Izraz „liberalna demokracija“ obično se koristi za opis režima koji danas mnogi na Zapadu smatraju jedinim legitimnim oblikom političke organizacije. Tako se uz pridjev „liberalni“ redovito stavlja imenica „demokracija“, čime se očito želi dati počasno mjesto nešto starijem režimu u kojemu vlada narod. Ta često korištena sintagma danas, međutim, poprima ponešto drukčije značenje od onoga koje bi trebala imati: pridjev „liberalni“ ne samo što pobliže određuje „demokraciju“, već redefinira taj stari režim i pretvara ga u njegovu suprotnost pa on sada više ne označava vladavinu naroda, nego režim u kome su ljudi zadovoljni materijalnim i policijskim blagodatima življenja u liberalnoj res idiotica. Istodobno, riječ „demokracija“ daje liberalnom režimu legitimitet stanovništva čiji navodni pristanak vrijedi za nešto žilaviji oblik građanstva. Degradirani oblik građanstva rezultat je nesmiljena isticanja privatnoga nauštrb javnoga, interesa pojedinca nauštrb građanskoga duha i nagomilavanja individualnih mišljenja nauštrb općega dobra, a za sve to odgovoran je liberalizam.

Živimo u vremenu u kojemu je drevno nepovjerenje prema demokraciji kao sramotnu i iskvarenu obliku vladavine uglavnom zaboravljeno ili se, kada se na nj naiđe, smatra nazadnim, autoritarnim i nehumanim. Duh liberalizma očitovao se u pozivanju na legitimitet stečen pristankom građana te se periodično organiziraju izbori dok se istovremeno postavljaju strukture koje rasipaju demokratsku energiju, potiču stvaranje razmrvljene i fragmentirane javnosti te osiguravaju vladavinu odabranih elitnih aktera. Kada bi to bilo sve što je liberalizam postigao, njegova patina legitimnosti brzo bi se stanjila jer bi se stanovništvo uvjerilo u postojanje sve dubljega jaza između tvrdnje da živimo u demokraciji i nepostojanja kontrole javnosti. Umjesto toga, istinski duh liberalizma ogledao se u tome što je usporedo sa suptilnim, ali ustrajnim oblikovanjem i odgajanjem građanstva da „demokraciju“ poistovjeti s idealom pojedinca koji je uspjeh postigao vlastitim naporima – to jest ekspresivnim individualizmom – prihvaćao patinu političke demokracije koja je prikrivala postojanje moćne i daleke vlade čiji dublji legitimitet proizlazi iz povećanja mogućnosti i iskustva ekspresivnoga individualizma. Sve dok liberalna demokracija širi „prostor slobode“, uglavnom u formi stjecanja sve većih prava, moći i bogatstva, zbiljsko izostajanje aktivnog demokratskog vladanja sobom nije samo prihvatljiv već i poželjan cilj. Na taj način liberalizam se odriče izazova demokracije kao režima koji zahtijeva njegovanje discipline i vlasti nad sobom u korist poimanja vlasti kao zasebna, premda blagotvorna entiteta koji omogućuje neograničeno stjecanje materijalnih dobara i nesputan razvoj osobnoga identiteta.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Patricka J. Deneena “Zašto liberalizam nije uspio”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.