Tvrdnja o neoprostivosti grijeha protiv Duha Svetoga je, prema sinopticima Mateju, Marku i Luki, potekla direktno od Isusa. »Svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti… Tko rekne (riječ) protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti« (Mt 12,31–32).Ili: »Sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.« Jer govorahu: »Duha nečistoga ima!«(Mk 3,28–30). Ili: »I tko god rekne riječ na Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali, tko pohuli protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti« (Lk 12,10).

Što je Isus ovim htio reći? Iz konteksta proizlazi da taj grijeh ima veze s osporavanjem Isusova autoriteta (Jer govorahu…). U starim katekizmima može se naći formula o šest grijeha protiv Duha Svetoga među kojima je kao treći spomenut protiviti se istini poznatoj. Ovdje ono poznatoj treba shvatiti kao prepoznatoj, uočenoj, očitoj. I to bi bilo upravo ovo na što nas navodi evanđeoski kontekst dotične Isusove izjave. I egzegeti (tumači svetopisamskih tekstova) misle da se o tome radi. U Isusu bi valjalo prepoznati Boga na djelu. Ono što on čini, čini prstom Božjim (Lk 11,20). Ako netko njegovo djelovanje pripisuje đavolskom nadahnuću, taj je sve okrenuo naopako. Naravno, ne bi imali grijeha da su se slučajno prevarili u procjeni Isusova djelovanja, ali oni to čine (zlo)namjerno. Jedan egzeget piše: Taj grijeh čine oni koji su hotimično slijepi, koji dosljedno odbijaju svako prosvjetljenje Duha, koji se protive djelu Duha i koji takav svoj postupak opravdavaju njegovim namjerno lažnim prikazivanjem. Za takve, kao što je gore rečeno, ne može biti oproštenja, jer su oni odbacili jedini put oproštenja koji je Bog priskrbio.

Ostali (katekizamski) grijesi protiv Duha Svetoga vrte se oko grijeha i kajanja za grijeh iz čega se može zaključiti da je grijeh protiv Duha Svetoga zapravo odsutnost kajanja za grijehe. Netko može odbiti pokajati se ili zato jer grijeh čini svjesno i slobodno, po vlastitom izboru, ili zato što sumnja/ne vjeruje u smislenost kajanja, tj. u Božje oproštenje. Ako ne vjerujem u Božje oproštenje, ne ću to oproštenje ni tražiti. Ako oproštenje ne tražim, ne ću ga ni dobiti. Dakle, ne da mi Bog ne može ili ne želi oprostiti, nego mi ne će svoje oproštenje na silu ugurati u ruke, ne će mi biti oprošteno jer oproštenje i ne tražim. Usporedite to sa slučajem rasipnoga sina. Iz priče nije teško zaključiti da je otac sinu oprostio čim je okrenuo leđa očinskoj kući. Ali sin to ne zna. U jednom trenutku on počinje razmišljati: Vratiti se ili se ne vratiti kući očinskoj? Iako nije bio siguran u oproštenje, odlučio se na povratak. Tako je čuo riječi oproštenja. Ali da je odlučio ne vratiti se, nikada ne bi čuo te riječi.

(don Mili Plenković)

Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”