Jedinstvo čovjeka ima svoj organ: savjest. Bila je odvažnost svetoga Pavla što je zastupao stav da svi ljudi imaju sposobnost slušanja savjesti te je tako pitanje o spasenju odriješio od spoznaje i držanja Tore (tj. Zakona) i postavio ga na zajednički zahtjev savjesti u kojoj govori jedini Bog koji svakomu priopćuje ono što je u Tori bitno: “Kad se god pogani, koji nemaju Zakona, po naravi drže Zakona, i nemajući Zakona, oni su sami sebi Zakon: pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim” (Rim 2, 14s). Pavao ne kaže: Ako se pogani drže svoje religije, to je dobro pred Božjim sudom. Naprotiv, on osuđuje velik dio religijskih praksi onoga vremena. On upućuje na jedan drugi izvor – na ono što je svima upisano u srce, na ono jedino dobro jedinoga Bogu.

Međutim, danas se na tome planu suprotstavljaju dva oprečna pojma savjesti koji se najčešće jednostavno guraju jedan u drugoga. Savjest je za Pavla organ za transparentnost jedinoga Boga u svim ljudima, koji su zapravo jedan čovjek. Nasuprot tomu danas se savjest pokazuje kao izraz apsolutnosti subjekta iznad koje ne može biti više nikakve druge instancije u području ćudoređa. Dobro kao takvo ne može se zapaziti. Jedinoga Boga također se ne može zamijetiti. Što se pak tiče morala i religije, subjekt je u tome posljednja instancija. To je logično ako istina kao takva nije dostupna. Tako je u novovjekome pojmu savjesti zapravo savjest kanonizacija relativizma, nemogućnosti zajedničkih ćudorednih i religijskih mjerila, kao što je – obratno – za Pavla i kršćansku tradiciju savjest bila jamstvom za jedinstvo čovjeka i za zamjetljivost Boga i za zajedničku obvezatnost jednoga te istoga dobra.

To da je u svim vremenima bilo i da još ima »svetih pogana« ovisi o tome da je posvuda i u svako vrijeme — premda često samo s mukom i djelomično — bio zamjetljiv glas »srca«, da Božji Zakon u nama samima, tj. u našemu stvorenom biću, postaje zamjetljiv kao obveza te nam je tako moguće napraviti korak preko puke subjektivnosti, korak jednih prema drugima i prema Bogu. I to je spasenje. Povrh toga pak ostaje Božjom tajnom ono što Bog čini sa jadnim ulomcima našega zaleta prema dobru i prema njemu samome; i ne bismo si smjeli dopuštan neku vrstu izračuna onoga što Bog s time čini.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Josepha Ratzingera  Vjera – istina – tolerancija u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.