O INICIJATIVI 'U DOBROJ VJERI'

Analiza buđenja katoličkih ‘liberala’ u Hrvatskoj – ili slabašan dijalog o vjeri i slabašna vjera u dijalog

Je li savjest, barem za katolike, “najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini” i gdje on otkriva “zakon što mu ga je Bog upisao” (KKC 1776), ili pak u našem suvremenom shvaćanju savjesti nema mjesta ničemu navedenom. I što s dijalogom? Je li za dijalog doista dovoljno da “dvoje govori”, makar govorili isto ili do te mjere politički korektno da je u konačnici nemoguće izvući konkretnu poruku?

u dobroj vjeri

Krajem prošle godine hrvatska se javnost upoznala s prvom organiziranom pojavom “katolika za izbor”. Riječ je o inicijativi U dobroj vjeri, koja se pojavila kao lučonoša poznate američke organizacije Catholics for Choice (u nastavku CFC). Bez imalo pretjerivanja, za potonju stoji da u središtu svoga djelovanja ima organizirano protivljenje nauku Katoličke Crkve – s posebnim naglaskom na moral i ekleziologiju – u gotovo svim ključnim pitanjima. Od najzvučnijih njihovih stavova valja istaknuti zagovaranje “prava na pobačaj”. Ovaj tekst predstavlja pregled dosadašnjih aktivnosti te inicijative, te pokušaj njezina smještanja u širi kontekst aktualnih kretanja u pogledu uloge i mjesta religije u javnoj sferi.

Budući da su na domaćoj sceni nastupili pod egidom CFC-a, valjanom polazišnom točkom smatram pitanje katoličkog identiteta. Ili bolje, ustrajanja na katoličkom identitetu. Usput rečeno, podsjećam kako smo za vrijeme američke predsjedničke kampanje, igrom Providnosti, upoznati s nastankom organizacija poput Catholics in Alliance for the Common Good i Catholics United s ciljem bazičnog potkopavanja Katoličke Crkve u SAD-u. To smatram samo dodatnim razlogom zbog kojeg kao vjernici i građani “u dobroj vjeri” trebamo biti oprezni spram pokreta koji bi mogli odgovarati istoj paradigmi.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Kada okosnicu nečijeg nazora čine pitanja kontracepcije, pobačaja, definicije braka, odnosa hijerarhije i vjernika laika, odnosa Crkve i države i sl., te kada u pogledu tih pitanja osoba bez iznimke odstupa od nauka Crkve – koja kao institucija ima jasno definiran sustav vjere, kulta i morala te svoje legitimno pravno uređenje – čini mi se logičnim da bi osoba trebala moći objasniti kako to da svako od tih neslaganja ne vidi kao otvorena izlazna vrata; odnosno, kako to da unatoč aktivnom protivljenju nauku Crkve, i dalje bira deklarirati se katolikom.

Ne mislim to, naravno, u smislu “ako ti se ne sviđa, tamo su ti vrata”, nego radije u smislu polaganja računa o nadi koja je u nama. Pitanje je primjenjivo na bilo koji od slojeva hijerarhije identiteta, među kojima se onaj svjetonazorski ili konfesionalni nalazi pri samom vrhu. Nešto o dotičnom pitanju govori nam geslo inicijative U dobroj vjeri. “Vjernici koji žive svoju vjeru i poštuju uvjerenja drugih” neozbiljna je pozicija iz barem dvaju razloga.

Na prvom mjestu, tumačeno u kontekstu dosadašnjih aktivnosti inicijative, ona podrazumijeva kontrastno pozicioniranje spram ostalih vjernika koji, valjda trebamo pretpostaviti, ne poštuju uvjerenja drugih. Drugi problem otkriva se u različitim očitovanjima tog poštovanja prema uvjerenjima drugih. Ono obično pokriva širok dijapazon političke korektnosti – od stajališta da ne postoji istina nego tek različite perspektive, do radikalnih pozicija koje gotovo kanonski uređuju što i kako se smije, odnosno ne smije misliti i govoriti. Tako bi, na primjer, sudeći po onome što bi trebalo biti božićna čestitka na Facebook stranici inicijative, katolicima umjesto Božića prikladnije trebalo biti čestitati “ugodne i sretne blagdane”.

Iako još uvijek nemaju vlastita izvornog sadržaja po čijim bi ih se plodovima moglo raspoznati, javno odobravanje CFC-a, sadržaj dosadašnjih tribina, kao i izbor dosadašnjih suradnika, dovoljni su za prilično jasnu i nedvosmislenu sliku ove inicijative.

Prvi od dvaju njihovih dosadašnjih javnih događaja na kojima sam bio – nota bene u zajedničkoj organizaciji s GONG-om i Kućom ljudskih prava – bilo je predstavljanje inicijative u sklopu Human Rights Film Festivala. Događaj je obuhvatio i projekciju promotivnog filma CFC-a, “Catholics for Choice: The Secret History of Sex, Choice and Catholics”. Osim što film kroz izraženo neslaganje s naukom Katoličke Crkve obrađuje teme poput savjesti, spolnosti, kontracepcije, pobačaja, definicije braka, odnosa crkvene hijerarhije i vjernika i sl., u njemu se nimalo suptilno postavlja i ideja da dotična organizacija predstavlja glas ogromnog broja katolika (na jednom mjestu spominje se omjer od vrtoglavih 98% vjernika) koji se ili ne usuđuju ili nisu sposobni usprotiviti se nauku, odnosno učiteljstvu Crkve. S tim u vezi, usuđujem se reći kako je predstavljanje vlastitog, nerijetko krajnje marginalnog nazora u stvarima morala, vjere, politike ili društva kao stajališta koje “zapravo” dijeli većina društva, beskrajno problematična te ujedno poznata lijevo-liberalna metoda od koje se, sudeći po dosad viđenom, ne ograđuje ni inicijativa U dobroj vjeri.

Gost obaju događaja bio je dominikanac Srećko Koralija, po svemu sudeći prijatelj inicijative. Dužan sam, nažalost, reći kako je p. Koralija propustio nebrojene prilike dosljednog zastupanja stavova Katoličke Crkve u mnogim bitnim pitanjima. Sažeto, kada vaš sugovornik, posebno ako je riječ o vjerniku katoliku, govori u prilog stvarima kao što je “pravo na pobačaj” te pritom banalizira i odbacuje nauk Crkve i odredbe kanonskoga prava, a vi kao teolog na to ne odgovorite u najmanju ruku ukazivanjem na zablude – zakazali ste. I nikakvo vas “kontekstualiziranje” niti “nijansiranje” – omiljeni pojmovi verbalnih gimnastičara svih provenijencija – ne može opravdati.

Na drugom njihovu događaju predstavljen je zbornik radova Vjera u dijalog, koji je okupio imena poput Norberta Recka, Terese Forcades, Hrvoja Jurića, Viktora Ivančića i dr. I kako se kaže, “vrag je u detaljima”. Jedan takav detalj na spomenutom događaju bila je izjava Zorana Grozdanova, urednika zbornika, koji je svoje viđenje pluralizma i dijaloga objasnio riječima:

“Je li pluralizam kada mi dovedemo za stol Ninu Raspudića i Dragu Bojića, koji će se svađati? I onda ćemo reći: vidite, postoje drugačija mišljenja.”

Ako bih na tu tvrdnju išao odgovoriti jednako uskogrudno, rekao bih kako bi upravo takva rasprava bila pravi dijalog, za razliku od razgovora, primjerice, svećenika i ateista na temu oko koje se u potpunosti slažu. No jasno je: dijalog je i prvo i drugo. Međutim, postavljam pitanje: Koji od dvaju scenarija zaista odgovara istinoljubivosti – kojoj bi, osim upoznavanju drugoga, svaki iskren dijalog trebao težiti, i koji od njih zapravo predstavlja sliku pluralističkog društva različitih svjetonazora?

Osim toga, nameću se brojna druga pitanja koja bi mogla podići maglu i otvoriti prostor jasnijem pozicioniranju stavova u dijalogu kakvog je naše društvo doista potrebno. Jedno od njih je pitanje shvaćanja ključnih koncepata, poput savjesti, vjere, istine i uopće smisla dijaloga. Je li savjest, barem za katolike, “najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini” i gdje on otkriva “zakon što mu ga je Bog upisao” (KKC 1776), ili pak u našem suvremenom shvaćanju savjesti nema mjesta ničemu navedenom. Otvara li se ovdje prostor za revolucionarno sola conscientia, na način da bi to zlatno tele odjednom trebalo biti nedodirljivo apsolutno svemu, uključujući i Pismo i Tradiciju? Ili je to načelo možda već duboko u temelju njihova svjetonazora te naši promicatelji dijaloga očekuju da ga besprigovorno prihvatimo, samo to ne govore na glas? I što s dijalogom? Je li za dijalog doista dovoljno da “dvoje govori”, makar govorili isto ili do te mjere politički korektno da je u konačnici nemoguće izvući konkretnu poruku? Ili bismo u pluralističkom društvu trebali težiti višim kriterijima dijaloga, tako da ga ne shvaćamo kao nešto u sebi svrhovito, nego kao sredstvo? Što, usput, vrijedi jednako za slobodu govora.

Pojava inicijative U dobroj vjeri osobno me iskreno obradovala, kao što je slučaj s bilo kakvom naznakom istinskog dijaloga i nastojanja oko međusobne odgovornosti, solidarnosti i suživota u našem višestruko ojađenom društvu. No u dosadašnjem radu inicijative nismo mogli svjedočiti ničemu od navedenog. Nikako ne istinskom dijalogu, a vrlo je upitno i koliko, onkraj privlačnih floskula, možemo govoriti o poštovanju uvjerenja drugih. Inicijativa, na krilima nazorâ i aktivnosti CFC-a te svojih dosadašnjih suradnika, postavlja se kao glas vjernika koji se ne poistovjećuju s moralno i politički konzervativnim stavovima. I to je sasvim legitimno. No nije legitimno, a niti u duhu kršćanstva, na temelju vlastitog shvaćanja dijaloga, savjesti i vjere isključivati one koji te koncepte shvaćaju drukčije, te se unatoč tome predstavljati nositeljem vjere u dijalog i pluralizam.

Ovakav pristup dijalogu i vjeri možda jest napredak u odnosu na shvaćanje vjere kao privatne stvari “za četiri zida”. No, prodremo li ispod površine, nalazimo dijalog o vjeri lišen bilo kakvih izvan-vjerskih implikacija. To je dijalog o vjeri bez djela, ili u krajnjem slučaju strogo određena opsega djela u koje se ona smije miješati. Drugim riječima, ovakve inicijative u pluralističkom društvu kakvo je naše za vjeru i dijalog predstavljaju jedan korak naprijed, dva koraka natrag – tri koraka ulijevo.

Valentino Findrik | Bitno.net

Tekst nastavlja ispod oglasa


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 23. veljače 2017.

Možda vam se svidi