ANTE VUČIĆ

Hipatija – kako je moderna percepcija kreirala mit o antireligijskoj i feminističkoj ikoni

Hipatija svoju slavu u današnjem vremenu ne duguje onome što je bila, već onome što moderni naratori žele od nje da bude.

Hipatija

U maloj skučenoj sobi lampa baca svjetlo na knjigu koju brkati gospodin zadubljeno čita. Kroz prozor se razaznaje rano jutro, zrake sunca još nisu dovoljno jake da bi osvijetlile malu prostoriju. U polumraku se raspoznaju brojne police, i dok se sunce polako diže iznad obzora i osvjetljuje police počevši od najviših, izviru naslovi: Nihomanova etika, Augustinova Država Božja, Summa theologica Tome Akvinca, Descartes, Kant, Hegel, Nietzsche i brojni drugi. Naposljetku, zrake sunca padaju na pločicu na stolu s imenom. Profesor filozofije gleda na svoj sat, skoro je 9 sati, kao i svakog ponedjeljka vrijeme je za predavanje. Narednih osam sati radnog dana on će biti filozof, predavat će o knjigama koje se nalaze na njegovim policama brojnim mladim glavama željnima znanja. Nakon što završi radni dan, uputit će se kući svojoj obitelji, više neće biti filozof.

I uistinu, nije daleko od stvarnosti ovakvo zamišljanje suvremenog filozofa. On je profesor na sveučilištu koji čita, proučava, te predaje o nekadašnjim filozofima. Vjerojatno ga zanima „istina“, iako ne zna što je to. Vrlo vjerojatno njegova osobna filozofija baš i ne korespondira s njegovom praksom, to jest s načinom na koji živi. Filozofija je tek jedan način intelektualnog ispunjenja. Štoviše, vjerojatno se neće ni nazvati sljedbenikom neke škole, osim ako nije površni marksist, već će sebi davati naslov filozofa, onoga koji sve filozofe čita, većinu vjerojatno cijeni, ali svoje intelektualne napore najčešće ne provodi u djelo.

No ova je titula značila nešto sasvim drugo nekoć, posebice u razdoblju antike i kasne antike. Biti filozof značilo je prihvaćati određen način života, odreći se nekih stvari da bi se postiglo više dobro. Biti filozofom značilo je teoriju provesti u praksu kako bi se približilo transcendentnom. Teorija je često značila odricanje, neki su bili vegetarijanci, a drugi askete. Stoga je danas vrlo čudna situacija kada Justin Mučenik (2. st.), opisujući svoj susret sa Židovom Trifunom, opisuje kako su prvo pitali jedan drugoga koju filozofiju slijede. Justin je odgovorio, naravno, kršćanstvo, dok je Trifun odgovorio, naravno židovstvo ili Mojsijev zakon. Ovo suvremenom uhu zvuči jako neobično, jer filozofi su ona čudna gospoda koja većinu vremena provode u fakultetskoj zgradi beskrajno pričajući o „nečemu“. Ovo o čemu su pričali Trifun i Justin su religije.

I ovdje vidimo kako nepoznavanje konteksta, nepoznavanje značenja termina u određenom povijesnom razdoblju može dovesti do konfuzije. Također, učitavanje našeg shvaćanja određenog pojma u prošlost jednako dovodi do konfuzije ili zloporabe neke povijesne osobe u ideološke svrhe, što ćemo malo kasnije na jednom primjeru pokazati. Za sada valja imati na umu, u kasnoj antici filozof, bez obzira na to kojoj školi pripadao, označava onoga koji intelektualno razmišlja, te u djelo provodi praksu koja mu, kako sam vjeruje, omogućava približiti se, sjediniti se ili spoznati transcendentno.

Stoga ne čudi da je sveti Grgur iz Nise (4. st.) svoju sestru, svetu Makrinu, pišući o njezinu životu, nazvao filozofkinjom. On je time samo želio iskazati da je ona intelektualno i kroz praksu tražila približavanje Bogu kroz kršćanski način života. I, zaista, po tome kako ju je on opisao, tj. kako je opisao slijed njezina života, ona je bila gorljiva sljedbenica evanđeoskog ideala. Rođena u bogatoj obitelj, obitelji intelektualaca, uputila je svoju stariju braću da ne teže ispraznostima, već da se odaju istoj filozofiji života kao ona. Slijedeći njezin savjet i primjer, dva brata postala su vrsni teolozi, jedni od najvećih u povijesti Crkve, no u isto vrijeme osnivali su i karitativne ustanove. Primjerice, Bazilije Veliki (4. st.) slovi kao osnivač prve karitativne institucije koja se brinula za najsiromašnije u društvu. Koračali su za njenim primjerom, slijedili su filozofiju koju je ona slijedila, filozofiju rabina iz Palestine.

Zasigurno vas pojmovi „žena“, „filozof“ i „kasna antika“ ne asociraju danas na svetu Makrinu. Vjerojatno vam ne pada na pamet žena koja je religiozna, te se njezina religioznost percipira kao filozofija. I zaista, jedan je moderni mit mnogo toga današnjeg učitao u život jedne druge filozofkinje iz kasne antike, potpuno izmjenjujući sve što je pojam značio u tom razdoblju, dodajući mu određena suvremena značenja koja bi bila izrazito strana čovjeku četvrtog ili petog stoljeća. Zapanjujuće je koliko je moderna percepcija Hipatije, filozofkinje iz Aleksandrije s prijelaza četvrtog u peto stoljeće, potpuno iskrivila ono što je Hipatija zaista bila. Suvremeni mit u njoj vidi ikonu moderne naturalističke znanosti, feminističku ikonu, ikonu borbe za toleranciju, antireligioznu ikonu i mnogo toga drugoga. No, ona je bila sve suprotno od ovoga. Bila je sljedbenica neoplatonizma, filozofskog pravca koji je nastao u trećem stoljeću nakon Krista te koji je kroz reinterpretaciju Platonovih djela težio spoznaji Prvog principa, tj. transcendentnog. Posljedično, ona je bila u stvari religiozna, njezina filozofija nije bila puko akademsko bavljenje promišljanjem smisla života, već primjenjivanje u praksi intelektualnih dostignuća u svrhu spoznaje i približavanja transcendentnome.

Njezino bavljenje matematikom, koje se često uzima kao dokaz „znanstvenog“ usmjerenja, također je bilo u službi filozofije, odnosno, sada slobodno možemo reći, u službi njezine religije. Unatoč tome što je mnogo kratkih osvrta napisano o mitu koji je obavio povijesnu Hipatiju, malo je njih ukazalo upravo na ovu činjenicu. I u tome leži, vjerojatno, najkraći način demistificiranja aleksandrijske filozofkinje. Ona nije bila ono što od nje traže današnji kritičari zapadne civilizacije, upravo suprotno, ona je bila baš ono što su oni kroz njezin lik htjeli kritizirati. Vjerovala je da će prakticiranjem svoje filozofije postići znanje transcendentnog. Nije bila naturalistički znanstvenik, nije bila borac protiv religije, nije bila borac za toleranciju, jer su sve ovo suvremeni koncepti koji bi njoj bili strani i neshvatljivi.

Još se jedan važan aspekt često previđa, a možda i namjerno zamućuje prilikom građenja ovog mita. Upravo zahvaljujući kršćanima mi znamo većinu stvari o njoj. Prvi malo duži izvještaj dolazi nam iz pera crkvenog povjesničara Sokrata Skolastika koji ju hvali zbog njezine filozofije, napominje kako je bila nadaleko poznata, i naposljetku osuđuje one koji su je ubili te naglašava da je to umorstvo nanijelo sramotu kršćanskoj zajednici u Aleksandriji, pri čemu pokazuje kako ideja da su se kršćani radovali njezinoj pogibiji, što je još jedan problematičan aspekt ovog mitologema, zapravo netočna. Drugi važan kršćanin kojem zahvaljujemo neka saznanja o Hipatiji njezin je učenik Sinezije, koji je postao biskupom jednog grada u Egiptu. On joj je poslao šest pisama koja su danas sačuvana i koja pokazuju koliko je poštovanja gajio prema njoj.

Hipatija, stoga, svoju slavu u današnjem vremenu ne duguje onome što je bila, već onome što moderni naratori žele od nje da bude. Ona nije poznata zbog svojih djela, svojih intelektualnih napora, već je poznata zbog mita koji ju je obavio. Ona nije poznata zbog onoga što nam povijesni izvori donose o njoj, već zbog onoga što ne donose, a što onda postaje plodno tlo za učitavanje želja. Zbog toga što nemamo neku cjelovitu biografiju, već samo kratke vijesti o njoj, pseudopovjesničari su naišli na plodno tlo kreiranja različitih fantastičnih priča, koji od kasnoantičke žene stvaraju suvremenog borca za „nešto“ ili „nekoga“. Zapravo, radeći to, čine ogromnu nepravdu Hipatiji, filozofkinji iz Aleksandrije, čine od nje nešto što ona nije bila, i upitno je bi li željela biti. S druge strane, Makrina danas nije poznata zbog toga što se u njezin život ne mogu nadodati mitološki elementi jer je njezin brat iscrpno opisao slijed njezina života kao i njezina osobna uvjerenja. Unatoč tome što je i ona bila filozofkinja, danas nije poznata jer se u njezinu priču ne može nadodati nešto što bi je pretvorilo u suvremenog borca za „jednakost spolova“, „znanost“ i sl. Unatoč tome što su obje ove žene bile percipirane kao filozofkinje, jedna nam je jako poznata, a druga baš i ne, no razlozi zbog kojih je tako su u oba slučaja vjerojatno pogrešni.

Ante Vučić | Bitno.net

Objavljeno: 20. studenoga 2017.

Možda vam se svidi