Tradicionalna, vjekovna svečanost sv. Vlaha, koja se svake godine na ovako svečan način slavi u ovom našem starodrevnom Dubrovniku, mogla bi se površnom promatraču našeg doba pričiniti kao nešto preživjelo, suvišno, neumjesno. Čovjek naime naših dana kao da ne pozna drugo nego ono, što dohvati svojim tjelesnim osjetima. Za njega je dobro samo ono, što godi njegovim tjelesnim očima. Za njega je istinito samo ono, što godi njegovim niskim strastima. Čovjek naših dana je poput leptira, koji nemirno vrluda od cvijeta do cvijeta, a da na koncu ostane praznih rukava. Čovjek duha ide dublje. On je poput pčele, koja ide u dubinu cvijeta, da izvadi iz njega ono, što je najbolje i najslađe, istinsku hranu i istinski miris meda.

Za čovjeka duha, svetkovina sv. Vlaha je ne samo simbol prošle slave i veličine grada Dubrovnika nego i živi izvor vaše životne snage kroz vjekove. I što je sv. apostol Pavao upravio na adresu svojih Filipljana, to možemo i mi reći vama, koji ni u ovim najžalosnijim danima ljudske historije niste mogli dozvoliti, da se prekine tradicija sv. Vlaha: “Uostalom braćo, što je god istinito, što je god ugledno, što je god pravedno, što je god čisto, što je god milo, što je god slavno, ako je koja krepost i ako je koja pohvala, to mislite.” (Fil 4, 8).

Svetkovanje dana sv. Vlaha za vas je postulat katoličke istine, postulat pravde, postulat časti i ponosa.

Kako god se naime redali događaji u svijetu, kako god se mijenjali nazori čovječanstva, iznad svega stoji stalno i nepomično Stvoritelj svijeta. On se ne mijenja ni za režima demokracije, niti za režima diktature, ni za režima liberalizma, niti za režima apsolutizma. Njegov režim, režim Boga Stvoritelja, izražen u dekalogu i evanđelju, pristaje kao nijedan drugi za sva vremena, za sve nacije, za sve prilike, za sve okolnosti. Najizrazitiji predstavnici toga Božjega režima jesu sveci, sveci poput sv. Vlaha, zaštitnika vašega grada. Pod blagotvornim se uplivom toga Božjega režima razvijala sva velika i slavna prošlost vašega grada. U katoličkoj nauci, u Kristovom evanđelju, za koje je položio život sv. Vlaho, primali su svoju inspiraciju veliki pjesnici, učenjaci, umjetnici i pisci ovoga grada. Nalazili su državničku mudrost veliki državnici starodrevne dubrovačke republike. Crpili su svoju snagu vrli pomorci i junaci minulih vjekova. Nalazili su svoju utjehu i zadovoljstvo duše marni poljodjelci i obrtnici. Ta se istina ne da oboriti praznim frazama sadašnjice ni nadoknaditi mizernim ljudskim reformama. To je potrebno istaknuti baš danas, kad se umjesto simbola Kristova križa, simbola ljubavi, pregaranja i žrtve nastoji postaviti simbol srpa i čekića, koji je stvarno danas simbol mržnje, simbol krutog materijalizma. To je potrebno istaknuti baš danas, kad se jedinoga istinskog Učitelja čovječanstva, Isusa Krista, nastoji nadomjestiti s učiteljima i vođama, koji su smrtnici od danas do sutra i koji ni sami često ne znaju što zapravo hoće, a kamo li da druge vode k sreći i miru. To je potrebno istaknuti baš danas, kad najdublji socijalni zakon, sadržan u dekalogu i evanđelju, nastoje nadomjestiti parolama, koje lijepo zvuče, ali gorki plod donose.

Kako god se naime redali događaji u svijetu, kako god se mijenjali nazori čovječanstva, iznad svega stoji stalno i nepomično Stvoritelj svijeta. On se ne mijenja ni za režima demokracije, niti za režima diktature, ni za režima liberalizma, niti za režima apsolutizma. Njegov režim, režim Boga Stvoritelja, izražen u dekalogu i evanđelju, pristaje kao nijedan drugi za sva vremena, za sve nacije, za sve prilike, za sve okolnosti. 

Vas je tradicija sv. Vlaha međutim toliko utvrdila u odluci, da ustrajete u onom, što ste vjekovima iskusili i spoznali kao dobro i spasonosno, da vam je gotovo i suvišno dozivati u pamet onu mudru opomenu prorokovu: “Interrogate de semitis antiquis – Pitajte za stare puteve!” (Jr 6,16). Ti su putevi iskušani vjekovima, i oni sigurno vode k cilju. Stari putevi, putevi Kristovog evanđelja, čiji je tako mio i drag predstavnik sv. Vlaho, pokazali su i dokazali, da se samo njima sigurno ide k cilju, k privatnom i javnom blagostanju i dobru. Ima li ikoja druga pedagogija na svijetu, koja bi bila u stanju odgojiti u mladeži karaktere i ljude, kao što je ona, koja bazira na evanđelju? Može li se uopće govoriti o idealima tamo, gdje nema više kontakta s Kristom, neusporedivim idealom čovječanstva? A gdje nema više ideala, tamo je pad neminovan i katastrofa neizbježiva. Jer ako je ono što čovjek ljubi ispod njega, onda mora da se sagne i gmiže kao životinja, čiji je ideal na zemlji u zobi, slami i vodi. Ako je ono što ljubiš iznad tebe, onda ćeš se dizati poput orla u nebeske visine, sposoban da prezreš sve što je nisko i ružno, pa i samu smrt, kada to ustreba. Da nema istinskih ideala, nikad se ne bi našem pjesniku junaku izvile bile iz duše riječi: “Navik on živi, ki zgine pošteno!”

Tradicija dakle sv. Vlaha nije prazan simbol prošle slave i veličine Dubrovnika, nego, kao što vi ispravno shvaćate, ona vas upućuje na životnu snagu katolicizma, koji je u stanju i danas, kao i prije toliko vjekova, da učini sretnim ne samo vaš starodrevni grad, nego i čitav hrvatski narod, koji se njime ponosi. Međutim, treba li da uprem na veći dokaz o toj životnoj snazi, negoli je sama ova sveta jubilarna godina, koja pokazuje i dokazuje, da ni patnje kroz trinaest stoljeća nisu u stanju slomiti naroda, koji je svoju sudbinu vezao o pećinu Kristove Crkve.

Svetkovanje dana sv. Vlaha za vas je postulat katoličke istine. Ali ono je istodobno i postulat pravde. Boga molimo, da odvrati od nas svako zlo i udijeli dobro za dušu i tijelo. Svece molimo, da kao prijatelji Božji budu naši zagovornici i posrednici kod Boga. Zato i upotrebljavamo dvije formule u molitvi. Bogu govorimo – smiluj nam se! Svecima govorimo – molite za nas! I mi vjerujemo, a ta se vjera nebrojeno puta odrazila u povijesti vašega grada, da je sveti Vlaho bdio nad ovim gradom i štitio ga svojom molitvom kod Boga. Onako kao što je Juda Makabejac gledao u duhu Jeremiju proroka i čuo glas – “ovo je, koji mnogo moli za narod i sveti grad Jeremija prorok!” (2 Mak 15, 14), tako i mi, kao da gledamo tjelesnim očima, kako mučenik sv. Vlaho bdije nad ovim gradom već stoljećima moleći mu blagoslov s neba. A zahvalnost dobročiniteljima jedna je od primarnih dužnosti čovjeka. Svaki dan stavlja zato Crkva svećeniku u usta riječi u prefaciji mise: “Uistinu dostojno je i pravedno… da Ti vazda i svagdje zahvaljujemo Gospode sveti, Oče Svemogući, vječni Bože!” Niti se je išta bojati kod toga, što nam prigovaraju inovjerci, da štovanjem svetaca umanjujemo dužno poštovanje Bogu. Ta mi znamo, da su svi od reda sveci majstorsko djelo Boga Stvoritelja. I kad slavimo djelo slavimo u prvom redu umjetnika, koji ga je stvorio. Vi ste dakle ispravno shvatili svoju dužnost prema patronu vašega grada, kad nastojite svake godine, pa evo i u ovoj, rekao bih, najkobnijoj u povijesti čovječanstva, da mu javno zahvalite za sve što je kroz duga stoljeća načinio za Dubrovnik.

Konačno, svetkovanje dana sv. Vlaha za vas je postulat časti i ponosa! Živimo u doba, kad su se u našem narodnom životu pojavili ljudi, ljudi ograničena uma i pokvarene volje, koji su mislili, da treba uništiti sve stare vrijednosti i pokidati sve stare veze s prošlošću i kulturne i prosvjetne i socijalne i vjerske, te dati hrvatskom narodnom životu neki posve novi pravac. Ljudi koji su nalazili najveću slast u tome, da pljuju na Crkvu i domovinu, koja im je dala život i da izvrgnu ruglu sve, što su im lijepa i dobra ostavili čestiti očevi i majke. Njih je dobro označio pjesnik riječima: “I iz gnijezda vlastitog gavrani već se dižu, da nam zemlju skvrne.” Ali ti isti, koji su se hvastali, da će preporoditi i prosvijetliti narod svojim novim idejama, koje su pobrali po tuđim bunjištima, umalo da nisu doveli do narodnog samoubojstva. Jer i ograničen čovjek mora da vidi, da ne može svršiti dobro onaj, koji s prezirom pređe preko one Gospodnje: “Poštuj oca i majku, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!” (Izl 20, 12).

Ta misao lebdi pred vašim očima i ona je pridonijela, da niste nikada pali na lijepak novotarijama, iza kojih se skriva grobna tama, nego ste vjerno čuvali baštinu i tradiciju sv. Vlaha, tako bogatu i lijepu. I zato vjerujemo, da će je i dalje pratiti blagoslov s neba!”

Propovijed na svetkovinu sv. Vlaha, u Dubrovniku, 3. veljače 1941. godine