Ova sinoda bila je u napastima ‘tradicionalizma’ i ‘liberalizma’, ali na koncu smo doživjeli jedinstvo

„Mirno mogu reći kako smo – u duhu kolegijalnosti i sinodalnosti – doista doživjeli iskustvo „Sinode“, put jedinstva, „zajedničko putovanje“, koje je – poput svakog putovanja – imalo brža razdoblja, kao da se htjelo pobijediti vrijeme i što prije doći do cilja; zatim teška razdoblja, kao da se htjelo reći dosta, te razdoblja entuzijazma i žara.“

Ovim je riječima papa Franjo započeo svoj govor sudionicima Izvanredne Sinode o obitelji, ali i ukratko opisao njezin tijek ispunjen trenutcima utjehe, ali i obeshrabrenosti i napetosti, čemu smo i sami bili svjesni, prateći događanja u Rimu.

Papa je otvoreno progovorio o napastima koje su se pojavljivale na zajedničkom putu. Na prvom mjestu tu je „napast neprijateljske krutosti, odnosno želja zatvoriti se u napisano, a ne dopustiti Bogu – Bogu iznenađenja – da nas iznenadi; zatvoriti se u zakon, sigurnost onoga što znamo, a ne onoga što još uvijek imamo naučiti i dostići. Još od Isusova vremena, ovo je napast revnitelja, skrupuloznih, obzirnih i – danas – takozvanih „tradicionalista“, a čak i intelektualista“, rekao je Papa.

Potom, „napast destruktivne dobrohotnosti, koja u ime lažnog milosrđa povija rane bez prethodnog liječenja; koja govori o simptomima, a ne uzrocima i korijenima. Napast je to „dobrohotnih“, zabrinutih i takozvanih „progresivaca i liberala“, pojasnio je Papa.

Također, postoji i „napast pretvaranja kamenja u kruh kako bi se prekinuo dugi, bolan i težak post (Usp. Lk 4, 1-4), i također pretvaranje kruha u kamen i gađanje grešnika, ranjenih i bolesnih (Usp. Iv 8, 7), odnosno njegovo pretvaranje u „terete nepodnosive“ (Usp. Lk 11, 46).

Kako bi udovoljila narodu, Crkva se, rekao je Papa, vrlo često nalazi u „napasti silaska s križa“, a ne „vršenja volje Očeve“ tj. „podlijeganja duhu vremena umjesto da ga očisti i podlegne Duhu Božjemu“.

Na kraju, javlja se i „napast zanemarivanja „Pologa vjere“ (Depositum fidei)“, kada sebe smatramo njegovim vlasnikom i gospodarom, a ne slugom. S druge pak strane, pojavljuje se i „napast zanemarivanja stvarnosti korištenjem iscrpno sitničavog i izglađujućeg jezika kako bi se reklo mnogo, a zapravo reklo ništa!“, kazao je Sveti Otac, te naglasio kako se Crkva pred napastima ne smije bojati ili obeshrabiriti, podsjetivši na Kristove riječi: „nije učenik veći od Učitelja“.

Govoreći o napetostima, papa je naglasio kako bi bio zabrinut i tužan da ih nije bilo ili da se rasprava pretvorila u potpuno slaganje svih ili u lažni mir.

„S radošću i zahvalnošću sam gledao i slušao govore i odgovore pune vjere, pastoralnog i doktrinarnog žara, mudrosti, iskrenosti, hrabrosti i parezije. Osjetio sam kako je pred očima dobro Crkve, obitelji, bez dovođenja u pitanje temeljnih istina sakramenta ženidbe: nerazrješivosti, jednosti, vjernosti i plodnosti ili otvorenosti životu. (Kan. 1055, 1056; GS 48)“, rekao je papa Franjo, te radosno naglasio kako se upravo po ovoj Sinodi očitovalo što je Crkva:

„To je Crkva, vinograd Gospodnji, Majka i Učiteljica, koja se ne boji zasukati rukave i zaviti ljudi rane uljem i vinom (Usp. Lk 10, 25-37); koja ne gleda čovječanstvo iz staklene utvrde kako bi ga sudila ili dijelila ljude. To je Jedna, Sveta, Katolička i Apostolska Crkva koju čine grešnici potrebni Njegovog milosrđa. Ovo je Crkva, prava zaručnica Kristova, koja želi biti vjerna svom Zaručniku i svom nauku. To je Crkva koja se ne boji jesti i piti s bludnicama i javnim grešnicima (Usp. Lk 15), Crkva koja ima širom otvorena vrata za potrebne i pokajnike, a ne samo pravedne ili one koji sebe smatraju savršenima. To je Crkva koja se ne srami svojeg palog brata i ne pravi se da ga ne vidi, već se naprotiv osjeća sudionicom i dužnom podići ga i ohrabriti na put, te ga prati prema konačnom susretu sa svojim Zaručnikom, u Nebeskom Jeruzalemu“, rekao je Sveti Otac.

Papa se dotaknuo i različitih komentatora koji su „zamišljali kako će vidjeti Crkvu u svađi u kojoj je jedna strana protiv druge, sumnjajući u Duha Svetoga, pravoga pokretača i jamca jedinstva i sklada u Crkvi“, te istaknuo kako je upravo „Duh Sveti tijekom povijesti uvijek, po svojim Slugama, vodio lađu čak i kada je more bilo protivno i uzburkano, a sluge nevjerne i grešne“.

„Bilo je neophodno proživljavati sve to sa smirenošću i unutarnjim mirom jer se Sinoda događa cum Petro i sub Petro, a prisutnost Pape svima je jamstvo“, dodao je papa Franjo, te progovorio i o ulozi i zadaći pape da jamči jedinstvo Crkve i podsjeća pastire kako je njihova prva zadaća pasti stado koje im je Gospodin povjerio, te „prihvaćati – s očinskom ljubavi i milosrđem, bez straha – odlutale ovčice.“

Papa Franjo podsjetio je i na riječi svoga predšasnika, pape Benedikta XVI., koji je u svibnju 2010. govorio o istinskom smislu pastirske vlasti u Crkvi po kojoj „Krist pase svoje stado: On je taj koji to stado vodi, štiti, ispravlja, jer ga duboko ljubi“, a pastiri Crkve, prema riječima pape emeritusa, pozvani su na „bezgraničnu ljubav, poput one Dobrog Pastira, punog radosti, otvorena svima, pozorna prema onima blizu i brižnom prema onima daleko (usp. sv. Augustin, Govor 340, 1; Govor 46, 15), tankoćutna prema najslabijima, najmanjima, jednostavnijima, grešnicima, kako bi očitovao beskrajno Božje milosrđe umirujućim riječima nade (usp. isti, Pismo 95, 1).“

Na kraju, papa Franjo je ponovio kako je „Crkva Kristova Zaručnica, a svi biskupi u zajedništvu sa Petrovim nasljednikom imaju zadaću čuvati ju i služiti, ne kao gospodari već kao sluge“, te kako pred svima stoji godina u kojoj će izložene ideje, uz pomoć Duha Svetoga, dozrijevati kako bi se našla konkretna rješenja za tolike poteškoće i izazove pred kojima se obitelji danas nalaze.

Nakon što je Papa završio govor uslijedio je žarki pljesak prisutnih biskupa koji je trajao nekoliko minuta, kako se moglo čuti na večerašnjoj konferenciji za medije u Vatikanu.

Miodrag Vojvodić | Bitno.net