Čini se da ne slijedi ništa. Doista, kod mrtvaca se ne može opaziti nikakav nematerijalan element koji bi preživio i izbjegao proces raspadanja. Claude Bernard je rekao: ″Pod mojim skalpelom nisam našao dušu.″ Nema je više ni u vjerskim go­vorima, pojam o duši toliko je neodređen te ne znamo kako je smjestiti u ljudskom biću. Jednako je tako napuštena srednjovjekovna predodžba o ″nebu″, gdje blažene duše kruže oko Boga, mašu­ći lagano palmama i pjevajući hvalospjeve, što je tako jednolično zbivanje da se Descartes bojao da će mu dosaditi. Uostalom, čini se da je u tome i sa­ma Crkva nesigurna, jer s jedne strane poziva na nadu, a s druge strane na pokojnike zaziva milost ″vječnoga pokoja″. Mi danas imamo puno razum­niju religiju koja hoće svoje sile posvetiti nasto­janju da na ovoj zemlji ostvari ″bolji svijet″ koji su ljudi nekoć očekivali u nebu.

MEĐUTIM…

Krist je rekao: ″Blago ožalošćeni­ma, oni će se utješiti″ (Mt 5,4). Tko će ih utješiti – ako ne će on, i kako bi se utješili bez onih koje su voljeli?

Prigovori se ne mogu održati.

″Stoljeće ruku″, rekao je Rimbaud o svom vre­menu, i treba ustanoviti da je znanost devetnae­stoga stoljeća imala osobito tešku ruku. Nemateri­jalan element po definiciji izmiče svakom dohva­tu i skalpelu. Da je Claude Bernard našao dušu pod svojim skalpelom, on bi nanio težak udarac religiji.

Descartes se zaista bojao da će se dosađivati promatrajući Boga ″deset tisuća godina″. Nikada mu nije na pamet pala jasna i određena misao da bi Bogu moglo još puno prije dosaditi motreći Descartesa. Naš veliki mjernik granica zdravoga razuma nije ništa znao o kontemplaciji, koja nije podložna ni vremenu ni protežnosti, a ni ureds­kim odredbama o težinama i mjerama.

Materijalisti vrlo rado našim predcima pripisuju zablude koje oni nisu zastupali i koje je bilo lako pobiti. Tako se blagohotno podsmjehuju naivno­sti predaka koji su – po njima – vjerovali da je zemlja ravna poput stola, a ipak su stari predci dobro znali da je zemlja okrugla. Aristotel joj je čak davao izbo­čen oblik kruške.

Isto se tako rugaju predodžbi o raju koji su slikari smjestili iznad oblaka, nad nebeski svod, za koji materijalisti, ta vrsta vrijedna sažaljenja, vjeruju da znaju kako u njemu nema nikakve prisutnosti.

Ali nebo – to je duhovni Božji svemir. I ne samo da nebo postoji nego nas ono okružuje, obuhva­ća i prožima, kao što kroz nas – a da i ne znamo – prolaze mnoga zračenja, pa čak i čestice koje nam nisu manje neuhvatljive.

Dakako, dužni smo raditi na izgradnji boljega svi­jeta, a vrijedan uspjeh bila bi i izgradnja jednoga manje lošeg svijeta. Bilo bi besmisleno naše nade svesti samo na bolje uređenje ove zemlje, obračunavajući dobitke i gubitke svih nesreća prošlosti i sadašnjosti, kao da se radi samo o neizbježnim gubitcima naših političkih ostvaren­ja. Zar bi sve te suze, sva ta krv što se prelijeva preko naše povijesti poslužila samo tome da se iz­gradi idealan zemaljski grad čije bi se otvaranje stalno odgađalo u nedogled, za neki kasniji da­tum?

Podsjećam na to da u Otkrivenju novi Jeruzalem silazi s nebesa; a ne uzdiže se sa zemlje kao neki novi Babilon, osuđen na rušenje.

Na posljetku, kad Crkva govori o ″vječnom pokoju″, ona misli na ovo naše jadno tijelo koje će za neko neodređeno vrijeme biti položeno u zemlju, na nekom groblju, jer groblja su tek odlagališta do uskrsnuća.

Što slijedi poslije smrti?

Prema vjeri u uskrsnuće i prema razumu, koji je sužen dosegom osjetila, odgovor je jednostavan: smrt je tren oka.

Tjelesne se oči zatvaraju za ovaj svijet kako bi se od­mah otvorile uskrsnuću. I vjekovi se više ne raču­naju, vrijeme je dokinuto. Evo što za tijelo može reći vjera kad se zadrži u granicama materijalnoga zapažanja, što svakako nije najbolja usluga koja joj se može iskazati.

Ali – zar je ljudsko biće samo tijelo, zbijena gomila molekula koje će vjetar jednog ili drugog dana raznijeti? Prema Objavi vjera o tome zna više, a mistično iskustvo može reći još više.

Vjera je od Krista naučila da ″oko nije vidjelo, uho nije čulo, što je Bog pripravio onima koji ga ljube″ (1 Kor 2,9). Pažljiva prema svim riječima Evanđelja, vjera u svom srcu čuva riječ iz koje se općenito ne izvodi sav smisao što ga ona sadrži. Kad su sa­duceji, koji nisu vjerovali u uskrsnuće, upitali Isu­sa o uskrsnuću, on im je kazao što ćemo biti kad sve bude dovršeno. On tada nadodaje riječi kojih se doseg uvijek dovoljno ne odmjeruje, možda zato što su navedene kao uobičajeni citat iz Pis­ma: ″Mojsiju reče Bog: Ja sam Bog Abrahamov i Bog Izakov i Bog Jakovljev? Nije on Bog mrtvih, nego živih″ (Mk 12,26–27). Najčešće se iz toga zaključuje da je on Bog života, ne smrti, a Isus nam time zapravo neizravno odaje dragocjenu tajnu: Abraham, Izak i Jakov, premda su davno nestali, stalno su ži­vi. I ta smrt, za nas tako tvrda stvarnost – za Boga ne postoji. Svako biće, na njegovu sliku stvoreno, ima određeno ime, koje izražava njegovu osobu. I ta je slika neizbrisiva, to ime Bog nikad ne zabo­ravlja. Stoga ta osoba, živjela ona jedan čas ili cije­lo stoljeće – kako da ne živi u njemu, kad ona preživljuje u našem slabom pamćenju?

U vezi s mističnim iskustvom mogu reći da nam ono daje sigurnost da ″poslije smrti″ postoji Bog. I to će biti, jamčim vam, za mnoge silno iznenađe­nje. Oni će opaziti – s udivljenjem i čuđenjem ko­je sam ja doživio na dan svojega obraćenja, a koje još traje – da postoji ″drugi svijet″, duhovni svijet saz­dan od svjetlosti čudesnoga sjaja, potresne nježnosti. I u isti tren sve što im se još jučer činilo nevjerojatnim – postat će naravno. Sve što im se činilo nesigurnim – postat će slatko prihvatljivo. I sve što su nijekali – sretno će im oboriti radosna očevidnost. Oni će opaziti da su sva kršćanska na­danja, pa i ona najluđa, bila utemeljena, ali još uvijek daleko od istinske predodžbe o raskošnoj božanskoj darežljivosti. Ustanovit će, kao što sam i ja ustanovio, da tjelesne oči nisu potrebne da se primi ta duhovna i poučna svjetlost, dapače, oči bi nas sprječavale da je vidimo. Uvidjet će da ona osvjetljuje u nama onaj dio nas samih što nikako ne ovisi o našem tijelu. Kako je to moguće? Ja ne znam – uopće ne znam – ali znam da je istina što govorim.

André Frossard (preuzeto iz knjige “Bog u pitanjima”)

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih informacija – klikni like[/facebook]