O DIJALOGU I POLITIČKOJ KOREKTNOSTI

Valentino Findrik odgovara Jadranki Brnčić: Ako ne težimo istini kao temelju dijaloga, onda ga vodimo neiskreno

Poopćena rasprava o drugom, dijalogu i susretu vuče za sobom sav mogući teret apstrakcije. Izlišnim diviniziranjem drugog u stanju smo previdjeti i najveće banalnosti. Kao da drugi ne može, na primjer, biti nedosljedan i prevaran. Ili biti u opasnosti zbog zablude. Pa i, gle čuda, biti opasan

Foto: Shutterstock

“Ako želite religiju s kojom će te se osjećati ugodno, nikako vam ne bih preporučio kršćanstvo.”

C. S. Lewis

Nedavno sam napisao tekst s pregledom događanja religijskog sadržaja s liberalnim predznakom na domaćoj sceni. Reakcije na njega doživio sam kao samo još jedan dokaz da, ne držeći do intelektualnog poštenja, jedan tekst može biti tumačen doslovno kako god tumaču odgovaralo – pa i tako da se iz njega iščitava poruka u potpunosti oprečna izvornoj zamisli teksta. Ovdje ću pokušati objasniti kako to konkretno izgleda te u kojoj mjeri je nesporazumima kumovao sadržaj teksta, a u kojoj njegovo tumačenje.

No prije svega, još jedna uvodna napomena. Bez obzira kako i ovaj tekst bio protumačen, ono što se upravo ovdje događa jesu dijalog i odnos do kojih nam je svima, očito, ozbiljno stalo. Tako se nadam da će me moji sugovornici ovaj put doživjeti kao drugog, iako nešto drugačijeg drugog.

O nesporazumu oko shvaćanja dijaloga ovdje ću govoriti nastavljajući ne samo na svoj prethodni tekst, nego i na nedavno objavljen tekst prof. Jadranke Brnčić, koja me je njime manjim dijelom nadopunila, no svakako izoštrila sliku razlika u shvaćanju dijaloga.

Zanimljivo je, prije svega, što dobar dio kritike iznijete u tom tekstu možemo čitati tako da ni na jednoj od mogućih (svjeto)nazorskih strana ne ostaje bez svoga objekta. To da do dijaloga ne vodi “govor o potrebi dijaloga”, mahanje parolama, niti puko pokazivanje volje za dijalogom, zapravo je glavni dio kritike koja se dade iščitati iz moga teksta. Nadalje, u potpunosti se slažem da je za dijalog štetno poistovjećivanje sa stavovima i svjetonazorom ili skrivanje (iza) njih, kao i to da posebno treba njegovati dijalog s drugim drugačijeg svjetonazora. Također, neprijeporno je i to da se “jaki” nerijetko kriju iza politički korektnog govora i “argumenata autoriteta”. No sve to slaganje ipak ostaje na površini, jer dolazi otuda što prof. Brnčić problematiku, s jedne strane, autentičnosti kršćanski shvaćenog odnosa te, s druge strane, konkretnu unutar-katoličku kritiku, prenosi na poopćenu razinu hermeneutičkog diskursa s kojim, valjda, misli riješiti i prvo i drugo.

Međutim, još je zanimljivije to što autorica čini najmanje tri stvari koje prigovara drugima, a to su: prigovaranje na temelju autoriteta, politička korektnost te tzv. nametanje vlastite istine.

Prigovaranje na temelju autoriteta

Kada je netko jako usredotočen na to da svaki spomen Crkve, nauka ili hijerarhije etiketira “argumentom autoriteta” – makar se nitko ozbiljan samim tim pojmovima ne želio opravdati – događa se da se svjesno ili nesvjesno sam uhvati u zamku u koju natjerava drugog. Kako, na primjer, drugačije trebamo shvatiti autoričinu neargumentiranu tvrdnju da su se na portalu Bitno.net “čak obrušili na uglednog svećenika-redovnika”, nego kao prigovor iz autoriteta? Što drugo implicira taj vapaj doli to da bi jedan ugledni svećenik-redovnik trebao biti imun na određenu kritiku samim time što je ugledan, svećenik ili redovnik? Čuđenje je tim više što to dolazi od nekoga tko tzv. mainstream katoličanstvo ne može gotovo niti spomenuti a da to ne bude pejorativno.

Politička korektnost

Kako drukčije nego politički korektan doživjeti tekst koji zaobilazi svu kritiku jednog specifičnog uskogrudnog shvaćanja dijaloga i u njemu mjesta drugog, te kao odgovor umjesto argumentiranja postavlja pitanje trećeg? Lako je reći kako je odnos jedna od temeljnih kršćanskih vrijednosti. No upitno je koliko nam o autentičnom kršćanskom odnosu može reći hermeneutiziranje koje ljubav prema istini, autentičnost življenja i djelatnu ljubav prema bližnjemu ne samo da ne pretpostavlja takvom odnosu, nego prvo i drugo prešutno žrtvuje u korist privida trećeg.

“Nametanje vlastite istine”

Autorica je u stanju drugog prozivati da polazi “od pretpostavke, štoviše uvjerenja da nam naš svjetonazor, budući, dakako, istinit, uvijek kada ga branimo, daje za pravo”, i to u tekstu koji je u cijelosti usmjeren na isto. U njemu je, s jedne strane, očito da autorica vodi donekle računa o tome da dijalog, kako među vjernicima tako i između vjernika i nevjernika, treba biti iskren i razborit (Konstitucija Gaudium et spes – GS 21), da mu treba prethoditi prodiranje u način mišljenja drugoga (GS 28), da ga treba voditi međusobna ljubav i briga za opće dobro (GS 43) te treba biti otvoren i proizlaziti “iz čiste ljubavi prema istini” (GS 92). No ipak, istovremeno se događa to da, parafraziram mudru izreku, svako pozivanje drugog na istinu smrdi na plijesan – a očigledno i na tamjan.

Zbog čega bi toliko teško bilo prihvatiti da nekad u dijalogu, u mjeri u kojoj držimo do određenih vrijednosti, do autentičnosti i dosljednosti, ali najvažnije i do drugog samog, treba (1) ići barem tako daleko da drugome ukažemo na njegovu nedosljednost, odnosno na neusklađenost onoga što se ispovijeda i kako se živi? I da to zbog toga ne prestaje biti dijalog i autentični odnos između mene i drugog. Pa ni (2) ići korak dalje – tako daleko da ukažemo gdje je drugi u krivu i dademo obrazloženje uvjerenja u ispravnost vlastitog stajališta? To je, ako se dobro pogleda, očiti smisao ne samo ovog, nego i – u tome je komičnost – teksta prof. Brnčić. Jer da doista sama nije uvjerena u ispravnost svoje pozicije, ne bi imala potrebu nikoga pobijati.

Razlog inzistiranja na primatu istine u dijalogu zapravo je krajnje praktičan. Ne težimo li tomu da istina bude u temelju dijaloga, istovremeno relativiziramo značenje iskrenosti, te se onda i ne trebamo čuditi skrivanju iza svjetonazora. Tim više što neiskrenost koja iznutra nagriza svaki dijalog prouzrokuje po dijalog težu stvar od potonjeg, a to je skrivanje svjetonazora – dakle, bez “iza”. Oni koji dijalogu pristupaju tako da je za njega najvažnije “ne nametati” “vlastitu istinu”, time već zapravo nameću svoju istinu.

Poopćena rasprava o drugom, dijalogu i susretu vuče za sobom sav mogući teret apstrakcije. Izlišnim diviniziranjem drugog u stanju smo previdjeti i najveće banalnosti. Kao da drugi ne može, na primjer, biti nedosljedan i prevaran. Ili biti u opasnosti zbog zablude. Pa i, gle čuda, biti opasan.

Glede autoričine tvrdnje kako je “temeljna kršćanska vrijednost uspostavljanje odnosa”, njezina pozivanja drugih na “ispit ortoprakse” te pribjegavanja eufemizmima poput “miriši na liberalno” i “tzv. liberalno”, kojima očito hoće reći da smo u zabludi što organizacije poput Catholics for Choice smatramo liberalnima, želim pojasniti što sam u prethodnom tekstu mislio kad sam se dotaknuo dotične organizacije i pobačaja kao samo jednog od problematičnih momenata.

Pritom napominjem kako pitanje početka života jednog ljudskog bića nije teološko pitanje, nego znanstveno. Na njega se često, s ovim ili onim razlogom, odgovara teološki te se tako u moru polu-odgovora i ne-argumenata javi čak i zahtjev za pluralizmom teološkog mišljenja. S kojim to pitanje nema apsolutno nikakve veze.

No evo nečega o čemu možemo teologizirati.

U prethodnom tekstu spomenuo sam film spomenute organizacije. Ovaj put osvrnut ću se na liturgijski priručnik u njihovu izdanju o obredima za majke koje razmišljaju o pobačaju.

Ostavimo po strani selektivno pridavanje važnosti nauku Crkve, kao i jezivost činjenice da je doslovno riječ o liturgiji za pobačaj.

Središnju ideju pamfleta, a po svemu sudeći i organizacije, čini nimalo suptilan silogizam: A) kler, teolozi i laici zajedno razvijaju nauk Crkve, B) mnogi teolozi i laici vjeruju da pobačaj može biti moralan te da zadnju riječ uvijek ima savjest, stoga C) kada netko čini što “u dobroj vjeri” (ovdje u smislu “ne smatrajući nešto grijehom”), u skladu je s “naukom Crkve”, te niti čini grijeh niti potpada pod izopćenje.

Osim što je logika “ispovjedi ako misliš da je grijeh” u najmanju ruku sve samo ne katolička, ona onkraj teoloških okvira kao pretpostavku može jedino imati ideju da je nešto nemoralno samo ako mislimo da jest. S jedne strane, ta pozicija je toliko banalna da je svaka daljnja kritika praktički suvišna. No s druge strane, u mjeri u kojoj ono verbalizirano predstavlja tek djelomični privid onog nutarnjeg, imamo razloga biti istinski nemirni pred tim narativom. Jedno je jasno. Obredi i molitve u spomenutom priručniku ne mogu bez opasnog proturječja biti upućeni Bogu kršćanske vjere – jedinomu Gospodaru života, koji dijete o čijem životu se u tu potencijalno odlučuje, “na svoju sliku” “oblikuje u majčinoj utrobi”. Suvišno je spomenuti, no u njima iščitavam jedino Moloha. A poradi neupućenih važno je na ovom mjestu također upozoriti kako svaki katolik s obzirom na stupanj uključenosti u izvršenje pobačaja potpada pod kaznene odredbe povezane s kan. 1398, što je u najgorem slučaju izopćenje. Zanimljivo bi bilo vidjeti kako pluralizam (katoličkog) teološkog mišljenja funkcionira u ovom slučaju.

Osnovno pitanje koje iziskuje čitanje teksta prof. Brnčić čak i nije mogu li svetost ljudskog života i djelatna ljubav prema bližnjemu biti opće dobro – tzv. “mjesto trećeg” – na temelju kojeg imamo graditi odnos i dijalog, pa niti, suprotno, što bi to sve za “pravi” dijalog trebalo biti suspendirano. Nego, ključno pitanje, i to bih nazvao meta-problemom, jest na kome je da o svemu tome odlučuje.

Gotovo nitko neće imati problem s općim tvrdnjama poput te da je čovjek biće odnosa ili, radikalnije, da je Ja uvjetovano s Ti, ili da ja postajem ja tek u odnosu s drugim, i tomu slično. Problem nastaje kada mi drugi ide reći nešto o meni što ne bih htio čuti. Nadalje, neprijeporno je da odnos stoji u temelju kršćanstva. Ali ono kakav bi on trebao biti i čemu bi trebao služiti, očito ni najmanje nije samorazumljivo. Jer, na primjer, o svojevrsnom odnosu govori i Pavao kad kaže “jedimo i pijmo jer sutra nam je umrijeti”. Ono, dakle, gdje smatram da prof. Brnčić griješi jest u smještanju pitanja autentičnog kršćanskog odnosa u uzak hermeneutički diskurs lišen ključnih elemenata jednog takvog odnosa. I upravo sam tomu smjerao prethodnim tekstom upozorivši na “dijalog o vjeri lišen bilo kakvih izvan-vjerskih implikacija”, odnosno na “dijalog o vjeri bez djela, ili u krajnjem slučaju strogo određenog opsega djela u koje se ona smije miješati”.

Mi vjernici često smo uvjereni kako smo spremni na dijalog s ateistima ili agnosticima, a istovremeno ne podnosimo ni najmanju kritiku drugih vjernika. To nas dovodi do još jednog momenta razjašnjenja. Dijalog vjernika i ateista u ovom kontekstu zapravo bi trebao biti dijalog različitih svjetonazora. Ili različitih nazora, razmjerno konkretizaciji mjesta odnosno okvira dijaloga. Problem koji sam načeo ovim i prethodnim tekstom jest pitanje ne/ispunjavanje tog ideala, uz istovremeno vikanje i mahanje njime.

I razumije se, prirodno je lakše razgovarati s nekim s kime se slažemo, još više s onim od kojeg koliko-toliko sigurno ne očekujemo kritiku. Vjerujem da bi se svaki iskreni vjernik ili ateist složio s time. Jednako tako je lakše sugovornika neistomišljenika, pogotovo onoga koji mi iznosi kritiku, etiketirati time da nameće svoju istinu i svoj svjetonazor, nego mu barem obrazložiti uvjerenost u ispravnost vlastite pozicije. No iz toga što je nešto lakše ne proizlazi da je za našu subjektivnost, za naš identitet i naše stavove to bolje. Ako doista držimo do toga, onda nećemo od svojih sugovornika činiti slamnata strašila, nego ćemo svaku kritiku objeručke prihvatiti i dobro izvagati prije nego na nju odgovorimo. A pogotovo smatram da od kritike ne bismo trebali bježati, nego je rado prihvaćati, kada svjesno izlazimo iz svog područja kompetencije.

Konačno, trebamo razlikovati između poštovanja uvjerenja drugih, njihova odobravanja te preuzimanja tih istih uvjerenja. Zamislimo li situaciju u kojoj vjernik i ateist o jednoj stvari iznose praktički iste stavove, odnosno nazore, za njih samim time u neizmjerno manjoj mjeri vrijedi da svojim dijalogom utjelovljuju susret različitih svjetonazora, nego što je to u scenariju dijaloga vjernikâ različitih konfesija ili vjernika i ateista koji o jednoj stvari imaju bitno različite, pa i oprečne stavove – a susreću se i dijalogiziraju. Naše društvo pati od kroničnog nedostatka potonjeg. Poanta svega rečenog bila je podvrgnuti kritici pokušaj da se pod time prodaje nešto drugo.

Valentino Findrik | Bitno.net

Objavljeno: 10. ožujka 2017.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi