RACIONALIZAM I IDOLOPOKLONSTVO

Je li ateist Sam Harris zapravo religiozni fundamentalist?

Možda je uvijek postojala sklonost pobožanstvenjenju racionalnosti – od davnih kultova materijalizma do današnjih novih ateista. Gotovo je smiješno gledati kako racionalisti u obrani svoje kvazireligije postaju vrlo nerazumni

Foto: medium.com

Postoji razlog zašto ateisti poput Sama Harrisa imaju privlačnost sličnu onoj koju nalazimo kod svećenika. Oni kao da nude pravu Noinu arku razuma – svetu lađu – koja nas štiti od izvanjske tame i bujica nerazumnosti.

Opasnost je sve veća, kaže nam Sam Harris, i naša jedina nada je racionalnost. Razum je „radosna vijest”, mogućnost otkupljenja i prosvjetljenja. Sve čega se bojimo je onkraj te granice razumnog diskursa, poput onih grotesknih ukrasa na srednjovjekovnim crkvama. Crkva racionalnosti pruža sklonište u oluji, nadu za svijet beskonačnog blagostanja i razumnosti. Primijetite kako se vjerske metafore lijepo uklapaju u filozofiju Sama Harrisa i novih ateista općenito.

Možda je uvijek postojala sklonost pobožanstvenjenju racionalnosti – od davnih kultova materijalizma do današnjih novih ateista. Gotovo je smiješno gledati kako racionalisti u obrani svoje kvazireligije postaju vrlo nerazumni. Svojim ispraznim napadima na religiju rade prikladne „vragove” za paljenje, a nas zaklinju da ostanemo sigurni unutar granica isplaniranog, racionalnog svijeta, svijeta koji možemo imenovati, analizirati i opisati – kao da je to sve što postoji.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U svojim raspravama s „novim ateistima” (drukčijima od rafiniranijih ili razumnijih „starih” ateista), fasciniran sam kad mi kažu da „povjerujem” u ljudski razum ili da „imam vjere” u znanstvenu metodu. Od mojih argumenata nema koristi. Novi ateisti izgradili su zid svojih uvjerenja visok poput zida oko mormonskog hrama u Utahu – do njih se ne može doprijeti, kao ni do najzagriženijih doslovnih tumača Biblije. Novi ateisti nikako ne primjećuju da su nesvjesno usvojili religioznu substrukturu i fundamentalistički pogled. To se vidi iz njihova jezika, a i iz njihovih vjerovanja i etike.

Nije da ateisti poput Sama Harrisa nastupaju u lošoj vjeri. Ovdje se radi o monologu kroz koji se gotovo nemoguće probiti – a to je ista stvar za koju on optužuje vjerskog fundamentalista. Bibliju shvaćaju doslovno! Slabo je vjerojatno da će Harris ostaviti svoju ateističku obitelj ili svoj „sustav uvjerenja”. Prema Samu Harrisu, nekim ljudima Isus treba da im dadne osjećaj sigurnosti, ali Isusa bismo lako mogli zamijeniti znanošću. Znanost je najviša, najvažnija, najznačajnija – jedina stvar što nas može spasiti – i trebali bismo vjerovati u nju. Drugim riječima, znanost jest Isus.

Malo nas izlazi iz hobitske rupe svoje ideologije, ali Sam Harris nije takav ideolog. On je više poput nekoga tko ide do rubova svoga Shirea, tako reći – do granica duhovnog misticizma. Na kraju krajeva, svoju je karijeru izgradio na kritiziranju religije (prakticirajući je i dalje u kontekstu budizma). U njegovu tonu – ili monotonosti – primjećuje se histerična potreba za redom i kontrolom, koja uništava svaku nijansu.

Sam Harris volio bi da svijet bude razumniji, a manje religiozan, no takvo nešto nerazumno je tražiti. Čovjek je, u gotovo svakom smislu, religiozan po naravi, čak i ako je zagriženi ateist – i ateizam ima svoju religioznost. Nekim se ateistima teško odreći svojih duboko ukorijenjenih uvjerenja, ili priznati da racionalnost nikad neće stvarno vladati ovim svijetom, nego da njime vlada neka druga mračna zvijer. Na primjer, postojanje Donalda Trumpa, nema nikakve veze s razumom i racionalnošću. Postoje veće sile dobra i zla onkraj našeg razumijevanja i kontrole.

Kult materijalizma

Izvan zidova ideologije nalazimo neočekivano, neobično, iznenađujuće. Prisutna je opasnost, ali i poziv na pustolovinu. Izvan zida možemo naći neočekivane saveznike i druge putnike – može biti zmajeva i tajanstvenih jahača, možda čak i neka princeza. Činjenica da Sam Harris gotovo nikad ne govori o književnosti ili poeziji otkriva ograničenja njegove analize. Neuroznanost nam ne može reći sve.

Jedno je sigurno: ne možemo u potpunosti racionalno kontrolirati ovu pustolovinu koju zovemo život, a ako se ograničimo na analize, teško je maksimalno iskusiti egzistenciju. Zato se herojska putovanja opisuju književnim figurama – metafore zaobilaze racionalni dio mozga.

Um koji je isključivo racionalan „reže” svijet na dijelove onako kako režemo svinjski fetus na satu biologije. To nam omogućava razlikovati stvari, ali nas drži vezanima za lešine mrtvih koncepata. Jasno je da je racionalnost nužna za mapiranje, ali ne možete napraviti kartu veliku poput svijeta. Drugim riječima: kao što svi znaju, ne možete voditi ljubav svojim mozgom.

Sve ovo ne znači da racionalnost nije bitan, pa čak i ključan alat u spektru senzornih alata, ili da nije nužan za oštrenje našeg intelektualnog uma. No što ako je analitički um, sa svom svojom moći, manje važan dio razuma? Ovo zvuči kao klišej, ali i srce ima svoje razloge. Intuicija također. Bez drugih načina razumijevanja, poput umjetnosti, glazbe, književnosti, plesa – pa čak i religije – puka racionalnost degenerira i postaje filozofija temeljena na strahu. Strah može navesti um na stvaranje iznimno profinjenih kristalnih mentalnih palača, ali njih vrlo lako sruši snažan vjetar.

Možemo istaknuti i da se „vjera u racionalnost” u teškim okolnostima raspada. Mi „vjerujemo” da smo prilično racionalni sve dok se ne suočimo s nečim ozbiljnim. No kad se stvari raspadnu, kad se suočimo s krajnom neizvjesnošću, moramo posegnuti za resursima onkraj racionalnog uma. Tamna noć duše često nam otkriva pustoši fragmentiranog mentalnog krajolika. Naše „Carstvo prljavštine” je neživi svijet pukog mentalnog konstrukta – odsječen od svijeta osjećaja i stvarnog djelovanja.

Religija, mit, priča i simbol naši su posrednici, pragovi što pomažu pronaći smisao. Putovanje u utjelovljenje ispričano je u vjerskim, mitološkim ili poetskim okvirima – poezija može ispričati potpuniju priču nego znanost. Odisej, Danteov „Pakao” i Biblija – da ne spominjemo Alisu u zemlji čudesa – trajna su zrcala stvarnosti unatoč svojoj neobičnosti jer stvarnost opisuju točnije i od kojeg mikroskopa.

Pjesma „Hurt”, koju je napisao Trent Reznor, ali ju je kao remek-djelo do kraja realizirao Johnny Cash, priča tu priču o tuzi svijeta konstruiranog na isključivo racionalističkom temelju – bez srca. To je ispovijed, i molitva za spasenje, gdje je pjevač suočen s vlastitom smrću. U spotu vidimo Casha kako gleda sve što je stvorio – svoje bogatstvo, moć i slavu – i shvaća da u usporedbi s doista velikim stvarima njegovo carstvo nije ništa. Što je onda bitno? Takva pitanja nisu domena znanosti, nego filozofije i religije.

Paradoks razuma

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Racionalni um je poput čarobne kutije. Može napraviti bilo kakav argument za koji se čini da odražava istinu, ili da rješava naizgled nerješive probleme. A može li on to? Nevolja je sljedeća: negdje uvijek dođe do pogrešnog izračuna. Život se ne može urediti prema vlastitoj volji, i uvijek će se događati stvari koje su izvan naše kontrole ili najboljih namjera. Čak i velika znanstvena otkrića počinju u intuitivnom umu, kako je isticao Einstein. A odakle dolazi taj um, sposoban za nerazumnu intuiciju i razumne zaključke? Ne znamo. To je tajna.

Čini mi se nužnim da ponovim kako ne nastupam protiv racionalnosti, znanosti, logike ili jasnog razmišljanja, i ne kažem da se bez njih može. Ističem ograničenja racionalnosti u izolaciji, i kažem da postoje i drugi modusi spoznaje osim onih konceptualnih. Kada dođu bujice „iracionalnog” iskustva, racionalni nam um možda više neće moći pomoći.

Divlje vizije religioznih tekstova poput Otkrivenja i Tibetanske knjige mrtvih možda su, paradoksalno, najdublji i najprecizniji opisi stvarnosti koje imamo. Takva duboka, kolektivna poezija traži nevjerojatnu količinu fenomenološke preciznosti. Racionalni um uvijek može dati razloge i objašnjenja za stvari – ali nekad postoji potreba da budemo nerazumni – a poezija nikad neće biti razumna. Kad se doista uživimo u svijet, naši racionalni koncepti postaju pozadinski fenomen, ili posve nestaju.

Eliminacija racionalnosti ne događa se samo kod dramatičnih iskustava, nego uvijek kada doživljavamo neku vrstu dezorijentiranosti ili prestanak djelovanja ega. Najbolja analogija za to je sanjanje – iracionalno sanjanje događa se cijelo vrijeme, i dok smo budni, pa čak i kada donosimo racionalne odluke. Takve naizgled iracionalne pojave mogu otkrivati neku vrstu inteligencije koja, nefiltrirana, navire iz nesvjesnog uma. Da smo doista empiristi, ne bismo otpisivali takve pojave, ili ostajali u plitkim vodama obične konceptualnosti.

Moći jasno razmišljati o stvarima bitan je vid inteligentnog pronalaženja smisla, i „stvaranja nastanjivoga reda iz kaosa”, što je jedno od Petersonovih ključnih mjesta. No on upozorava i na previše reda, što je isto kao i previše racionalnosti. Francuska revolucija, prvi pokušaj stvaranja društva utemeljenog na logici i razumu, pokazala nam je da „boginja razuma” može iza sebe ostaviti mnogo odsječenih glava, koje se ne može povezati s tijelima – da razum može učiniti da se svijet utopi u krvi, kao što mogu činiti i vjerski ratovi. Nema granica onome što možemo stvoriti umom, i možemo pronaći razlog za sve – čak i za najveće grozote. Zar i najgori tirani nemaju uvijek mnoštvo dobrih razloga za ono što čine?

Vjerujem da je Jonathan Pageau u videu ispod teksta u pravu – da je Sam Harris, koga se može cijeniti zbog njegove neumoljive predanosti sumnjivom projektu, zapravo vjerski fundamentalist.

Andrew Sweeny | Medium

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 27. srpnja 2018.

Možda vam se svidi