'DUH LITURGIJE'

Benedikt XVI. o tome kako taština i svjetovni glazbeni motivi otuđuju liturgijsku glazbu od njezina prava bića

Jasno da je s mogućnošću umjetničkoga stvaranja te preuzimanja svjetovnih glazbenih motiva­ bila povezana i stanovita opasnost. Glazba nije izrastala i nije se više razvijala iz molitve, već se zbog zakonitosti autonomije umjetničkoga izdvaja iz liturgije, postaje svrhom samoj sebi ili otvara­ vrata za sasvim nove načine doživljavanja i osjećaja.

Foto: Shutterstock

Pitanje dokle se može ići s inkulturacijom za rano je kršćanstvo postalo praktičnim pitanjem upravo na području glazbe. Kršćanske su zajednice izrasle iz sinagoge te su preuzele s kristološki protumačenim psaltirom i njezin način pjevanja. Doskora su nastali i novi kršćanski himni i spjevovi.

Ponajprije Benedictus i Magnificat, koji su još uvijek na starozavjetnom temelju, a zatim i sasvim kristološki oblikovani tekstovi među kojima se ističu­ Ivanov Proslov (Iv 1,1–18), kristološki himan iz Poslanice Filipljanima (Fil 2,6–11), pjev Kristu iz Prve Timoteju (1 Tim 3,16). Zanimljivu informaciju o tijeku ranokršćanske liturgije nudi nam Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima:

“Kad se skupite te poneki ima hvalospjev, poneki ima nauk, ima otkrivenje, ima jezik, ima tumačenje – sve neka bude radi izgrađivanja” (1 Kor 14,26).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Od rimskoga pisca Plinija, koji je obavijestio cara o kršćanskom bogoslužju,­ znamo da je u srž kršćanske liturgije na početku drugoga stoljeća ulazilo i pjevanje,­ kojim se veličalo Krista u njegovu božanstvu. Možemo si predočiti da je s tim novim­ kršćanskim tekstovima uslijedilo i proširenje dotadaš-ega pjevanja, da su nastale nove melodije. Čini se da se razvoj i širenje vjere u Krista ostvarivalo upravo preko pjesama koje su u to doba nastajale kao “pneumatski darovi” u Crkvi. U tome je počivala i nada, ali i opasnost.

Odcjepljenjem Crkve od njenih semitskih korijena te prijelazom u grčki svijet dovršilo se, gotovo samo po sebi, dalekosežno stapanje s grčkom mistikom logosa, s njezinim pjesništvom i njezinom glazbom, što je sa svoje strane nosilo prijetnju i opasnost da u konačnici iznutra­ pretopi kršćanstvo u neku općenitu mistku. Upravo je područje himana i njihove glazbe postalo propusnim mjestom za gnozu, onu smrtonosnu napast koja je iznutra počela razarati kršćanstvo. Stoga je razumljivo što su u borbi za identitet vjere i njezinu ukorijenjenost u povijesnoj osobi Isusa Krista crkveni autoriteti posegnuli za radikal­nom odlukom.

Kanon 59. Sabora u Laodiceji zabranjuje uporabu privatnih psalmodijskih spjevova i nekanonskih spisa u bogoslužju. Kanon 15. ograničava pjevanje psalama na zbor pjevača psalama, dok “drugi ne smiju pjevati u crkvi”. Tako su se gotovo sasvim izgubili himnički spjevovi nastali nakon spisa Svetog pisma. Učinjen je strog zaokret prema čisto vokalnom načinu pjevanja koji je preuzet iz sinagoge. Mi danas možemo žaliti za silnim kulturnim gubitcima koji su se tada dogodili, ali oni bijahu nužni radi većega blaga. Povratkom­ k prividnom kulturnom siromaštvu sačuvan je identitet biblijskoga vjerovanja, a obranom od lažne inkulturacije upravo je otvorena kulturološka širina kršćanstva za budućnost­.

U povijesnome hodu bogoslužne glazbe moguće je slijediti dalekosežnu usporednicu s razvojem pitanja svetih slika.

Istok je – barem na bizantskom području – ostao kod čisto­ vokalne glazbe, koja se dakako na slavenskom prostoru, vjerojatno i pod zapadnim utjecajem, proširila na višeglasje. Njihovi muški zborovi svojim sakralnim dostojanstvom­ kao i svojom suzdržanom snagom diraju u srce te čine od euharistije svečanost, blagdan vjere.

Na Zapadu je pak preuzeto “psaliranje” dosegnulo u gregorijanskom koralu novu čistoću i prave vrhunce, postavivši trajna mjerila za musicam sacram, svetu glazbu u bogoslužju Crkve. U kasnome srednjem vijeku razvila se potom polifonija, višeglasje­. Ponovno su se u bogoslužju pojavili instrumenti – s punim pravom – budući da Crkva, kako smo vidjeli ranije, ne samo da je nastavak sinagoge, već u sebe preuzima i u Hramu predstavljenu stvarnost Kristove pashe. Time su dva nova čimbenika djelatna u crkvenoj­ glazbi. Umjetnička sloboda iziskuje sve više prava i u bogoslužju. Crkvena i svjetovna­ glazba odsad se međusobno prožimaju, što je posebno očito kod tzv. misa-parodija, kod kojih se misni tekst potpisuje pod neku temu ili neku melodiju koja potječe iz svjetovne­ glazbe, tako da je ušima slušatelja možda sve moglo zvučati kao neka vrsta šlagera­.

Jasno da je s mogućnošću umjetničkoga stvaranja te preuzimanja svjetovnih motiva­ bila povezana i stanovita opasnost. Glazba nije izrastala i nije se više razvijala iz molitve, već se zbog zakonitosti autonomije umjetničkoga izdvaja iz liturgije, postaje svrhom samoj sebi ili otvara­ vrata za sasvim nove načine doživljavanja i osjećaja. Takva glazba otuđuje liturgiju od njezina pravoga bića.

U toj je točki Tridentski sabor zahvatio u nabujalu kulturološku raspravu te je ponovno normirao vezanost crkvene glazbe uz riječ i time bitno ograničio upotrebu glazbala u liturgiji. Sabor je jasno i odlučno postavio razliku između svjetovne i sakralne glazbe.

Drugi sličan zahvat poduzeo je papa sveti Pio X. početkom­ ovoga stoljeća. Barokna je epoha (na različne načine u katoličkom i protestantskom prostoru) pronašla još jednom zadivljujuće jedinstvo između svjetovnoga muziciranja i glazbe u bogoslužju te je uspjela staviti sav sjaj i silinu glazbe, koja se rodila na tome vrhuncu kulturne povijesti, u službu veličanja i proslave Boga. Slušamo li Bacha­ ili Mozarta u crkvi, kod obojice na čudesan način ćutimo što znači gloria Dei, slava Božja. Osjećamo prisutnost misterija beskrajne ljepote, to nam omogućuje da Božju prisutnost isku­simo življe i istinskije negoli to bijaše moguće u tolikim propovijedima. Međutim, već se nagoviještaju opasnosti.

Subjektivno sa svojim žarom i zanosom još je uvijek obuz­dano pravim poretkom glazbenoga kozmosa u kojem se zrcali poredak i ustroj samoga Božjega stvorenja. Međutim, već prijeti prodor “virtuoznosti”, taština talenta koji više ne stoji u službi cjeline, već gura sebe u prednji plan. To je u 19. stoljeću, u stoljeću subjektivnosti koja se emancipira, na mnogim mjestima vodilo u nabujalost i obraslost sakralnoga opernim sadržajima te su ponovno bile prisutne sve one opasnosti koje su svojedobno prisiljavale Tridentski sabor na stroge zahvate. Na sličan je način pokušao Pio X. iz liturgije­ odstraniti elemente opere, proglasivši gregorijanski koral i veliku polifoniju iz vremena katoličke obnove (s Palestrinom kao izrazitim simboličnim likom) mjerilom liturgijske glazbe, koju treba jasno razlikovati od općenito religiozne glazbe, kao što se i likovna umjetnost u liturgiji mora podvrgavati drugim mjerilima za razliku od općenite religiozne­ umjetnosti.

Umjetnost u liturgiji ima svoju posve specifičnu odgovornost i upravo je stoga uvijek iznova izvorište kulture koja svoju zahvalnost duguje kultu.

Danas se, nakon kulturne revolucije posljednjih desetljeća, nalazimo pred novim izazovom koji nije ništa manji od ona tri krizna vremena s kojima smo se upravo susreli u našoj povijesnoj skici, naime, s gnostičkom kušnjom, krizom jeseni srednjega vijeka i početka novoga doba, te krizom s početka našega stoljeća koja je dala zamah još radikalnijim­ pitanjima sadašnjice.

Tri razvoja iz najnovijega doba karakteriziraju problematiku s kojom se Crkva mora suočiti u pitanjima liturgijske glazbe. Tu je ponajprije kulturni univerzalizam koji se od Crkve očekuje, želi li definitivno prijeći granice europskoga duha, dakle pitanje kako treba i mora izgledati inkulturacija na području svete glazbe, musicae sacrae, da bi se s jedne strane očuvao identitet kršćanstva, a s druge strane da bi se razvio­ njegov univerzalizam. Tu imamo dva razvoja u samoj glazbi kojih je korijen ponajprije na Zapadu, ali su u stvaranju svjetske kulture odavna zahvatili cijelo čovječanstvo­.

Takozvana suvremena klasična glazba skrenula je – apstrahirajući od nekih­ iznimaka – uvelike u elitni geto, u koji imaju pristup samo specijalisti, ali i oni često s pomiješanim čuvstvima. Glazba za mase od toga se izdvojila te ide svojim sasvim drugim putem. Tu imamo tzv. pop-glazbu, koju dakako ne nosi više “narod” (populus) u izvornom smislu riječi, već je ona usmjerena prema fenomenu mase, proizvodi se industrijski i u konačnici može se okarakterizirati kao kult banalnosti. “Rock” je – za razliku od toga – izražaj nagonskih strasti, koje su u rock-festivalima poprimile kultni karakter, karakter protukulta kršćanskome kultu. Taj protukult takoreći sam po sebi oslobađa čovjeka u doživljaju­ mase i ritmičkom trešnjom, bukom i svjetlosnim efektima, omogućujući sudioniku da u ekstatičnom kidanju vlastitih granica doslovce potone u nesputanim silama svemira. Glazba trijezne opojenosti Duhom Svetim – čini se – ima slabe izglede tamo gdje je ja postalo­ tamnicom i duh okovima, a bijeg iz jednog i drugog nešto poput pravog obećanja otkupljenja­ i oslobođenja, koje se barem na trenutke može iskusiti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Joseph Ratzinger/Benedikt XVI. | Bitno.net

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Duh liturgije” Josepha Ratzingera Benedikta XVI. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 15. veljače 2019.

Možda vam se svidi