KNJIŽEVNI I DUHOVNI VELIKAN

Zašto je Dostojevski istinski prorok čovječanstva

Samo nekolicina autora ima moć svojim djelima promijeniti ljudsko shvaćanje svijeta. Fjodor Dostojevski jedan je od njih.

dostojevski

Foto: dostoyevsky.tumblr.com

Jedan od načina na koji je Dostojevski utjecao na ljudske duše je njegovim predočavanjem krivnje. Ne Raskoljnikovljeve grozničave krivnje povezane sa zločinom i kaznom, nego krivnje koja nije nužno podložna osudi jer nam je zajednička i uobičajena. Priče Dostojevskoga izazivaju ljude da prihvate tu krivnju kao sudbinu čovječanstva i da prihvate da su svi čuvari svoje braće. Svatko je kriv za sve ostale, a u toj krivnji je i povratak nevinosti u neslomljivom bratstvu.

Pojam čovječanstva kao jedne obitelji duboko je ukorijenjen u ruskoj tradiciji. Ovaj princip naziva se sobornost, a označava duhovnu zajednicu mnoštva ljudi koji žive zajedno. Sobornost je bila kulturalna doktrina koja je promicala jedinstvo i suradnju nasuprot individualizmu, a na koncu je preuzeta kao ilustracija mističnoga tijela Kristova. Stav sobornosti prihvaća sve koji su krivi za zloću otvorenim priznavanjem osobne krivnje i osobne zloće. Svi su Adam, ako ne i Kajin. Svi su Veliki inkvizitor. Svi su krivi.

U starim ruskim gradovima postojao je običaj koji dobro ilustrira sobornost i mentalitet ljudi koji su tako živjeli. Kada bi osuđenoga zločinca u kolima odvozili na pogubljenje, narod bi ga slijedio i plakao za njim. Vikali bi mu da moli za njih kada prijeđe na drugu stranu, da su oni ti koji ovako ili onako zaslužuju smrt i da on umire umjesto njih, budući da su svi krivi. Je li takvo suosjećanje na mjestu, čak i za teške prijestupnike? U najmanju ruku, ono je teško. Jedino za što se u izopačenim vremenima moguće držati je to da mržnja nije rješenje. Mržnja jedino stvara više čudovišta. Kao što je Fjodor Dostojevski slavno izjavio: “Voljeti nekoga znači vidjeti ga onakvim kakvim ga je Bog zamislio.”

U Braći Karamazovima Dostojevski je ideju sobornosti, jednake krivnje svih ljudi, učinio vječnom u povijesti ljudske misli. “Samo je jedan put do spasenja,” piše Dostojevski glasom starca Zosime, “a taj je prihvatiti odgovornost za grijehe svih ljudi. Čim iskreno prihvatiš tu odgovornost, vidjet ćeš da je to uistinu tako i da si ustvari odgovoran za svakoga i za sve.” Pojam zajedničke odgovornosti koja proizlazi iz zajedničke krivice daje zapanjujuć podsticaj ovoj svetoj i čovječnoj filozofiji.
Ako su svi ljudi na ovoj zemlji povezani, sve što netko čini ima značenje, odjek, neki utjecaj na druge, bio on znan ili neznan. “Kada griješi”, napisao je Dostojevski u Demonima, “svaki čovjek griješi protiv sviju i svaki čovjek je barem djelomično kriv za grijeh drugoga. Ne postoji izolirani grijeh.” Kamo god pošao i što god činio, svaki čovjek stalno sije sjeme sebe, a sa sijanjem dolazi i odgovornost da sjeme bude dobro, dok se mistični smisao univerzalnog ljudskog stanja i zajedništva polako razotkriva.

Nemoguće je točno reći na koji smo način svi odgovorni za grijehe sviju, no, iako uznemirujuće, to zvoni istinom, ako je istina da smo dužni voljeti jedni druge i biti Kristova prisutnost jedni drugima. Neuspjeh u tome dovodi do neuspjeha u slijeđenju Krista. Bez sumnje, odgovornost je svih kršćana da pruže taj primjer, tu brižnost i tu ljubav. Prijestupi samovoljnika reflektiraju se na sve koji su kršteni u Krista. To je tvrda besjeda, ali možda je istinita. Na čovječanstvu je da preuzme odgovornost za svoje ljude, kako nitko ne bi bio izgubljen i ostavljen vukovima.

Flannery O’Connor bila je katolička spisateljica koja je predočavala trenutke nasilja i milosti tako združene da ih je teško razdvojiti, a to i jest bila njena ideja. Ideja je to koju je dijelila s Dostojevskim, koga je duboko cijenila i na kojega se često referirala. U njenoj proslavljenoj i kontroverznoj priči iz 1953., “A Good Man is Hard to Find”, stara žena, baka, zuri u cijev pištolja serijskog ubojice dok njegovi sljedbenici ubijaju njenu obitelj. Čudan je i gotovo nadnaravan trenutak u tom užasu kada, licem u lice sa psihotičnim zlikovcem koji će je upravo pogubiti, ona promrmlja: “Pa ti si jedno od moje djece!” U svojoj smrtnosti baka izriče nešto dubinski nježno i dubinski istinito vidjevši ubojicu kao svoje dijete – svoju odgovornost. Nakon što izgovori te riječi, ubojica je propuca triput kroz prsa, ali pobjeda je njena. U sjeni smrti ona prvi put vidi istinu stvari, i to je vizija osobne roditeljske odgovornosti. Istu paralelu povlači i Dostojevski u Braći Karamazovima kada Dmitri izjavljuje: “Svi smo mi odgovorni za sve. Za svu djecu, jer postoje velika, kao i mala djeca. Svi su djeca.”

Dostojevski je prorok. Ne politike ili psihologije, nego prorok čovječanstva koji ocrtava i predviđa vječnu borbu čovjeka i vječnog spasenja koje patnja nagovještava. Njegovi romani prikazuju svijet koji vrvi ljudima koji tapkaju kroz krivnju za svrhom koju ni sami do kraja ne razumiju, često zamjenjujući prkos za očaj ili determiniranost, dok neizbježna istina postaje jasna: na zemlji nema olakšanja ljudskog stanja. Ovo je konflikt čije je značenje izvan shvaćanja njegovih protagonista, iako se oni trgaju da bi ga otkrili. Stav Dostojevskoga da iskupljenje leži u kušnji, ljubavi i zajedničkoj odgovornosti je proročanski samo zato što je naviješten davno prije nego što je napisan. Proročanska moć ovoga princa ruskih pisaca ne leži u sposobnosti da razriješi metafizičke muke čovječanstva, nego u njegovoj sposobnosti da prikaže muke sadržane u pokušaju njihova humanog razrješavanja. Svi su krivi i moraju patiti i svi moraju naučiti to podnositi, ako žele izbavljenje.

Svi smo odgovorni za grijehe naše braće i naše djece. To je istina koju treba nositi sa svečanom tugom i molitvenom brigom dok čekamo svoju božansku presudu. Bijedni kakvi jesmo, moramo preuzeti na sebe odgovornost za dobrobit ljudskog roda, svjesni naše ogromne krivnje i zahvalni što nam može biti oprošteno. Ponovno, iz Braće Karamazova: “Voli čovjeka, i u njegovom grijehu, jer ta je ljubav nalik božanskoj i vrhunac je ljubavi na zemlji.” Uzmimo srcu ove riječi Fjodora Dostojevskog i prihvatimo posljedice naše ljudskosti s vjerom, nadom i ljubavlju, makar nas smatrali idiotima. Jedino prihvaćanjem svoje krivnje možemo prihvatiti i svoju slavu.

Sean Fitzpatrick | www.catholiceducation.org

Prijevod: Ivana Sušac | Bitno.net

Objavljeno: 6. rujna 2016.

Možda vam se svidi