U sažetku rješenja Ustavnoga suda od prije nekoliko dana stoji: “Brojni međunarodni dokumenti štite pravo na život svih osoba, kao temeljno ljudsko pravo, koje je iznad svih ostalih prava i koje je preduvjet ostvarivanju drugih prava. Međutim, oni ne daju odgovor na pitanje kada počinje život. Drugim riječima, ne daju odgovor na pitanje kada nerođeno biće postaje osoba.”

Potom se citira niz međunarodnih dokumenata u području ljudskih prava koji sadrže odredbu kako svatko ljudsko biće ima pravo na život. To pravo sadrži i naš Ustav u članku 21., što je i bio temelj za tužbu o neustavnosti tzv. Zakona o pobačaju iz 1978.

Ustavni suci, dakle, afirmiraju pravo na život, ali kažu da međunarodni dokumenti (kao ni naš Ustav) “ne daju odgovor na pitanje kada počinje život ili, drugim riječima, ne daju odgovor na pitanje kada nerođeno biće postaje osoba”. Zbog ove kopule “drugim riječima” dalo bi se zaključiti da je pitanje kada počinje život i pitanje kada nerođeno biće postaje osoba jedno te isto pitanje, samo da smo ga izrazili “drugim riječima”.

No, pažljivijim čitanjem vidimo da je ovo pogrešno i da se ovdje radi o dva različita pitanja (ili da se barem Ustavni sud nedovoljno precizno izražava).

Za one koji nisu toliko upoznati s ovakvim distinkcijama, razjasnimo pojmove. Ljudsko biće je čisto biološki pojam i znači da je netko pripadnik ljudske rase, vrste homo sapiens. Osoba, s druge strane je moralni pojam i znači da je netko subjekt i nositelj određenih prava, povlastica i odgovornosti.

Anđeo Gabrijel je osoba, ali nije ljudsko biće. Lav i antilopa su pripadnici životinjske vrste, ali prema uvriježenom mišljenju nisu osobe. Ako lav samovoljno ubije antilopu, nećemo ga držati odgovornim za taj čin. Nećemo ni smatrati kako je antilopi nepravedno oduzeto pravo na život. Oni nemaju moralni status osobe.

Imamo, dakle, dva pitanja:

(1.) kada započinje život ljudskog bića u biološkom smislu i, (2.) koja sve ljudska bića su ujedno i ljudske osobe (ili u ovom slučaju, “kada nerođeno biće postaje osoba”).

Pitanje (1.) nije definirano međunarodnim dokumentima, ali s biološkog stanovišta ono je neprijeporno. Da ljudski život u biološkom smislu počinje začećem, slažu se svi relevantni udžbenici iz biologije, sva četiri Medicinska fakulteta u Hrvatskoj, Etičko povjerenstvo Petrove bolnice itd.

U opisu prakse Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), također stoji: “Sud EU se tim pitanjem bavio do sada u jednoj odluci iz 2011. godine, Oliver Brüstle protiv Greenpeace eV. utvrdio je da se svaka stanica, čim je oplođena, mora smatrati ‘ljudskim embrijem’… jer tom oplodnjom počinje proces razvitka ljudskog bića.” Nešto kasnije tvrdi se “da se u najboljem slučaju zajedničkom osnovom među državama može smatrati da embrij/fetus pripada ljudskoj rasi”.

Unatoč tome, Ustavni sud će reći da nije na njemu da “razriješi prijepor, odredi kada počinje život i tako arbitrira između dviju strana – one koja smatra da život započinje začećem… i one koja smatra da život započinje rođenjem”. Zaključuje se da to treba odrediti zakonodavac.

Ne ulazeći u smislenost ovakvog zaključka, došli smo sada do pitanja (2.), kada ljudsko biće postaje osoba. Suci navode: “Ustav jamči pravo na život ‘svakom ljudskom biću’. Međutim, ne razrađuje ‘pojam ljudskog bića’, obuhvaća li on uz rođene osobe (čovjeka), koje nedvojbeno imaju pravni subjektivitet, i one nerođene.”

Ustavni suci, dakle, kažu da nema odgovora kada nerođeno biće postaje osoba tj. kada stječe subjektivitet. No, to kada nerođeno biće postaje osoba zapravo ne bi uopće trebalo biti u pitanju.

Nijedan dokument za zaštitu ljudskih prava ne govori da sve ljudske osobe imaju pravo na život, nego koriste biološki pojam ljudskih bića. Iako možemo priznati da je pitanje o tome kako možemo prepoznati da je neko biće ujedno i osoba kompleksno pitanje, ono ovdje uopće nije predmet rasprave. Mi smo se odlučili da ćemo priznati pravo na život svim pripadnicima ljudske rase.

I zapravo, koliko god na prvu može čudno zvučati – to je civilizacijska tekovina. Zašto?

U atenskoj demokraciji u 5. stoljeću pr. Kr. građani su uživali različita prava. No žene, stranci i robovi nisu bili subjekti tih prava. Ona su bila rezervirana za odrasle muškarce sa zemljom.

U američkim kolonijama 17. stoljeća postojala su određena prava, ali ona su se nazivala “pravima Engleza” (rights of Englishmen), a ne ljudskim pravima. Uživali su ih Englezi, a ne svi ljudi.

Francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789. priznaje širok spektar prava, ali samo tzv. “aktivnim građanima”, u koje ne spadaju žene, djeca, robovi i stranci.

S 2. svjetskim ratom shvatili smo da moralna osobnost može biti oduzeta i nekim drugim ljudskim bićima, primjerice Židovima i Romima.

Upravo zato, poučeni poviješću, UN-ovom deklaracijom o ljudskim pravima iz 1948. i Europskom konvencijom iz 1950. rekli smo da svako ljudsko biće ima pravo na život. Poučeni strahotama koje mogu proizaći iz stavljanja granice na to koje sve društvene skupine mogu biti smatrane nositeljima prava tj. osobama, odlučili smo se ne igrati tu igru i reći da baš sva ljudska bića imaju pravo na život.

Civilizacijski pomak ide u smjeru da sve veći i veći opseg ljudskih bića priznajemo kao osobe i nositelje prava. Prije su prava postojala, ali ih nisu imali robovi pa smo ukinuli ropstvo. Prava nisu uživali stranci, a danas mnoga prava uživamo i kad odemo u stranu zemlju. Dugo vremena ženama nije bio priznavan pravni subjektivitet pa smo razvili svijest da su žene jednakopravne osobe kao i muškarci.

Koliko god kompleksno bilo pitanje kada ljudsko biće postaje osoba, tekovina civilizacije, ljudskopravaške tradicije i liberalne demokracije jest da se krug društveno priznatih osoba proširuje, a ne smanjuje.

Utoliko, pitanje kada ljudsko biće postaje osoba, sa stajališta zaštite ljudskih prava ne bi trebalo biti relevantno jer smo s Univerzalnom deklaracijom iz 1948. odlučili, barem u namjeri dokumenta, da više nećemo ograničavati pristup pravnom subjektivitetu ljudskim bićima.

Stoga ova odluka Ustavnog suda ide u suprotnom smjeru od navedenih tekovina te se s pravom može smatrati – konzervativnom, nedemokratskom i nazadnom.

I svjestan sam da ovo nije strogo-pravni argument i da je ova odluka morala biti u skladu s dosadašnjom praksom ESLJP-a i drugih ustavnih sudova. A čim se moraš voditi dosadašnjom praksom, po naravi djeluješ konzervativno jer nemaš puno prostora za novost. Složit ću se s tim, ali i pravna praksa morat će u jednom trenutku uzeti u obzir nove civilizacijske tekovine, a i spoznaje iz filozofije i znanosti koje će nam bolje objasniti što je to osoba, što je samoodređenje i ima li ono granice, gdje završava privatnost te zašto sloboda uključuje činjenje onoga što ne škodi drugima.

Neka to bude zadatak za pro-lifere, periferije na koje se moraju otisnuti: 1. Istražiti na temelju novih spoznaja iz embriologije može li se dokazati da je embrij nedvojbeno osoba, 2. Istražiti i objasniti osobnu strukturu samoodređenja i 3. Pokazati da je pro-life u autentičnom smislu progresivan, demokratski i ljudsko-pravaški projekt.

I naravno, uvijek iznova pronalaziti inovativnije i kreativnije načine za podizanje javne svijesti zašto je potrebno uključiti nerođene među društveno priznate osobe. Možda će tada zakonodavac ili Ustavni sud napraviti presedan temeljen na novim spoznajama te biti primoran priznati da pravo na život mora biti štićeno od začeća i da ono ni na koji način ne narušava pravo na privatnost i samoodređenje.

Ili će jednostavno svijest društva i civilizacijski napredak u ovom pitanju postati toliko jaki da ćemo morati mijenjati Ustav, baš kao što smo 1990. ukinuli Ustav iz 1974. temeljen “na drugim vrijednosnim osnovama i načelima” kako to kaže ova odluka.

Vrijeme će pokazati, ali nema sumnje da će život na kraju pobijediti.

Hrvoje Vargić | Bitno.net