TRŽIŠTE I MORAL

Jesu li libertarijanizam i katoličanstvo spojivi?

“Unutarnja logika tržišta trebala bi nas osloboditi upravo od ovisnosti o moralu onih koji sudjeluju u njemu”, stav je koji, prema Ratzingeru, zauzimaju oni koji apsolutiziraju slobodno tržište smatrajući ga jednim principom prema kojemu bi se stvari u ekonomskim odnosima trebale odvijati. Je li takvo razmišljanje spojivo s kršćanskim moralom te može li u njemu biti nečeg zajedničkog s marksizmom, koji se čini kao potpuna suprotnost takvome stavu?

libertarijanizam i katoličanstvo

Foto: Shutterstock.com

U posljednje vrijeme svjedoci smo da se sve veći broj katolika oduševljava za ideje libertarijanizma. To nije posve nelogično, posebice ako uzmemo u obzir da je na prvi pogled libertarijanizam potpuna suprotnost marksizmu za kojega ćemo se svi bez problema složiti da je ne samo nespojiv s katoličkom vjerom, nego da je prema njoj neprijateljski usmjeren te da su mnogi katolici pod režimima inspiriranim marksizmom stradavali zbog svoje vjere. Marksizam je politička i ekonomska teorija koja se zalaže za ukidanje privatnog vlasništva. Libertarijanizam je pogled na svijet koji, između ostalog, apsolutizira privatno vlasništvo. Na temelju ove dvije radikalno različite pozicije pojedinci su došli na ideju da je jedini pravi protumarksistički stav onaj libertarijanski. No je li sve kako se čini na prvi pogled?

Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Centesimus annus razbija ovu dilemu kao lažnu, jasno ističući kako je „neprihvatljiva tvrdnja da poraz takozvanog ‘realnog socijalizma’ ostavlja kapitalizam kao jedini model ekonomske organizacije“. Ova rečenica dakako nije kritika kapitalizmu, ali jest svima onima koji se koriste poznatom metodom „napadanja strašila“[1], nazivajući socijalistom svakog onoga koji ne pristaje uz libertarijanske ideje, posebice u pogledu ekonomije. Za dobar dio njih su jedino što postoji libertarijanci i socijalisti, pa ako niste libertarijanac, nije teško zaključiti u koju grupu se ubrajate.

No Joseph Ratzinger u svojem razmišljanju ide i korak dalje. Ne samo da razbija postavljanje lažnih dilema, nego zaključuje kako je na antropološkoj razini zapravo riječ o stavovima koji imaju mnogo toga zajedničkog. Tako u svome djelu „Europa – njezini sadašnji i budući temelji“ Ratzinger piše:

“Komunistički sustavi su u međuvremenu doživjeli brodolom prije svega zbog lažna gospodarskog dogmatizma. No, previše se olako zanemaruje činjenica da su oni još temeljitije razbijeni zbog svog preziranja ljudskih prava, zbog podvrgavanja morala prohtjevima sustava i njegovim obećanjima budućnosti. Prava i istinska propast koju su ostavili iza svojih leđa nije gospodarske naravi; ona se sastoji u otvrdnuću dušâ, u uništenju moralne savjesti. Bitan problem za Europu našega trenutka i za svijet vidim u činjenici što se nikada ne osporava gospodarski brodolom – i zato su stari komunisti bez oklijevanja postali liberali u gospodarstvu; naprotiv, moralna i religiozna problematika, o kojoj se zapravo radilo, gotovo je potpuno uklonjena.”

U tekstu iz 1985. Ratzinger detaljnije pojašnjava dvije konkretne točke povezanosti čisto liberalnog pogleda na ekonomiju s marksizmom, te zašto transformacija od komunista u liberale nije bila toliko radikalna kako bi se na prvi pogled činilo:

“Iako ova pozicija priznaje slobodu pojedinog gospodarstvenika i u tom se smislu može zvati liberalnom, zapravo je deterministička u svojoj srži. Pretpostavlja da slobodno djelovanje tržišnih sila, uzimajući u obzir čovjekovu konstituciju, može djelovati u samo jednom smjeru: prema samoregulaciji ponude i potražnje i prema ekonomskoj učinkovitosti i napretku. Determinizam u kojem je čovjek u potpunosti kontroliran obvezujućim zakonima tržišta, dok vjeruje da djeluje u slobodi, uključuje još jednu čak i više zapanjujuću pretpostavku da su prirodni zakoni tržišta u svojoj biti dobri (ako tako smijem reći) i da nužno rade za dobrobit.”

Naravno, ovime Ratzinger, kako ćemo i kasnije vidjeti, ne niječe da postoje ekonomske zakonitosti, ali naglašava da je misliti kako je čovjek koji vjeruje da djeluje iz slobodne volje zapravo upravljan nekakvom „neosobnom silom“ koja nužno vodi do dobra a da se to dobro pritom aktivno ne traži, deterministička zabluda.

Druga poveznica s marksizmom koju Ratzinger pronalazi tiče se promatranja etike kao elementa koji je u igri određenoj efikasnošću suvišan smatrajući da takvi uplivi narušavaju znanstvenost ekonomskog pristupa:

“Druga zajednička točka – kao što je već usputno bilo primijećeno – nalazi se u činjenici da determinizam uključuje odbacivanje etike kao nezavisnog entiteta u odnosu na ekonomiju.”

“Slijedeći tradiciju koju je započeo Adam Smith, ova pozicija tvrdi da je tržište nespojivo s etikom zato što dobrovoljne ‘moralne’ radnje protuslove tržišnim zakonima i isključuju poduzetnika koji vodi o njima računa iz igre. … Unutarnja logika tržišta trebala bi nas osloboditi upravo od ovisnosti o moralu onih koji sudjeluju u njemu. Prava tržišna igra najbolje garantira napredak pa čak i distributivnu pravdu.”

No upravo se za znanstvenost hvata i Ratzinger, tvrdeći kako “znanstveni pristup koji se smatra sposobnim upravljati bez etosa pogrešno shvaća čovjekovu stvarnost. Stoga nije znanstven. Danas trebamo maksimum specijaliziranog shvaćanja ekonomije, ali i maksimum etosa”.

Uz navedeno, libertarijanci koji kritiziraju Socijalni nauk iz pozicije njegove ekonomske „neisplativosti“ prešutno pretpostavljaju da je ekonomska isplativost jedino što bi trebalo uzeti u obzir, a tu su, barem što se antropološkog shvaćanja čovjeka tiče prema Ratzingeru na liniji s marksizmom. Drugim riječima, kada kažemo da je nešto „najbolje rješenje“, pitanje je uzimamo li kao kriterij samo ekonomski rast ili čovjekovu dobrobit. U ovome je smislu E. F. Schumacher, autor znamenitog djela “The small is beautiful”, zgodno primijetio:

“Nazovite stvar nemoralnom ili ružnom, pogubnom za dušu ili degradirajućom, opasnošću za mir u svijetu ili za dobrobit budućih generacija: sve dok niste pokazali da je ‘neekonomična’ niste zapravo doveli u pitanje njezino pravo postojanja, rasta i napretka.”

Treba li onda čuditi što je Facebook profil jedne naše stranice koja promiče libertarijanizam za naslovnicu postavio nedavno preminulog osnivača Playboya, naglašavajući u tekstu posvećenom njemu „njegove uspjehe u kulturnom i političkom ratu protiv konzervativnih zakona (moralnih i državnih)“, navodeći kako se borio za „dekriminalizaciju lakih droga, pravo na abortus i ukidanje starih seksualnih zakona“. Ponosno je naveden i citat sociologa Todda Gitlina koji je napisao: “Hefner je pobijedio! Kulturne vrijednosti ove nacije danas, usprkos konzervativnoj borbi, prevladale su. Amerikanci danas razmišljaju u temelju libertarijanski, a to je bila Playboyeva filozofija. To je anticenzorski, laissez-faire, konzumeristički – neka kupac vlada. Hedonistički. Hugh Hefner je prodavač libertarijanskog ideala.”

Protiv upravo ovakvog „libertarijanskog ideala“ pisao je i jedan od najistaknutijih promotora tradicionalnog konzervativizma Russell Kirk u svome eseju „A Dispassionate Assessment of Libertarians“ u kojem navodi temeljne libertarijanske zablude. Kirk ističe kako „velika podjela u modernoj politici nije između totalitarista s jedne strane te liberala (ili libertarijanaca) s druge: podjela postoji između svih onih koji vjeruju u transcendentni moralni red te svih onih koji uzimaju naše prolazno postojanje kao pojedinaca za mjeru svih stvari. U takvoj podjeli, libertarijance moramo svrstati u drugu skupinu“, navodeći slično Ratzingeru kako su oni zapravo „obraćenici na Marxov dijalektički materijalizam“ te da se samim time konzervativci od njih razlikuju u prvome principu, ali i u vrlo važnoj činjenici da „libertarijanci smatraju kako je poveznica društva osobni interes”, dok s druge strane, “konzervativci tvrde da je društvo zajednica duša … da opstoji kroz ono što je Aristotel nazvao prijateljstvo, a kršćani nazivaju ljubav prema bližnjem”.

U kontekstu sadašnjeg trenutka, jedna od trenutno zanimljivijih pojava na intelektualnoj sceni kršćanske konzervativne misli je zaokret u uredničkoj politici uglednog američkog časopisa iz područja religije i kulture First things, koji je od svojih početaka stavljao snažan naglasak na važnost ekonomskih sloboda. Urednik Russell Ronald Reno napisao je članak kojim je objasnio zašto su se u časopisu počeli pojavljivati tekstovi koji preispituju nove modele organizacije društva, a koji nerijetko kritički gledaju na prepuštanje stvari isključivo slobodnom tržištu. U svojem članku Reno dakako ne dvoji o važnosti slobodnog tržišta, dapače ističe kako je ono jedno od tri glavna stupa društva uz demokratske političke institucije i judeo-kršćanski moral. Problem koji Reno vidi jest da smo došli u situaciju kada su demokracija i moral u potpunosti pali u drugi plan te da je tržište postalo isključivi faktor društvenih odnosa.

Ovakva situacija, prema Renu, dovela je do pojave političara „retro socijalizma“ poput Bernija Sandersa i Jeremyja Corbyna, koji nisu stekli popularnost zato što su birači naglo postali socijalisti, nego jer su nestankom društvenih stupova morala i demokratskih institucija u situaciji neprestanog dinamizma birači intuitivno potražili neku vrstu zaštite.

“Nečovječno je napustiti dinamiku kapitalizma, ali je također nečovječno misliti da je ta kvaliteta sama po sebi dovoljna. U 2017. trebamo razmišljati o tome kako usmjeriti ekonomske slobode u službi općeg dobra”, zaključuje Reno, upozoravajući da će u protivnome pojava političara poput Sandersa i Corbyna biti sve češća.

Što je s papom Franjom, zašto njega ne spomenuti u ovoj temi, posebice jer je u mnogo prilika kritizirao ekonomske odnose u svijetu? Misli pape Franje, koje su na liniji navedenih razmišljanja, nisu navedene kako bi se pokazalo da nisu nešto što se on sjetio izmisliti. Postoje previše onih koji se nikada nisu susreli sa Socijalnim naukom Katoličke Crkve, ali spremni su vidjeti u papi Franji „lomove“ ili ići toliko daleko da ga prozivaju, pogađate, marksistom, samo zato što unosi etičko pitanje u ekonomske odnose. Slično kao što postoje ljudi koji svake godine ističu kako je baš ovo ljeto „najtoplije dosad“, zaboravljajući prethodna, čini se da je to i sudbina svakog pape koji govori o Socijalnom nauku. Uvijek postoje oni koji će se začuditi kao da neki stavovi pojedinih papa nikada dosad nisu izrečeni, kada je problem samo u tome da ih pojedinci nisu čitali.

Na kraju, može se postaviti posve opravdano pitanje: zašto u situaciji kada se Hrvatska nalazi tako nisko na ljestvici ekonomskih sloboda pisati kritički tekst o pogrešci libertarijanističkog pogleda na društvo. Odgovoriti na to pitanje može se s više aspekata, ali ja ću se ograničiti na četiri.

Prvi je da među svojim prijateljima vjernicima nisam naišao na one koji govore pozitivno o socijalizmu ili marksizmu, ali jesam na mnoge koji ne shvaćajući sve implikacije libertarijanističke pozicije pozitivno govore o njoj.

Drugi je taj što sam htio uputiti na pravilo koje se redovito očituje u različitim područjima, a to je da su ideje koje su neprijateljske prema kršćanskom moralu, koliko god na prvi pogled izgledale oprečne, bliže jedna drugoj negoli kršćanskoj poziciji.

Treći je što rješenja koja trebamo tražiti za dobrobit vlastite zemlje trebaju biti što je ispravnija moguća, a ne nove pogreške, koje će se „ispravljati“ novima i tako u nedogled.

I četvrti, možda ključni, jest taj što je libertarijanistički pogled na moral u našem društvu već dobrim dijelom dominantan, a znamo da je duhovna pozicija temeljnija od ekonomske, kako je i Kirk naglasio u svojoj kritici libertarijanizma.

Možda se pitate: koja je onda katolička pozicija ako odbacujemo i libertarijanizam i marksizam? Odgovor je jasan i u tekstu već spomenut, iako, nažalost, nedovoljno poznat: Socijalni nauk Katoličke Crkve. No više o njemu uskoro.

Ivo Džeba | Bitno.net


[1] „Strašilo“ napada onaj koji vaš stav poistovjeti s nečim što niste nikada tvrdili, te se zatim nastavlja razračunavati s onime što je on pogrešno iščitao iz vašeg stava.

Objavljeno: 9. listopada 2017.

Možda vam se svidi