Priča o ljubavi, obitelji, svetosti i žrtvi

Zovem se Chiara. Imam 25 godina i u braku sam s Enricom godinu dana i nekoliko mjeseci. Večeras ću vam, ako uspijem, ispričati priču naše kćeri Marie Grazie Letizie koja je rođena u lipnju ove godine, točnije 10. lipnja.

Prošle godine, nakon nepunih mjesec dana braka, saznali smo da ćemo dobiti dijete. Osim radosti koja nas je odmah preplavila, obuzeli su nas i oni ljudski strahovi budući da sam upravo tada upisala sveučilišnu specijalizaciju a samo je Enrico radio. Pitali smo se hoćemo li uspjeti podnijeti sve troškove koje ćemo uskoro imati. No kao što nam je Gospodin pomogao da se vjenčamo, bili smo sigurni da će nam pomoći i u ovoj trudnoći. Kada je na red došao prvi pregled, još nisam imala liječnicu koja bi me pratila. Sjetila sam se da smo nešto prije vjenčanja, tražeći kuću, upoznali mladi bračni par koji je prodavao svoju kuću. Već nas se prvi susret s njima snažno dojmio jer smo se zaista osjetiti dobrodošli čim smo ušli u njihovu kuću. Vidjeli smo fotografije misija u kojima su sudjelovali, što nas je duboko dirnulo. Budući da je znao da ćemo se uskoro vjenčati, gospodin nam je na odlasku dao posjetnicu svoje supruge i rekao:„Ona je ginekolog. Specijalizirala je porodništvo pa vam možda u budućnosti zatreba“.

I tako, kada mi je zatrebalo, premda mi je bilo pomalo čudno obratiti se nepoznatoj osobi u prvoj trudnoći… potaknuta povjerenjem u tu osobu nazvala sam je i otišla na prvi pregled. Sve je prošlo u redu,a ponovni pregled dogovorile smo nakon Božića.

Liječnica pokušava nešto prikriti

U međuvremenu smo sretnu vijest rekli rodbini i prijateljima. Svatko je na svoj način stvarao planove za budućnost, a skoro svi su uzimali zdravo za gotovo da nemamo nikakvih problema jer smo mladi, a oni koji su bili vjernici k tome su još mislili da bi, budući da i mi vjerujemo u Gospodina i budući da smo članovi Crkve, Gospodin prema nama trebao biti više nego dobrostiv. Bila su to očekivana stajališta ljudi, no Enrico i ja nikada tako nismo gledali na stvari iako smo prihvaćali radost ljudi koji su nas okruživali.

Drugi kontrolni pregled. I on je započeo dobro. Sve je bilo u redu, a Danijela mi je rekla: „Pogledaj, mislim da čekate djevojčicu.“ Taj sam dan na pregled išla sama jer je Enrico bio zadržan u bolnici radi uklanjanja ciste za koju se još nije znalo kakve je naravi: nismo znali je li riječ o nečem ozbiljnom ili posve neopasnom. Hvala Bogu, poslije se ustanovilo da je cista posve neopasna.

Dakle, bila sam sama. Započeli smo s ultrazvukom i vidjela sam Mariju kako se pomiče. Činilo mi se kao da Danijela pokušava nešto prikriti pa sam nakon više uzaludnih pokušaja pogledom napokon uhvatila njezino lice koje je potpuno promijenilo izraz. Odmah sam znala da nešto nije u redu, no nekim sam čudom ostala mirna. Čekala sam da progovori i da mi kaže o čemu je riječ.

Rekla mi je: „Slušaj, Chiara, nažalost postoji teška malformacija koja se neće moći izliječiti. Ne mogu ti ništa više reći jer odmah treba napraviti trodimenzionalni ultrazvuk kako bi se ustanovila težina oštećenja i da se vidi jesu li zahvaćeni i drugi organi.“ Ne znam kako bih opisala svoje osjećaje u tom trenutku, no sjetila sam se svih onih ljudi koji su me uvjeravali da ćemo imati zdravo dijete. Znala sam da Gospodin za nas uvijek ima nešto drugačije. Ne događa se sve u životu uvijek onako kako smo zamislili, pa mi je u tom trenutku jedina briga bila: „Kako ću to reći suprugu? Vjenčani smo tek mjesec dana… Nitko ne želi čuti lošu vijest, a meni je bilo još teže nešto tako reći svom suprugu.“

Otišla sam na drugi pregled ultrazvukom, koji se ovaj put radio kolor trodimenzionalnim ultrazvukom. Tako sam i ja mogla dobro vidjeti u čemu je bio problem. Sve se vrlo jasno vidjelo. Moždani dio Marijine lubanje nije se formirao i stoga, iako se ona posve normalno kretala, a činilo se i kao da sisa prst i rita se, za nju nije bilo spasa.

Gospodine, dao si mi sve ovo…

Jednostavno se nisam osjećala sposobnom učiniti nešto što bi bilo protiv nje. Osjećala sam da je moram podržati kako god sam mogla, a ne odlučivati o njezinu životu. Vratila sam se kući, a te je noći Enrico prenoćio u bolnici. Provela sam besanu noć razmišljajući o tome kako ću mu to sve reći. Pitala sam se, kako da mu to sada kažem, jer mu nisam to mogla saopćiti u bolnici kada je tek bio operiran. Srećom, bio je pod anesteticima pa su njegova pitanja bila općenita, a jedina stvar koju me je uspijevao pitati bila je: „Pa je li dječak ili djevojčica? Jeli dječak ili djevojčica?“ Ne znam kako sam se toga tada sjetila, no rekla sam mu: „Slušaj, Enrico, djevojčica je, no ultrazvuk je bio pokvaren. Nije se dobro vidjelo pa ćemo pregled ultrazvukom morati ponovno napraviti.“

Sutradan, nakon što sam provela zaista mučnu noć, trebala sam otići po njega. Probudila sam se ujutro i rekla sam: „Gospodine, dao si mi sve ovo… Dobro, želiš mi darovati ovu situaciju, no zašto nisi dopustio da to saznam zajedno sa svojim mužem? Zašto od mene tražiš da mu ja to moram reći?“ U tom sam trenutku vidjela jednu Gospinu sliku. Promislila sam kako je i od nje Gospodin tražio da vijest saopći svome mužu. No ona nije rekla: „Majko moja, kako da to kažem Josipu? Kako ću mu reći da sam trudna…?“ I njoj je Gospodin, i to na poseban način, darovao Sina koji nije bio namijenjen Njoj, Sina koji će poslije umrijeti i kojega je morala gledati kako umire pod križem. To me potaklo na razmišljanje kako ne mogu očekivati da baš sve odmah shvatim i da možda Gospodin ima neki plan koji ne mogu razumjeti. Pitala sam se: „Ako si htio ovu kćer, Gospodine, mogao si je odmah sada uzeti. Zašto želiš da je i dalje nosim?“ Tada se dogodilo prvo čudo. Trenutak kada sam to rekla Enricu bio je nezaboravan, jer sam tada već bila odlučila: čvrsto sam odlučila da ću trudnoću dovesti do kraja. No još nisam bila sigurna hoće li se i moj muž složiti sa mnom. Zagrlio me i rekao: „Ona je naša kćer. Zadržat ćemo je takvu kakva jest.“

Želim vam reći da nas je mnogo ljudi, nastojeći nas poštedjeti te patnje, pitalo: „Znate li što činite, znate li da to od vas nitko ne traži? Ni Crkva se o tom pitanju nije izjasnila. Ne donosite na svijet bolesno dijete ili dijete s invaliditetom. Dakle, možete birati.“

Želiš još svjedočanstava? Klikni like i pridruži nam se:

Želim reći kako je sve to bilo dosta zbunjujuće jer Gospodin u svakoga od nas usađuje istinu i ona nikako ne može biti krivo protumačena. U svemu tome naša obitelj je bila snažan oslonac i odmah se posvetila molitvi, zatim prijatelji koji su to saznali i podržali nas molitvom te svi oni kojima je, iako nas nisu ni poznavali, naša situacija prirasla srcu pa su i oni molili za nas. Molitva je imala jak odjek, jači od bilo čega drugog jer je bez obzira na sve moja trudnoća, tijekom koje smo znali cijeniti svaki pojedini dan, bila predivna. Svaki Marijin udarac bio je za nas dar. A zaista je se često znalo čuti. Kao da nas je htjela podsjetiti da je tu. I zaista je bila tu radi nas.

Nitko od nas i ne pomišlja da dvoje potpuno sretnih ljudi nose neku patnju

Istina je što kaže profesor Neuel, dijete daruje život svojoj majci. Isto je bilo i s nama. Prije svega, dobili smo prijateljicu u liječnici koja nam je rekla: „Od danas više nisam vaša liječnica, ja sam samo Danijela. Za vas sam tu danju i noću. Zovite me kada god želite.“ Njezina podrška nije bila samo podrška liječnice, već prisutnost osobe koja te cijeni, što nam je i potvrdila rekavši: „Kao liječnica vam ne mogu reći da će biti lako, ali kao majka mogu reći da vas cijenim i slažem se s vašom odlukom.“ To nam je bilo jako važno i dalo nam je snagu da kažemo: „Onda možda i nismo ludi. Ne radimo nešto krivo.“

Ironija čitave priče bila je u tome što sam svoju bol željela proživjeti u diskreciji, a imala sam tako velik trbuh da su riječi bile suvišne jer je među nuspojavama bila i obilna plodna voda. Uzrok tomu jest što Marija nije imala urođen nagon za gutanjem. Marija je tako s jedne strane bila sretna jer je imala pravi „olimpijski bazen“ za plivanje, a ja sam imala toliko velik trbuh koji je sam svjedočio o veličini Gospodina i onoga što se u to vrijeme događalo.

Ljudi su nam govorili toliko različitih stvari kako bi nam bar na tren olakšali… Mnogi su nas pitali, je li muško ili žensko. Isto bi nas pitali i neznanci. „Žensko“, odgovarali bismo. „Ma bitno je da je zdravo“, govorili bi, a mi bismo odgovarali: „Naravno, hvala!“ To govori koliko nitko od nas ni ne pomišlja da dvoje potpuno sretnih ljudi možda nose neku patnju. A mi smo bili zaista sretni. Bili smo vedri. Nitko s naših lica nije mogao saznati ono što smo zaista prolazili. Gospodin progovara upravo na taj način, a ne našim riječima. Kada bi te iste osobe poslije saznale istinu, ostajale bi zaprepaštene. Bile bi vidno iznenađene, i često ne bi razumjele.

Oko 35-og tjedna trudnoće liječnici su nam počeli sugerirati carski rez jer je mogućnost za prirodni porod bila vrlo mala. Prvo, zbog toga što je nedostajalo nešto više od mjesec dana do poroda, drugo, zbog toga što Marija nije imala hipofizu, a ona je dio mozga koji proizvodi hormone koji stimuliraju pojavu trudova i, treće, količina vode koja se nalazila u mome trbuhu bila je toliko velika da je postojao rizik da voda pukne i prije vremena. Danijeli sam rekla da ipak želim probati roditi prirodnim putem. Odgovorila mi je: „Slušaj, ako želiš, možemo probati induciranim porodom, ali ti ne mogu obećati da će uspjeti jer posebno u prvim trudnoćama nije rečeno da će dobro završiti.“

Tjedan dana prije nego što se Marija rodila otišli smo na posljednji pregled. Kada me je liječnik u rađaonici pregledao, popipao mi je trbuh i rekao: „Ne, više nipošto ne možemo čekati.“ Taj tjedan pripreme bio je težak jer smo znali da je trenutak koji smo čekali osam mjeseci konačno stigao. Molili smo zajedno jer se nismo osjećali spremnima, kao što se na kraju krajeva nismo osjećali spremnima za sve ovo. No, Gospodin nas je ipak doveo do osmoga mjeseca trudnoće i to u vedru ozračju. Toga dana, kada su nam to saopćili, vratili smo se kući malo obeshrabreni jer nam je bilo žao što se nismo ni snašli a datum rođenja naše kćeri bio je već određen. No začudo, te iste večeri počeli su prvi trudovi, ali im nisam pridavala previše značenja jer sam mislila da nije riječ o pravim trudovima pred porod.

Nezaboravni trenutak

Na dan odlaska u bolnicu, kada sam otišla na kontrolni pregled, liječnik me pogledao i upitao, jesam li ovoga tjedna imala kakve bolove. „Da, jesam, ali ništa bitno.“ Zatim je pogledao Danijelu i rekao: „Gospođa je otvorena već šest centimetara, ako pustimo da ide svojim tokom, sama će roditi.“ Najprije su svi bili uvjereni da ću roditi carskim rezom, no sada su svi bili za prirodni porod. Odveli su me u rađaonicu. Rekli su mi: „Slušaj, sada ćemo puknuti plodnu vodu, no možda će za to trebati i više sati. Kod prvih poroda sve se malo oduži.“ „Dobro.“ Amnionska vreća bila je prazna u pet minuta. Moram napomenuti da žene obično imaju 800 ml do litre, a ja sam imala više od sedam litara. I osjećala sam se još uvijek dobro. Bilo je čudno jer sam mogla bez problema spavati. Uopće nisam osjetila težinu ove trudnoće.

Potpuno prirodan porod i sve porođajne muke trajali se samo dva sata. Nije bio potreban ni oksitocin radi induciranja poroda, a nije bio potreban ni carski rez. Zapravo, nije trebalo ništa od onoga što su mi ranije predlagali. Nije bilo nikakvih kontraindikacija. Rodila se Marija. A kada sam je ugledala… Bio je to trenutak koji nikada neću zaboraviti. U tom sam trenutku shvatila da smo snažno vezane iako nisam razmišljala o tome da će ona samo kratko biti s nama. Bila je sa mnom povezana jer je bila moja kćer. Nakon toga su je odnijeli, a kada se Enrico vratio i donio mi Mariju na rukama, bio je to još jedan nezaboravan trenutak. Moj muž je držao Mariju u naručju i gledao je tako ponosno. Bio je tako sretan zbog nje. Bila sam sigurna da nije mogla imati boljega oca.

Ono što smo od Gospodina zatražili, osim prirodnoga poroda što nam je i uslišao, bilo je da se rodi živa i da je krstimo. Kada se Enrico vratio, rekao mi je: „Živa je. Krstili smo je.“ Bio je to najveći dar koji nam je Gospodin mogao dati. Držali smo je oko pola sata. Uspjeli su je upoznati njezini djedovi i bake i neki prijatelji. Zatim smo je pripremili i Enrico ju je otpratio.

Ono što vam mogu reći jest da mi tih pola sata uopće nije djelovalo kratko. Bilo je to nezaboravnih pola sata.

Da sam pobacila, ne vjerujem da bih se sjećala dana pobačaja kao dana slavlja ili kao trenutka u kojem sam se nečega oslobodila. Mislim da bi to bio trenutak koji bih sigurno nastojala zaboraviti, trenutak velike patnje.

Dana kada je Marija rođena moći ću se sjećati kao jednoga od najljepših dana u svome životu. Djeci ću moći pričati da im je Gospodin darovao zaista posebnu sestru koja na Nebu moli za njih.

Mamama koje su izgubile svoju djecu želim posebno reći… Želim im reći: Mi smo bile mame. Imale smo taj dar. Nije bitno koliko je trajalo, mjesec, dva mjeseca, nekoliko sati; bitno je da smo mogle imati taj dar i to je nešto što se ne može zaboraviti.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Nekoliko mjeseci poslije Chiara je ponovno zatrudnjela. Ali i u tom slučaju radost prve vijesti bila je uzdrmana prvim ultrazvukom, koji nije dao pozitivne rezultate. Dijete, koje je bilo muško i kojemu su dali ime David, nije imalo noge. Naoružani vjerom i ljubavlju koja je uvijek podržavala njihov brak, dvoje supružnika je odlučilo trudnoću iznijeti do kraja vjerujući da ključeve života i smrti drži jedino Bog. Svjedoče to i prijatelji koji se sjećaju Enrica koji im je pričao o osjećaju radosti zbog toga što ima dijete, makar ono nema noge. No nažalost, oko sedmoga mjeseca novi pregled ultrazvukom otkrio je da uz nedostatak donjih udova, kod maloga Davida postoje malformacije unutarnjih organa. „Dijete je nesposobno za život“, bila je presuda. Nesposobno je možda bilo za zemaljski život, ali ne i za onaj nebeski. David se rodio 24. siječnja 2010., i nakon što su odmah slavili njegovo krštenje, roditelji su molitvom pratili njegov kratki život, sve do posljednjeg izdisaja. I na Davidovu je pogrebu bilo toliko ljepote, toliko vjere, pa možda i neka iskra zavisti zbog te radosti kojom su zračili njegovi roditelji unatoč križu koji su nosili.

Odgodila je liječenje nastavljajući trudnoću

Unatoč trpljenju, traumama i osjećaju obeshrabrenja, Chiara i Enrico se nikada nisu zatvorili životu pa je nakon nekoga vremena stigla nova trudnoća: Francesco. I napokon je sve bilo u redu, ultrazvukom je potvrđeno dobro zdravlje djeteta. Ali u petom mjesecu dolazi novi križ. Chiari je dijagnosticirana teška rana na jeziku te se nakon prvoga zahvata potvrdila najgora od svih pretpostavki – karcinom. Unatoč tomu, Chiara i Enrico nisu izgubili vjeru i, „sklapajući savez“ s Bogom odlučili su još jednom životu reći „da“. Chiara je bez imalo promišljanja branila Francesca i, izlažući se velikom riziku, odgodila svoje liječenje nastavljajući trudnoću. Naime, tek se nakon poroda djeteta mogla podvrgnuti radikalnijem operativnom zahvatu i ciklusima kemoterapije i zračenja.

Francesco je rođen zdrav i lijep 30. svibnja 2011., a Chiara je bila toliko tjelesno iscrpljena da je prvo izgubila i vid na desno oko, a nakon godinu dana bitke, nije izdržala. U srijedu 13. lipnja 2012., na blagdan sv. Ante, oko podne, okružena rodbinom i prijateljima, završila je bitku protiv „zmaja“ koji ju je progonio, kako je nazivala tumor misleći na čitanje iz Otkrivenja. U pismu koje je napisala svomu sinu Francescu kaže: „Ja idem u Nebo brinuti se za Mariju i Davida, a ti ostani s tatom. Tamo ću moliti za vas.“ Chiarina je želja bila da se na njezin sprovod ne donosi cvijeće, a njezina je obitelj svakom sudioniku darovala maleni cvijet kao znak i simbol života, kao i njezinu sliku s pjesmom koju joj je napisao i posvetio suprug Enrico.

Prijevod: Marija Dugandžić | Glasnik mira

S dopuštenjem: Bitno.net