Suvremeni kršćanin često ponavlјa tradicionalne formule, takoreći po navici, ne razmišlјajući o njihovu smislu, o tome zbog čega se u samom središtu kršćanstva nalazi lјudskom razumu neshvatlјivo trojedinstvo. Zaista, po lјudskoj logici, jedan ne može biti tri, tri ne mogu biti jedan. Vodeći se tom logikom, vjernici veoma često dolaze do sljedećeg zaklјučka: Trojstvo se ne može shvatiti, dakle u njega treba jednostavno vjerovati, ne razmišlјajući što ono znači.

No, da se ne lažemo: vjera koja ne teži sebe produbiti, razumjeti i otkriti i nije prava vjera. U svakom slučaju, to nije ona vjera koju od nas očekuje Krist. Jer teško da se iz kršćanskog iskustva, iz Evanđelјa i iz samog Kristovog lika, može izvesti ideja Boga koji o sebi otkriva i priopćuje nešto posve nerazumlјivo i podjednako beskorisno. Jer nije nam zato priopćeno otajstvo Božjeg trojedinstva da bismo, dok iz stoljeća u stoljeće u crkvama kličemo: „Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu“, istovremeno tvrdili da je to nešto što se ne može shvatiti. Kršćanstvo kroz svaku riječ Evanđelјa tvrdi ne samo da nam je Bog otkrio Istinu, nego i da se u razumijevanju te Istine sastoji čovjekov život i čovjekovo spasenje. U Božićnom himnu kažemo: „Rođenje tvoje, Kriste, Bože naš, obasja svijet svjetlošću razuma…“ Ne znači li to da je naš zemalјski, ograničeni i kao i sve na svijetu, pali i pomućeni razum, u Kristu postao sposoban shvatiti istinu koja se ne uklapa u okvire zemalјske, podjednako ograničene logike?

Pokušajmo, dakle, sagledati to otajstvo Božjeg trojedinstva – otajstvo koje je otkrio Krist i koje su sveci i naučitelјi Crkve nazivali „presvijetlim i preradosnim“. Pođimo odozdo, od našeg lјudskog iskustva. Primijetimo prije svega da čak ni ovdje, u čisto zemalјskom iskustvu, jedinstvo i mnoštvo nisu pojmovi koji se međusobno jednostavno isklјučuju. Mi govorimo o čovjeku, ali i o čovječanstvu, o čovjeku, ali i o narodu i znamo, svojim unutarnjim, iskustvenim znanjem, da kada kažemo „naš narod“ ne mislimo na skup individua koje taj narod čine, nego na jedno više i dublјe međusobno jedinstvo. Narod je, dakle, jedan, ali njegovo jedinstvo je jedinstvo mnogih i ono ne samo što nije suprotno mnoštvu, već, naprotiv, da nije mnoštva ne bi bilo ni jedinstva.

Sada ćemo se popeti za jednu stepenicu više. Još uvijek iz iskustva, ali ovog puta iz iskustva višeg, duhovnog reda, saznajemo da se istinsko jedinstvo naroda, obitelji ili prijatelјa ostvaruje u lјubavi. Jer lјubav po svojoj suštini nije ništa drugo do jedinstvo i žudnja za jedinstvom, tj. za potpunim međusobnim pripadanjem, za puninom zajedništva, za živom, neraskidivom, blaženom vezom. Svako jedinstvo koje nije zasnovano na lјubavi, koje ne živi lјubavlјu – nije istinsko jedinstvo, i prije ili kasnije se raspada, razotkriva kao lažno jedinstvo. Da, u našem nesavršenom, palom svijetu i sama lјubav je često tako krhka i površna. Pa opet, svatko od nas zna: ma kako često padali, srce naše u svojoj skrovitoj dubini žudi za onom lјubavlјu za koju se u Svetom pismu kaže da je jaka kao smrt (usp. Pj 8, 6).

Ali sada uzdignimo naš pogled k Bogu, o kojemu svjedoči, kojega objavlјuje kršćanstvo. Za njega se kaže: Bog je lјubav (1 Iv 4, 8). Pazite, ne kaže se: „Ljubav je Božja“, ili: „Bog lјubi“, nego se kaže da je Bog sama lјubav, a to znači lјubav vječna, apsolutna, lјubav kao sama Božja bît. Kršćanstvo je religija lјubavi, ne u tom smislu što, pored ostalih vrlina, poziva i na lјubav, nego u tome što razotkriva nespoznatlјivo otajstvo Boga kao lјubavi. Ljubav je – i mi to znamo – uvijek lјubav prema drugome, istupanje iz sebe, iz svoje zatvorenosti, samoće, samodostatnosti, davanje sebe drugome. A ako je ta lјubav apsolutna, onda se ona utjelovljuje u apsolutnom jedinstvu, tako da onaj koji voli može reći za volјenoga: „Mi smo jedno“.

Zato možemo reći ovako: ako Bogom nazivamo savršeno biće i ako nam je savršenstvo toga bića otkriveno kao lјubav, onda Bog nije usamlјenost, nije neko vječno Ja bez vječnog Ti, već apsolutno i sveblaženo jedinstvo Ljubećega, Ljublјenoga i Ljubavi, ili, kako nam je sam Bog otkrio, Oca, Sina i Svetoga Duha.

Mi vjerujemo u jednoga, ali ne samoga, ne usamlјenoga Boga i to jedinstvo u njemu jest lјubav. U lјubavi jedini ili trojedini Bog jest sveto, istobitno i nerazdjelјivo Trojstvo. Vjera u trojedinoga Boga i u Božje trojedinstvo je vjera u lјubav, spoznanje lјubavi kao Božjeg života i konačno sjedinjenje s tom lјubavlju, a kroz nju i samim božanskim životom.

Izvor: Govori na Radiju Sloboda | Priredio: Miodrag Vojvodić


Protoprezbiter Alexander Schmemann ubraja se u red čuvene plejade pravoslavnih ruskih mislilaca i slovi za jednog od najvećih teologa Pravoslavlja i misionara Crkve 20. stoljeća. Jedan je od utemeljitelja suvremene misionarske misli, autor popularnih teoloških djela, vrsni propovjednik i majstor usmene riječi, ali iznad svega častan svećenik posvećen Pravoslavlju i svojoj Pravoslavnoj Crkvi.

Alexander Schmemann rodio se u gradu Talinu (Estonija) u aristokratskoj obitelji ruskih emigranata. Djed mu je bio zastupnik Državnog savjeta Ruskog Carstva, a otac časnik garde Ruske carske vojske. U ranim godinama djetinjstva njegova obitelj preselila je iz Estonije u Francusku, gdje je Schmeman ostao sve do svog konačnog odlaska u Ameriku. Obrazovanje je započeo u ruskoj vojnoj školi u Versaillesu iz koje potom prelazi u gimnaziju, a kasnije nastavlja studije u francuskom liceju i na Pariškom sveučilištu. Godine Drugog svjetskog rata i razdoblje njemačke okupacije Francuske bilo je vrijeme njegovog konačnog opredjeljenja za teološki studij na ruskom Bogoslovnkom institutu Svetog Sergija u Parizu (1940-1945). Tijekom petogodišnjeg studija prvenstveno se posvećuje izučavanju crkvene povijesti, koju je po završetku studija i predavao. Temom iz područja liturgijskog bogoslovlja stječe zvanje doktora teoloških znanosti. Oženio se 1943. godine,  a zaređen je za svećenika 1946. godine.

Godine 1951. odlazi u Ameriku i pridružuje se kolektivu akademije Svetog Vladimira u New Yorku, koju je tada gradio jedan od najutjecajnijih pravoslavnih teologa 20. Stoljeća, otac Georgije Florovski. Dekanom Akademije postaje 1962. godine, a ovu će službu vršiti do svoje smrti 13. prosinca 1983. godine. Na Akademiji je predavao crkvenu povijest i liturgijsko bogoslovlje, a njegovom je zaslugom Akademija postala glavni rasadnik Pravoslavlja u Americi, centar liturgijskog i euharistijskog preporoda.