Pri kraju mojega ekonomskog studija prvoga stupnja, kao studenta s dobrim ocjenama, poslaše me u drugu državu novog jezičnog područja, za mene teškog jer sam dotični jezik malo poznavao. Nisam znao u kakvu situaciju ulazim. Još manje moji roditelji, dapače oni su se radovali mojemu uspjehu i zahvalili su i čestitali dekanu moga fakulteta što je upravo mene odabrao za taj inozemni studij. Sveučilište je sve platilo i rasporedilo sa sveučilištem kamo sam poslan.

U prvi sam mah bio iznenađen dobrotom i velikodušnošću mojega dekana, ali, stigavši onamo, šokiralo me kad sam shvatio da su me poslali u »lavlju jamu«. Studenti iz raznih zemalja, jezika i kultura određeni smo po dvoje u sobu i imali smo se priučavati jedno na drugo. Ubrzo, jedva se poznajući, počeli smo živjeti kao muž i žena. Moja je partnerica bila crnkinja. Ali ja sam bio strašno uznemiren. Katolički sam odgojen, od puberteta i krizme dalje borio sam se s mladenačkim slabostima. Spašavala me vjernost sakramentalnom životu i obiteljskoj molitvi (roditelji su mi osobit primjer vjernih katolika). Nikad prije nisam pao s djevojkom. Sada se više nisam prepoznavao, a živio sam u trajnu strahu da se ne zarazim HIV-om i obolim od side, pogotovo stoga što ta djevojka nije ni u što vjerovala: život joj je imao smisla samo da se, po njezinu, što bolje provede.

Ispite sam položio kako-tako i vratio se kući. Roditelji i prijatelji primijetili su da sam se promijenio i u odijevanju i u higijeni i u ponašanju (uličarska nošnja, nemarna duga kosa i brada, slobodarski način ponašanja i govora). Primijetio sam da je mama, bez riječi, katkada zbog mene plakala. Čitala me, šutjela i trpjela. A budući da je volim, to me je teško pogađalo.

Jednoga sam dana pošao na ispovijed poznatom svećeniku. Bio je vrlo obziran i fin sa mnom. Postavivši ipak neko pitanje o mojemu ponašanju ondje, rekao sam da je ona upotrebljavala »pilulu drugoga dana«. Iznenadio se i kao ožalostio, ali mi o tome ništa nije rekao. Nakon moje ispovijedi služio je misu pri kojoj sam mu ministrirao i pričestio se. Savjest mi do danas nije mirna – kao da se nisam dobro ispovjedio. Prekoravam se što sam bio tako slab i tako lud, što se u politički nametnutoj situaciji nisam postavio kršćanski, dok dvojica kolega u istome studentskom domu nisu slijedila taj vražji režim.

Dok ti zahvaljujem na iskrenosti, dotle se ni ja ne mogu otresti tuge zbog slabosti u koju si upao. Odličan katolički mladić, u normalnim »proljetnim olujama« – kroz koje smo svi morali proći u borbi za krjepost mladenačke čistoće – u težoj kušnji srušio si ono što si prije godinama gradio. Jesi li se nakon svega podigao? Ili živiš li od loših uspomena?

Obnovi ispovijed! Prihvati osobnu molitvu! Čitanje evanđelja! Pritjeraj se i obnovi, dapače, praksu sakramenta pokore svaki mjesec! Pristupi pričesti kada ti savjest ne predbacuje tešku krivnju! Nauči se dobrim djelima živjeti za druge, čistim razgovorima i primjernim ponašanjem! Budi kao nekada, i bolji od onoga, jer si zreliji i stariji. Tako ćeš – kao »pokajnik« (kako se nazivaš) – ponovno steći mir i radost Božjega djeteta.

Bog je milosrdni Otac koji nas neizmjerno voli. Isus je nenadmašivi naš Brat, uvijek nam na službu i pomoć. Duh je Sveti šutljiva nazočnost koja nam daje snagu. Marija je vjerna majka i zagovornica. Predaj se njima i naći ćeš sebe, novu mudrost i svježu ljubav u radosti kojom ćeš i druge ozariti!

No preko teška moralnoga problema, s kojim se u savjesti još mučiš, ne smijemo prijeći šutke. Dojam je da nisi bio pravo svjestan što znači »pilula drugoga dana«, kojom se djevojka služila da ne dođe do porođaja. O toj se piluli mnogo govori, često netočno iz komercijalnih i političkih razloga. A ja sam više puta točno obavijestio. Sada ću se osvrnuti na Izjavu Kongregacije za nauk vjere Dignitas personae – Dostojanstvo osobe (DP, od 8. rujna 2008., br. 23). Izjava je jasna: »Pilula drugoga dana« u nakani žene koja je upotrebljava uvijek je abortivna. Treba razlikovati dva načina.

1. Postoje razna kontraceptivna sredstva koja, nakon bračnoga čina, priječe (= onemogućuju) začeće djeteta. Postoje i druga tehnička sredstva koja djeluju nakon oplodnje, kada embrij već počinje svoj vlastiti život: bilo da se još nije ugnijezdio u majčinu utrobu, bilo da se već ugnijezdio. Ako se još nije ugnijezdio, ta mu sredstva onemogućuju ugnježđenje. Ako se ugnijezdio, ta ga sredstva izbacuju iz majčine utrobe. U oba slučaja uništenje živa embrija jest pobačaj: uništenje je živa čovjeka.

Ne može se uvijek sa znanstvenom točnošću utvrditi djelovanje pojedine od tih ubojitih pilula. Ali eksperimentalna istraživanja dokazuju da se njima uvijek želi ubojit učinak: zapriječiti ili onemogućiti embriju da se ugnijezdi u majčinoj utrobi. A ako se već ugnijezdio, da bude izbačen. Ne mora značiti da te pilule svaki put, kada ih se uzme, izvrše pobačaj, jer nakon svakoga bračnog čina i ne nastupa začeće, ali ono dolazi jednom mjesečno. Znači, ona osoba koje želi spriječiti usađivanje eventualno začetoga embrija ili njegov razvoj u utrobi, uzimajući »pilulu drugoga dana«, uvijek ima abortivnu nakanu: ni na koji način ne želi novu trudnoću.

2. Kada se ustanovi zakašnjela mjesečnica, pribjegava se sredstvima protiv trudnoće (= pilula RU 486, Mifepristone, Methotrexate…). Takve se pilule uzimaju unutar jednoga ili dva tjedna nakon zakašnjenja mjesečnice. Kaže se neistinito (= lažno) da je cilj tih pilula ponovno pojavljivanje menstruacije, ali je zapravo riječ o pobačaju embrija koji se ugnijezdio. Ivan je Pavao II. u Evanđelju života, br. 58 jasan: »Hotimični pobačaj, kako god se izvrši, namjerno je i izravno ubojstvo ljudskoga bića u početnoj fazi njegova postojanja, tj. između začeća i rođenja.«

Prema tome, uporaba sredstava da spriječe začeće ili da spriječe trudnoću ulazi u grijeh pobačaja: jest teško nemoralno djelo – »užasan zločin« (Gudium et spes, br. 51). Osim toga, po kanonskome pravu, kad god se sa sigurnošću ustanovi ostvarenje pobačaja, teške su kaznene posljedice za sve počinitelje, ako su svjesni i znadu za te posljedice (= majka, otac, liječnici, svi bez kojih se pobačaj ne bi mogao izvršiti).

Sjetimo se i ove izreke Ivana Pavla II., EV 58: »Prihvaćanje pobačaja u mentalitetu, u ponašanju i samom zakonu govorljiv je znak vrlo opasne krize moralnog osjećaja, koji postaje sve nesposobniji da razlikuje dobro i zlo, čak i kad je u pitanju osnovno pravo na život. Pred tako teškim stanjem potrebno je više nego ikad hrabro pogledati istini u lice i stvari nazvati njihovim imenom, bez popuštanja kompromisima mode ili napasti samoobmane.«

Dragi moj mladi prijatelju, dao sam ti materijala da sada sam razmisliš koliko je među vama bilo pobačaja? Ubojstava djece u njihovu početnom stadiju? Pokorom, molitvom i velikim pouzdanjem u oproštenje povjeri se Božjemu milosrđu!

Preuzeto iz knjige p. Ivana Fučeka Vjerovati – živjeti. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.