Jedan zanimljiv aspekt prolaska kroz dramatično obraćenje u odrasloj dobi je dobivanje mogućnosti biti potpuno uronjena u dvije poprilično različite kulture. Do sredine mojih dvadesetih sam uglavnom bila dio post-kršćanske sekularne kulture. Onda smo moj suprug i ja promijenili svoja vjerska uvjerenja i iako smo još uvijek u kontaktu s mnogim starim prijateljima, uglavnom smo dio društvenih krugova u kojima su većinom religiozni ljudi.

Općenito, ima dosta sličnosti između naših starih i novih prijatelja. Obje grupe sačinjavaju pametni, dragi ljudi koje zanimaju događanja u svijetu i trude se biti dobri ljudi. Rade poslove istog tipa, poput mnogih timova istog sporta i za zabavu rade mnoge iste stvari. Ali, jedna ogromna razlika između ove dvije kulture je u njihovu pristupu braku i odnosima.

U sekularnim krugovima je bilo uobičajeno da parovi počnu živjeti zajedno čim njihova veza postane ozbiljna i vjenčali bi se tek godinama kasnije. Na tome čak nije bilo nikakve stigme. Zajedničko življenje (razmišljalo se) je imalo prednost štednje novca na stanarini i davalo je parovima prijeko potrebnu mogućnost da vide mogu li živjeti sretno pod istim krovom prije nego se vežu ozbiljnije. Zapravo, za mnoge ljude je njihova odluka o zajedničkom življenju proistjecala iz njihova poštovanja prema instituciji braka. „Ne želim se nikada razvesti,“ rekla mi je jedna prijateljica dok je preseljavala svoje stvari u stan svoga dečka, „pa mi je važno da budem sigurna da možemo stvarno funkcionirati zajedno prije nego nastavimo s pripremama za vjenčanje.“

To je za mene bila velika promjena kad sam se našla okružena parovima koji nisu počeli živjeti zajedno do povratka s medenog mjeseca. Mladi ljudi koji su još bili neoženjeni su ili živjeli s roditeljima ili su napravili značajne financijske i životne žrtve da uspiju zadržati različite adrese, a vjenčani parovi su pričali zabavne priče o prilagođavanju na zajednički život u prvim mjesecima nakon vjenčanja. Kada sam napravila pogled izbliza u taj sustav bila sam zadivljena kako je dobro funkcionirao. Očito, mislila sam da mi to ima smisla s moralne perspektive koju sam usvojila sa svojim obraćenjem; ali, najzanimljivije je bilo zapravo koliko je to imalo smisla i na čisto praktičnoj razini. Doista se činilo da poštovanje ovih stoljetnih običaja vodi ljude prema većem uživanju u njihovu održavanju veze i sretnijim, stabilnijim brakovima.

Od tada nagovaram nevjenčane prijatelje da ne započinju zajednički život, bez obzira na svoja vjerska uvjerenja. Evo nekoliko razloga zašto:

1. Previše olakšava uplovljavanje u brak

Praktični problemi poput financijskih pritisaka ili problema sa sustanarima mogu uzrokovati da mislite da je useljenje vašoj djevojci ili dečku najlakše rješenje, bilo da jeste ili niste sigurni da je to osoba s kojom želite provesti ostatak života. Onda, kako se mjeseci pretvaraju u godine i vi ste još uvijek zajedno pod istim krovom, posve prirodno počnete razmišljati o braku – ako iz nijednog drugog razloga onda zato što se to čini sljedećim logičnim korakom. Ako živite zajedno dovoljno dugo i sve je u redu, naposljetku se pojavi suptilan pritisak da je vjenčanje nešto što biste trebali napraviti. I kad niste imali prostora (doslovno) da se izmaknete korak unatrag i objektivno razmotrite je li ta osoba doista najbolja za vas, situacija je već sazrela za uplovljavanje u brak po zadanim postavkama, umjesto da vjenčanje bude aktivan, svjestan izbor kojim ste iskreno oduševljeni.

2. Kvari klimu za prosidbu

Ah, prosidba. Od drevnih vremena se romantizira kao veliki klimaks u životu dvoje ljudi, a veći dio romantike dolazi od ideje da muškarac i žena ulaze zajedno u jedno veliko zajedništvo. Prosidba može još uvijek biti lijepa i dirljiva i ako živite zajedno, ali falit će joj određena doza dostojanstva. Ako ste već uključeni u svu intimnost i žrtvu koja dolazi sa stvaranjem zajedničkog doma, trenutak velike odluke je već odavno prošao; na neki način su vaše zaruke već gotove i prije nego dođe trenutak za prsten.

3. Čini većinu vjenčanih običaja besmislenim

Većina vjenčanih običaja postaje zastarjelima kada instituciju promatramo sa stajališta sekularne kulture, ali neki od naših omiljenih rituala kojima se parovi najviše vesele pri planiranju vjenčanja su naročito isprazni i suvišni kad već živite zajedno:

  • Medeni mjesec još uvijek može biti zabavan bijeg za upravo vjenčani par koji živi zajedno, ali mu nedostaje posebnosti koja postoji kada par prvi puta provodi duže vrijeme zajedno pod istim krovom.
  • Otac koji vodi svoju kćer do oltara je dugo bila lijepi simbolični čin kada žena odlazi iz svoje roditeljske kuće u kuću svoje nove obitelji, ali čak i simbolika postaje usiljena kad ona već dugo izgrađuje dom sa svojim mužem.
  • Liste darova za vjenčanje su oduvijek bile način da dvoje ljudi koji dolaze iz svojih roditeljskih kuća  mogu dobiti brzi početak u opremanju doma. Ako ste već smješteni u kućanstvu koje potpuno funkcionira nema potrebe za ovakvim darovima.
  • I iako ne mogu reći da bih bila tužna da vidim da ovaj običaj nestane, nema smisla organizirati djevojačku/momačku večer kad je zaručeni par već odavno imao svoju posljednju noć kada su još živjeli sami.

4. Šalje poruku da vam brak nije važan

Znam da većina ljudi nema namjeru dati takvu poruku kada se useljavaju sa svojim partnerom; kao što sam već rekla, mnogi ljudi koje poznajem su odabrali živjeti zajedno prvenstveno iz želje da izbjegnu razvod. Ipak, poruka koju vi i vaša djevojka/dečko šaljete jedno drugome kada zasnivate dom prije vjenčanja je ta da brak nije baš tako važan da bi ga vrijedilo čekati. Kada zajedno živite implicirate da vaš budući brak nije dovoljno vrijedan da bi za njega vrijedilo činiti velike žrtve – i to postavlja opasnog prethodnika za sljedeći korak koji ćete napraviti u vezi. Kombinirajte to s točkom 1. o plovljenju prema zarukama po zadanim postavkama i eto vam napukline u temelju vaše veze za koju će možda trebati više godina da se popravi, pod uvjetom da se vremenom još više ne raširi i pogorša.

5. Ograničava vaše mogućnosti

Većina religioznih parova koje ja poznajem su se pridržavali ideje da nikad ne bi izlazili,barem ne dugo, s nekim s kim se ne bi htjeli vjenčati. Prijateljica je jednom ispričala da je za vrijeme studiranja imala jako dragog dečka u čijem je društvu uživala, ali kada je postalo jasno da nisu „rođeni jedno za drugo“ odmah su i sporazumno prekinuli vezu. Kad sam se prvi put susrela s idejom ona se činila nepotrebno strogom, ali sada ima puno smisla. Brak je najveće obvezivanje koje ćete ikada napraviti i koje će vam promijeniti život pa ima smisla odrediti svoj cijeli vijek hodanja s dečkom/djevojkom prema tom cilju. Kada ste u vezi s nekim tko nije idealan za vas, gubite prilike susresti osobu tko jest muškarac ili žena vašega života, a kada živite zajedno otežano vam je da se izvučete iz mlakih odnosa, puno više nego što bi vam bilo da ste zadržali različite adrese. Naravno, samo nekoliko dana nakon što su se moja prijateljica i njen dragi dečko s fakulteta razišli, ona je upoznala čovjeka koji je već petnaest godina njen suprug i oni imaju jedan od najjačih i najsretnijih brakova koje sam ikad vidjela.

Naročito u ovo vrijeme kad smo svi iscrpljeni i mentalno i financijski vidim kako bi se parovima činilo lakše da se jednostavno usele zajedno. Ali sada, nakon što sam vidjela toliko mnogo primjera i jednih i drugih, uvjerena sam da vrijedi napraviti žrtvu i pričekati da zasnujete dom tek nakon vjenčanja.

Izvor: National Catholic Register | Prijevod: S.Š.

© 2022 EWTN News, Inc. Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje uredništva portala National Catholic Register.