Sveti Josip

No premda je Josip ostao u drugom planu u odnosu na Djevicu Mariju, on nije ostao u njezinoj sjeni, nego naprotiv on je njoj priskrbio zaštitu od napada i progona plaštem svoje pravednosti. On je njoj i njezinu Sinu pružio sjenu osvježenja na povijesnoj sceni, da ih ne sprži vatra i bijes ovoga svijeta koji se obarao na utjelovljenoga Božjeg Sina. Samo ova činjenica i istina je dostatna da otkloni sumnje sumnjičavaca u važnost svetog Josipa, u njegovu čestitost i odnos prema Spasiteljevoj Majci. Samo to je dostatno da dadne razjašnjenje onima na upite onih koji se pitaju zašto sveto Pismo nije dalo više informacija o ovom svecu, zaštitniku svete Djevice i čuvaru Sina Božjega.

Sa svim ovim pitanjima susretali su se i sveti oci, navjestitelji Božje riječi u prvim stoljećima kršćanstva, koji o Josipi nisu razmišljali polazeći od ljudske logike, nego od Božje logike koju je potpuno usvojio ovaj Božji pravednik. Osim toga ni oci prvih stoljeća nisu ponudili mnogo promišljanja o svetom Josipu, jer je Crkva onoga vremena imala drugih pitanja o kojima je promišljala i problema koje je rješavala, no nisu previđali važnost svetog Josipa kao onoga koji je imao posebno mjesto u životu Gospodina Isusa Krista i njegove majke Marije. Pa i kad o Josipu nisu imali nego ono što kaže Sveto pismo, oci su imali spoznaju samoga Boga i Krista Isusa, te su onda nošeni njegovim Duhom mogli ispravno procijeniti Josipovu veličinu, mjerivu jedino vjernim služenjem Božjem otajstvu i vršenjem svetog Božjeg plana. Sveti oci nisu Josipa promatrali kroz ono što bi običan čovjek bez Duha Božjega učinio na njegovom mjestu, nego su ga promatrali kao Božjeg izabranika koji je svoje izbore i odluke donosio uvijek sukladno Božjoj volji i odredbi.

U tom duhu se sveti Ambrozije u Tumačenju Lukina Evanđelja osvrće i na Matejev tekst koji čitamo danas na svetkovinu svetoga Josipa. Milanski biskup sa svom ozbiljnošću uzima Matejeve riječi i jasno ističe što znači pojam pravednik kojim Evanđelist opisuje Josipa: „Lijepo je pak poučio sveti Matej što treba učiniti pravednik koji uhvati bračnoga druga u preljubu, da se mora pokazati nevini od krvi ubojstva i čistim od preljuba, jer ‘Tko se združuje s bludnicom, jedno je tijelo’ (1 Kor 6,16). Dakle, u Josipu se potpuno čuva i milost pravednika i čast, da se opremi za svjedoka. Usta pravednikova ne poznaju laž i njegov jezik govori pravdu, a njegov sud izriče istinu. I neka te ne uznemiri što ga Pismo često naziva mužem. Naime svadbeno slavlje ne znači i otimanje djevičanstva, nego dokaz o ženidbenoj svezi. Naposljetku, nitko ne otpušta onu koju nije prihvatio. A isto tako onaj koji ju je htio otpustiti, pokazao je da ju je prihvatio.“ (2,5)

Stoga nam ta Ambrozijeva razmišljanja rječito svjedoče o svetosti ovog odličnog i pravednog muža. Pa i kad Pismo to ne govori izričito, imamo pravo zaključiti iz svega drugoga što vidimo, da je on najbolje mogao osjetiti veličinu Božje izabranice, Marije iz Nazareta. On je mogao najbolje poznavati njezine osjećaje prema Bogu, njezine stavove i uvjerenja. On je najbolje mogao osjetiti žar njezine svetosti i snagu vjerne ljubavi. On se mogao na najbolji način pokloniti otajstvu koje je nosila, te bi bio posljednji koji bi doveo u pitanje njezinu djevičansku cjelovitost. U tom duhu, tumačeći Matejevu kratkoću u opisu odnosa Marije i Josipa, Ambrozije veli da Evanđelist nije imao razloga se duže zadržavati, jer je sve rekao kad je istaknuo Josipovu pravednost: „A isto tako onaj koji je prihvatio potvrditi neporočno otajstvo utjelovljenja, nije smatrao da treba opširnije svjedočiti o Marijinu djevičanstvu, da se ne bi pomislilo da je veći branitelj Djevice, nego pobornik otajstva. Zasigurno kad je ustvrdio da je Josip pravedan, dovoljno je pokazao da nije mogao oskvrnuti hram Duha, utrobu otajstva, Majku Gospodinovu.“ (2,6)

Prigrlimo i mi poput svetog Josipa otajstvo Kristova utjelovljenja, te prihvatimo svetu Djevicu, Gospodinovu Majku kao najveće bogatstvo koje nam Bog stavlja u život. Dopustimo Bogu da uđe u naš život dajući mu ono najodličnije mjesto i štiteći svim silama otajstvo svetosti Božje koje dolazi među ljude, ali po ljudima. Dopustimo da i nama Svevišnji Bog povjeri mjesto i zadaća uz i za svoga utjelovljenoga Sina i njegovu Majku, kao što je povjerio i svetom Josipu, kako bi nas to služenje dovele do slave nebeske u koju je zahvaljujući pravednosti dospio i sveti Josip.

dr. don Ivan Bodrožić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.

[facebook]Želiš još poticajnih tekstova? Klikni like![/facebook]