Ja sam humanist, ali ne takav. Humanizam je pojam kojim se danas naveliko razbacujemo, no poput većine pojmova koji su nekad imali snažan filozofski temelj, toliko se odvojio od svoje filozofske supstance da je postao samo još jedan od praznih termina u javnoj svijesti. No radi se o važnom konceptu, koji bi katolici morali ponovno usvojiti.

Svi studenti filozofije, ireligiozni i religiozni, uče da je humanizam – iako korijene nalazi kod Cicerona i Plotina – zapravo rezultat katoličke antropologije. Humanizam je s jedne strane život utjelovljen umjetnošću čitanja i pisanja – „čovjek riječi”. No kako se on eksplicitnije odnosi prema filozofiji, radi se o vjerovanju u ljudsku prirodu. Ona ima svoj telos (svrhu), i svrha je ljudske naravi eudemonia (sreća). Humanizam promiče i dostojanstvo čovjeka, jer po njemu čovječanstvo zauzima posebno mjesto u svijetu. Židovstvo i kršćanstvo to dostojanstvo i posebnost zovu imago Dei, slika Boga.

Pri proučavanju humanizma naročito je prisutan sv. Augustin. Augustina se smatra ocem humanizma, a tradicija antropologije koju je on utemeljio pomogla je pri oblikovanju humanizma u renesansi i kasnijim razdobljima. Naime, dio srži Augustinove filozofije jastva, racionalna introspekcija, i važnost razuma za ljude i sposobnost čovjeka da razumije sebe i svoju narav, i bila je potraga za samorazumijevanjem, koja je dovela do otkrića Boga, budući da je čovjek načinjen na sliku Božju. Istinsko samospoznanje je prema tome stupanje u zajedništvo s Božanskim.

No problem s protohumanizmom neoplatonizma bio je taj da je on promicao isključivo čovjekov kapacitet za rezoniranje. Razum pomaže pri kultiviranju vrline i usmjeravanju čovjeka prema želji za spoznajom Jednoga (neoplatonistički koncept Boga), što je Plotin dobro znao. No neoplatonizam je pogriješio u tome što nikada nije promicao ljepotu i dobrotu ljudskoga tijela ili materijalnoga svijeta. Manihejci i gnostici bili su kršćanski heretici i heretični platonisti, ima istine u gledanju na njihovu herezu kao u konačnici ukorijenjenu u neoplatonističkom tihom otklanjanju dobrote materije. Upravo se s tom zabrinjavajućom sklonosti traženja bijega od materijalnoga u neoplatonizmu, a koja je u maniheizmu uzela teološki karakter Augustin suočio u svojim Ispovijestima.

To je veliko postignuće katoličkog humanizma – on promiče pravo dostojanstvo punine ljudske naravi, koja uključuje tijelo. Sve što je Bog proglasio bilo je dobro, i to se proteže i na materijalnost. Iako zbog Pada ljudi više nemaju skladan savez između erosa i logosa, što je potaklo utjelovljenje Riječi kako bi se obnovio imago, no čak ni Pad ne čini tijelo i materijalnost zlima. Zato je apostol Pavao toliko „opsjednut” važnošću uskrsnuća, koje je samo po sebi druga polovica drame utjelovljenja, jer bez uskrsnuća dostojanstvenoga ljudskoga tijela utjelovljenje Riječi gubi svoju moć.

Uzimajući na sebe materijalnu tjelesnost utjelovljenje Riječi donosi dodatno dostojanstvo ljudskom tijelu onkraj jednostavnog stvaranja i imago Dei. Važnost toga što je Riječ postala utjelovljenom u svijetu također je važna u shvaćanju obnove imago Dei u Augustinovoj antropologiji. Incurvatus in se – nutarnja usmjerenost ka sebi – korijen je svega grijeha. Radi se o pokušaju da se mudrost i sreća nađu odvojeno od svoga izvora. Drugim riječima: čovjek je sudac svih stvari. To je bio istočni grijeh, koji je destabilizirao savez želje i razuma. Rezultat toga je da ljudi traže sreću u čistoj žudnji bez uredbene snage logosa, i da su trajno nezadovoljeni i otuđeni sa svojom dušom. Kristovo utjelovljenje, budući da je Krist Riječ i mudrost – logos, kako ga je shvaćala prva Crkva – također utjelovljuje jedinstvo erosa i logosa, žudnje i razuma, u njegovoj savršenoj naravi. Utjelovljenje Riječi, što je Augustin znao i o tome pisao u De Trinitate, odražava i utjelovljuje najviši poziv kojem čovjek može težiti – obnovu imago Dei.

Sv. Ivan Pavao II. najbolje sažima taj poziv na izvrsnost i dostojanstvo u svojoj teologiji tijela i konstantnoj tvrdnji da su ljudi „pozvani biti veliki”. Jasnije rečeno, katolički nauk i Augustinova filozofska antropologija ne gledaju na žudnju kao nešto loše. Ona je nešto dobro – u ljudskom je srcu upisana želja za mudrošću i srećom, kako to govori Katekizam, što bi čovjeka trebalo ispravno dovesti do Boga. Kako piše Augustin: „Stvorio si nas za sebe, i srce je naše nemirno dok se ne smiri u Tebi.” Problem s požudom postoji kad se ona odvoji od svog izvora, što ga traži.

Plotin je znao da potraga za istinom čovjeka dovodi u savez (henosis) s Jednime. No njegovo djelo nosi u sebi implicitno odvajanje razuma od tijela, a tome se katoličanstvo veoma protivi. Katolička zabrinutost oko „restrikcija” tjelesnih čina nije ograničavanje slobode, nego njezino najviše promicanje: istinski razvoj čovjeka. Oni koji omalovažavaju svoje tijelo, a time i svoju dušu, samo postaju sve više otuđeni i u sukobu sa samima sobom. Pozvani smo na veličinu s dostojanstvom, i zapanjuje to što je naše društvo veličinu i dostojanstvo pobrkalo s otuđenjem i omalovažavanjem.

Današnji je „humanizam” daleko od dostojanstvena humanizma Augustina, Giovannija Mirandola, ili Erazma. Radi se zapravo o antihumanizmu, koji otklanja sve ključne postavke tradicionalnog humanizma te i dalje drži da je najviši cilj čovječanstva slobodan izbor biti što god želite biti. U biti, moderni „humanizam”, koji zapravo s humanizmom i nema nikakve veze, jest pobuna protiv humanizma – ishod hobbesovske antropologije, koja ljudskost svodi na puku „tvar u kretanju”, koja nije ništa više od nezasitne žudnje za moći, konzumiranjem i materijalnim samopromicanjem. U sebi iscrpljujući cilj Hobbesove materijalističke antropologije jest transhumanizam, sam po sebi logičan cilj ateizma i senzualnog hedonizma što ga je začela njegova antropološka filozofija.

Radije nego da sreća bude nutarnja i ukorijenjena u zdravlju duše, koje, kada ga se pronađe, čini dostojanstvenim ljudsko tijelo i čitav svijet, Hobbes i antropološki liberalizam spušta granicu do najnižeg zajedničkog nazivnika u čovjeku. Kako Leo Strauss objašnjava u svome djelu Natural Right and History (“Prirodno pravo i povijest”), Hobbesov eksplicitni hedonizam i implicitni ateizam otklanjaju cijelu grčko-kršćansku etičku tradiciju izvrsnosti. “Slobodan izbor” radije nego teleološki razvoj, senzualni hedonizam radije nego dostojanstvo tijela te etički egoizam radije nego zajedničko dobro novi su vrhunci kojima čovječanstvo treba težiti. Hoće se reći da težnje za izvrsnosti uopće nema.

Hobbesov humanizam, današnji sekularni humanizam, to uopće nije. On promiče paloga čovjeka radije nego utjelovljenu Riječ, kao najvišu sliku egzistencije. Zagovara modificirani epikurejski hedonizam radije nego etiku vrline, kao najviši poziv za ljudsko ponašanje. Dehumanizira ljudsko tijelo implicitnim ateizmom, i to naziva dehumaniziranim i eksploatiranim pravim dostojanstvom tijela. Sekularni humanizam slavi uništenje ljudskog tijela i incurvatus in se kao najviši izraz ljudske slobode i procvata.

Antropologija, znanost koja proučava što znači biti čovjek, ima dalekosežne posljedice što se tiče toga koja njezina škola dominira u kulturi. Katolička filozofija inaugurirala je uzdizanje antropološke filozofije upravo zato što katolička filozofija, brak utjelovljenja i Riječi, mora ispravno shvatiti ljudsku narav i egzistenciju. U srcu katoličke antropologije, koju je zapravo utemeljio Augustin, cijeni i promiče vrline tijela, velikodušnost i smatra ontološki procvat – život – srcem ljudske egzistencije i življenja.

S druge strane, hobbesovska antropologija, koja dominira srcem zapadnog liberalizma, cijeni egoizam, emancipaciju, i ukorijenjena je ne u skladu i životu kao katolička antropologija, nego u sukobu i nasilnoj smrti. Na kraju krajeva, Hobbes tvrdi da početna točka ljudske egzistencije nije sklad Boga i čovjeka u viziji blaženstva, nego “rat svih protiv sviju”, u prirodnom stanju koje sebe iscrpljuje u životu koji je “samotan, bijedan, gadan, nasilan i kratak”. Hobbesovska antropologija i vigovski mit o napretku jesu bijeg od ljudskog stanja – logično se i nužno iscrpljuju u onome što je C. S. Lewis nazvao “abolicijom čovjeka”.

Ljudi su prema Hobbesu nasumična nakupina atoma što udaraju jedan od drugoga i tako nas pokreću. Prema Augustinu, ljudi su načinjeni u ljubavi da ljube, u mudrosti za mudrost, u zajednici za zajedništvo. Sreća i procvat su naš cilj. To nisu materijalno posjedovanje, izbor ili emancipacija, i mi kao katolici znamo gdje se može pronaći ljudski procvat. Sretan čovjek ne može biti sretan ako nije u zajedništvu s izvorom blaženstava, a kultura neće davati život ako ga nema u svome središtu.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.