Kada bi sve stvari (bića) “sama od sebe” bile upravo to što jesu, tada bi prestala svaka spoznaja (saznanje). Ne bih npr. više mogao tvrditi da stvari (bića) “vidim”, jer bi optički utisci, koje o tim stvarima (bićima) imam mogli također nastati “sami od sebe”! Stoga ne bih mogao znati da stvar (biće) stvarno postoji, a za koju mislim da je vidim. — Isto je tako i s našim sluhom: ja stoga mogu govor nekog čovjeka čuti, jer zvučni valovi koji od njega polaze, dospijevaju u moje uho. Ali ti zvučni valovi su možda nastali “sami od sebe”.

Prirodno to isto važi za moje osjete dodira kao i za sve osjete (senzacije) uopće. Svi ti osjeti mogli su nastati “sami od sebe”. — Tako bi nastala paradoksna situacija: čujem nekog čovjeka, vidim ga pred sobom, dodirujem ga i slijedim njegov trag da ustanovim je li tu. I usprkos svemu tome možda su svi ti utisci nastali “sami od sebe”, tako da u stvarnosti više ne znam postoji li taj čovjek, a ja vjerujem da sam ga spoznao.

Kada bismo utvrdili da sve stvari mogu nastati “same od sebe”, tada više ne bismo mogli spoznati, postoji li još uopće nešto izvan naše svijesti. Tko zaniječe vezu između uzroka i učinka (posljedice) taj niječe također da možemo spoznati izvanjski svijet (svijet oko sebe), svijet koji se nalazi izvan mojega vlastitog ja, izvan moje vlastite svijesti. Spoznajem svijet koji se nalazi izvan moga ja samo radi toga, jer u mojoj svijesti ostavlja neki trag (utisak). Ali ako ustvrdim da ti tragovi (utisci) mogu nastati “sami od sebe”, tada više ne znam da li stvar (biće) za koje mislim da ga spoznajem, u stvarnosti postoji neovisno o tome spoznajem li ga ja ili ne.

Kada bi stvari (bića) “same od sebe” imale svoje granice upravo na ovaj način i nikako drugačije, tada više ne bi bilo znanosti, nikakva tehnika, nikakva kultura, nikakvo istraživanje i ne bismo više mogli razumjeti međusobne veze među stvarima (bićima). Svaka znanost pita: “Zašto je to tako?”, “Što je uzrok?”. Tada više ne bismo mogli skupljati iskustva. Više ne bismo mogli znati kako će se stvari (bića) dalje razvijati, jer bi nam tada nedostajala svaka zakonita veza između uzroka i učinka. Uvijek iznova nalazili bi se pred jednom potpuno novom situacijom, koju ne bismo mogli shvatiti. Kada bi sve stvari (bića) mogle iznenada nastati “same od sebe” i isto tako nestati, tada bi svijet bio ludnica. I mi bismo u jednom takvom svijetu bili luđaci.

Ako tvrdimo da se svi događaji zbivaju “sami od sebe”, tada prestaje i svako planiranje, svako svrsishodno djelovanje. Kada bih npr. htio otvoriti vrata (htio postići neki cilj), tada bih morao primijeniti neko sredstvo da bih taj cilj postigao. Morao bih npr. kvaku na vratima pritisnuti prema dolje. Ali ako tvrdim da se sve “samo od sebe” događa, tada bi se i vrata “sama od sebe” otvorila ili ne. Ona bi se otvorila bez obzira je li zasun naprijed ili nije, jesam li kvaku na vrijeme pritisnuo ili ne. Ili obrnuto, ostala bi zatvorena štogod ja učinio, ona bi se “sama od sebe” otvorila ili ne. Ako ne postoji nikakva zakonita veza između uzroka i učinka, tada više ne bismo mogli niti jednom cilju težiti, jer više ne bismo mogli niti jedno sredstvo primijeniti, da bismo postigli taj cilj. Jer sredstvo je upravo “uzrok” koji mora djelovati da bismo postigli cilj.

Vidimo dakle da je zakonita veza između uzroka i učinka (zakon kauzalnosti) “zakon mišljenja”, a to znači zakon bez kojega nema više konsekventnog mišljenja.

Gornji tekst izvadak je iz knjige dr. Herberta Madingera “Temelji vjere”. Dopuštenje za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net.