AKTUALNI INTELEKTUALNI I KULTURNI PRIJEPORI U SVIJETU (5)

Prazno Božje prijestolje i agonija europske kulture – iz pera Josepha Ratzingera

Potrebni su nam ljudi poput sv. Benedikta iz Nursije koji se u vrijeme rasapa i dekadencije udubio u krajnju samoću, uspjevši na­kon svih čišćenja koje je morao proći izići na svjetlo, vratiti se i utemeljiti Montecassino, grad na brdu koji je, uz mnoge ruševine, uje­dinio snage od kojih se oblikovao jedan novi svijet. Tako je Benedikt, poput Abrahama, po­stao ocem mnogih naroda. Preporuke njego­vim monasima, zabilježene na kraju pravila, naputci su koji i nama pokazuju put koji vodi u vis, izvan kriza i ruševina.

guernica-brown

Guernica (fotoshopirano), Pablo Picasso, 1937

1. Razmišljanja o temeljima Europe

(…) [Već] kratak pogled na situaciju u svijetu vodi nas k razmišljanju o sadašnjemu stanju kršćanstva, pa tako i o temeljima Europe, one Europe koja je jednoć, možemo reći, bila kr­šćanski Kontinent, ali je bila i polazište novog znanstvenog racionalizma koji nam je pružio velike mogućnosti, ali i jednako ve­like prijetnje. Kršćanstvo svakako nije pote­klo iz Europe te se stoga ne može ni klasifici­rati kao europska religija, religija europskoga kulturnog ozračja. No upravo u Europi ono je dobilo svoj povijesno najdjelotvorniji kultur­ni i intelektualni pečat te stoga ostaje na poseban način isprepleteno s Europom. S dru­ge je strane također istina kako je ova Euro­pa, počevši od razdoblja renesanse, a u potpu­nosti od doba prosvjetiteljstva, razvila upravo onaj znanstveni racionalizam koji je ne samo u doba otkrića doveo do zemljopisnoga jedin­stva svijeta, do susreta kontinenata i kultura, nego i sada, na dublji način, zahvaljujući teh­nici koju je omogućila znanost, prožima doi­sta čitav svijet, štoviše, u određenu smislu čini ga jednoobraznim.

Tragom ovoga oblika ra­cionalizma Europa je razvila kulturu koja, na način ranije nepoznat čovječanstvu, isključu­je Boga iz javne svijesti, bilo da ga posve niječe, bilo da njegovu opstojnost proglašava ne­dokazivom, nesigurnom, dakle nečim što spa­da u područje subjektivnih izbora, nečim što je u svakom slučaju irelevantno za javni život. Taj, da ga tako nazovemo, posve funkcional­ni racionalizam, izokrenuo je moralnu svijest na način nov dotada postojećim kulturama jer drži kako je razumno samo ono što se može dokazati pokusima. Budući da moral spada u posve drukči u sferu, on kao zasebna kategori­ja nestaje te je potrebno doći do njega na drukčiji način, ukoliko treba dopustiti da je barem neki oblik morala neophodan. U svijetu koji se temelji na izračunu, izračun posljedica je onaj koji određuje što treba držati moralnim ili ne. Tako kategorija dobra, kakvom ju je jasno po­kazao Kant, nestaje. Ništa u sebi nije dobro ili loše, sve ovisi o posljedicama čina koje se mogu nazrijeti.

Ako je s jedne strane kršćan­stvo našlo svoj najdjelotvorniji oblik u Europi, s druge strane treba također reći kako se u Eu­ropi razvila kultura koja predstavlja apsolut­no najdublju suprotnost ne samo kršćanstvu, nego i religioznim i moralnim tradicijama čo­vječanstva. Odatle je jasno kako Europa pro­življava pravi »test izdržljivosti«, odatle je ra­zumljiva i radikalnost napetosti s kojima se su­očava ovaj naš kontinent. No odatle proizlazi i nadasve odgovornost koju mi Europljani mo­ramo preuzeti u ovomu povijesnom trenutku: s obzirom na definici u Europe, s obzirom na njezino novo političko ustrojstvo, ne odvija se neka nostalgična bitka za povijesnu tradiciju, nego je riječ o velikoj odgovornosti za današ­nje čovječanstvo.

O kršćanskim korijenima Europe

Pogledajmo pozornije to suprotstavljanje dviju kultura koje su obilježile Europu. U ra­spravi o preambuli europskoga Ustava ta se suprotstavljenost pokazala u dvije kontroverzne točke: u pitanju spomena Boga u Ustavu i spomena kršćanskih korijena Europe. Budu­ći da su u 52. članku Ustava zajamčena insti­tucionalna prava Crkava, možemo biti mirni, kaže se. Ali to znači da su one, u životu Eu­rope, smještene u područje političkoga kom­promisa, dok u području temelja Europe pečat njihova sadržaja ne nalazi nikakva mjesta. Ra­zlozi koji su u javnoj raspravi navedeni za to jasno »ne« površni su te je očito kako ne izriču pravi motiv, nego ga prikrivaju. Tvrdnja kako spomen kršćanskih korijena Europe vrijeđa osjećaje mnogih nekršćana koji žive u Europi nije uvjerljiva budući da se radi prvenstveno o povijesnoj činjenici koju nitko ne može ozbilj­no nijekati. Naravno da ta povijesna referenca ima veze i sa sadašnjošću budući da se, spo­menom korijena, naznačuju i preostali izvori moralnoga usmjerenja, odnosno jedan čimbe­nik identiteta ove tvorevine koju zovemo Eu­ropa. Koga bi se time uvrijedilo? Čiji bi iden­titet bio ugrožen? Muslimani, koje se u tomu kontekstu često i rado uvlači kao argument, ne osjećaju se ugroženi našim kršćanskim moral­nim korijenima, nego cinizmom sekularizirane kulture koja niječe vlastite temelje. Također ni naši sugrađani Židovi nisu uvrijeđeni spo­menom kršćanskih korijena Europe budući da se ti korijeni protežu do brda Sinaja: nose pe­čat glasa koji se začuo na Božjemu brdu i uje­dinjuju nas u velikim temeljnim usmjerenjima koje su Deset zapovjedi darovale čovječan­stvu. Isto vrijedi i za spomen Boga: nije spo­men Boga ono što vrijeđa pripadnike drugih religija, nego upravo pokušaj izgradnje ljud­skoga društva apsolutno bez Boga.

Motivi toga dvostrukoga »ne« dublji su od onoga što daju naslutiti izložena obrazlože­nja. Oni pretpostavljaju ideju kako samo radi­kalna prosvjetiteljska kultura, koja je dostigla svoj pun razvoj u naše vrijeme, može biti kon­stitutivna za europski identitet. Uz nju dakle mogu koegzistirati različite religiozne kultu­re sa svojim pripadajućim pravima, pod uvje­tom i u mjeri u kojoj poštuju kriterije prosvje­titeljske kulture i ukoliko joj se podvrgnu. Ta prosvjetiteljska kultura u bitnome je definira­na pravima na slobodu; ona polazi od slobo­de kao temeljne vrjednote kojom se sve mje­ri: slobode religioznoga izbora, koja uključuje religioznu neutralnost države; slobode izraža­vanja vlastitoga mišljenja, pod uvjetom da ne dovodi u sumnju upravo ovo pravilo; demo­kratski poredak države, odnosno parlamen­tarni nadzor nad državnim tijelima; slobodno osnivanje stranaka; neovisnost pravosuđa te, na kraju, zaštita ljudskih prava i zabrana diskriminacija. Tu je pravilo još u nastanku bu­dući da postoje suprotstavljena ljudska prava, kao na primjer u slučaju sukoba između že­lje za slobodom žene i prava nerođenoga na život.

Pojam diskriminacije sve se više širi te se tako zabrana diskriminacije sve više može pretvoriti u ograničenje slobode mišljenja i vjerske slobode. Uskoro se više ne će moći tvr­diti, kako uči Katolička Crkva, da homoseksu­alnost predstavlja objektivan nered u obliko­vanju ljudske egzistencije. Činjenicu da je Cr­kva uvjerena kako nema pravo podijeliti sve­ćenički red ženama neki drže od sada nepo­mirljivom s duhom europskoga Ustava. Oči­to je kako taj skup pravila prosvjetiteljske kul­ture, koji još uvijek nije dovršen, sadrži važne vrjednote kojih se mi, upravo kao kršćani, ne želimo i ne možemo odreći; no podjednako je očito kako loše definirano ili posve nedefini­rano shvaćanje slobode, koja se nalazi u teme­lju ove kulture, nužno sa sobom donosi pro­turječja; i očito je kako upravo njezina uporaba (kada ona postane radikalna) uzrokuje ograni­čenja slobode kakva u prethodnome narašta­ju nismo mogli ni zamisliti. Nejasna ideologi­ja slobode vodi u dogmatizam koji se sve više pokazuje kao protivan slobodi.

Prosvjetiteljska kultura razuma

Svakako ćemo se još morati vratiti na pi­tanje unutarnjih proturječja sadašnje prosvje­titeljske kulture. No prije moramo dovršiti nje­zin opis. Dio je njezine naravi, ukoliko je kul­tura razuma koji napokon ima potpunu svijest o samome sebi, pretendirati na univerzalnost i poimati se potpunom u sebi samoj, bez po­trebe ikakve dopune putem drugih kulturnih čimbenika. Obje te značajke jasno su vidljive kada postavimo pitanje tko može postati čla­nom Europske zajednice, napose u raspravi o ulasku Turske u tu Zajednicu. Riječ je o jed­noj državi, ili možda bolje, o jednomu kultu­ralnom ambijentu koji nema kršćanske korijene, nego je na njega utjecala islamska kultura. Ataturk je zatim nastojao transformirati Tur­sku u laičku državu, nastojeći na muslimanski teren usaditi laicizam koji je sazrio u kršćan­skomu svijetu Europe. Možemo se pitati je li to moguće: prema tezi o prosvjetiteljskoj i laicističkoj kulturi Europe, samo norme i sadrža­ji iste te prosvjetiteljske kulture mogu određi­vati europski identitet te, dosljedno tomu, sva­ka država koja usvoji te kriterije moći će pri­padati Europi. U konačnici nije važno na koji će se splet korijena nakalemiti ta kultura slo­bode i demokracije. Tvrdi se kako upravo sto­ga ti korijeni ne mogu ući u definici u temelja Europe budući da je riječ o mrtvim korijenima koji nisu dio sadašnjega identiteta. Prema tome, taj novi identitet, koji isključivo određu­je prosvjetiteljska kultura, podrazumijeva da Bog nema nikakve veze s javnim životom i s temeljima države.

Tako sve postaje logično te donekle i pri­hvatljivo. Doista, što bolje možemo poželje­ti nego da se posvuda poštuju demokracija i ljudska prava? No ovdje se ipak nameće pi­tanje: je li ta prosvjetiteljsko-laicistička kultu­ra, otkrivena kao konačno univerzalna, doista kultura razuma zajedničkoga svim ljudima, kultura koja bi bila dostupna posvuda, bez obzira na povijesno i kulturalno raznovrstan humus. Pitamo se također je li ona dovršena u sebi samoj toliko da joj nisu potrebni nikakvi korijeni izvan nje.

2. Značenje i ograničenja sadašnje racionalističke kulture

Je li racionalistička filozofija doista razumna?

Sada se moramo suočiti s ova dva posljed­nja pitanja. Na prvo, odnosno na pitanje je li dostignuta univerzalno valjana filozofija koja je napokon postala posve znanstvenom i u ko­joj je izražen razum zajednički svim ljudima, treba odgovoriti kako smo nesumnjivo došli do važnih dostignuća koja mogu polagati pra­vo na opću valjanost: dostignuće da religiju ne može nametnuti država, nego je se može pri­hvatiti samo u slobodi; poštivanje temeljnih ljudskih prava jednakih za sve; diobu vlasti i kontrolu moći. Ne može se ipak misliti kako se ove temeljne vrjednote koje prihvaćamo kao općenito valjane mogu na isti način ostva­riti u svakomu povijesnom kontekstu. Ne po­stoje u svim društvima sociološke pretpostav­ke za demokraciju utemeljenu na strankama, kakvu imamo na Zapadu; zatim, potpuna re­ligiozna neutralnost države u najvećemu se dijelu povijesnih okolnosti može držati iluzi­jom.

Tako dolazimo do problema koje povlači drugo pitanje. No pojasnimo najprije mogu li se moderne prosvjetiteljske filozofije, ukupno uzevši, držati zadnjom riječju razuma zajed­ničkoga svim ljudima. Te su filozofije obilje­žene pozitivizmom, dakle antimetafizičke su i to dotle da Bog u njima ne može naći nika­kvo mjesto. Utemeljene su na samoograničenju pozitivnoga razuma, koje je prikladno za tehničko područje, ali ono naprotiv, ako ga se poopći, uzrokuje sakaćenje čovjeka. Posljedica toga je da čovjek više ne dopušta nikakvu mo­ralnu instancu izvan svojih računica te, kako smo vidjeli, i pojam slobode, koji se isprva čini kao da se proteže neograničeno, na kraju do­vodi do samouništenja slobode.

Istina je kako pozitivističke filozofije sadrže važne elemente istine. Međutim, one su utemeljene na samoograničenju razuma koje je tipično za određe­nu kulturalnu situaciju – situaciju modernoga Zapada – te zasigurno kao takve ne mogu biti posljednja riječ razuma. Iako se čine posve ra­zumnima, nisu glas razuma, nego su i one ve­zane za kulturu, odnosno uz situaci u Zapada danas. Stoga one uopće nisu ona filozofija koja bi jednoga dana morala vrijediti u čitavu svi­jetu. Ali još je važnije reći kako su ta prosvjeti­teljska filozofija i njoj pripadna kultura nepot­pune. One svjesno režu vlastite povijesne kori­jene lišavajući se izvorne snage iz koje su pro­izišle, sama temelja spomena čovječnosti, da tako kažemo, bez kojega razum gubi orijentaciju.

Doista, sada vrijedi načelo da su čovjeko­ve sposobnosti mjera njegova djelovanja. Ono što se znade učiniti, to se i može činiti. Više ne postoji »znati činiti« odvojeno od »moći činiti« jer bi to bilo protiv slobode, koja je apsolutno najviša vrjednota. Međutim, čovjek puno toga znade činiti i znade činiti sve više, a ako to »znati činiti« ne nađe svoju mjeru u nekoj mo­ralnoj normi, ono postaje, kako već možemo vidjeti, razarajuća moć. Čovjek znade klonira­ti ljude, i stoga to čini. Čovjek znade koristiti ljude kao »skladište« organa za druge ljude, i stoga to čini; to čini jer izgleda kao da je to je­dan od zahtjeva njegove slobode. Čovjek zna­de načiniti atomske bombe i stoga ih izrađuje te je, u načelu, spreman i uporabiti ih. Napo­kon, i terorizam se temelji na tome načinu »sa- mo-ovlaštenja« čovjeka, a ne na učenju Kura­na. Radikalan odmak prosvjetiteljske filozofi­je od svojih korijena u konačnici postaje i pro­tiv čovjeka. Čovjek zapravo nema nikakve slo­bode, tvrde glasnogovornici prirodnih znano­sti, u potpunu proturječju s polazištem čitava pitanja. On ne smije vjerovati da je nešto dru­go u odnosu na sva ostala živa bića te ga tre­ba tretirati jednako kao i njih, kažu čak i naji- staknuti i predstavnici filozofije koja je potpu­no odijeljena od korijena povijesnoga sjećanja čovječanstva.

Mora li racionalistička filozofija potisnuti svoje povijesne korijene?

Postavili smo dva pitanja: je li racionalistička (pozitivistička) filozofija doista razumna pa, prema tome, i univerzalno valjana te je li ona potpuna. Je li dostatna sama sebi? Može li, ili čak mora, potisnuti svoje povijesne kori­jene na područje čiste prošlosti, dakle na po­dručje nečega što može biti samo subjektivno valjano? Na oba pitanja moramo odgovoriti ja­snim »ne«. Ta filozofija ne izražava čitav ljud­ski razum, nego samo jedan njegov dio te je zbog toga sakaćenja razuma uopće ne može­mo držati razumnom. Stoga je i nepotpuna – može zacijeliti samo ponovnom uspostavom veze sa svojim korijenima. Stablo bez korijena se suši…

Rekavši to ne niječemo sve ono pozitivno i važno što ta filozofija kaže, nego utvrđujemo njezinu duboku nepotpunost i njezinu potre­bu za potpunošću. Tako ponovno dolazimo do dviju kontroverznih tema preambule europ­skoga Ustava. Odstranjivanje kršćanskih kori­jena pokazuje se ne kao izraz superiorne to­lerantnosti koja poštuje sve kulture na jednak način, ne želeći privilegirati ni jednu, nego kao apsolutizacija jednoga načina mišljenja i živ­ljenja koji se radikalno suprotstavljaju, između ostaloga, drugim povijesnim kulturama čovje­čanstva. Pravo sučeljavanje koje obilježava da­našnji svijet nije ono između različitih religij­skih kultura, nego ono između korjenita od­vajanja čovjeka od Boga i od korijena života, s jedne, i velikih religijskih kultura, s druge stra­ne. Ako dođe do sukoba kultura, ne će to biti zbog sukoba velikih religija – koje se oduvijek međusobno bore, ali koje su, na kraju, uvijek znale živjeti jedne s drugima – nego zbog su­koba između ove radikalne emancipacije čo­vjeka i velikih povijesnih kultura.

Tako ni od­bijanje spominjanja Boga nije izraz toleranci­je koja želi zaštititi neteističke religije i dosto­janstvo ateista i agnostika, nego zapravo izraz svijesti koja bi htjela Boga definitivno izbri­sati iz javnoga života čovječanstva i potisnuti ga u subjektivno područje preostalih kultura iz prošlosti. Relativizam, koji je polazište sve­ga ovoga, tako postaje dogmatizam uvjeren u posjedovanje definitivne razumske spoznaje tako da sve ostalo može držati samo jednim u biti prevladanim stupnjem u razvoju čovje­čanstva koji se, dakle, može relativizirati. To u stvari znači kako su nam potrebni korijeni da bismo preživjeli i kako ne smijemo izgubi­ti Boga iz vida ako ne želimo da nestane ljud­sko dostojanstvo.

3. Trajno značenje kršćanske vjere

Želimo li naprosto odbaciti prosvjetiteljstvo i suvremenost? Nipošto. Kršćanstvo od sama početka shvaća sebe kao religiju Logosa, religi­ju u skladu s razumom. Njegovi prethodnici nisu u prvomu redu bile druge religije, nego ono filozofsko prosvjetiteljstvo koje je uklonilo tradicionalne putove kako bi se dalo u potragu za istinom i za dobrom, za jedinim Bogom koji je iznad svih bogova. Kao religija progonjenih i kao univerzalna religija koja nadilazi različi­te države i narode nijekalo je državi pravo da religiju drži dijelom državnoga poretka, zahti­jevajući tako vjersku slobodu. Uvijek je držalo ljude, sve ljude bez razlike, stvorenjima Bož­jim i slikom Božjom, ističući u načelu njihovo jednako dostojanstvo, iako unutar nezaobila­znih granica društvenih poredaka. U tomu je smislu prosvjetiteljstvo kršćanskoga podrijetla te nije slučajno nastalo upravo i isključivo na području kršćanske vjere. Tu je, međutim, kr­šćanstvo, protiv svoje naravi, nažalost postalo tradicijom i državnom religijom. Unatoč tomu što je filozofija, ukoliko je potraga za racionalnošću – i u vjeri – uvijek bila zastupljena u kr­šćanstvu, glas razuma je postao previše pripi­tomljen. Bila je i jest zasluga prosvjetiteljstva što je pred kršćanstvo ponovno stavilo izvor­ne vrjednote, a razumu dalo vlastiti glas. Dru­gi vatikanski sabor, u konstituciji o Crkvi u su­vremenomu svijetu, iznova je istaknuo tu du­boku podudarnost između kršćanstva i pro­svjetiteljstva, nastojeći dovesti do pravoga po­mirenja između Crkve i suvremenosti, što je velika baština koju obje strane trebaju čuvati.

Imajući sve to u vidu, potrebno je da obje strane promišljaju o samima sebi i budu spre­mne na ispravke. Kršćanstvo se treba uvijek prisjećati kako je religija Logosa. Ono je vjera u Creatorem Spiritum, u Duha Stvoritelja, od koje­ga proizlazi sve što postoji. Upravo to bi danas trebala biti njegova filozofska snaga, ukoliko se postavlja problem je li svijet nastao iz ira­cionalnoga, a razum u tomu slučaju nije dru­go doli »podprodukt« njegova razvoja, mož­da čak i štetan, ili je svijet nastao iz razuma te je dakle razum njegov kriterij i njegov cilj. Kršćanska vjera priklanja se ovoj drugoj tezi imajući tako, s čisto filozofskoga gledišta, doi­sta dobre karte za igru, unatoč tomu što mnogi danas drže prvu tezu jedinom »racionalnom« i modernom. No razum koji proizlazi iz ira­cionalnoga i koji je, u konačnici, i sam iracio­nalan, ne predstavlja rješenje naših problema. Samo nam stvoriteljski razum, koji se u raspe­tomu Bogu očitovao kao ljubav, može doista pokazati put.

U tako potrebnu dijalogu između svjetovnjaka i katolika mi kršćani mora­mo jako paziti kako bismo ostali vjerni ovo­mu temeljnom pravcu: živjeti vjeru koja proi­zlazi iz Logosa, Stvoriteljskoga Razuma, te koja je stoga otvorena svemu onome što je doista razumsko. Na ovome bih mjestu, kao vjernik, htio iznijeti jedan prijedlog svjetovnjacima. U razdo­blju prosvjetiteljstva pokušalo se razumjeti i definirati osnovne moralne norme govoreći kako bi one morale vrijediti etsi Deus non daretur, (i u slučaju da Bog ne postoji). U suprotstavljenosti vjeroispovijesti i prijetećoj krizi slike Božje pokušalo se osnovne moralne vrjedno­te izvući iz tih kontradikcija i naći za njih evidentnost koja će ih učiniti neovisnima o mno­gostrukim podjelama i nesigurnostima različi­tih filozofija i vjeroispovijesti. Tako se željelo osigurati temelje suživota i, općenito, temelje humanosti. U to doba je to izgledalo moguće budući da su glavna uvjerenja koja su u osno­vi nastala iz kršćanstva u velikoj mjeri odolije­vala i nije ih se moglo pobiti. No više nije tako.

Potraga za jednom takvom sigurnošću koja će moći ostati neosporena iznad svih razlika pro­pala je. Ni doista veličanstven Kantov napor nije bio u stanju stvoriti potrebnu sigurnost oko koje bi se svi složili. Kant je nijekao da se Boga može spoznati na području čistoga razu­ma, ali je istodobno predstavio Boga, slobodu i besmrtnost kao postulate praktičnoga razu­ma, bez kojih dakle za njega ne bi bilo moguće nikakvo moralno djelovanje. Zar nas današnja situaci a u svijetu ne navodi ponovno na po­misao da bi on mogao biti u pravu? Htio bih to reći drugim riječima: krajnji pokušaj uređenja ljudskih pitanja potpuno bez Boga sve više nas dovodi na rub ponora, k potpunu odbaciva­nju čovjeka. Morali bismo međutim preokre­nuti taj prosvjetiteljski aksiom i reći: i onaj koji ne uspijeva naći put da prihvati Boga morao bi ipak nastojati živjeti i upravljati svoj život veluti si Deus daretur, (kao da Bog postoji). To je savjet koji je već Pascal davao svojim prijateljima nevjernicima; taj savjet htjeli bismo i danas dati našim prijateljima koji ne vjeruju. Time se nikoga ne ograničava u njegovoj slobodi, nego sva naša pitanja dobivaju potporu i kriterij koji su im žurno potrebni.

Ono što nam je nadasve potrebno u ovomu povijesnom trenutku jesu ljudi koji će, prosvi­jetljenom i proživljenom vjerom, učiniti Boga vjerodostojnim u ovomu svijetu. Negativno svjedočanstvo kršćana koji su govorili o Bogu, a živjeli protivno njemu, potamnili su sliku Božju i otvorili vrata nevjeri.

Potrebni su nam ljudi čiji će pogled biti upravljen ravno prema Bogu, odakle će učiti pravu čovječnost.

Potrebni su nam ljudi čiji će intelekt biti prosvijetljen Božjim svjetlom i kojima će Bog otvoriti srce kako bi njihov intelekt mogao progovoriti intelektima drugih ljudi, a njiho­vo srce moglo otvarati srca drugih. Samo po ljudima koji su u dodiru s Bogom Bog se može vratiti među ljude.

Potrebni su nam ljudi poput sv. Benedikta iz Nursije koji se u vrijeme rasapa i dekadencije udubio u krajnju samoću, uspjevši na­kon svih čišćenja koje je morao proći izići na svjetlo, vratiti se i utemeljiti Montecassino, grad na brdu koji je, uz mnoge ruševine, uje­dinio snage od kojih se oblikovao jedan novi svijet. Tako je Benedikt, poput Abrahama, po­stao ocem mnogih naroda. Preporuke njego­vim monasima, zabilježene na kraju pravila, naputci su koji i nama pokazuju put koji vodi u vis, izvan kriza i ruševina.

»Kao što postoji gorka gorljivost koja udaljava od Boga i vodi u pakao, postoji i dobra gorljivost koja udaljava od mana i vodi k Bogu, u vječni život. U toj se gorljivosti monasi trebaju vježbati ustrajnom ljubavlju: neka pretječu jedan dru­goga u iskazivanju časti, neka s najvećom str­pljivošću podnose fizičke i moralne nedostat­ke… Neka vole jedan drugoga bratskom lju­bavlju. Neka se boje Boga u ljubavi. Neka im ništa ne bude ispred Krista koji će nas sve dovesti u vječni život« (Sveti Benedikt, Pravi­lo, poglavlje 72).

(Ostale članke iz niza Intelektualni i kulturni prijepori u svijetu vidi ovdje!)

Joseph Ratzinger | Kršćanstvo i kriza kultura/Bitno.net

Dopuštenje izdavača za prenošenje dijela knjige Josepha Ratzingera ‘Kršćanstvo i kriza kultura‘ vrijedi isključivo za portal Bitno.net

 

Objavljeno: 17. ožujka 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi