SVJEDOČANSTVO SEKULARNOG MUSLIMANA

Ja sam musliman, ali evo zašto cijenim Katoličku Crkvu

Moj je cilj bio izraziti divljenje velikim i brojnim postignućima za koja katoličanstvo i Katolička Crkva zaslužuju priznanje – priznanje koje im se često ne daje zbog duboko ukorijenjenih predrasuda i često ponavljanih mitova.

tamer nashef muslimani i katolička crkva islam i kršćanstvo crkva srednji vijek

Foto: Shutterstock.com

Kao prvo, dopustite mi da započnem ovaj kratki članak nečim što biste mogli nazvati zaprepašćujućim priznanjem: ja nisam katolik, nisam čak ni kršćanin. Ja sam zapravo sekularni musliman i revni proučavatelj filozofije i povijesti, s velikom predanošću nerazvodnjenoj istini čak i onda – naročito onda – kada se ona protivi uobičajenim vjerovanjima.

Posljednjih sam nekoliko godina proveo istražujući povijest kršćanstva, naročito Katoličke Crkve u srednjem vijeku, i šokirao sam se kada sam otkrio da je gotovo sve što su me učili o katoličanstvu bilo pogrešno i pod utjecajem antikatoličkih predrasuda. Za razliku od onoga što većina ljudi na Zapadu i na Bliskom istoku misli, Katolička Crkva i crkveni oci nisu sprječavali razvoj znanosti, razuma i znanja. Upravo suprotno – u mnogim su slučajevima oni poticali stjecanje svjetovnoga znanja i bavljenje znanošću, i iznimnu su važnost pridavali kvalitetama čovjekova razuma. Također me zaprepastilo kada sam otkrio da “mračni” srednji vijek nije uopće bio intelektualno neplodan. To nije bilo razdoblje krajnje stagnacije, praznovjerja, ili trajnoga progona prirodnih filozofa. Zapravo, sveučilišta – gdje su se neometano održavale znanstvene i intelektualne rasprave – osnovana su u Europi na vrhuncu srednjeg vijeka. Uz to, katolički znanstvenici iz 12. i 13. stoljeća, predani svojoj kršćanskoj vjeri, ali i znanstvenoj metodi, postavili su temelje za znanstvenu revoluciju. Postaje sve očitije da ta revolucija, koja je započela djelom Nikole Kopernika O gibanjima nebeskih tijela i knjigom Andreasa Vesaliusa De humani corporis fabrica, nije bila iznenadna eksplozija kreativnosti, nego nastavak intelektualnog uzleta dosegnutog u prethodnim stoljećima, na vrhuncu srednjeg vijeka. Što je jednako zapanjujuće jest važnost koju su srednjovjekovni teolozi i filozofi pridavali ljudskim intelektualnim sposobnostima, i njihovi neumorni trud oko stvaranja sinteze razuma i vjere. Ukratko, godine intenzivnog istraživanja učinile su da poštujem i čak cijenim Katoličku Crkvu, iako, kako sam već napisao, dolazim iz sekularne arapske obitelji, gdje su me učili da istražujem sva pitanja bez ikakvih otprije uvriježenih dogmi i da prihvaćam istinu, čak i ako se ona ne podudara s općenito prihvaćenim stajalištima.

Imam veliko poštovanje za rad katoličkih redovnika i samostana u srednjem vijeku. Njihove intelektualne aktivnosti jedna su od najsvjetlijih poglavlja u povijesti Katoličke Crkve. Samostani su odigrali pozitivnu ulogu kao središta poučavanja, učenja i znanosti, i može ih se opisati kao “proto-sveučilišta” (Trombley, 58). U tim se samostanima podučavalo gramatiku, logiku, retoriku, a kasnije matematiku, glazbu i astronomiju, i oni su bili “među najvažnijim knjižnicama u povijesti zapadne misli” jer se tamo prepisivalo, transkribiralo i pohranjivalo važne tekstove (58). Katoličku Crkvu stalno optužuju za uništavanje klasične ili grčko-rimske kulture, a činjenica je da su samostani zaslužni za “pažljivo očuvanje djela klasičnog svijeta i crkvenih otaca, a to oboje je od iznimne važnosti za zapadnu civilizaciju” (Woods, 42).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kršćanstvo općenito, a Katolička Crkva pogotovo, nisu mogli ugušiti ili uništiti klasični nauk jer su proizašli iz grčko-rimskog okruženja, i rezultat toga bio je da su usvojili grčke filozofske pojmove, kao što su logos, sindereza, i ideja racionalno uređenog i mehaničkog svemira, koji se ponaša prema fiksnim i dosljednim zakonima itd. To je kršćanstvu omogućilo da živi u miru s grčkom/poganskom filozofijom i racionalizmom – ključno postignuće, koje ortodoksni sunitski islam nije dosegnuo zbog gušenja filozofske škole mutazilita (ta tema sama za sebe zahtijeva dugo i temeljito proučavanje).

Ponekad se naglas pitam: ako je Katolička Crkva doista ugušila klasičnu tradiciju, kako mnogi stručnjaci tvrde, kako onda to da su toliki redovnici iz antike i srednjeg vijeka dobro poznavali klasične spise? Mnogi su redovnici i svećenici posjedovali zavidno znanje klasičnih tekstova, naročito onih Vergilija, Cicerona, Plinija, Ovidija, Horacija, Platona itd. Ti redovnici uključuju, da navedem samo neke: Alkuina (jednoga od arhitekata intelektualnog projekta Karla Velikog), opata Lupa (805-862), Abboa od Flueryja (950-1004), Deziderija (jednog od najvećih nasljednika sv. Benedikta na mjestu opata Monte Cassina, kasnije postao papa Viktor III.), nadbiskupa Alfana (redovnika u Monte Cassinu), Gerberta od Aurillaca, sv. Hildeberta (Woods, 40-41). Klement Aleksandrijski (150-215), kojega je papa Benedikt XVI. opisao kao “jednoga od predvodnika dijaloga između vjere i razuma u kršćanskoj tradiciji” (16), naglasivši kako je proučavanje grčke filozofije bilo ne samo dopušteno, nego i nužno za kršćanske vjernike (Kenny, 95). Uz to što je gledao na nju kao na “uputu koja priprema za kršćansku vjeru”, Klement Aleksandrijski uzdignuo je grčku filozofiju na razinu objave, i usporedio je sa Starim zavjetom (papa Benedikt XVI., 18). Zapravo, Bog je dao filozofiju Grcima kako bi bio siguran da će čovječanstvo doseći intelektualnu zrelost do vremena Kristova dolaska (Kenny, 95). Justin mučenik (100. – 165.) također je iznimno cijenio grčku filozofsku tradiciju, smatrajući je legitimnim vlasništvom kršćana. Stari zavjet i grčka filozofija dvije su staze koje vode do Krista, i zato ne može biti kontradikcije između grčkih filozofskih ideja i Evanđelja (papa Benedikt XVI., 9-10).

Da se vratim na vrijedne samostanske aktivnosti koje sam spomenuo, dodao bih da uz to što su prepisivali i čuvali tekstove, redovnici su, pogotovo cisterciti, bili poznati po svojoj tehnološkoj sofisticiranosti i dosjetljivosti. Koristili su snagu vode za sve vrste djelatnosti (uključujući mljevenje žita i štavljenje kože), demonstrirali znanje metalurgije, i osmišljavali sofisticirane satove. Godine 996. Gerbert od Aurillaca, kasnije poznat kao papa Silvestar II., konstruirao je prvi sat za njemački grad Magdeburg. Benediktinski opat Richard od Wallingforda u 14. stoljeću dizajnirao je astronomski sat, najsofisticiraniji tijekom sljedeća dva stoljeća. Redovnici su se također bavili fizičkim radom, koji je donosio korist cijeloj njihovoj okolini. Na primjer, kultivirali su tlo, isušivali močvare, čistili (a i čuvali) šume, sadili drveće i vinograde, uzgajali životinje, uvodili nove usjeve itd. Također su proizvodili vino, pivo, šampanjac i sir, i pohranjivali vodu za raspodjelu u vrijeme suše. Naučili su seljane isušivanju u mjestima poput Lombardije, i “bili su prvi koji su radili na poboljšavanju pasmina stoke, umjesto da taj proces ostavljaju da se odvija nasumično” (Woods, 31).

Srednji vijek “dao je neke od važnih prethodnika talijanskoj renesansi”, uključujući karolinšku renesansu 8. i 9. stoljeća, otonovsku renesansu 10. stoljeća, i renesansu u 12. i 13. stoljeću (Trombley, 85-86). Jedna od važnih intelektualnih ličnosti karolinške renesanse bio je irski neoplatonist John Scotus Eriugena (810-877), kojeg jako cijenim. Eriugena je dobro znao grčki, i bio je upućen u spise zapadnjačkih i istočnjačkih teologa, naročito sv. Augustina, Maksima Ispovjedaoca i Pseudo-Dionizija Areopagita. Eriugena je preveo spise Pseudo-Dionizija Areopagita na latinski, omogućivši tako kasnijim srednjovjekovnim teolozima poput sv. Bonaventure da se upoznaju s radom grčkoga filozofa.

Kod Eriugene je naročito dojmljiv visok status koji on pridaje razumu. Naglašavao je sklad između vjere i razuma zbog njihova zajedničkog izvora, Boga, i poticao je korištenje razuma za rasvjetljivanje Svetog pisma i spisa crkvenih otaca. Zapravo, čini se da je on gledao na razum kao na arbitra validnosti svakog autoriteta, uključujući i onaj posvećeni: “Svaka vrsta autoriteta koja nije potvrđena istinskim razumom mora se smatrati slabom… Uistinu, nema pravoga autoriteta osim onoga koji se poklapa s istinom, otkrivenom posredstvom razuma, čak i ako se bavite autoritetom preporučenim i prenesenim za uporabu nasljednika svetih otaca” (Benedikt XVI., 187). On dodaje: “Neka vas nijedan autoritet ne straši ili vas ometa u onome što čini da razumijete uvjerenje stečeno ispravnim racionalnim razmatranjem. Doista, izvorni autoritet nikad ne proturječi ispravnom razumu, niti taj ikad proturječi ispravnom autoritetu. I jedan i drugi neosporno dolaze iz istoga izvora – božanske mudrosti” (187).

Komentirajući te briljantne odlomke, papa Benedikt kaže: “Ovdje vidimo hrabru afirmaciju vrijednosti razuma, utemeljenu na sigurnosti da je pravi autoritet razuman, jer Bog je kreativni razum” (187). Eriugenin naglasak na skladu između vjere i razuma anticipira filozofiju teologa iz 11., 12. i 13. stoljeća, kao što su sv. Anzelmo, Toma Akvinski, Pierre Abelard, i dr.

Moram reći nekoliko riječi o Gerbertu od Aurrillaca, koga sam ranije spomenuo kao tvorca sofisticiranoga sata. On je jedna od ključnih ličnosti otonovske renesanse, i najveći europski erudit toga doba. Njegovo enciklopedijsko znanje obuhvaćalo je širok raspon tema, uključujući matematiku, astronomiju, filozofiju, logiku, latinsku književnost, glazbu, i teologiju. Svoje je mjesto u povijesti znanstvenog razvoja Zapada osigurao uvođenjem abaka, ili ploče za brojenje, i hindusko-arapskih brojki (Huff, The Rise of Early Modern Science, 50). Također ga se smatra “učenjakom koji je prvi donio arapsku znanost na Zapad”, jer je proveo tri godine u Španjolskoj, gdje je mogao steći znanje o arapskom znanstvenom radu, a “tragovi arapskog utjecaja” očiti su u njegovim astronomskim i matematičkim tekstovima (Zuccato, 192-93). Dvije godine prije nego što je postao papa, Gerbert je primio pismo od njemačkog cara Otona III., koji je tražio njegove usluge, i molio velikog stručnjaka da ga obrazuje i objasni mu jednu knjigu o aritmetici. Gerbert je poslušao zahtjev, i caru je naglasio da Sveto Rimsko Carstvo ima legitimno pravo da grčku i rimsku mudrost smatra svojom (Woods, 23).

Poput Eriugene prije njega i mnogih crkvenih ličnosti poslije njega, Gerbert od Aurrillaca naglašavao je potrebu kombiniranja vjere s učenošću, znanjem i znanošću. Zabilježeno je da je rekao da “pravednik živi od vjere, ali dobro je da ujedinjuje znanost s vjerom” i da je “Božanstvo dalo velik dar ljudima dajući im vjeru, a ne uskraćujući im znanje”, dodajući da “one koji nemaju znanja zovemo budalama” (23). Ta duboka posvećenost razumu učinila je da cijenim katoličke filozofe i znanstvenike.

Drugi kršćanski učenjak i filozof koji zavrjeđuje moje poštovanje je sv. Anzelmo (1033. – 1109.), nadbiskup Canterburyja.  Anzelma opisuju kao “oca skolastičke tradicije” (Stokes, 48) i “najvažnijeg filozofa 11. stoljeća” (Kenny, 119). Njegova uravnotežena posvećenost vjeri i razumu očita je u jednoj izreci koja mu se pripisuje: “Čini mi se nemarnim ako mi, nakon što postanemo čvrsti u vjeri, ne težimo razumjeti ono što vjerujemo” (Watson, 330). Radije nego da prihvati Božje postojanje isključivo na temelju vjere, Anzelmo je htio iznaći racionalne argumente za postojanje Boga, a jedan od njih poznat je kao ontološki argument. Također je iznašao racionalni argument za kršćansku doktrinu o Utjelovljenju. Poput Akvinca poslije njega, Anzelmo je vidio razum kao legitiman instrument za obranu i opravdavanje vjere.

Anzelmova temeljna definicija Boga, za koju kaže da bi se oko nje složili i vjernik i nevjernik, jest temelj na kojem on konstruira svoj ontološki dokaz. On definira Boga kao “biće od kojeg se ništa veće ne može misliti”. Bog je savršeno biće i najveći entitet uopće zamisliv. Slijedi da takvo biće mora postojati, jer postojanje je nužni atribut savršenosti. Kada Bog ne bi postojao, ne bi bio savršen, a to bi bilo u proturječju s premisom argumenta. Nešto što postoji sigurno je veće od onoga što ne postoji. Ako je Bog najveći mogući entitet, onda On mora postojati, jer inače ne bi bio. Drugim riječima: “čini se da postojanje Boga nužno slijedi iz definicije. Jer bilo bi proturječje pretpostavljati da je Bog, s jedne strane nešto od čega se ništa veće ne može misliti, a s druge strane ne postoji” (Stokes, 49).

Anzelmov argument naišao je na reakciju benediktinca imenom Gaunilo, koji je tvrdio da se može zamisliti “najsavršeniji” otok, i, kada bi Anzelmovo razmišljanje bilo ispravno, slijedilo bi da je postojanje takvog otoka nužno jer inače to ne bi bio najsavršeniji otok. Gaunilo drži da Anzelmov argument “dopušta postojanje svih vrsta zamislivih predmeta, i zato mora biti neispravan” (49). Anzelmo je odgovorio da se njegova definicija primjenjuje samo na Boga, i zato se ne može koristiti u odnosu na druga bića ili predmete. Razmjena ili rasprava između Anzelma i Gaunila sugerira da ništa nije izvan domene intelektualnog propitivanja, uključujući i postojanje Boga. “Pretpostavlja se da se o Bogu može govoriti u ‘razumnim’ okvirima, da se Boga može tretirati kao bilo što drugo…” (Watson, 368).

Anzelmo je također htio opravdati Utjelovljenje ili središnju kršćansku ideju da se Bog utjelovio u čovjeku. Adamov istočni grijeh bio je prekršaj protiv Boga, i razmjer okajanja morao je biti sukladan ozbiljnosti prekršaja. Čovjek kao konačno biće ne bi mogao vlastitim trudom okajati beskonačni grijeh protiv Boga, i zato mu je trebala Božja pomoć ili intervencija. Kenny objašnjava: “Zadovoljština može biti adekvatna ako je dadne netko tko je čovjek (i prema tome, Adamov nasljednik) i Bog (i prema tome, može beskonačno nadoknaditi). Zato je Božje utjelovljenje nužno ako će se istočni grijeh izbrisati, i ljudski rod otkupiti” (121).

Nijedan ogled o racionalnoj tradiciji Katoličke Crkve i mjestu razuma na Zapadu ne može preskočiti misao dominikanskoga teologa i filozofa Tome Akvinskog (1225. – 1274.). Njegova važnost leži u hrabrom pokušaju da se suprotstavi izazovima koje je aristotelovska misao navodno predstavljala kršćanstvu (naročito ideju vječnoga svemira) i rastjera strahove koje je Aristotelova filozofija unijela u neke crkvene krugove. Akvinac je htio pomiriti razum i vjeru, kršćanstvo i Aristotela, tako uklapajući aristotelovske elemente u kršćansku teologiju. Ne samo da je Akvinac približio kršćanstvo i Aristotela, nego je u aristotelovskoj logici pronašao korisno sredstvo za obranu kršćanske doktrine. Poput svoga učitelja Alberta Velikog, Akvinac je cijenio Aristotela, videći da je filozofija grčkog majstora “najveće postignuće ljudskog razuma proizvedeno bez doprinosa kršćanskog nadahnuća” (Watson, 330).

Poput mnogih teologa svojega vremena, Akvinac se zalagao za neometano i slobodno traženje znanja. Dužnost je ljudskih bića tražiti znanje kamo god ono vodilo, jer ono otkriva Božji dizajn i povećava čovjekovo znanje o njemu (331). Samo su tri istine koje se moraju prihvatiti jer se ne mogu racionalno dokazati: stvaranje svemira, Trojstvo i Isusova uloga u našemu spasenju. Bilo koja druga istina ne bi se trebala tek tako prihvatiti, nego i demonstrirati i dokazati razumom. Osborne tvrdi da je Akvinac htio “ponovno ustoličiti razum kao legitiman i dostojan element u ljudskoj prirodi” (220). Zaključci do kojih dolazi ljudski razum ne mogu nikada proturječiti ili se sudarati s kršćanskom doktrinom, jer oboje proizlaze iz istoga izvora – Boga.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovaj je dominikanski filozof također oživio starogrčku ideju da je svemir prožet redom i svrhom i da je čovjek racionalno biće. Bog je racionalan i pravedan stvoritelj, koji je postavio racionalni poredak svemira i čovjeku dao razum. Objašnjavajući Akvinčevu misao, Osborne kaže: “Budući da su red u svemiru i razum u ljudskom umu namjerne Božje kreacije, bio je legitiman pothvat, doista i kršćanska dužnost koristiti dar razuma kako bi istražili značenje Božje kreacije” (221).

Kao dokaz svoje predanosti razumu, Akvinac je pokušao dokazati Božje postojanje racionalnim argumentima nepotpomognutima objavom, poznatima kao Pet putova (od kojih posljednji, teleološki argument, najbolje demonstrira Aristotelov utjecaj). Stokes je opisao Pet putova, koji se pojavljuju u opsežnome djelu Teološka suma, kao “najjasniji i najsažetiji pokušaj dokazivanja postojanja Boga logičkim argumentom” (51). Tih pet dokaza pokazuje da je Akvinac vidio razum kao legitiman instrument za dokazivanje onoga što je zasigurno najvažniji članak vjere.

Uz Akvinca, Pierrea Abelarda (1079. – 1142.) smatra se jednim od ikona racionalne kršćanske misli i jednim od majstora logike. Huff smatra da je “praktički nemoguće uzeti u ruke ijedno važnije djelo o renesansi 12. stoljeća koje se bavi pravom, logikom, etikom, filozofijom, razumom i savješću, kao i utemeljivanjem sveučilišta, koje ne daje veliku (i pozitivnu ulogu) Abelardovim naukom i spisima” (140). Abelarda se ponajviše sjećamo zbog formuliranja dijalektičke logike koja cilja riješiti ili pomiriti ono što je on vidio kao proturječja u biblijskim odlomcima i izjavama vjerskih autoriteta. Dijalektička metoda sastoji se od sljedećih dijelova: (1) questio, koji predstavlja proturječne odlomke u tekstu, (2) propositio, koji iznosi razloge i argumente u korist jednog stajališta, (3) oppositio, koji iznosi razloge i argumente u korist suprotnog stajališta, (4) solutio ili conclusio rješava konflikt između propositia i oppositia (128). Abelard također naglašava jedinstvo istine i sklad njezinih različitih očitovanja, govoreći: “Istina ne može biti suprotstavljena istini” (141). Njegova predanost razumu i logici nije ga ni na kakav način odvajala od vjere, kao što se vidi iz jedne njegove poznate izjave: “Ne želim biti filozof ako to znači sukobljavati se s Pavlom, niti biti aristotelijanac ako me to odvaja od Krista” (141).

Nikada prije viđena prevoditeljska aktivnost

Oni koji i dalje inzistiraju na nazivanju srednjega vijeka “mračnim” dobom u povijesti Europe odabiru ignorirati veličanstvenu prevoditeljsku aktivnost u Španjolskoj nakon progona muslimanskih okupatora. Nema sumnje da su srednjovjekovni muslimani, uz pomoć nestorijanskih kršćanskih učenjaka (poput Hunayna Ibn Ishaqa, njegova sina Ishaqa, i nećaka  Hubyasha, uz Abu-Bishr Matta Ibn Yunusa, Yahye ibn Adi’ Logičara, Ise ibn Zur’aa, i mnogih drugih), očuvali grčke tekstove izgubljene na Zapadu kao posljedica barbarskih prodora i raspada Zapadnoga Rimskoga Carstva. Također, mnogi muslimanski učenjaci, poput Ibn al-Haythama (pionira znanstvene eksperimentalne metode), Kamala al-Din al-Farisija, Ibn Sinaa, Al-Razija, Nasir al-Din al-Tusija, Ibn al-Rushda i drugih proizveli su izvrsna znanstvena i filozofska djela. Nakon oslobođenja španjolskih teritorija, latinski učenjaci sjatili su se na ta područja i surađivali sa španjolskim kršćanima (poznatima kao Mozarapima, kršćanima koji su prihvatili arapsku kulturu) i Židovima, stvarajući prijevode arapskih i grčkih tekstova. U većini slučajeva, židovski i kršćanski učenjaci prevodili su arapske tekstove na španjolski, a njihovi zapadnjački kolege prevodili su ih na latinski (Watson, 279-80).  Ta je plodna suradnja rezultirala prijevodom Ibn al-Haythamove Optike, algebre Al-Khwarizmija, Euklidovih Elemenata, medicinskih spisa Ibn Sinaa (Kanon), Galena i Hipokrata, kao i Ptolemejeva Almagesta (Huff 181). Ta “nikada prije viđena prevoditeljska aktivnost” ili “monumentalni prevoditeljski pothvat” u konačnici je donio Aristotelov opus i njegove komentatore, kao i druga grčka i arapska djela u Europu “unutar jedva stotinu godina” (180).

U Barceloni je talijanski matematičar i astronom Platon od Tivolija surađivao sa Savasordom (židovskim matematičarem, astronomom i filozofom) pri prevođenju arapskih tekstova o astrologiji i astronomiji (Watson, 279). Središte prevođenja bio je Toledo, gdje je nadbiskup Rajmund pokrenuo veliku prevoditeljsku aktivnost. Primjeri produktivne suradnje između latinskih i španjolskih učenjaka uključuju Gerarda od Cremone i Gallipusa (Ghaleba); kao i Dominicusa Gundisalvija i Židova Avendeatha, poznatog i pod imenom Ibn Dawwud. Dva Engleza, Adelard od Batha i Robert od Chestera također su igrali ključnu ulogu u ovoj aktivnosti, budući da je onaj prvi preveo Euklida i Al-Khawarizmija, a drugi je “poznat po tome što je proizveo prvu latinsku verziju Kur’ana i prvi prijevod Al-Khawarizmijeve algebre” (280). Kao rezultat te prevoditeljske aktivnosti, “do kraja 13. stoljeća većina je arapske (pa s time i grčke) znanosti prenesena u Europu” (280). S Iberijskog poluotoka to je znanje prelazilo u južne francuske gradove, a otamo do Liegea (između ostalih mjesta), pa onda dalje u Englesku i Njemačku (280).

Renesansa 12. i 13. stoljeća

Ta prevoditeljska aktivnost imala je krajnji rezultat u donošenju iskre koja se raširila u plamen poznat kao renesansa 12. i 13. stoljeća, koja je uključivala briljantne katoličke učenjake i znanstvenike, poput Tome Akvinskoga, Alberta Velikoga, Roberta Grossetestea, Jeana Buridana, Williama od Conchesa, Thierryja od Chartresa, Petera Abelarda, Huga od sv. Viktora, Thomasa Bradwardinea, Witela, i mnogih drugih.

Ono što karakterizira njihovu misao jest (1) ideja da je svemir racionalno strukturirana sfera ili stroj koji djeluje prema dosljednim, razumljivim i uočljivim uzorcima. Drugim riječima, postoji pravilnost, poredak, sklad i svrhovitost u prirodi. Bog je ultimativni ili primarni uzrok, ali postoje sekundarni uzroci nezavisni od Boga, koje je čovjek sposoban otkriti i razumjeti. Zakoni prirode operiraju nezavisno od Boga, i na temelju uzroka i posljedice (prirodna kauzalnost). Bog je racionalan, divan stvoritelj pun ljubavi, koji se ne miješa u zakone koje je uspostavio. Zapravo, ne bi bilo dosljedno Njegovoj prirodi miješati se u te zakone ili stvarati nasumičnost i arbitrarnost u kozmosu.

Hugo od sv. Viktora, na primjer, uočio je uređenost i jedinstvo u svemiru, gdje su svi dijelovi nekako međusobno povezani: “Ta uređena dispozicija stvari od vrha do dna u mreži ovoga svemira […] tako je uređena da, između svih stvari koje postoje, ništa nije nepovezano ili po prirodi razdvojeno, ili izvanjsko” (Huff, 99-100). Promicao je mehanicistički pogled na vidljivi svemir: “Kako postoje dva djela, djelo stvaranja i djelo obnavljanja, tako postoje dva svijeta, vidljivi i nevidljivi. Vidljivi svijet je ovaj stroj, ovaj svemir, kojeg vidimo svojim tjelesnim očima” (100). Adelard od Batha hvalio je “zapanjujuću racionalnu ljepotu svemira” (Woods, 87), a Thierry od Chartresa (umro 1150.) ustvrdio je da “se čini da svijet ima uzroke za svoje postojanje, i da je počeo postojati u predvidljivoj vremenskoj sekvenci. Za to postojanje i taj poredak može se pokazati da su racionalni” (Huff, 100).

(2) Bog je čovjeku dao sposobnosti razuma, i kao razumsko biće, čovjek je sposoban dešifrirati zakone prirode i riješiti tajne svemira. Adelard od Batha rekao je da “smo ljudi upravo po razumu”, dodajući: “Iako čovjek nije po prirodi naoružan, niti je najbrži u bijegu, ipak ima ono što je mnogo bolje i mnogo vrjednije – to jest, razum. Jer posjedovanjem te funkcije on toliko nadmašuje zvijeri da ih podlaže. […] Vidite dakle kako dar razuma nadmašuje puku tjelesnu opremljenost” (102).

Čovjek također posjeduje urođenu moralnu sposobnost ili sposobnost djelovanja, koja mu omogućava da dosegne moralne istine, riješi moralne dileme, i razlikuje između dobra i zla bez pomoći objave (106-108). Nadalje, čovjek ima racionalnu sposobnost razumjeti Sveto pismo i riješiti njegove tajne bez pomoći objave (102).

Katolički pogled na racionalno uređen svemir prožet svrhom i čovjeka kao razumskog stvorenja sposobnog predviđati događanja u prirodi ohrabrio je srednjovjekovne Europljane da se počnu baviti znanstvenim aktivnostima i popločao je put za znanstvenu revoluciju.

Vrijedi primijetiti da ovaj mehanicistički pogled na svemir ostavlja malo prostora za čuda. U suprotnosti s iskrivljenim vjerovanjem da je katoličanstvo puno praznovjernih vjerovanja i mitova potpuno odvojenih od stvarnosti, ovdje imamo katoličke filozofe koji vjeruju da čuda nisu norma ili redovita pojava, nego odmak od fiksnih zakona prirode. Čuda se događaju, ali samo na pozadini uređenosti i poretka. Na primjer, Adelard od Batha izjavio je da “moramo osluškivati granice ljudskoga znanja, i samo onda kada se to do kraja sruši trebamo stvari pripisati Bogu” (87). U tumačenju Svetoga pisma Andrej od sv. Viktora tvrdi da tumač “treba shvatiti sljedeće: u objašnjavanju Sv. pisma, kada opisani događaj ne dopušta nikakvo naturalističko objašnjenje, tada i samo tada trebamo to objašnjavati čudom” (Huff, “Science and Metaphysics in the Three Religions of the Book”, 189).

(3) snažna predanost sumnjičavosti, racionalizmu i neometanoj, slobodnoj potrazi za znanjem, učenošću i istinom: Hugo od sv. Viktora poticao je svoje učenike da “uče sve” jer “kasnije ćete shvatiti da ništa nije suvišno” (Watson, 330). On je također rekao: “Učite spremno ono što ne znate, od svakoga. Osoba koja teži naučiti nešto od svakoga bit će mudrija od svih njih. Osoba koja primi nešto od svakoga završit će kao najbogatija od svih” (papa Benedikt XVI., 220). Peter od Poitiersa, rektor pariškog sveučilišta otišao je toliko daleko da kaže da “iako sigurnost postoji, ipak je naša dužnost sumnjati u članke vjere, i tražiti i raspravljati” (Watson, 367). Veliki logičar Pierre Abelard rekao je da je potraga za istinom utemeljena na sumnji: “Tražimo kroz sumnju i traženjem uočavamo istinu” (366). Ivan od Salisburyja, biskup Chartresa, vidio je razum kao središnji za razumijevanje i znanje: “Upravo je um, koji je putem razuma otišao onkraj iskustava osjetila i učinio ih razumljivima, tada, putem intelekta, stavio stvari u odnos prema njihovom božanskom uzroku i dokučio poredak stvaranja, i konačno došao do istinskog znanja, sapientie (mudrosti, op. prev.)” (367).

(4) sklad između istina objave i istina razuma, jer i razum i vjera potječu iz istoga izvora, Boga.

(5) eksperimentiranje i opservacija kao temelj za istraživanje fizičkoga svijeta: Roger Bacon, Albert Veliki i Robert Grosseteste preteče su znanstvene metode na Zapadu. Ta tri znanstvenika/svećenika prihvatili su empirijsku ili eksperimentalnu metodu, koja je kao prioritet postavila empirijske podatke, a ne teoriju. Bacon je naglašavao da “najjači argument ne dokazuje ništa, sve dokle njegove zaključke ne potvrdi iskustvo” (Woods, 94). Dodao je: “Bez eksperimenta ništa se ne može ispravno znati. Argument dokazuje teoretski, ali ne daje uvjerljivost nužnu da se otkloni sva sumnja; niti će um počivati u jasnom pogledu na istinu ako je ne nađe eksperimentom” (94). Iznoseći slične misli, Albert Veliki rekao je da je cilj prirodne filozofije ili znanosti “ne jednostavno prihvatiti tvrdnje drugih, to jest, ono što pripovijedaju ljudi, nego istraživati uzroke koji sami za sebe djeluju u prirodi” (95). U znanosti “samo iskustvo pruža sigurnost” (Watson, 369).

Radi intelektualne točnosti moram dodati da su tri gore spomenuta kršćanska znanstvenika/teologa bila pod utjecajem islamske srednjovjekovne tradicije znanstvenog eksperimentiranja i promatranja. Huff ističe da je “znanstveni svijet islama bio bogat eksperimentalnim idejama […] u optici, astronomiji i medicini” (218). Ibn al-Haytham i njegov nasljednik Kamal al-Din al-Farisi izvodili su eksperimente u optici, a Avicenin Kanon, koji je stoljećima suvereno vladao područjem medicine u Europi, postavio je pravila za testiranje lijekova. Al-Razi odbijao je prihvatiti izjave koje nisu potvrđene ili provjerene eksperimentima i promatranjima (216-18).

Eksperimentalna metoda katoličkih i muslimanskih znanstvenika u kontrastu je prema dominantno teoretskom, kontemplativnom i apstraktnom pristupu starogrčkih i helenističkih znanstvenika. Grčka znanost bila je utemeljena na sveobuhvatnim ili sveprotežućim teorijama, i instance koje su predstavljale izazove tim teorijama bile su ili odbacivane ili ih se nasilu moralo prilagoditi tim teorijama. Jedna medicinska teorija, koja će “pratiti medicinsku praksu više od dva tisućljeća” (Kriwaczek, 199), tvrdila je da je bolest posljedica neravnoteže četiriju tjelesnih tekućina: krvi, crne žuči, žute žuči i flegme. Aristotel je tvrdio da će predmet dvostruko teži od drugog predmeta padati dvaput brže ako se oba predmeta bace s iste visine. Ta tvrdnja ostala je neizazvana stoljećima, iako bi jednostavan eksperiment dokazao da on nije bio u pravu. Iako je Aristotel prikupljao empirijske podatke za svoje biološke studije, “ustrajao je u vjerovanju da prirodna filozofija može biti utemeljena na čisto racionalnome, nasuprot strogo empirijskom istraživanju” (Woods, 81). U Republici je Platon čak predaniji teoretskom i apstraktnom pristupu od Aristotela: “Prići ćemo astronomiji, kao što prilazimo geometriji, preko problema, i ignorirati ono što je na nebu ako želimo doista savladati astronomiju” (Freeman, xvii). Taj grčki pristup znanosti možda je bio pod utjecajem Platonove ideje oblika, to jest, da osjetilne percepcije ne prenose stvarnost i mogu dovesti samo do mišljenja; ono što vidimo svojim očima samo su sjene ili slike njihovih idealnih oblika, do kojih se može doći kontemplacijom ili razmatranjem, a ne promatranjem.

Aristotel je također razlikovao dva tipa znanja: techne i episteme. Techne je znanje o ponavljajućim prirodnim uzorcima ili znanju dobivenom iz iskustva, poput onoga da Sunce izlazi svakoga dana, da oblaci proizvode kišu itd. Aristotel je definirao episteme kao znanje koje proizlazi iz primjene razuma i potrage za uzrocima (znanje o “zašto” ili “kako” u vezi sa stvarima; znanje uzroka; kako/zašto oblaci proizvode kišu, zašto Sunce izlazi svakoga dana itd.) U grčko-rimskom svijetu učenjaci su težili stjecanju episteme radije nego techne. (Osborne, 285-6).

Osnivanje sveučilišta

Osnivanje sveučilišta u Europi tijekom srednjeg vijeka dovoljno je da razbije mitove o “mračnome dobu”. Prva europska sveučilišta osnovana su u Bologni (1088.), Parizu (1090.), i Oxfordu (1096.). Zatim je nastavljeno osnivanje niza novih sveučilišta, naročito u europskim gradovima poput Montpelliera, Salamance i Cambridgea. Pojedina su sveučilišta bila slavna zbog poduke u određenim predmetima: Sveučilište u Salernu po studiju medicine, Pariz po studijima teologije i logike, Bologna po studijima građanskog i kanonskog prava (tamo su predavali Irnerije i Gracijan), a Oxford po studijima matematike i prirodnih znanosti.

Ono što je najznačajnije kod tih obrazovnih institucija jest da su one u svoje programe inkorporirale prirodne znanosti i novootkrivene tekstove starogrčkih i arapskih znanstvenika, posebno Aristotela, Ibn al-Haythama, Euklida, Ptolomeja i drugih. Znanost je bila duboko ukorijenjena u srednjovjekovno sveučilišno obrazovanje, i zato Huff ide tako daleko kada govori kako su srednjovjekovna sveučilišta postavila “temelje za proučavanje moderne znanosti” (180). Drugim riječima, proučavanje znanosti prošlo je kroz proces institucionaliziranja na vrhuncu srednjega vijeka, i tako je omogućeno njezino širenje. Što je također zanimljivo jest da su europska sveučilišta bila zakonski autonomni entiteti, koji su svojim studentima i podučavateljima davali pravnu zaštitu i intelektualnu slobodu da neometano nastavljaju sa svojim proučavanjima. Ona su stvorila zaštićenu i autonomnu sferu u kojoj su se učenjaci mogli slobodno baviti intelektualnim i znanstvenim ispitivanjima. Kao korporativni entiteti, sveučilišta su uživala nekoliko privilegija i prava, kao što su izuzeće od građanskih dužnosti, mjesnih poreza, i nadleštva grada u kojem je sveučilište smješteno. Također su uživali zaštitu od mogućeg bijesa rulje. (Huff 234).

No ono što me se najviše dojmilo jest to da je papinstvo u mnogim slučajevima igralo ključnu ulogu u osnivanju sveučilišta i omogućavanju slobodne akademske okoline. Do vremena reformacije već je bilo osnovano 81 sveučilište, od kojih su 33 primila papinske povelje, a 20 ih je primilo i carske i papinske povelje (Woods, 48). 1254. Papa Inocent IV. dao je sveučilištu Oxford privilegiju da daje akademske naslove bez papinske, carske ili kraljevske intervencije. Papa Grgur IX. objavio je 1233. dokument kojim studentima s magisterijem daje pravo da predaju bilo gdje na svijetu, i tako “potiču širenje znanja i promiču ideju međunarodne znanstvene zajednice” (49).  Dvije godine ranije taj isti papa objavio je bulu kojom štiti pravnu i akademsku autonomiju sveučilišta u Parizu, i studentima i profesorima daje pravo da štrajkaju ako se njihova prava narušavaju. Papa Honorije III. slično je postupio kada se umiješao da zaštiti autonomiju i neovisnost učenjaka na sveučilištu u Bologni. U drugim slučajevima, pape su štitile sveučilišne studente od bijesa i zlostavljanja mještana dajući im prava koja ima kler. To je značilo da su imali pravo da njihovi slučajevi budu saslušani na crkvenim, a ne na svjetovnim sudovima. Zabilježeno je da su pape poput Bonifacija VIII., Klementa V., Klementa VI. i Grgura IX. intervenirali da natjeraju sveučilišta da isplate plaće svojim profesorima (48-51). Papa Inocent IV. hvalio je sveučilišta kao “rijeke znanosti koje navodnjavaju i čine plodnim tlo univerzalne Crkve”, a papa Aleksandar IV. (1254. – 1261.) opisao je te institucije kao “svjetiljke što blistaju u kući Božjoj” (65).

Vrijedi istaknuti da se sponzorstvo Katoličke Crkve nad znanstvenim aktivnostima nastavilo dosta nakon srednjega vijeka, i mnogi su katolički svećenici nastavili na značajan i često pionirski način doprinositi znanosti. Na primjer, Nicolasa Stena (1638. – 1686.) smatra se ocem geologije; Athanasiusa Kirchera (1602. – 1680.) ocem egiptologije; Ruđera Boškovića (1711. – 1787.) ocem atomske teorije; Gregora Mendela (1822. – 1884.) osnivačem moderne znanosti genetike; a Francesca Lana-Terzija (1631. – 1687.) ocem avijacije. Giovanni Battista Riccioli (1598. – 1671.) zaslužan je što je izračunao ubrzanje padajućih tijela, dok je Francesco Maria Grimaldi (1618. – 1663.) otkrio difrakciju svjetla i izmjerio visine lunarnih planina i oblaka. O. Nicolasa Zucchija smatra se izumiteljem reflektirajućeg teleskopa, a o. J. B. Macelwane (1883. – 1956.) uveo je prvi udžbenik o seizmologiji u Ameriku. Sve ove vrijedne informacije preuzete su iz Woodsove veoma informativne i dobro istražene knjige How the Catholic Church Built Western Civilization (“Kako je Katolička Crkva izgradila zapadnu civilizaciju”).

Nisam napisao ovaj osvrt kako bih prikrio pogreške katoličke povijesti, niti tvrdim da je Katolička Crkva uvijek bila nepogrešiva i da je u svemu bila besprijekorna. Moj je cilj bio izraziti divljenje velikim i brojnim postignućima za koja katoličanstvo i Katolička Crkva zaslužuju priznanje – priznanje koje im se često ne daje zbog duboko ukorijenjenih predrasuda i često ponavljanih mitova.

Strange Notions | Tamer Nashef*

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje izdavača koje vrijedi isključivo za Bitno.net.


Bibliografija:

Freeman, Charles. The Closing of the Western Mind: The Rise of Faith and the Fall of Reason. New York: Vintage Books, 2002.

Huff, Toby. The Rise of Early Modern Science: Islam, China and the West. 2nd edition. New York: Cambridge University Press, 2003.

“Science and Metaphysics in the Three Religions of the Book.” Intellectual Discourse 8, br. 2: 173-98.

Kenny, Anthony. A Brief History of Western Philosophy. Oxford: Blackwell Publishers, 1998.

Kriwaczek, Paul. Babylon, Mesopotamia and the Birth of Civilization. London: Atlantic Books, 2010.

Osborne, Roger. Civilization: A New History of the Western World. New York: Pegasus Books, 2006.

Papa Benedikt XVI. Učitelji: Oci i pisci prvoga tisućljeća. Split: Verbum, 2011. (prev. Branko Jozić)

Stokes, Phillip. Philosophy: 100 Essential Thinkers. New York: Enchanted Lion Books, 2005.

Trombley, Stephen. A Short History of Western Thought. London: Atlantic Books, 2011.

Watson, Peter. Ideas: A History of Thought and Invention, From Fire to Freud. New York: Harper Perennial, 2005.

Woods, E. Thomas. Kako je Katolička crkva izgradila zapadnu civilizaciju. Zagreb : Teovizija, 2009. (prev. Dubravka Rojc)

Zuccato, Marco. “Gerbert of Aurillac.” Medieval Science, Technology, and Medicine: An Encyclopedia. Ur. Thomas F. Glick, Steven Livesey, Faith Wallis. New York: Routledge, 2005. 192-94.

*Tamer Nashef je arapski slobodni istraživač i prevoditelj iz Izraela. Ima diplome preddiplomskog i diplomskog studija engleske književnosti sa Sveučilišta u Haifi. Nashefa zanima širok raspon tema, naročito zapadna filozofija, intelektualna povijest civilizacija, kršćanska i islamska teologija s posebnim naglaskom na odnos između znanosti/razuma i i vjere, i engleska književnost. Planira napisati knjigu o intelektualnim, znanstvenim i pravnim promjenama u srednjemu vijeku koje su dovele do znanstvene revolucije i nastanka modernoga svijeta, i o statusu razuma u katoličkoj tradiciji. Nashef govori tri jezika: arapski, hebrejski i engleski.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 9. svibnja 2017.

Možda vam se svidi