'DUH LITURGIJE'

Benedikt XVI. o ‘novostima’ u obredu: Kršćanska liturgija ne poznaje ples, on čini da se gubi njezina bit

Gdje god u liturgiji dođe do burnoga pljeska za ljudsko djelo ili učinak, to je onda siguran znak da se sasvim izgubila bit liturgije te da ju je nadomjestila svojevrsna vjerski zamišljena­ zabava ili provod

Foto: Shutterstock, unamsanctamcatholicam.blogspot.com

 

Ples nije uopće izražajni oblik kršćanske liturgije.

Gnostičko-doketski krugovi pokušali su ga donekle u trećem stoljeću uvesti u liturgiju. Za njih je razapinjanje bilo samo privid: Krist je navodno prije svoje muke napustio svoje tijelo koje nikada nije zbiljski ni bio prihvatio i stoga se mogao namjesto liturgije križa pojaviti ples jer je križ bio samo privid. Obredni plesovi u raznim religijama imaju različita usmjerenja: zaklinjanja, mistične ekstaze, analogno vračanje. Nijedan od tih stavova ne odgovara nutarnjem smjeru liturgije koja je primjerena Logosu, logike latreia. Potpuno je nerazumno kad se – u pokušaju da se liturgiju učini “atraktivnom” – umeću plesne pantomime, po mogućnosti s profesionalnim plesnim grupama koje onda na kraju često pobiru i pljesak (s pravom, s obzirom na uloženi trud i talent).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Gdje god u liturgiji dođe do burnoga pljeska za ljudsko djelo ili učinak, to je onda siguran znak da se sasvim izgubila bit liturgije te da ju je nadomjestila svojevrsna vjerski zamišljena­ zabava ili provod. Takva atraktivnost ne traje dugo. Nemoguće je nositi se s konkurencijom na tržištu zabave i razonode koja sve više i više u sebe uključuje i vidove religioznoga, kao nadražaj i golicanje. Doživljavao sam da se pokornički čin nadomještao plesnom­ predstavom koja je, naravno, požnjela veliki pljesak. Je li moguće veće udaljavanje od smisla pokore, od onoga što ona uistinu jest? Liturgija može samo onda privući čovjeka ako ne gleda na samu sebe, nego na Boga, ako dopu-sti Bogu da on nastupi i djeluje. Tada se događa zbilja nešto jedinstveno, nešto što nema konkurencije, a ljudi osjećaju da se tu događa nešto daleko više od obliko-vanja slobodnoga vremena ili tjedne razbibrige.

Nijedan kršćanski obred ne poznaje ples. Ono što se u etiopskoj liturgiji ili kongoanskom obliku rimske liturgije naziva tim imenom jest ritmizirano koračanje koje je primjereno dostojanstvu čina i događaja, a to onda iznutra drži u stezi i uređuje različite­ putove u liturgiji, darivajući im tako ljepotu, ali prije svega: Bogodostojanstvo. Problem­ se postavlja još jednom u drugome obliku, naime kad se radi ne o liturgiji, nego o pučkoj pobožnosti.

Tu su nerijetko veoma stari religijski izražajni oblici, koji se kao takvi nisu dali integrirati u liturgiju, ali su integrirani u svijet vjere. Pučkoj pobožnosti pripada posebno značenje kao mostu između vjere i pojedinih kultura. Ona je sama po sebi ne­posredni dužnik pojedinih kultura i s njima je povezana. Pučka pobožnost proširuje obzorje vjere­ i dariva joj svoju životnost u pojedinim životnim situacijama

Ona nije tako univerzalna kao liturgija, koja svojom univerzalnošću povezuje velike prostore u jedinstvo vjere te obujmljuje različite kulture. Pojedinačni izražajni oblici pučke pobožnosti mnogo su udaljeniji jedni od drugih, negoli razni vidovi liturgije, i utjelovljuju u sebi čovjekovu ljudskost koja i onkraj kultura ostaje na različite­ načine sebi slična.

U Europi imamo kao najpoznatiji primjer echternašku procesiju poskakivanja u Luksemburgu. Na sjeveru Čilea nazočio sam jednom zgodom marijanskoj pobožnosti u nekome malom svetištu usred pustinje, nakon koje je us lijedio – u čast Gospi – ples na otvorenom prostoru, ples čije su mi maske ulijevale strah.

Očito je tome korijen u pradavnim pretkolumbovskim tradicijama. Što je nekoć možda i moglo biti obilježeno zastrašujućom ozbiljnošću spram nadmoćne sile bogova, sad se oslobodilo, postavši veličanjem ponizne žene koja se smije nazvati Majkom Božjom i koja je razlogom našeg pouzdanja i uzrokom naše radosti.

Još jednom: Nešto je sasvim drugo kad nakon liturgije­ u njoj nađena i sabrana radost preraste u “svjetovnu” svečanost, koja se onda izražava u zajedničkom blagovanju i plesu, ne izgu-bivši pritom iz vida razlog radosti koji joj daje i smjer i mjeru.

Ta poveznica između liturgije i vedre, raspjevane svjetovnosti (Crkva i gostionica) uvijek je bila nešto tipično katoličko, a to zapravo i jest.

Benedikt XVI./Joseph Ratzinger | Bitno.net

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Duh liturgije” Josepha Ratzingera Benedikta XVI. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 20. veljače 2019.

Možda vam se svidi