Prisjetio sam se jednog čekanja autobusa u šest ujutro koje mi se osobito usjeklo u pamćenje. Stanica se nalazila uz poznato domaće party odredište. Mladež iz svih krajeva svijeta izmilila je, po završetku programa, s obližnje plaže na cestu i ubrzo sam se našao u mravinjaku. Deseci ljudi krivudali su cestom, dok su ih, u opasnim lukovima, obilazili ilegalni taksisti, kamioni dostave i kamperi, povremeno trubeći. Bilo je pravo čudo kako se u tih petnaestak minuta nije dogodilo barem nekoliko prometnih nesreća. Neki su doslovce sjedali na kolnik, drugi su prilazili i pitali me broj taksi službe. Sunce je polako izlazilo, a autobus nije dolazio: bio sam sve nervozniji jer sam na odredištu trebao upoznati glavnog urednika ovog portala. Prvi put nije dobro kasniti.

Ova slika nije iznimka. Dovoljno je pogledati naslovnice tiskovina u ljetnim mjesecima da bi se zapitalo o tome pretvaramo li se u gnijezdo nemorala i kiča. Uz to, i vlastito iskustvo sezonskog rada mojoj je poznanici donekle davalo za pravo. Radnici su često prisiljeni raditi duge smjene nedjeljom, živjeti u neljudskom smještaju i razdvojeno od obitelji, brojni ne vide obećanu plaću… Turistima je, s druge strane, na odmoru lako zaboraviti na Boga, a kad su u stranoj zemlji, teže je pronaći vrijeme mise ili ispovjediti se. U turističkim mjestima cijene nekretnina neminovno rastu, tako da mlade obitelji i studenti ne mogu iznajmiti pristojan stan. Gomila se smeće, ponestaje vodnih resursa, nedovoljno se štiti ili se oštećuje kulturna baština, i to sve – zbog koga?

I baš kad bismo bili na rubu da počnemo još jednu priču o prokletstvu resursa, predlažem da na trenutak zastanemo. Je li zaista problem u turizmu? Ili je u tome kako se mi bavimo turizmom? Smatrati turizam kao gospodarsku i ljudsku djelatnost zlom po sebi bilo bi, ako želimo slušati Crkvu, posvema pogrešno: “Za vjernike je jedno sigurno: pojedinačna i kolektivna ljudska djelatnost, taj divovski napor kojim ljudi tijekom vjekova nastoje poboljšati svoje životne uvjete, promatran sam u sebi, odgovara Božjoj zamisli” (Gaudium et spes, 34). Tjedni, pa i godišnji odmor kao pravo radnika spominje i Ivan Pavao II. (usp. Laborem exercens, 19). Turizam je jedna od najstarijih ljudskih djelatnosti, i jedna od onih koje su najlakše spojive s kršćanstvom: bez njega bismo teško imali hodočašća, pa i brojne duhovne obnove ili susrete. Kako to da ga danas povezujemo s lošim uvjetima za radnike, sezonskim rastom cijena, onečišćenjem, gužvama i postupnim uništavanjem kulturne baštine u korist betonizacije?

Ovo pitanje je znanstveno i ekonomsko, kao i socijalno. I odgovori na njega moraju biti cjeloviti (usp. Laudato Si, 139.). Hrvatski turizam predugo se temeljio na suncu i moru, na rentijerskom odnosu prema prirodnim i kulturnim bogatstvima gdje se nastoji kratkoročno izvući što više uz što manje rada. I to se mora reći otvoreno. Stvoriti ponudu koja se neće temeljiti na onome što smo naslijedili, suncu i moru, nije jednostavno. Lakše je podići niz betonskih apartmana, u njih ubaciti konfekcijski namještaj i nahraniti goste brzom hranom i uvoznim vinom. Kreirati jedinstvena kulturna, gastronomska i avanturistička iskustva zahtjevan je i dugotrajan proces koji traži obrazovane stručnjake. Ali zato je takva iskustva puno lakše dobro naplatiti, a konkurenciji teže kopirati. Manja ovisnost o suncu i moru znači i produljenje sezone, veću održivost prihoda, povoljnije financiranje i bolje uvjete za radnike.

Najpotpunije istraživanje turističke potrošnje i preferencija TOMAS, koje provodi Institut za turizam, u prošlogodišnjem izvješću iznosi da Hrvatska napreduje u ponudi, no i da su turisti sve manje zadovoljni gostoljubivošću, gastronomskom ponudom i vrijednošću za novac u odnosu na konkurente. Trendovi su takvi da ih sve manje privlači pasivni odmor i zabava, a sve su važniji motivi povezani s aktivnim odmorom. Koliko još uvijek temeljimo svoj turizam na sunčanim satima, a premalo na ponudi, jasno je iz glavnih odrednica nezadovoljstva gostiju: nedostatak sadržaja u slučaju lošeg vremena, slabe mogućnosti za kupnju, nedostatak sportskih sadržaja, biciklističkih staza i kulturnih manifestacija. Što promijeniti da turizam bude dobro, i da bude na dobro? Ponudit ću nekoliko ideja.

U svijetu zagušenosti informacijama, punog stresa, rokova i povišenih tonova, Hrvatska ima priliku biti oaza koja će čovjeku ponuditi povratak sebi, europskom čovjeku koji se otuđio od sebe, i od Boga. O tome da gost želi okrijepiti tijelo, ali i duh nedavno je govorio i krčki biskup Petanjak.

Imamo nevjerojatno bogatstvo prirode, arhitekture, liturgije i duhovnog života koje smo uspjeli zadržati, ne samo spletom okolnosti nego i trpljenjem brojnih (većinom neznanih) mučenika. Čini se kao da to ne znamo cijeniti, ili barem nismo svjesni koliko to može biti privlačno došljaku koji je došao iz duhovno obamrlih sredina ili onih u kojima se tek događa buđenje katoličke vjere. Primjerice, ako dođete u zagrebačku katedralu tijekom dana, gotovo uvijek ćete pronaći turiste s Dalekog istoka. Primijetit ćete kako vrlo dobro znaju gdje je svetohranište i da će se pobožno, ili barem pristojno pokloniti. Imamo niz hodočasničkih ruta pokraj kojih, nažalost, nema mnogo mjesta za prenoćiti ili okrijepiti se. U vrijeme kada milijuni prolaze Camino de Santiago, zašto Hrvatskom ne pješači barem stotinu tisuća hodočasnika? Ne moramo ići do Španjolske, pogledajte kako je jedna srpska eparhija mapirala svoje manastire i olakšala snalaženje namjernicima.

Hrvatska ima priliku formulirati svoju ponudu tako da gostu ponudi lepezu iskustava koje ga vraćaju jedinstvu s Bogom, čovjekom i prirodom. Mislite da vaš bungalov treba imati WiFi? Ako je na osami, možda biste ga mogli oglašavati kao mjesto gdje će se gost moći zaista “isključiti”. Današnji čovjek ne treba luksuz, već odmor: svojevrstan post od onoga što ga svakodnevno prati tako da ponovno pronađe sebe. Da je u turizmu manje ponekad više, uvjerio sam se još kao student. Radio sam u jednom domaćem resortu gdje smještajne jedinice nemaju struju. Zauzvrat, gosti imaju široku ponudu sportskih aktivnosti. Noćenje naplaćuju na razini hotela s tri do četiri zvjezdice – dakle, prihodi nisu problem. I dalje dobro posluju.

Dakle, imamo potencijal za programe aktivnog odmora koji uključuju sport, biciklističke rute, planinarske avanture, razne oblike robinzonskih zajednica, sjedinjenih s duhovnim sadržajima. Čak se i poteškoće mogu pretvoriti u prilike: naši napušteni krajevi imaju mnogo praznih kuća, ali i toliko potrebnu tišinu i nebo na kojem se vide još uvijek vide zvijezde. Programi temeljeni na avanturizmu, ekologiji i duhovnim sadržajima prikladniji su i za povećanje trajanja sezone, istovremeno čuvajući biološku raznolikost, arhitekturu i kulturnu baštinu za generacije koje dolaze. Turizam tako može biti veliko dobro: prilika za susret, evangelizaciju i održivi razvoj.

Jedan od dokaza da je ovakva ponuda prepoznata jest pravi procvat duhovnih i ekoloških programa za domaću mladež: Modrave, Goli otok, Mljetovanje i brojni drugi svjedoče o velikoj potražnji za sintezom aktivnog odmora, povlačenja iz svijeta i duhovnog sadržaja. Neki od njih imaju i međunarodne termine, a većina se takvim programima vraća iz godine u godinu. Upravo ti mladi, svjesni koliko toga su dobili, zalog su da možemo istu tu ljepotu stvorenoga i Stvoritelja otkriti i drugima, omogućiti im da se okrijepe i od toga pristojno živjeti.