AKTUALNI INTELEKTUALNI I KULTURNI PRIJEPORI U SVIJETU (5)
Prazno Božje prijestolje i agonija europske kulture – iz pera Josepha Ratzingera
Potrebni su nam ljudi poput sv. Benedikta iz Nursije koji se u vrijeme rasapa i dekadencije udubio u krajnju samoću, uspjevši nakon svih čišćenja koje je morao proći izići na svjetlo, vratiti se i utemeljiti Montecassino, grad na brdu koji je, uz mnoge ruševine, ujedinio snage od kojih se oblikovao jedan novi svijet. Tako je Benedikt, poput Abrahama, postao ocem mnogih naroda. Preporuke njegovim monasima, zabilježene na kraju pravila, naputci su koji i nama pokazuju put koji vodi u vis, izvan kriza i ruševina.
1. Razmišljanja o temeljima Europe
(…) [Već] kratak pogled na situaciju u svijetu vodi nas k razmišljanju o sadašnjemu stanju kršćanstva, pa tako i o temeljima Europe, one Europe koja je jednoć, možemo reći, bila kršćanski Kontinent, ali je bila i polazište novog znanstvenog racionalizma koji nam je pružio velike mogućnosti, ali i jednako velike prijetnje. Kršćanstvo svakako nije poteklo iz Europe te se stoga ne može ni klasificirati kao europska religija, religija europskoga kulturnog ozračja. No upravo u Europi ono je dobilo svoj povijesno najdjelotvorniji kulturni i intelektualni pečat te stoga ostaje na poseban način isprepleteno s Europom. S druge je strane također istina kako je ova Europa, počevši od razdoblja renesanse, a u potpunosti od doba prosvjetiteljstva, razvila upravo onaj znanstveni racionalizam koji je ne samo u doba otkrića doveo do zemljopisnoga jedinstva svijeta, do susreta kontinenata i kultura, nego i sada, na dublji način, zahvaljujući tehnici koju je omogućila znanost, prožima doista čitav svijet, štoviše, u određenu smislu čini ga jednoobraznim.
Tragom ovoga oblika racionalizma Europa je razvila kulturu koja, na način ranije nepoznat čovječanstvu, isključuje Boga iz javne svijesti, bilo da ga posve niječe, bilo da njegovu opstojnost proglašava nedokazivom, nesigurnom, dakle nečim što spada u područje subjektivnih izbora, nečim što je u svakom slučaju irelevantno za javni život. Taj, da ga tako nazovemo, posve funkcionalni racionalizam, izokrenuo je moralnu svijest na način nov dotada postojećim kulturama jer drži kako je razumno samo ono što se može dokazati pokusima. Budući da moral spada u posve drukči u sferu, on kao zasebna kategorija nestaje te je potrebno doći do njega na drukčiji način, ukoliko treba dopustiti da je barem neki oblik morala neophodan. U svijetu koji se temelji na izračunu, izračun posljedica je onaj koji određuje što treba držati moralnim ili ne. Tako kategorija dobra, kakvom ju je jasno pokazao Kant, nestaje. Ništa u sebi nije dobro ili loše, sve ovisi o posljedicama čina koje se mogu nazrijeti.
Ako je s jedne strane kršćanstvo našlo svoj najdjelotvorniji oblik u Europi, s druge strane treba također reći kako se u Europi razvila kultura koja predstavlja apsolutno najdublju suprotnost ne samo kršćanstvu, nego i religioznim i moralnim tradicijama čovječanstva. Odatle je jasno kako Europa proživljava pravi »test izdržljivosti«, odatle je razumljiva i radikalnost napetosti s kojima se suočava ovaj naš kontinent. No odatle proizlazi i nadasve odgovornost koju mi Europljani moramo preuzeti u ovomu povijesnom trenutku: s obzirom na definici u Europe, s obzirom na njezino novo političko ustrojstvo, ne odvija se neka nostalgična bitka za povijesnu tradiciju, nego je riječ o velikoj odgovornosti za današnje čovječanstvo.
Pogledajmo pozornije to suprotstavljanje dviju kultura koje su obilježile Europu. U raspravi o preambuli europskoga Ustava ta se suprotstavljenost pokazala u dvije kontroverzne točke: u pitanju spomena Boga u Ustavu i spomena kršćanskih korijena Europe. Budući da su u 52. članku Ustava zajamčena institucionalna prava Crkava, možemo biti mirni, kaže se. Ali to znači da su one, u životu Europe, smještene u područje političkoga kompromisa, dok u području temelja Europe pečat njihova sadržaja ne nalazi nikakva mjesta. Razlozi koji su u javnoj raspravi navedeni za to jasno »ne« površni su te je očito kako ne izriču pravi motiv, nego ga prikrivaju. Tvrdnja kako spomen kršćanskih korijena Europe vrijeđa osjećaje mnogih nekršćana koji žive u Europi nije uvjerljiva budući da se radi prvenstveno o povijesnoj činjenici koju nitko ne može ozbiljno nijekati. Naravno da ta povijesna referenca ima veze i sa sadašnjošću budući da se, spomenom korijena, naznačuju i preostali izvori moralnoga usmjerenja, odnosno jedan čimbenik identiteta ove tvorevine koju zovemo Europa. Koga bi se time uvrijedilo? Čiji bi identitet bio ugrožen? Muslimani, koje se u tomu kontekstu često i rado uvlači kao argument, ne osjećaju se ugroženi našim kršćanskim moralnim korijenima, nego cinizmom sekularizirane kulture koja niječe vlastite temelje. Također ni naši sugrađani Židovi nisu uvrijeđeni spomenom kršćanskih korijena Europe budući da se ti korijeni protežu do brda Sinaja: nose pečat glasa koji se začuo na Božjemu brdu i ujedinjuju nas u velikim temeljnim usmjerenjima koje su Deset zapovjedi darovale čovječanstvu. Isto vrijedi i za spomen Boga: nije spomen Boga ono što vrijeđa pripadnike drugih religija, nego upravo pokušaj izgradnje ljudskoga društva apsolutno bez Boga.
Motivi toga dvostrukoga »ne« dublji su od onoga što daju naslutiti izložena obrazloženja. Oni pretpostavljaju ideju kako samo radikalna prosvjetiteljska kultura, koja je dostigla svoj pun razvoj u naše vrijeme, može biti konstitutivna za europski identitet. Uz nju dakle mogu koegzistirati različite religiozne kulture sa svojim pripadajućim pravima, pod uvjetom i u mjeri u kojoj poštuju kriterije prosvjetiteljske kulture i ukoliko joj se podvrgnu. Ta prosvjetiteljska kultura u bitnome je definirana pravima na slobodu; ona polazi od slobode kao temeljne vrjednote kojom se sve mjeri: slobode religioznoga izbora, koja uključuje religioznu neutralnost države; slobode izražavanja vlastitoga mišljenja, pod uvjetom da ne dovodi u sumnju upravo ovo pravilo; demokratski poredak države, odnosno parlamentarni nadzor nad državnim tijelima; slobodno osnivanje stranaka; neovisnost pravosuđa te, na kraju, zaštita ljudskih prava i zabrana diskriminacija. Tu je pravilo još u nastanku budući da postoje suprotstavljena ljudska prava, kao na primjer u slučaju sukoba između želje za slobodom žene i prava nerođenoga na život.
Pojam diskriminacije sve se više širi te se tako zabrana diskriminacije sve više može pretvoriti u ograničenje slobode mišljenja i vjerske slobode. Uskoro se više ne će moći tvrditi, kako uči Katolička Crkva, da homoseksualnost predstavlja objektivan nered u oblikovanju ljudske egzistencije. Činjenicu da je Crkva uvjerena kako nema pravo podijeliti svećenički red ženama neki drže od sada nepomirljivom s duhom europskoga Ustava. Očito je kako taj skup pravila prosvjetiteljske kulture, koji još uvijek nije dovršen, sadrži važne vrjednote kojih se mi, upravo kao kršćani, ne želimo i ne možemo odreći; no podjednako je očito kako loše definirano ili posve nedefinirano shvaćanje slobode, koja se nalazi u temelju ove kulture, nužno sa sobom donosi proturječja; i očito je kako upravo njezina uporaba (kada ona postane radikalna) uzrokuje ograničenja slobode kakva u prethodnome naraštaju nismo mogli ni zamisliti. Nejasna ideologija slobode vodi u dogmatizam koji se sve više pokazuje kao protivan slobodi.
Svakako ćemo se još morati vratiti na pitanje unutarnjih proturječja sadašnje prosvjetiteljske kulture. No prije moramo dovršiti njezin opis. Dio je njezine naravi, ukoliko je kultura razuma koji napokon ima potpunu svijest o samome sebi, pretendirati na univerzalnost i poimati se potpunom u sebi samoj, bez potrebe ikakve dopune putem drugih kulturnih čimbenika. Obje te značajke jasno su vidljive kada postavimo pitanje tko može postati članom Europske zajednice, napose u raspravi o ulasku Turske u tu Zajednicu. Riječ je o jednoj državi, ili možda bolje, o jednomu kulturalnom ambijentu koji nema kršćanske korijene, nego je na njega utjecala islamska kultura. Ataturk je zatim nastojao transformirati Tursku u laičku državu, nastojeći na muslimanski teren usaditi laicizam koji je sazrio u kršćanskomu svijetu Europe. Možemo se pitati je li to moguće: prema tezi o prosvjetiteljskoj i laicističkoj kulturi Europe, samo norme i sadržaji iste te prosvjetiteljske kulture mogu određivati europski identitet te, dosljedno tomu, svaka država koja usvoji te kriterije moći će pripadati Europi. U konačnici nije važno na koji će se splet korijena nakalemiti ta kultura slobode i demokracije. Tvrdi se kako upravo stoga ti korijeni ne mogu ući u definici u temelja Europe budući da je riječ o mrtvim korijenima koji nisu dio sadašnjega identiteta. Prema tome, taj novi identitet, koji isključivo određuje prosvjetiteljska kultura, podrazumijeva da Bog nema nikakve veze s javnim životom i s temeljima države.
Tako sve postaje logično te donekle i prihvatljivo. Doista, što bolje možemo poželjeti nego da se posvuda poštuju demokracija i ljudska prava? No ovdje se ipak nameće pitanje: je li ta prosvjetiteljsko-laicistička kultura, otkrivena kao konačno univerzalna, doista kultura razuma zajedničkoga svim ljudima, kultura koja bi bila dostupna posvuda, bez obzira na povijesno i kulturalno raznovrstan humus. Pitamo se također je li ona dovršena u sebi samoj toliko da joj nisu potrebni nikakvi korijeni izvan nje.
2. Značenje i ograničenja sadašnje racionalističke kulture
Sada se moramo suočiti s ova dva posljednja pitanja. Na prvo, odnosno na pitanje je li dostignuta univerzalno valjana filozofija koja je napokon postala posve znanstvenom i u kojoj je izražen razum zajednički svim ljudima, treba odgovoriti kako smo nesumnjivo došli do važnih dostignuća koja mogu polagati pravo na opću valjanost: dostignuće da religiju ne može nametnuti država, nego je se može prihvatiti samo u slobodi; poštivanje temeljnih ljudskih prava jednakih za sve; diobu vlasti i kontrolu moći. Ne može se ipak misliti kako se ove temeljne vrjednote koje prihvaćamo kao općenito valjane mogu na isti način ostvariti u svakomu povijesnom kontekstu. Ne postoje u svim društvima sociološke pretpostavke za demokraciju utemeljenu na strankama, kakvu imamo na Zapadu; zatim, potpuna religiozna neutralnost države u najvećemu se dijelu povijesnih okolnosti može držati iluzijom.
Tako dolazimo do problema koje povlači drugo pitanje. No pojasnimo najprije mogu li se moderne prosvjetiteljske filozofije, ukupno uzevši, držati zadnjom riječju razuma zajedničkoga svim ljudima. Te su filozofije obilježene pozitivizmom, dakle antimetafizičke su i to dotle da Bog u njima ne može naći nikakvo mjesto. Utemeljene su na samoograničenju pozitivnoga razuma, koje je prikladno za tehničko područje, ali ono naprotiv, ako ga se poopći, uzrokuje sakaćenje čovjeka. Posljedica toga je da čovjek više ne dopušta nikakvu moralnu instancu izvan svojih računica te, kako smo vidjeli, i pojam slobode, koji se isprva čini kao da se proteže neograničeno, na kraju dovodi do samouništenja slobode.
Istina je kako pozitivističke filozofije sadrže važne elemente istine. Međutim, one su utemeljene na samoograničenju razuma koje je tipično za određenu kulturalnu situaciju – situaciju modernoga Zapada – te zasigurno kao takve ne mogu biti posljednja riječ razuma. Iako se čine posve razumnima, nisu glas razuma, nego su i one vezane za kulturu, odnosno uz situaci u Zapada danas. Stoga one uopće nisu ona filozofija koja bi jednoga dana morala vrijediti u čitavu svijetu. Ali još je važnije reći kako su ta prosvjetiteljska filozofija i njoj pripadna kultura nepotpune. One svjesno režu vlastite povijesne korijene lišavajući se izvorne snage iz koje su proizišle, sama temelja spomena čovječnosti, da tako kažemo, bez kojega razum gubi orijentaciju.
Doista, sada vrijedi načelo da su čovjekove sposobnosti mjera njegova djelovanja. Ono što se znade učiniti, to se i može činiti. Više ne postoji »znati činiti« odvojeno od »moći činiti« jer bi to bilo protiv slobode, koja je apsolutno najviša vrjednota. Međutim, čovjek puno toga znade činiti i znade činiti sve više, a ako to »znati činiti« ne nađe svoju mjeru u nekoj moralnoj normi, ono postaje, kako već možemo vidjeti, razarajuća moć. Čovjek znade klonirati ljude, i stoga to čini. Čovjek znade koristiti ljude kao »skladište« organa za druge ljude, i stoga to čini; to čini jer izgleda kao da je to jedan od zahtjeva njegove slobode. Čovjek znade načiniti atomske bombe i stoga ih izrađuje te je, u načelu, spreman i uporabiti ih. Napokon, i terorizam se temelji na tome načinu »sa- mo-ovlaštenja« čovjeka, a ne na učenju Kurana. Radikalan odmak prosvjetiteljske filozofije od svojih korijena u konačnici postaje i protiv čovjeka. Čovjek zapravo nema nikakve slobode, tvrde glasnogovornici prirodnih znanosti, u potpunu proturječju s polazištem čitava pitanja. On ne smije vjerovati da je nešto drugo u odnosu na sva ostala živa bića te ga treba tretirati jednako kao i njih, kažu čak i naji- staknuti i predstavnici filozofije koja je potpuno odijeljena od korijena povijesnoga sjećanja čovječanstva.
Postavili smo dva pitanja: je li racionalistička (pozitivistička) filozofija doista razumna pa, prema tome, i univerzalno valjana te je li ona potpuna. Je li dostatna sama sebi? Može li, ili čak mora, potisnuti svoje povijesne korijene na područje čiste prošlosti, dakle na područje nečega što može biti samo subjektivno valjano? Na oba pitanja moramo odgovoriti jasnim »ne«. Ta filozofija ne izražava čitav ljudski razum, nego samo jedan njegov dio te je zbog toga sakaćenja razuma uopće ne možemo držati razumnom. Stoga je i nepotpuna – može zacijeliti samo ponovnom uspostavom veze sa svojim korijenima. Stablo bez korijena se suši…
Rekavši to ne niječemo sve ono pozitivno i važno što ta filozofija kaže, nego utvrđujemo njezinu duboku nepotpunost i njezinu potrebu za potpunošću. Tako ponovno dolazimo do dviju kontroverznih tema preambule europskoga Ustava. Odstranjivanje kršćanskih korijena pokazuje se ne kao izraz superiorne tolerantnosti koja poštuje sve kulture na jednak način, ne želeći privilegirati ni jednu, nego kao apsolutizacija jednoga načina mišljenja i življenja koji se radikalno suprotstavljaju, između ostaloga, drugim povijesnim kulturama čovječanstva. Pravo sučeljavanje koje obilježava današnji svijet nije ono između različitih religijskih kultura, nego ono između korjenita odvajanja čovjeka od Boga i od korijena života, s jedne, i velikih religijskih kultura, s druge strane. Ako dođe do sukoba kultura, ne će to biti zbog sukoba velikih religija – koje se oduvijek međusobno bore, ali koje su, na kraju, uvijek znale živjeti jedne s drugima – nego zbog sukoba između ove radikalne emancipacije čovjeka i velikih povijesnih kultura.
Tako ni odbijanje spominjanja Boga nije izraz tolerancije koja želi zaštititi neteističke religije i dostojanstvo ateista i agnostika, nego zapravo izraz svijesti koja bi htjela Boga definitivno izbrisati iz javnoga života čovječanstva i potisnuti ga u subjektivno područje preostalih kultura iz prošlosti. Relativizam, koji je polazište svega ovoga, tako postaje dogmatizam uvjeren u posjedovanje definitivne razumske spoznaje tako da sve ostalo može držati samo jednim u biti prevladanim stupnjem u razvoju čovječanstva koji se, dakle, može relativizirati. To u stvari znači kako su nam potrebni korijeni da bismo preživjeli i kako ne smijemo izgubiti Boga iz vida ako ne želimo da nestane ljudsko dostojanstvo.
3. Trajno značenje kršćanske vjere
Želimo li naprosto odbaciti prosvjetiteljstvo i suvremenost? Nipošto. Kršćanstvo od sama početka shvaća sebe kao religiju Logosa, religiju u skladu s razumom. Njegovi prethodnici nisu u prvomu redu bile druge religije, nego ono filozofsko prosvjetiteljstvo koje je uklonilo tradicionalne putove kako bi se dalo u potragu za istinom i za dobrom, za jedinim Bogom koji je iznad svih bogova. Kao religija progonjenih i kao univerzalna religija koja nadilazi različite države i narode nijekalo je državi pravo da religiju drži dijelom državnoga poretka, zahtijevajući tako vjersku slobodu. Uvijek je držalo ljude, sve ljude bez razlike, stvorenjima Božjim i slikom Božjom, ističući u načelu njihovo jednako dostojanstvo, iako unutar nezaobilaznih granica društvenih poredaka. U tomu je smislu prosvjetiteljstvo kršćanskoga podrijetla te nije slučajno nastalo upravo i isključivo na području kršćanske vjere. Tu je, međutim, kršćanstvo, protiv svoje naravi, nažalost postalo tradicijom i državnom religijom. Unatoč tomu što je filozofija, ukoliko je potraga za racionalnošću – i u vjeri – uvijek bila zastupljena u kršćanstvu, glas razuma je postao previše pripitomljen. Bila je i jest zasluga prosvjetiteljstva što je pred kršćanstvo ponovno stavilo izvorne vrjednote, a razumu dalo vlastiti glas. Drugi vatikanski sabor, u konstituciji o Crkvi u suvremenomu svijetu, iznova je istaknuo tu duboku podudarnost između kršćanstva i prosvjetiteljstva, nastojeći dovesti do pravoga pomirenja između Crkve i suvremenosti, što je velika baština koju obje strane trebaju čuvati.
Imajući sve to u vidu, potrebno je da obje strane promišljaju o samima sebi i budu spremne na ispravke. Kršćanstvo se treba uvijek prisjećati kako je religija Logosa. Ono je vjera u Creatorem Spiritum, u Duha Stvoritelja, od kojega proizlazi sve što postoji. Upravo to bi danas trebala biti njegova filozofska snaga, ukoliko se postavlja problem je li svijet nastao iz iracionalnoga, a razum u tomu slučaju nije drugo doli »podprodukt« njegova razvoja, možda čak i štetan, ili je svijet nastao iz razuma te je dakle razum njegov kriterij i njegov cilj. Kršćanska vjera priklanja se ovoj drugoj tezi imajući tako, s čisto filozofskoga gledišta, doista dobre karte za igru, unatoč tomu što mnogi danas drže prvu tezu jedinom »racionalnom« i modernom. No razum koji proizlazi iz iracionalnoga i koji je, u konačnici, i sam iracionalan, ne predstavlja rješenje naših problema. Samo nam stvoriteljski razum, koji se u raspetomu Bogu očitovao kao ljubav, može doista pokazati put.
U tako potrebnu dijalogu između svjetovnjaka i katolika mi kršćani moramo jako paziti kako bismo ostali vjerni ovomu temeljnom pravcu: živjeti vjeru koja proizlazi iz Logosa, Stvoriteljskoga Razuma, te koja je stoga otvorena svemu onome što je doista razumsko. Na ovome bih mjestu, kao vjernik, htio iznijeti jedan prijedlog svjetovnjacima. U razdoblju prosvjetiteljstva pokušalo se razumjeti i definirati osnovne moralne norme govoreći kako bi one morale vrijediti etsi Deus non daretur, (i u slučaju da Bog ne postoji). U suprotstavljenosti vjeroispovijesti i prijetećoj krizi slike Božje pokušalo se osnovne moralne vrjednote izvući iz tih kontradikcija i naći za njih evidentnost koja će ih učiniti neovisnima o mnogostrukim podjelama i nesigurnostima različitih filozofija i vjeroispovijesti. Tako se željelo osigurati temelje suživota i, općenito, temelje humanosti. U to doba je to izgledalo moguće budući da su glavna uvjerenja koja su u osnovi nastala iz kršćanstva u velikoj mjeri odolijevala i nije ih se moglo pobiti. No više nije tako.
Potraga za jednom takvom sigurnošću koja će moći ostati neosporena iznad svih razlika propala je. Ni doista veličanstven Kantov napor nije bio u stanju stvoriti potrebnu sigurnost oko koje bi se svi složili. Kant je nijekao da se Boga može spoznati na području čistoga razuma, ali je istodobno predstavio Boga, slobodu i besmrtnost kao postulate praktičnoga razuma, bez kojih dakle za njega ne bi bilo moguće nikakvo moralno djelovanje. Zar nas današnja situaci a u svijetu ne navodi ponovno na pomisao da bi on mogao biti u pravu? Htio bih to reći drugim riječima: krajnji pokušaj uređenja ljudskih pitanja potpuno bez Boga sve više nas dovodi na rub ponora, k potpunu odbacivanju čovjeka. Morali bismo međutim preokrenuti taj prosvjetiteljski aksiom i reći: i onaj koji ne uspijeva naći put da prihvati Boga morao bi ipak nastojati živjeti i upravljati svoj život veluti si Deus daretur, (kao da Bog postoji). To je savjet koji je već Pascal davao svojim prijateljima nevjernicima; taj savjet htjeli bismo i danas dati našim prijateljima koji ne vjeruju. Time se nikoga ne ograničava u njegovoj slobodi, nego sva naša pitanja dobivaju potporu i kriterij koji su im žurno potrebni.
Ono što nam je nadasve potrebno u ovomu povijesnom trenutku jesu ljudi koji će, prosvijetljenom i proživljenom vjerom, učiniti Boga vjerodostojnim u ovomu svijetu. Negativno svjedočanstvo kršćana koji su govorili o Bogu, a živjeli protivno njemu, potamnili su sliku Božju i otvorili vrata nevjeri.
Potrebni su nam ljudi čiji će pogled biti upravljen ravno prema Bogu, odakle će učiti pravu čovječnost.
Potrebni su nam ljudi čiji će intelekt biti prosvijetljen Božjim svjetlom i kojima će Bog otvoriti srce kako bi njihov intelekt mogao progovoriti intelektima drugih ljudi, a njihovo srce moglo otvarati srca drugih. Samo po ljudima koji su u dodiru s Bogom Bog se može vratiti među ljude.
Potrebni su nam ljudi poput sv. Benedikta iz Nursije koji se u vrijeme rasapa i dekadencije udubio u krajnju samoću, uspjevši nakon svih čišćenja koje je morao proći izići na svjetlo, vratiti se i utemeljiti Montecassino, grad na brdu koji je, uz mnoge ruševine, ujedinio snage od kojih se oblikovao jedan novi svijet. Tako je Benedikt, poput Abrahama, postao ocem mnogih naroda. Preporuke njegovim monasima, zabilježene na kraju pravila, naputci su koji i nama pokazuju put koji vodi u vis, izvan kriza i ruševina.
»Kao što postoji gorka gorljivost koja udaljava od Boga i vodi u pakao, postoji i dobra gorljivost koja udaljava od mana i vodi k Bogu, u vječni život. U toj se gorljivosti monasi trebaju vježbati ustrajnom ljubavlju: neka pretječu jedan drugoga u iskazivanju časti, neka s najvećom strpljivošću podnose fizičke i moralne nedostatke… Neka vole jedan drugoga bratskom ljubavlju. Neka se boje Boga u ljubavi. Neka im ništa ne bude ispred Krista koji će nas sve dovesti u vječni život« (Sveti Benedikt, Pravilo, poglavlje 72).
(Ostale članke iz niza Intelektualni i kulturni prijepori u svijetu vidi ovdje!)
Joseph Ratzinger | Kršćanstvo i kriza kultura/Bitno.net
Dopuštenje izdavača za prenošenje dijela knjige Josepha Ratzingera ‘Kršćanstvo i kriza kultura‘ vrijedi isključivo za portal Bitno.net