Jednom, dok sam u učionici objašnjavao pet putova sv. Tome, mladić imenom John podigao je ruku i rekao: “Znate što se meni čini, profesore Hahn?” Jedva da je zastao prije nego što je nastavio: “Čini mi se da, sve da Bog ne postoji, mi bismo ga svejedno izmislili. I jesmo. Što mislite o tome?”

Postavio je teško pitanje. Što, na kraju krajeva, možemo reći ljudima koji odbacuju našu zamisao Boga kao tek ugodnu maštariju?

Zatim sam se odjednom prisjetio onoga odlomka iz Poslanice Rimljanima sv. Pavla i znao sam kako mu trebam odgovoriti.

“Znaš što ja mislim o tome, Johne? Mislim da, sve i da Bog postoji, mi bismo svejedno izmislili ateizam. I jesmo.”

John je iznenađeno podigao obrve.

“Johne,” rekoh, “ja ne znam kakav si ti, ali znam kakav sam ja. A znam i kakav je Bog – barem onaj Bog u kojega kažem da vjerujem. Taj je Bog beskonačan, i on je sveznajuć tako da zna sve o meni. On je i sâmo dobro i sâma pravednost i sâma svetost. A on i meni zapovijeda da i ja budem potpuno svet. A budući da je sveznajuć, on točno zna kada ja nisam baš svet ili dobar i sudi mi na temelju onoga što zna. Oh, on je i nepromjenjiv, stoga se nikada ne će promijeniti. On će zauvijek biti ovakav kakav je sada, stoga će uvijek imati ista mjerila i uvijek će mi suditi za svaku bezrazložnu riječ koju izgovorim.”

Po izrazu Johnova lica mogao sam reći da je znao kamo vode moje riječi. Nastavih: “Moram priznati, Johne, da takav Bog prijeti mojemu trenutačnu stanju i mojemu stilu života. Kada bih se odlučio izmisliti Boga, vjerojatno bih ga prilagodio svojim hirovima. A ako već nisam bio dovoljno pametan da izmislim takva odmah na početku, barem bih izmislio Boga koji bi se mogao predomisliti.” John je jednostavno ponovio krilaticu koju je suvremeni svijet naučio od Ludwiga Feuerbacha u devetnaestome stoljeću. Feuerbach je vjerovao da su ljudska bića izmislila Boga zato što im je bio potreban nekakav oslonac i utjeha. Bog im je bio nadomjestak za razum – projekcija njihovih iracionalnih želja pred licem neizbježne smrti. Zamisao Boga je, po Feuerbachovu mišljenju, bila posebno korisna ljudima koji su posjedovali moć i vlast i koji su samo bili odviše željni poslužiti se božanskom punomoći kako bi opravdali svoje postupke. “Bog” je bio lukav način na koji je vladar osiguravao da se priprosta i praznovjerna raja ponaša najbolje što može.

Da bismo opovrgnuli Feuerbachove zamisli, možda će nam biti dovoljno istaknuti da su one duboko utjecale na dva druga mislioca, Karla Marxa i Friedricha Nietzschea, koji su zauzvrat bili prethodnici komunizma i nacizma, dviju ideologija koje su bile bezbožne i smrtonosne. Upravo je Feuerbach bio onaj koji je Staljina i Hitlera učinio mogućima budući da ih je uvjerio da djeluju u Božjoj odsutnosti. A kao što smo naučili od Feuerbachova suvremenika, romanopisca Fjodora Dostojevskoga: “Ako nema Boga – sve je dopušteno” – sve, pa i ubojstvo epskih razmjera. Pokazalo se da je bezboštvo bilo daleko korisnije oružje u rukama vlastodržaca nego što je to Bog ikada bio – pa čak i izmišljeni “Bog” kojega je izmaštao Feuerbach.

Ideolozi su prvi izumili Božju odsutnost. A potom su se počeli ponašati kao da je to istina. Njihovo poricanje čak i naravne teologije dopustilo im je da se narugaju naravnomu zakonu, a da pritom ne budu kažnjeni. Njihovo je odbijanje naravnoga zakona zauzvrat zatvorilo naravne putove razuma k Bogu.

Priroda, međutim, otkriva Boga zakonodavca isto kao i Boga stvoritelja. Svako ljudsko biće mora to prihvatiti ili živjeti s posljedicama: “I kako nisu smatrali vrijednim držati se spoznaje Boga, predade ih Bog nevaljanu umu te čine što ne dolikuje, puni svake nepravde, pakosti, lakomosti, zloće; puni zavisti, ubojstva, svađe, prijevare, zlonamjernosti; došaptavači, klevetnici, mrzitelji Boga, drznici, oholice, preuzetnici, izmišljači zala, roditeljima neposlušni, nerazumni, nevjerni, bešćutni, nemilosrdni. Znaju za odredbu Božju – da smrt zaslužuju koji takvo što čine – a oni ne samo da to čine nego i povlađuju onima koji čine” (Rim 1,28–32).

Moj student John bio je zasigurno u krivu, ali upravo mi je njegova drskost pomogla da razumijem duboku logiku argumenta sv. Pavla. Da su ljudska bića doista pokušala izmisliti Boga, sigurno ne bismo nikada izmislili kršćanskoga Boga. On je jednostavno odveć zastrašujuć. Naš je Bog svemoguć, sveznajuć, presvet i sveprisutan. Ne postoji mjesto na koje možemo pobjeći i skriti se od njega, ne postoji mjesto na kojemu bismo potajice mogli uživati u najdražemu poroku. Ne možemo se povući čak ni u tajne zakutke svojih umova da bismo maštali o tome poroku, a da Bog to odmah ne sazna.

Takav Bog bilo kakav prekršaj naravnoga zakona čini vrlo nezgodnim. Kada bi okorjeli grješnici mogli pronaći način da takav pojam Boga raskrinkaju kao lažan, zamislite samo kakvu bi slobodu doživjeli. Ako vam je to preteško zamisliti, samo pročitajte povijest ratova i genocida ateističkih režima dvadesetoga stoljeća: nacističke Njemačke, komunističke Kine i Kambodže i Sovjetskoga Saveza.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Razlozi za vjerovanje”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.