Kamen temeljac

Svoj posljednji tekst posvetila sam majčinstvu, u počast svibnju i Mariji. No majčinstvo je samo dio jedne šire i potpunije slike, djelić savršenog mozaika zvanog obitelj. Ne radi se samo tu o doživljajima jedne osobe, već o potpunom pretapanju i prožimanju ljubavi, odanosti, služenja, nesebičnosti… mjestu gdje prestaje JA, a počinje MI.

Ruke

Čudno je to. Još uvijek ne moramo dokazivati da danju dobivamo svjetlost od sunca, a da noću vidimo zvijezde, da nam za život trebaju kisik, hrana i voda, a moramo na neki način, svi smo tome svjedoci, dokazivati apsolutnu i od Boga darovanu temeljnu postavku onoga što mi jesmo, naš građevni materijal, kamen temeljac  – obitelj.

I Bog je svom ljubljenom Sinu darovao jednu. Ljudsku, zemaljsku, zaštitničku, toplu, Svetu Obitelj, kao najsavršeniju okolinu u čija njedra može položiti novorođeno djetešce, da mu svojom ljubavlju i zaštitom podari sretno i bezbrižno odrastanje, kao da nam je time poručio: Gledajte. Tako sam ja to zamislio. Ovo je moj plan za vas. Neka bude dvoje ljudi koji se vole i poštuju, neka zajedno stvore fluid svog posebnog malog svijeta u ovom divnom velikom, neka unutar tog fluida raste novo predivno Božje biće, koje će jednog dana kad doraste i osnaži hrabro koraknuti van malog svijeta, u onaj veliki. A dotad…. nek bude voljeno, nek bude zaštićeno. I s Njegovim sinom bi tako. I s našom djecom bi trebalo biti tako.

A ljudi kao ljudi. Ne uspijevaju uvijek u tome. Često padaju pred zaprekama, podliježu svojim slabostima, ne vide drugoga, ne vide ga zapravo, sve dok imaju prilike udovoljavati samo željama vlastitog srca i tijela. Slabi smo, padamo i dižemo se, to je neporeciva činjenica, no je li to dovoljan razlog, to što određeni broj ljudi ne uspijeva funkcionirati međusobno kao obitelj, iz raznoraznih razloga, da počnemo dovoditi u pitanje njenu osnovnu formu kao takvu?

Čitala sam nedavno blog jednog bivšeg urednika Dnevnika, u kojem on daje svoj vlastiti primjer kako je sasvim uspješno odrastao bez oca, kako mu ničega nije falilo, a pogotovo ne ljubavi, i da je u cijeloj toj priči jedino i isključivo bitan sadržaj, a ne forma. Bez ikakve namjere da dovodim u pitanje ogromnu ljubav i požrtvovnost ljudi koji su se iz raznih razloga našli u situaciji da kao samohrani roditelji pružaju svojoj djeci svu ljubav i sreću ovoga svijeta, moram se onako ljudski zapitati zašto bi netko odabrao u startu teži put? Sam odgajati djecu je TEŽE! Sam podnositi brigu i odgovornost što neizostavno ide u paketu s djecom čak i u najružičastijim scenarijima je duplo teže… svijati svoja leđa sve jače i jače, da bi tvoje dijete jednog dana ponosno moglo reći da mu baš ništa nije falilo i da nije oskudijevalo u ljubavi… treba pošteno postaviti pitanje: u redu, postigao si da je tvoje dijete sretan i zadovoljan čovjek i da osjeća da mu ništa nije falilo… no je li tebi nešto falilo? Je li tebi NETKO falio? Zašto bi itko u startu odrekao sebi mogućnost nadopunjavanja i pomoći kako u roditeljstvu, tako i u životu općenito? Istina, forma obitelji na jamči automatski i sadržaj koji bismo pretpostavili kao idealni, dokaz su tome mnoge disfunkcionalne obitelji, ali pruža početnu pretpostavku što činiti i kako živjeti najbolje što možemo. Ne možemo ići toliko daleko i baš sve izrelativizirati, negirati forme… forme su potrebne da ovaj svijet ne pretvorimo u kaos. I zakoni su forme, pa kako bi bilo da ne postoje? I pravila lijepog ponašanja su određena forma, mi katolici se pozivamo na Božje zapovijedi… i naravno da je uvijek bitan sadržaj, no ne treba smetnuti s uma njegove odrednice samo zato što bi određen broj ljudi i disfunkciju postavio kao normativ? Ne podilazimo li time vlastitim slabostima?

Benedikt XVI. istaknuo je koliko je današnja obitelj ugrožena, i nije jednom pozvao na njeno očuvanje nazvavši je „istinskom školom čovječnosti i vječnih vrednota“.Govori nam naš Papa, stalno nam govori, da je u svijetu na djelu vladavina relativizma koji sve – a nadasve vrednote – želi proglasiti nedefiniranim i da donosioci odluka u društvu vrlo često, umjesto da štite i pomažu, institucionalnim okvirima dovode u pitanje sam temelj ljudske zajednice.

Vraćamo se na ono gore spomenuto pitanje „i što mi je falilo?“. Falila ti je očeva ljubav, nju nisi nikad upoznao, srećom je majčine ljubavi bilo toliko da si odrastao u zdravo ljudsko biće… no istaknuti nedostatak nečeg kao opciju jednaku ljubavi oba roditelja, odreći se u startu nečeg samo zato jer to možeš  je emotivno sakaćenje i tebe, i tvog djeteta. Ne govorimo tu o nesretnim razlozima koji dovode do samohranog roditeljstva, već o onom stavu da želiš dijete kojem u startu odričeš da iskusi očinsku ljubav. Ili ljubav majke.

Obitelj jest bila, i bit će, stup ljudskog društva. Njen kamen temeljac, garancija naše međusobne povezanosti i ostvarenja. Zašto onda pored takvog građevnog materijala gradimo kuće od gipsa?

Dokad će nam one trajati?

Nikolina Nakić

Bitno.net očekuje korisne, poticajne, pozitivne, objektivne i informativne komentare koji upotpunjuju članak/vijest ispod koje su objavljeni. Komentari koji sadržavaju mržnju, psovanje, nasilno ponašanje, nepoštivanje sugovornika i autora članka, osobe spomenute u članku ili vijesti itd., bit će obrisani. Bitno.net ne odgovara za sadržaj komentara pošto se isti objavljuju u realnom vremenu. Podsjećamo vas da po novim izmjenama kaznenog zakona od 01.01.2013. (glava XV.) zbog vaših komentara možete kazneno odgovarati. Komentari ispod članaka ne predstavljaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.

Prikaži komentare

(29 komentara)