Otvoreno pismo golaćima u crkvi
Progovorit ću sada, odnosno propisati, o temi koja neke kršćane boli, neke ljuti, a neke zabavlja. Neki su od nas iskreno zabrinuti, neki uopće ne vide problem, a poneki opet u svetom gnjevu malo lude ili malo padaju u depresiju. Riječ je o golotinji u crkvi. Presnažan izraz? Oni koji posljednjih godina i desetljeća prisustvuju podjeli sakramenata svete potvrde odnosno krizme, znaju vrlo dobro o čemu pišem.
Nažalost, mi toliko smo već navikli na te prizore, da se polako, ali sigurno privikavamo na ono što vrijeđa i čovjeka i Boga.
No, ima nas zabrinutih za vlastito spasenje i za budućnost Crkve. Ima nas koji razmišljamo i koji plačemo nad oskvrnućem svetih prostora, još više nad oskvrnućem svetosti ljudskog tijela… Ne u kafićima, ne na plažama, ne u javnim kućama već u – crkvi. Osjećam dužnost i potrebu da se osvrnem i na to, jer možda niknu neke nove ideje ili nove metode suzbijanja nedoličnosti i nemorala pred samim svetohraništem, koje skriva Janje Božje, golo razapeto na križu. Dakle, pozvan sam, po stoti put, na jedno slavlje krizme u jednoj župnoj crkvi u jednom našem gradiću jednog svibnja. Šest svećenika, đakon, tri bogoslova, biskup, tridesetak krizmanika, toliko kumova i oko dvjesto članova rodbine i gostiju, ne računajući one vani. U čitanju Riječi odzvanja:
“Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja…” a u evanđelju đakon pjeva: ” On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem…” Mislim da je u psalmu rečeno: “Kako će mladić sačuvati čistim put svoj? Čuvajući riječ tvoju…” Prekrasna poruka, raspjevana liturgija, miris tamjana, uglancana crkva, skladnih boja buketi ruža na oltarima, dojmljivi pozdravi i govori mladića i djevojaka, propovijed o potrebi molitve i Duha koji dolazi s velikom snagom, da promijeni srce čovjeka i suobliči ga Kristu…
Sve sjajno i za pamćenje. Dolazi trenutak samog krizmanja, mladi ustaju, polako praćeni himnom “O, dođi, Stvorče, Duše Svet, pohodi duše vjernika” prilaze ocu biskupu da im udijeli “pečat dara Duha Svetoga”. A onda, sve se ruši. Tamjan počinje gušiti, pjesma zavijati, cvijeće venuti a jadni svećenici naglo počinju meditirati o freskama u svodovima crkve, na stropu, obasjanim blagom svjetlošću vitraja koji, nota bene, prikazuju nekakvu njuejdžovsku Gospu kojoj ne može prepoznati ni glavu ni ruke, ali ipak je riječ o “krasnim suvremenim, neopterećenim formom, potezima renomiranog autora koji unosi novu perspektivu u klasični sakralni prostor”, kako piše u letku o crkvi (župnik kaže, pedeset tisuća kuna). Gospo, oprosti im.
Bikini moda
Dok koncelebranti bezglasno promatraju zidove i plafone, bogoslovi se jedva primjetno smijulje, ministranti namiguju, nemirno se gurkaju i raširenih zjenica gotovo ne trepćući rade pubertetske grimase, jedino monsinjor ostaje hladnokrvan i ozbiljan, gledajući ravno u čelo mladeži, koje će uskoro biti pomazano svetim uljem. Što se događa? Ma svi već znate: pola djevojaka i pola kuma jedva da išta imaju na sebi.
Osim štiklica. “Strahota opet isto”, pomislih skidajući naočale da barem malo zamutim svoj klero-svevid koji je od silnih krizmi rezultirao akutnim konjunktivitisom. Trudio sam se ne razmišljati, ne komentirati, ne gledati i ne suziti. Ali, u jednom milosnom trenutku, kao grom iz vedra neba, probijajući onaj grozan blasfemičan vitraj, na moj mali mozak pada velika zraka sunčeve svjetlosti i donosi mi neočekivano rasvjetljenje! Slava Bogu! Pa kako se toga nisam ranije sjetio! Tolike godine kukamo i na dernecima iza krizme utapamo bol u janjetini i sivom pinotu, razbijajući glavu kako spriječiti neukusno razgolićavanje pred Isusom i pred biskupom, a eto, u sekundi vidjeh cijelo rješenje ove mučne diskusije i dileme! Ma brate, neću se ja više sramiti, nek´ se srame i crvene oni koji dolaze na ovakav dan i na ovakvo mjesto ni u čemu! Znam da ću šokirati, a možda neke i sablazniti; no vjerujte, nakon duga razmišljanja, vidim da je to jedini mogući put. Naime, treba te bikini-mode jednostavno – ismijati!
Zašto? Zato jer ako ništa ne poduzmemo, valja nam očekivati da će za desetak godina “vjernici” zaista dolaziti u kupaćim gaćicama u crkvu. Kako? Objasnit ću više metoda, kako sam transcendentno spoznao toga dana, ali ja sam osobno učinio sljedeće: jedna kuma, plus-minus 35 godina, s frizurom od 850 kuna, s mirisom od kojeg smo svi zalelujali prezbiterijem, na sebi nosi 40 cm veliku, usku haljinu i… i to je to.
Gore sve golo, dolje sve golo, k´o na modnoj pisti ili na plaži na Pagu. Preplanula, našminkana i razdragana kreacijom svoje krizmanice, koja se u velikoj mjeri ugledala na svoju kumicu, osim što je oko vrata objesila lančić s djetelinom. Za sreću. Možda je to jedan od darova? Hvala Bogu, samo je djetelina, nije lik sunca od jednog našeg poznatog “iscjelitelja” oko čega sam se prije same mise zakačio s orguljašicom (nosila je taj znak, a svira u crkvi Gospodinu; no na moj protest i zamolbu da baci taj amulet i da se ne igra s demonima, odbrusila mi je da to nije moja briga, itd.)
Neuobičajena gesta
Dakle, gledam i ne mogu vjerovati ni prizoru ni sebi: naime, zapljeskao sam i fućnuo, te glasno izrekao “Bravo, to je kultura, to je ljepota!” Čak se i gospodin biskup lecnuo i kao malkice zakašljao, dok su ostali svećenici gledali u mene čudom se čudeći i pripisujući moju sasvim neuobičajenu gestu vrućini koja je toga dana bila strašna. Idemo korak dalje: kuma se okrenula, pogledala me kao dijete koje krade kolače i zacrvenila se od tjemena do peta izmučenih visokom potpeticom!
“Pobjeda!” pomislih samoljubno i ponosno i nasmijah se ovoj lukavštini koja mi je otkrila da u meni ima i, priznajem monaški ponizno, diskretne zloće koju sam uspješno godinama ubijao teškim postovima o integralnom crnom kruhu i zelenom čaju, bez šećera. Začudo, u sakristiji su mi svi uputili riječ hvale i konstatirali da “ovo više ovako nema smisla, prijeđene su sve granice” i “trebamo nešto radikalno učiniti”. Cijelo vrijeme post-krizmaničkog žvakanja reš pečenog jareta i nešto preslanih telećih medaljona s njokima i kupus-salatom, komentiralo se moje pljeskanje i njezino crvenilo. Je li mi žao? I nije.
Pa zašto bih više morao trpjeti to iživljavanje, to svođenje tijela na meso, to krajnje neukusno, gotovo bludno prenemaganje u Božjem hramu? Žena mora imati svoje dostojanstvo i želim da poštuje Boga i ljude, na mjestu koje je za to određeno. Ta ni na posao ne dolazi tako odjevena! Nas svećenike u medijima prikazuju kao ne znam kakve razbludne manijake, a ne smijemo zucnuti o neprikladnosti i neozbiljnosti odjevnih navika na krizmama, dok istovremeno moramo propovijedati o čednosti i svetosti, o tragediji raspuštene mladosti, o zlu preljuba i rastavama brakova, o abortusima kao posljedici i seksualne raskalašenosti? Ne, dosta mi je toga licemjerja. Hoćemo li uskoro dopustiti da krizmanici dolaze u kratim hlačama i potkošuljama? Ta i njima je vruće. Ta i oni imaju pravo. A ja jadan s habitom, albom i misnicom, kuham se za oltarom.
No, nije najvažnije kako se ja osjećam, već kako se osjeća Isus Krist živi u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Čudi me i to, kako nitko od vjernika u crkvi ne reagira na takve, već posvuda prisutne i kao šaka-u-oko bolne prizore u našim bogomoljama? I opet ću ja ispasti neki bauk, neki nazadnjak i konzerva, kontroverzni diskriminator i šokantni terminator. Neka, hvala Bogu. Ovo je moj papir i moja priča.
Osim ovog jadnog, ail inovativnog načina da skrenemo pozornost na nedolično odijevanje tijekom (ne samo!) krizmi, možemo upotrijebiti i ostale metode koje sam kasnije razradio i koje nudim kao moguće rješenje okončanja ove blasfemične mode:
Pred crkvu stavimo velike plakate s natpisom, npr.: “Posudba dugih haljina u sakristiji. Besplatno. Obvezatno i nužno samo za katolike.”
U molitvi vjernih možemo dodati ovakav zaziv ili slično: “Bože, danas posebno molimo za one među nama koju su toliko siromašni i bijedni da nemaju ni za pristojnu odjeću. Providi im po svojoj velikoj brizi i ljubavi za svakog čovjeka, molimo te..”
Prije sakupljanja milostinje, župnik bi mogao pročitati: “Današnjom ćemo milostinjom sakupiti novčana sredstva za dolične haljine onim kumovima i krizmanicama koje čak ni za ovu svetu priliku nisu mogle naći dobre ljude da im posude.
Crkva se brine i za njih, pa, braćo i sestre, udijelite koju kunu više, da im kupimo odgovarajuću odjeću za ovo sveto mjesto, da se ne osjećaju odbačenima i osramoćenima.”
U pozdravu biskupu ili delegatu na krizmi, mogli bismo zamoliti krizmanike da pročitaju: “Preuzvišeni, molimo Vas i ovoga puta da oprostite sramotno razgolićavanje nekih danas u crkvi, te da za njih prikažete ovu svetu misu, kao što i mi žarko molimo za njihovo obraćenje.”
U oglasima nakon mise, župnik bi mogao reći nešto poput: “Hvala dragom Bogu, u našoj crkvi svi su odjeveni kako se priliči ovom mjestu i ovoj svečanosti. Nažalost, ponekad se čuje da nije tako u drugim župama. Naši krizmanici i kumovi ipak dobro znaju da golotinja vrijeđa i vjeru i moral i čovjeka i Boga, pa ih pohvaljujem na njihovoj zrelosti, odgovornosti, ozbiljnosti”.
Ako je stanje već katastrofalno, predlažem da jedan od župnih vijećnika ili ministranata ili, još bolje, neka ženska osoba, one polugole slika mobitelom ili fotoaparatom, upadno, izbliza, nametljivo. To će i najtvrđoj i najnerazumnijoj osobi biti jasan znak da nešto nije u redu. Fotografije (bez lica) možemo staviti na internetske stranice župe.
Subraći svećenicima predlažem da kod svake te golotinje počnu pljeskati ili se glasno i nedvojbeno zgražati, ili neka upiru prstom glasno se smijuljeći. Ili neka se sakriju u sakristiju.
Odrediti dvoje starijih ljudi, koji će u blizini čekati biskupa s jednom debelom, teškom dekom. U trenutku invazije i ataka golotinja-showa, neka brzo prekriju noge i prsa, i prije nego se dotični snađu. Pa onda neka imaju lijepu fotku-uspomenu.
Krajnje će neugodno biti svima onima koje se, zbog golotinje, stavi na kraj reda…Pa neka poslije svojima objašnjavaju zašto je to tako.
Možemo ih smjestiti i u posebnu klupu, negdje sa strane i sl.
Mjesto molitve, a ne cirkusa
Sigurno bismo mogli izmisliti još poneki trik. Nismo protiv ljudskog tijela! Ne, nego smo protiv ovog institucionaliziranja golotinje, protiv stvaranja tradicije da je golo-dobro i lijepo, a sakriveno ružno i zastarjelo. Ne trebaju naše kume i krizmanice nositi feredžu, ili biti pokrivene od glave do pete. Ali treba biti jasno, apsolutno i 101 posto jasno da je crkva mjesto molitve i bogoštovlja, a ne cirkus.
Ako ne poštujemo sami sebe, kako ćemo tražiti od drugih da nas poštuju? Ajde neka probaju tako razgolićene ući u, na primjer, džamiju. Nema šanse, šućur dragom Allahu! Ili što bi bilo da u prozirnoj mini-minici neka poznata političarka uđe na zasjedanje Sabora RH? Zar ne bi to izgledalo patetično i glupo? (Osim ako bi štiklom gađala neke naše tamo…Šala!)
Također, zar je moguće plesati i normalno se kretati u takvom uskom, super-kratkom kostimiću, kad nakon krizme kreće fešta? Ili se, ne daj Bože, kasnije presvuku u dulju, “plesnu” haljinu, koja doliči Sali za feštanje?
Kako te osobe ne shvaćaju da kad su sakrivene, onda su tajnovite i privlačne, kad poštuju svoje tijelo, onda i mladići i muškarci poštuju njihovo tijelo, kad su pristojne, i oni će biti pristojni! Naprotiv; ako su razgolićene, požudne, besramne, naprasito zavodljive, bezobrazno otkrivene, tada to drugoj strani šalje poruku: žderi. Golotinja + alkohol + cajke (“Tvoje tijelo biće moje, moje tvoje, poslije ću da ubijem oboje”, i sl.) rezultira nasiljem, preljubom, abortusom!
Vjera ti je bitna? Pridruži nam se: 
Zar ćemo tako i mi, kršćani? Zar nam ništa ne znači obnaženo sveto Tijelo Isusovo izmaskirano na krvavom mučilištu – križu? To isto Tijelo blaguješ! To isto Tijelo tvorimo mi, vjernici: Mistično Tijelo Kristovo, Crkvu! Znam jedno; onako obnažene, kad na krizmama pristupaju svetoj pričesti, kako da pokleknu, kad ne smiju od haljinice? Ćapaju svetu hostiju, razmazujući ruž po Njezinoj bjelini.
Golotinja u crkvi, molitva, pobožnost i svetost iz crkve. O, ja sam feminist, itekako!
Pravo na samopoštovanje
Sve ovo pišem upravo zato jer neobično cijenim žene i djevojke! I zato, jer svakodnevno susrećem iste, uplakane, ostavljene, prezrene, oskvrnute, isprebijane, osramoćene, izbačene, usamljene, depresivne. Pravi je feminizam ovo: žena ima pravo na samopoštovanje, žena ima pravo na reakciju na nasilje, žena ima pravo dignuti glas protiv pornografije, žena ima pravo na rađanje…Gola ili polugola zasigurno gubi sva prava i podvrgava se đavolskim igricama koje preko uništenja tijela, unište i dušu i duh. Ovo je već postalo tako neopisivo vulgarno, da nam krizme postaju događaji kad svećenici dobivaju psorijazu a pristojni i normalni vjernici želučane grčeve i čireve. Ako pretjerujem, kajem se i sve povlačim. Ako pišem istinu što nam je činiti? Ili više ništa ne možemo? Jer toliko smo upali u pasivnost i bezvoljnost da ništa ni ne pokušavamo promijeniti; to nas nadilazi, takvo je vrijeme, mladost – ludost, ne smijemo se nikome zamjeriti, demokracija je, bojimo se za išta reći, goli su sebi goli…. Za kraj, silno bih želio da mi netko objasni kako to da pred papu žena mora doći glave prekrite velom i u dugoj haljini, a pred Isusom u tabernakulu toleriramo “erotiku uživo”? Još nešto:
Drage kume, najdraže krizmanice, nitko vas ne osuđuje! Isus prvi to ne čini!
Siguran sam da u svakoj katehezi prije krizme svećenik lijepo moli i zaklinje: dođite pristojno odjevene. A zašto onda sva ta nakaradnost i primitivština, taj čobanluk u crkvi? Ako ste vi prkosne i bahato radite sasvim suprotno molbama i zdravom razumu, zar i ja ne postajem suučesnik ako ponizno šutim i trpim? Dajte malo shvatite i nas.
Godinama se trudimo, trčimo na vjeronauk, dajemo sebe, trpimo i mučimo se da vam dokažemo kako ste predivne u Božjim očima i kako zavrjeđujete sve najbolje i kako imate ogromnu odgovornost jer će vaše tijelo biti sklonište jednom malenom tjelešcu u budućnosti…Poštujte taj trud i povucite haljinu ispod koljena. Ne vodite se ljudskim obzirima i shvatite da ne morate izgledati kao Lejdi Gadna; budite svoje, budite lijepe, budite pristojne!
Gledajte u Mariju, gledajte u svoje majke, gledajte u svoje srce.
Nekad se i svetohranište prekrivalo velom (svećenik otvara taj veo kao da miče veo sa Zaručnice) kao i onaj ciborij za hostije. Danas toga više nema. Nema ni pričesnih ograda. Ali ima nešto što se ne da izbaciti: to je onaj vječni, tihi, otajstveni šapat u duši svakoga od nas: pred Bogom ne možeš biti drzak. To tako ne ide, i gotovo.
“Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja”.
Marko Glogović
