KATOLIČKI POGLED NA DEMOKRACIJU

Prekid s dogmama liberalizma

Liberalizam i religija: Sve dokle je poruka Crkve suvremenom svijetu poruka suradnje u smislu čisto materijalnih ciljeva (čista voda za piće, pravednija raspodjela dobara, stabilnost i sklad obitelji), njezine usluge državi mogu biti dobrodošle, ali nikada neće biti ključne za ljudski napredak. Ono što nije ključno je opcionalno, a što je opcionalno, s vremenom padne u zaborav. Ako Crkva ljudskom biću ne ponudi više od života u ovom svijetu, ona ljudskom biću ne nudi ništa što ono ne može naći drugdje

demokracija liberalizam i religija

Foto: Wikimedia

Liberalizam je započeo kao politički projekt koji teži ograničavanju uloge religije u javnom životu. No pokazalo se da je religiozne impulse teško ugasiti, čak i u sekularnim društvima. Suvremeni sekularni liberalizam želi biti univerzalni projekt koji nadomješta tradicionalnu religiju i potiskuje ju u sferu privatnoga. Paradoksalno, ovaj proces frustrira duhovne čežnje mnogih današnjih sekularnih ljudi, nezadovoljnih pukim konzumerizmom, koji žele sudjelovati u nečemu većem od njih samih. Njihovo sve upornije odbijanje liberalnog projekta potaknulo je krizu koja se najjače osjeća na području politike. Ona je poprimila oblik nanovo probuđenog nacionalizma, automatske reakcije na suzbijanje vjere – neprikladne i možda opasne reakcije. Moramo se drugačije pozabaviti slabošću liberalnog modernizma, a to znači metafizički. Nema sumnje da pozivanje na metafiziku mnogima djeluje neobično apstraktno i nebitno. Politika zahtijeva akciju, i ljudi žele vidjeti crkvene vođe, političare, odvjetnike i kolumniste kako se bore za vjerska pitanja. S ovim se instinktom može simpatizirati, ali njime se ignorira dublji problem. Sukob oko metafizike bio je konkretan problem od početka. Oduvijek je bio.

Jedna priča o modernoj demokraciji ide ovako: sukobi oko religijskih apsoluta u pretprosvjetiteljskom kršćanskom razdoblju europske civilizacije potaknuli su spoznaju da se naš javni život ne smije konstituirati apsolutističkim obvezama. Kako bi napredovale pluralistički i mirno, demokratske vlade moraju raskinuti povezanost s vjerskim uvjerenjima i distancirati se od robusnih metafizičkih opisa stvarnosti i ljudske svrhe. Prostor za međusobni ljudski sklad otvara se samo onda kada postoji javni trg na kojemu metafizički protivnici mogu živjeti u međusobnoj toleranciji. Danas se taj pogled prenosi u jednostavno teoretsko načelo. Moderna država treba prakticirati „ekumenizam” teoretskog minimalizma – ona ne afirmira nijedno specifično vjerovanje, dopuštajući tako da supostoje razna vjerovanja svih onih što naseljavaju javni prostor. Liberalni modernizam funkcionira kroz asketizam, ograničavajući naše najjače metafizičke prosudbe, a ne zasićujući njima javni život.

John Henry Newman drukčije je gledao na moderni demokratski liberalizam. U svom je govoru “Biglietto” noć prije nego što je proglašen kardinalom izjavio: “Trideset, četrdeset, pedeset sam se godina odupirao, koliko god sam mogao, duhu liberalizma u vjeri… Liberalizam u vjeri je nauk da u vjeri nema definitivne istine, nego da je jedno vjerovanje dobro koliko i drugo, i taj nauk danomice stječe pristaše i snagu.” U jednoj poduljoj bilješci u svome djelu Apologia pro vita sua Newman nudi definiciju liberalizma u kojoj njegova načela predstavlja u obliku vjerovanja koje se sastoji od osamnaest stavki. One funkcioniraju kao sustav sekularne vjere i daju orijentir modernoj politici u Engleskoj, nešto slično čemu je 39 članaka vjere služilo u 17. stoljeću. Kod tog je pogleda na svijet temeljan primat onoga što Newman naziva „načelom privatne prosudbe” u svim vjerskim, moralnim i filozofskim pitanjima. Suvremena je osoba slobodna definirati svoje vlastito značenje, a da bi to učinila, mora biti slobodna od svih utjecaja vjerskih vlasti. No to ima svoju cijenu: suvremeno se društvo mora distancirati od svakog kolektivnog objašnjenja značenja i od svih vlasti koje artikuliraju takve tvrdnje. Što se tiče definiranja ili obrane značenja života, tu se svatko bori za sebe.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prvi je pogled na demokraciju više libertarijanski, i na neke važne načine poklapa se s kršćanskim idejama. Drugi pogled na demokraciju manje je libertarijanski, i daje naslutiti da se u srcu suvremenog svijeta vodi implicitna i burna teološka debata (kojoj se pridružio islam) o tome je li i u kojoj mjeri tradicionalna vjera kompatibilna s modernom demokracijom.

Čini se da se suvremeni sekularni progresivisti uklapaju u Newmanov opis u tome što ih pokreće vjerovanje koje je i antikršćansko i apsolutističko, i oni ga vrlo aktivno provode. No sekularizam našeg vremena prepun je frakcija, i obilježen je ideološkim neslaganjem i heterogenošću, što se ne slaže s Newmanovom verzijom liberalizma kao raznolika pokreta s jedinstvenim naukom. Intelektualno je previranje očito kada razmotrimo tri metafizičke vizije stvarnosti koje sekularisti promiču, od kojih nijedna nije kompatibilna s kršćanstvom, a ni jedna s drugom.

Jedan od tih pogleda potječe iz klasičnog liberalizma – Locke, Kant i Rawls. On naglašava metafizičko prvenstvo slobode izbora u individualnom subjektu. Njegov je poklič autonomija, a plod mu je etika autentičnosti. Svaka osoba ima pravo definirati značenje svoga života, svoje seksualnosti, svog načina sudjelovanja u građanskom prostoru i svoje potrošačke prilike. Iz te metafizike dobivamo govor o kulturi pravâ, i ideju da iskrenost uvjerenja služi kao moralno jamstvo za stavove koje osoba ima.

Tu je i suparnička vizija postmodernih teoretičara koji slijede Marxa, Nietzschea, Freuda i Foucaulta u definiranju načina na koje duboka strujanja u ljudskoj kulturi oblikuju naš mentalitet, strukturiraju naše predrefleksivno tumačenje iskustva, i privilegiraju nas ili nam oduzimaju moć na načine koje ne možemo vidjeti. Bit Nietzscheove metafizike je moć, a ne prava ili individualna autonomija svakoga građanina. Kada porušimo društvene konvencije koje su arbitrarne i opresivne, stvara se prostor za umjetničku kreativnost i dionizijsku slobodu u svijetu obilježenom malograđanskim konvencijama i estetskom osrednjošću. Iz te misaone struje proistekli su diskurs proročke denuncijacije, militantni pozivi na radikalnu kulturnu transformaciju, i politika identiteta.

Tu su i znanstveni materijalisti, koji smatraju da se poslije suvremene znanstvene revolucije velike filozofske i vjerske vizije prošlosti moraju odbaciti. Njihov je poklič napredak. Suvremena znanost ogoljuje iluziju naše vjerske prošlosti i stvara prostor za bolje društvo i racionalniji svijet. Dva motora napretka su znanstveno znanje i bolja tehnologija. Pravi humanizam je materijalan: bolja medicina i hrana, borba za produženje života, i sprječavanje smrti. Ovi zagovornici demokratskog liberalizma obično slijede Novi ateizam i zalažu se za politički internacionalizam, koji promiče univerzalno obrazovanje u znanosti i korištenje tehnologija za unaprjeđenje života.

Te tri misaone struje nekompatibilne su jedna s drugom na važne i temeljne načine. Materijalizam i scijentizam prihvaćaju objektivnost suvremenog znanstvenog znanja i fizikalnost ljudske životinje, ali nijedan materijalistički opis ljudske osobe ne pruža prikladan temelj za afirmaciju slobode kao nesvedivog elementa u ljudskoj osobi, a kamoli za autonomiju liberalne osobe kao etičkog subjekta pravâ. Nietzsche i Foucault u svojoj misli nemaju prostora za kantovsku teoriju pravâ, niti za teoriju univerzalnog političkog morala kakvoga ga pretpostavlja srednjostrujaški moderni liberalizam. Upravo suprotno: njihovi projekti navode da se prema pretenzijama rawlsovskog liberalizma odnosimo kao prema arbitrarnom nametanju volje za moći. Oni tvrde da su filozofije liberalnih sekularnih elita metafizički neutemeljene jednom kada ih se odvoji od prastarih vjerskih uvjerenja. Zapravo kažu da sekularni liberalizam cilja na utemeljenje i održavanje arbitrarno odlučenog sustava sekularnog kapitalizma i seksualnog konvencionalizma (upamtite da ovo može biti istina čak i ako se konvencije promijene). Te ličnosti ne tvrde da je moderno znanstveno znanje lažno, nego samo da sâmo znanje fizikalnih struktura nikada nije dovoljno za moralne norme ili dublje metafizičke tvrdnje o značenju. Oni bi u „ciljevima napretka” osobe kao što je Richard Dawkins vidjeli jednu vrstu teoretske nekoherentnosti i moralnog licemjerja.

Sekularni progresivisti slabo su napredovali u postizanju koherentnosti između tih struja sekularnog mišljenja. Inkoherentnost ima stvarne posljedice jer ometa njihove napore pri motiviranju daljnje političke posvećenosti. Suprotno svojim marksističkim pretečama, današnji sekularisti nemaju dubokog razumijevanja ljudskoga stanja koje bi mogli ponuditi svojim istomišljenicima. Marksizam je bio duboko pogrešan i smrtonosan u ogromnim razmjerima, ali izložio je temeljne koncepcije prirode, povijesti i čovjeka. Suvremena sekularna metafizika posve je prazna. Kada ih se pita o tim nekoherentnim misaonim strujama, branitelji sekularnog pravovjerja oslanjaju se na ključne dogme napretka, autonomije i inkluzivnosti kao načina pomirivanja frakcija. Krhki politički pragmatizam omogućuje im da se ujedine usprkos svojim metafizičkim razlikama, često potaknutim onime protiv čega su (kršćanske intelektualne baštine, pro-life pokreta, tradicionalnih koncepcija seksualne komplementarnosti).

Sv. Toma Akvinski govori o vrlini pietas kao onoj dimenziji pravde po kojoj smo spremni priznati svoju zavisnost o stvarnosti većoj od sebe. Pokazujemo zahvalnost ili ljubav prema roditeljima, koji su nam dali život, ljubav, potporu i obrazovanje. Pokazujemo poštovanje i ljubav prema domovini, patria, koja osigurava političko i kulturno blagostanje. Pietas prema Bogu izvire iz spoznaje da sve što imamo i jesmo dolazi od stvaralačkog čina Boga, koji nas održava na životu i svojom božanskom providnošću upravlja svijetom.

Pietas se može istisnuti, ali ne i iskorijeniti. Ljudska žeđ za pripadanjem nečemu većem od sebe progoni modernu post-prosvjetiteljsku državu. U svijetu u kojem je obiteljski život duboko oslabljen (poslije seksualne revolucije), a javno prakticiranje religije mnogima je strano, pietas se kristalizira oko države, koja sada preuzima breme pružanja značenja u životu. Kako bi država postala vjerski i sveopće uključiv projekt, ona obično mora imati univerzalne obzore, što znači da se patriotizam mora smanjiti, a jedna vrsta mesijanskog internacionalizma povećati. Svaka je država sada dio većeg sekularnog poretka univerzalne političke povijesti. Neke su države dinamičniji promicatelji novog liberalnog poretka od ostalih, ali sve su u njega uključene. Svaki iskreni sekularni liberal je prorok koji navješćuje budućnost. Ta vizija očita je već u Kantovu djelu “Religija unutar granica pukoga uma”. Vjerski obzor prosvijetljenog modernog čovjeka treba biti politički i od ovoga svijeta. Univerzalna etika mira, širenje ustavne demokracije, sloboda tiska, sekularna ograničenja uključenosti vjere u javni život, i kozmopolitska etika internacionalizma – to su ciljevi novoga čovjeka. On ima kozmologiju bez transcendencije, gdje je najviši cilj raspodjela dobara (materijalnih i obrazovnih) među mnogima putem tržišnih gospodarstava, međunarodnih državnih ugovora, i birokratskog nadzora.

Liberalni pogled pokazao se iznimno uspješnim među elitom u zapadnoj Europi i sjevernoj Americi u barem dvije generacije. No možemo zamijetiti i tendencije koje predstavljaju protutežu: populacije koje u modernoj liberalnoj viziji ne pronalaze dovoljnu hranu (duhovnu i materijalnu). Ova antiinternacionalistička dinamika posljednjih godina je poprimila različite oblike u Rusiji, Engleskoj, Turskoj ili u Sjedinjenim Državama, jer su nacionalne tradicije različite. No u svakome slučaju pobuna protiv liberalne vizije poprimila je primarno sekularan oblik, obilježen alternativnim oblikom pietas, koji reafirmira prvenstvo patriotizma nad internacionalističkim aspiracijama sekularnog modernizma. Ta je dinamika mnoge od nas šokirala, ali možda nije trebala. Na kraju krajeva, država je osobina ljudske prirode, iako ponešto ontološki nedefinirana i povijesno nestabilna. Ona konsolidira i očituje koherentno kulturno jedinstvo, savez koji povezuje ljude. Umjeren patriotizam je prirodan, a ne zao, i njegova ciklička ponovna pojavljivanja u ljudskoj povijesti neizbježna su.

No liberali nisu posve u krivu ako mu ne vjeruju. Nacionalizam se može zatvoriti sam u sebe, pokretan iracionalnim rasizmom. Moramo se potruditi i da patriotizam uključuje i pravo poštovanje za prirodnu ljudsku obitelj, koja je temeljna stanica ljudske kulture, i za slobodu vjere, uključujući etički univerzalizam što ga Crkva pruža. Nacionalizam (ili kozmopolitski elitistički liberalizam) koji zauzima mjesto obitelji postaje totalitarističkim. Kada država hoće biti ultimativni orijentir u vjerskim pitanjima, ona postaje pseudoteološki cenzor slobodnog uma, bez temelja. Istina je da je u ljudskoj povijesti samo Katolička Crkva ostvarila ikakav dugoročni uspjeh u održavanju sklada između načela uravnoteženog nacionalizma i etičkog univerzalizma. Karikaturalne zamjene sekularnog modernizma koje se natječu protiv Crkve uvijek griješe na jednoj ili drugoj strani, obično na štetu obje.

Demokracija nije problem per se. Ona je sredstvo ostvarivanja cilja. Cilj koji je u pitanju je zajedničko političko dobro, kolektivni život pojedinaca, obitelji i organizacija koje opstoje unutar veće cjeline u kojoj mogu napredovati. Kao način vladavine, demokracija ima svoje prednosti. Ona potiče sudjelovanje i odgovornost svjetine kao cjeline, pruža mjere kojima štiti njihove slobode, dopušta supsidijarnost manjih skupina, i tjera tirane i ideološke despote. Samom je svojom prirodom antielitistička, a to sa sobom nosi mnoštvo slabosti. Demokracije su podložne hirovima površnih kolektivnih ideologija: indoktrinaciji masa temeljenoj na televizijskim vrijednostima, demagogiji, političkoj korektnosti i utjecajima plutokracije. U demokraciji bogati mogu kupiti utjecaj. Političke stranke ostaju na vlasti koristeći na sve većoj razini ogromne financijske resurse.

Kada sv. Robert Bellarmine piše o idealnom obliku vlasti za stvarni svijet kojem je obilježje ljudska sebičnost, on se zalaže za ravnotežu moći. Njegova je vizija mješavina monarhije, aristokracije i predstavničke demokracije. Svaki od tri oblika klasične vlade na svoj način služi zajedničkom dobru, i nastoji kontrolirati pretenzije na apsolutizam koje se mogu pojaviti kod drugih. Ovaj ideal bolje predstavljaju moderni oblici europske vlade nego američki konstitucionalizam 21. stoljeća, no on nam i nije strašno daleko. I kod Akvinca nalazimo iznenađujuće relevantna razmišljanja o ovom pitanju. Kada promišlja o pitanju monarhije i prijenosu moći, on pita treba li narod birati svoga kralja. Njegov je odgovor potvrdan. Najbolji oblici vlade čine kraljevsku ili izvršnu granu izravno odgovornom podanicima države. To osigurava veću odanost podanika i veću odgovornost kralja. Na jednom drugom mjestu Akvinac pita može li se kršćanski narod pokoravati vladaru otpadniku ili poganinu. Pitanje za sv. Tomu nije bilo hipotetsko, jer je car Fridrik bio odbacio katoličku vjeru i promicao islam kao praktičnu uvredu tadašnjem Papi, s kojim je bio u otvorenom građanskom ratu. Taj je vladar ubio dvojicu Tomine braće. Akvinac odgovara da kršćanin može živjeti pod nekršćanskim vladarom bez neposlušnosti vjeri, sve dokle je vladar u pitanju voljan prepoznati prirodno pravo i svojim podanicima dopustiti da ga poštuju.

Poanta ovih primjera jest obznaniti da, kao prvo, ne postoji savršeno doba. Ljudska bića bore se s posljedicama istočnoga grijeha pod svakim političkim režimom, čak i ako su neki bolji od ostalih. Kao drugo, načela političkog realizma što su ih iznjedrili katolički mislioci u prijašnjim, manje demokratičnim vremenima, i dalje se mogu prilično izravno primijeniti na naše vrijeme. Ideja katoličke demokracije ne predstavlja problem u načelu. Postoje zlodusi koji progone svaku demokraciju, no tome je tako zato što postoje zlodusi u građanskom poretku općenito. Njih se ne može zauvijek pobijediti nijednim oblikom ljudske političke samoorganizacije. Tu vrstu zloduha može se istjerati samo molitvom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ono što je danas potrebno je katolička metafizika demokracije. Kozmopolitski liberalizam u sebi je nestabilan, no takva je trenutna katolička reakcija na njega. Crkvino korištenje demokracije kao nedvojbenog dobra ima dvije povijesne faze, obje recentne i ograničene uspješnosti. Prva je bila poslije 2. svjetskog rata – pad totalitarnih režima i pojava kršćanske demokracije u zapadnoj Europi. Ona je omogućila kulturni prostor i pokretala je optimizam koji je II. vatikanski koncil učinio mogućim. Možda smo navikli razmišljati o sekularizaciji koja je uslijedila nakon Koncila kao o znaku njegove bezuspješnosti, unatoč svim dobrim namjerama. No stvari su mogle biti mnogo gore. Pozitivna vizija kršćanskog humanizma koju je artikulirao Koncil u zapadnoj je Europi bila nadahnuće u kritičnom trenutku. Crkva je mogla razviti kompleksan društveni nauk u demokratskom kontekstu baš u vrijeme kada je to bilo bitno, reagirajući tako na suparnički sustav totalitarnog komunizma, koji je prijetio proždiranjem šireg političkog poretka svjetske povijesti.

Druga faza dogodila se za pontifikata Ivana Pavla II., prvo u izravnom sukobu s komunizmom, a zatim nakon njegova poraza. Demokratska tržišna gospodarstva uspjela su, a komunizam se raspao, no kraj 2. svjetskog rata mnogi su smatrali trijumfom isključivo kapitalizma, a ne duha. Crkva se našla u paradoksalnoj situaciji. Promicala je sustav koji sada nema potrebe pozivati se na svoje vjerske korijene i prema njima je ravnodušan.

Bilo je jedno vrijeme kada su crkveni vođe mogli nastaviti promicati demokratske vrijednosti kao dio strategije formiranja budućnosti modernog Zapada. Ta je strategija izgubila svoju snagu, a Crkva sada riskira da postane sociološki geto, ili, što je još gore, arheološki muzej ideja. Danas se čini da su preostale tri mogućnosti. Jedna je ponovno naglasiti poistovjećivanje katoličanstva s modernom liberalnom kulturom. Crkva treba ponovno osmisliti samu sebe kao fleksibilnu Crkvu permisivnosti, koja prigrljuje metafizičku neodređenost i moralnu fluidnost modernizma. Naša fluidna kultura može biti istinski duhovna i implicitno kršćanska sve dokle svaka osoba iskreno izabire svoje mogućnosti. Milost pretpostavlja iskrenost i gradi na njoj.

To je mogućnost za većinu sjevernoeuropske katoličke hijerarhije. Njezin se kraj može vidjeti u sudbini modernog protestantizma. Državne socijalne službe već ostvaruju glavne političke ciljeve ove inačice kršćanstva, i država spretno instrumentalizira Crkvu radi vlastitih ciljeva. Sociološki su ishodi previdljivi. Kada je narod pozvan sudjelovati u kršćanstvu samo da se obrazuje u onome što je Newman smatrao doktrinama liberalizma popraćenima polifonom glazbom, on radije ostaje kod kuće i gleda nogomet.

Druga je mogućnost kultivirati kreativnu manjinu koja čuva i promiče zaboravljene ideale kršćanskog humanizma. Ovaj cilj može biti više ili manje kontrakulturan. Posljednjih se desetljeća pojavila jedna vrsta dvojne retorike – retorike popratne okolnosti i retorike strateške provokacije. Kada je Ivan Pavao II. prvi put posjetio Francusku kao papa, njegove su prve riječi bile: „Prva kćeri Crkve, što si učinila sa svojim krsnim obećanjima?” No također je istaknuo ključne oznake razdoblja poslije 2. svjetskog rata: suvremena ljudska prava i demokratsko tržišno gospodarstvo.

Treća je mogućnost priznati da stupamo na nov teritorij. Kršćanstvo je sada nepoznato i kulturno gotovo nepristupačno većini zapadnih liberala, čak i kada misle da o tome nešto znaju, a moderna sekularna demokracija pokazala se neuspješnom. Ne materijalno ili praktično, nego duhovno, jer ne pruža traženu dubinu značenja i kohezivno socijalno jedinstvo. Trend nacionalizma nije dobar za ispunjavanje praznine. Ispravno shvaćena, naša nova situacija zapravo predstavlja priliku. Crkva mora naglasiti dublje značenje stvari, nasuprot raznim sektaškim dogmama modernog sekularnog liberalizma, i time što će nuditi suparničku inačicu modernizma.

Ako idemo Newmanovim stopama, koja su ključna metafizička načela katoličke vjere koja treba promicati u modernom demokratskom kontekstu? Prvo pogledajmo doktrinu Lava XIII. u njegovoj enciklici iz 1888. godine Libertas. Temeljni prioritet Crkve u suvremenom svijetu jest čuvati istinu da ljudsko biće ima duhovnu dušu koja nije podložna raspadanju nakon smrti i koja ima vječnu sudbinu, vječnu sreću s Bogom ili bijedu u vječnoj otuđenosti od Boga. Kako je Lav XIII. primijetio, ovaj nauk u suvremenom kontekstu ima mnogo važnih učinaka. Naglašava kompleksno dostojanstvo ljudskog bića kao različitog od drugih životinja. Afirmira čovjekovu istinsku moralnu autonomiju i slobodu protiv svih napasti na fatalizam ili materijalizam. Daje metafizičko objašnjenje univerzalne ljudske jednakosti i kompleksnog ljudskog dostojanstva. Pokazuje da svjetovna sekularna država ne može imati konačnu vlast nad sudbinom ljudske osobe ili nad kompetencijom Crkve. Najvažnije, utvrđuje da je čovjekova prava svrha u nečemu što se nalazi onkraj horizonta privremenog postojanja u ovom životu, onkraj političkog života u građanskom društvu i carstvu empirijskih mjera i senzualnih užitaka.

Sve dokle je poruka Crkve suvremenom svijetu poruka suradnje u smislu čisto materijalnih ciljeva (čista voda za piće, pravednija raspodjela dobara, stabilnost i sklad obitelji), njezine usluge državi mogu biti dobrodošle, ali nikada neće biti ključne za ljudski napredak. Ono što nije ključno je opcionalno, a što je opcionalno, s vremenom padne u zaborav. Ako Crkva ljudskom biću ne ponudi više od života u ovom svijetu, ona ljudskom biću ne nudi ništa što ono ne može naći drugdje. Suprotno tome, ako ljudska osoba doista ima duhovnu dimenziju, onda ne samo da duhovna pustolovina ljudskog postojanja ima transcendentnu svrhu, nego se ta svrha nalazi u najmanjim detaljima svjetovnog i građanskog života.

Kao što je Solženjicin primijetio u svom slavnom govoru 1978. godine na Harvardu, vjera može postojati bez demokracije, ali demokratski poredak u svom suvremenom obliku bez pozivanja na vjersku transcendentnost postaje prazan i krhak. Sposobnost nazivanja zlim onoga što je zlo i traženja dobra zahtijeva moralni kodeks. Kultura koja ne može imenovati Boga više nije sposobna reći da je zlo – zlo, i gubi svoju sposobnost imenovanja ultimativnog dobra koje može ujediniti ciljeve ljudskih bića. Pravi napredak ne mjeri se materijalnom tehnologijom, nego napretkom prema duhovnom životu.

To vodi do drugog metafizičkog načela, koje se odnosi na pravu svrhu slobode. Tradicionalno kršćanstvo afirmira da je ljudska sloboda duhovna i stvarna, no ona nije puka sposobnost za autonomiju, niti je u prvom redu karakterizira volja za moći. Ljudska bića cijene svoju autonomiju, i u ljudskoj kulturi postoji dijalektika moći, ali ti „trenuci” u životu slobode nisu ni prvi niti posljednji. Ono što je prvo i posljednje jest istina – istina o tome što je autentično dobro, i aktivnosti iz kojih dobivamo pravu ljudsku sreću. Odgovarajući na ortodoksije modernog liberalizma, Ivan Pavao II. ispravno je naglasio da se ljudska sloboda razvija u svojim dubinama, referirajući na misterij Boga i Kristovu milost. Prava sloboda je sloboda za Boga i za milost. Konstruktivna autonomija dolazi iz nastojanja oko života u svetosti. Ako je to točno, onda dogme Crkve i njezin metafizički nauk o milosti i ljudskoj osobi ostaju ključ za ljudsku slobodu.

Kao treće, tu je pitanje poznavanja Boga. Najdublji konflikt između katoličanstva i liberalizma proizlazi iz moderne zabrane javnih poziva na ikakvo poznavanje Boga, bilo prirodno ili objavljeno. Kantov teoretski agnosticizam, Nietzscheova dijagnoza kršćanstva kao potisnute volje za moći, materijalističko otklanjanje religije kao socijalne patologije – ta tri nekompatibilna misaona sustava dijele uvjerenje da su sve pretenzije na stvarno poznavanje Boga intelektualno neiskrene. Temeljna tvrdnja katoličke metafizike koja zahtijeva javnu obranu i promicanje u modernom kontekstu je sljedeća – da Bog postoji, da monoteizam daje ultimativno realistično objašnjenje stvarnosti, i da ljudska bića mogu poznavati Boga, naravno i nadnaravno. Istine o ljudskoj osobi i javnom životu slijede iz tog znanja, koje podupiru vjerski život, liturgijsko štovanje i žrtva.

Konačno, postoji glavno etičko načelo, koje proizlazi iz gore navedenih. Augustin u Gradu Božjem piše da je bit Crkve žrtva, koju on definira kao bilo koji čin ljudske osobe motiviran iskrenom ljubavlju za Boga. Drugim riječima, žrtva je mistična, i ima veze sa savezom ljudskih bića s Bogom po ljubavi. Njezino središte je u misi, gdje Crkva prikazuje jedinstvenu žrtvu Krista Ocu. Naš moderni svijet nije kultura bez žrtve, kako mnogi zamišljaju. To je mjesto gdje ljudska bića čine važne žrtve u svojim životima, ali često za prolazne stvari. Metafizički realizam predviđa sumrak idola, i oraspoložuje nas da prikažemo pravu žrtvu jedino živome Bogu.

Godine 1965. Jürgen Moltmann napisao je pismo ostarjelom Karlu Barthu, koji je postavio izazov teološkoj nužnosti za Moltmannovom knjigom Teologija nade. Moltmann je Barthu odgovorio da je kultura koja se pojavljuje u njihovom razdoblju ona u kojoj je politička teologija Joachima od Fiorea mnogo važnija od one sv. Augustina. Joachim je bio cistercit iz 12. stoljeća koji je ustvrdio da će poslije vremena Izraela i vremena Crkve uslijediti treće doba – doba Duha. Nakon doba vidljivih institucija doći će novo doba deinstitucionalizirane duhovnosti, one koja je čišća od vremena vidljive Crkve, s njezinim fiksiranim vjerovanjima, sakramentima i hijerarhijom. Posljednja knjiga Henrija de Lubaca sastojala se od opsežne studije Joachimove heretične ideje i mnoštva njezinih povijesnih odjeka u modernom dobu, obilježenome teologijom povijesnog napretka od Marxa do Nietzschea, pa do liberalizma u razdoblju poslije II. vatikanskog koncila.

Danas dogme liberalizma koje je identificirao Newman pokreću povijesni narativ napretka, ili „joachinizma” sekularnog etosa. Katolici su prirodno u iskušenju pridružiti se tome duhu fluidnosti kao načinu promicanja kraljevstva duha, rušeći tvrđave institucionalne stabilnosti i reference na tradicionalne autoritete. Trebali bismo se vratiti i proturječiti Moltmannovoj problematičnoj tvrdnji. Zapravo, velika politička teologija našeg doba trebala bi biti ona Augustinova iz Grada Božjega. Crkva se ne prilagođuje umjetno svijetu, niti se povlači od svijeta. Ona svjedoči kroz vrijeme, u svakom vremenu, o vječnim istinama koje traju: dogmama Crkve, načelima metafizičkog realizma, etičkim normama ljudske vrline i sreće. Ovaj stav ne potiče povijesnu revoluciju, nego trajno promišljanje o metafizici stvari koje ostaju. Naš eshaton je Bog, a ne profani ciljevi poganskih naroda.

Budućnost pripada plemenu koje zna ispravno artikulirati ljudsku orijentaciju prema transcendenciji, koja se ne može iskorijeniti, i koja ostaje u srcu modernizma, a naročito u srcu moderne demokracije. Newman je bio u pravu kada je u modernom liberalizmu vidio teološkog protivnika. Danas moramo formulirati katolički pogled na demokraciju koji nije utemeljen na dogmama liberalizma. Naš zadatak je izazvati Kantove premise i ponovno otkriti temeljnu Aristotelovu postavku: „prva filozofija” nije politika ili etika, nego metafizika.

o. Thomas Joseph White | First Things

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

Objavljeno: 29. svibnja 2018.

Možda vam se svidi