena (kao da je Raspeti samo čovjek, a ne božansko Utjelovljenje, na Istoku je Koncil (provedbena ‘nadopuna’ carigradskim koncilima 553.-681.) 692. zabranio simbolička predstavljanja takvoga tipa i usmjerio prikaze s ljudskim likom.

U srednjemu se vijeku ikonografija Jaganjca uglavnom nadahnjuje na viđenjima iz Otkrivenja: Jaganjac otvara Knjigu života; Jaganjac na Sinaju; svadba Jaganjčeva; Jaganjac kao svjetlo nebeskoga Jeruzalema. U tome smislu posebno su vrijedni mozaici u crkvi sv. Praksede i freske u crkvi sv. Ivan od Latinskih vrata u Rimu. Uz te se tipološke sheme nalazi i Jaganjac Božji u izdvojenim prikazima kao simbol trpljenja, smrti i Kristove pobjede. Toj skupini pripada i motiv Jaganjca s kaležom koji skuplja krv. Veliku važnost poprima motiv klanjanja Jaganjcu. Jaganjac s uskrsnom pobjednom zastavom (na kojoj je križ) koristi se u heraldici.

Puno je i drugih motiva koji upotpunjuju bogatstvo značenja i tumačenja. Tako je posebno vrijedna tematizacija Dobroga pastira koji nosi janje na ramenima, što se pojavljuje od najranijih kršćanskih likovnih djela. U Cagliariju postoji oslik koji prikazuje apostole u ribolovu, dok k njima u lađu prilazi janje, kao slika vjernika koji dolazi u Crkvu. Poznata je slika janjeta između dva vuka, što je simbol Suzane između dva starca koji ju lažno optužuju, a vjernik to čita kao svoje poteškoće u kojima se uvijek može osloniti na Krista.

Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.